WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us POGLAVLJE I. AMERIKA I USELJAVANJE Useljavanje je bilo tema mnogih pisaca i povjesnicara, a o njemu se u SAD-u ponovno opsezno raspravljalo 23. srpnja 1963. godine. Tada je pokojni predsjednik John F. Kennedy uputio svoju poruku Kongresu u kojoj je preporucio ukinuce sustava kvote prema narodnosnom podrijetlu u americkom zakonu o useljavanju. Problem useljavanja veoma je zanimao predsjednika Kennedyja, te je i naslov njegove posljednje knjige bio A Nation of Immigrants. "Mi smo", pisao je Kennedy, "uistinu 'narod naroda'. Sudbina naseg naroda velikim je dijelom odredjena useljavanjem i doprinosom milijuna useljenika iz cijelog svijeta. Od 1820. godine do 30. lipnja 1966. godine najmanje 43 614 313 useljenika stiglo je na nase obale."1 Prema starim americkim zakonima o useljavanju, u tu je zemlju godisnje po kvoti smjelo uci 156 987 useljenika. Tijekom desetljeca prije 1963. broj useljenika izvan te kvote bio je neusporedivo veci od broja useljenika obuhvacenih njome. Samo 1963./1964. godine u SAD je doslo vise od 292 000 useljenika obiju "kategorija", a godinu prije toga (1962.) doslo ih je vise od 306 000. Godine 1966. taj se broj povecao na 323 040, sto je bio najveci broj u razdoblju od 60-ih do 70-ih godina. U desetljecu izmedju 1951. i 1960. godine u Ameriku je doslo 2 515 479 useljenika, ukljucivsi prognanike i izbjeglice iz komunistickih zemalja. 2 Cilj rasprava o problemu useljavanja, pokrenutih 1963., u kojima je sudjelovala cijela zemlja, nije bilo ukidanje ogranicenja useljavanja jer je bilo jasno da su ta vremena zauvijek prosla. Osnovni cilj novog zakona o useljavanju, sto ga je predsjednik L. B. Johnson potpisao u sjeni Kipa slobode 3. listopada 1965. godine, bilo je ukinuce sustava narodnosnih kvota koji je dovodio u neravnopravan polozaj stanovnike Istocne i Juzne Europe, Azije i Afrike. Iz cijele pisane povijesti americkog useljenistva saznajemo da americki useljenici dolaze iz cijelog svijeta, te da su pripadnici razlicitih rasa, vjera i naroda. Umorni i siromasni, putovali su u "obecanu zemlju". Dosli su u bogatu, veliku zemlju neizmjernih prostora. Milijunima tih useljenika Amerika se cinila velikom i lijepom zemljom. Politicke izbjeglice iz zemalja propalih revolucija, ljudi iz drzava koje su izgubile svoju slobodu, mladici sto su bjezali od vojne obveze, seljaci, oslobodjeni robovi, obrtnici, radnici, bivsi vojnici, pripadnici svih drustvenih slojeva, intelektualci i nepismeni, bezbrojni pojedinci koji su pokusavali pobjeci od necega ili nekoga - svi oni koji su "zudjeli udisati slobodu" potrazili su, a vecina je njih i nasla, skloniste u Americi. Mnogi su od njih otisli "najcesce u zurbi i sa samo jednom mislju: da je bolja bilo kakva promjena".**//3 Americka povijest uistinu je prica o tome kako su sve te izbjeglice, useljenici, prognanici, ljudi u potrazi za slobodom i kruhom dosli u ovu zemlju da bi u njoj stvorili novi narod. Prema rijecima Oscara Handlina iz njegove knjige The Uprooted, "useljenici su dio americke povijesti". **//4 Sigurno ce stotine povjesnicara ovoga i buducih narastaja imati mnogo posla prije nego sto dokraja obrade povijest useljavanja u SAD. Rijec je, naime, o golemom podrucju i temi koja je jedan od vecih izazova americke historiografije. Stari narastaj useljenika vec uvelike nestaje s americke scene. Vrlo je malo pravih pionira jos zivih. Oni koji su dosli nakon 1945. godine drukciji su tip useljenika. Vecina njih dolazi u Ameriku bolje pripremljena za zivot i rad u novoj domovini. Opcenito, svi su useljenici - stari i novi - smatrali Ameriku bogatom i velikom zemljom. Svatko je od njih u svojoj domovini cuo za americke tvornice i farme. Svakom su se seljaku, vjecno gladnom zemlje, idealizirani i preuvelicani mitovi o nepreglednim poljima obradive zemlje s daljine vece od 5 600 km cinili obecanim rajem. Pisma sto su ih tisuce useljenika, od kojih su neki prema europskim standardima bili razmjerno imucni, napisali rodjacima i prijateljima kod kuce sadrzavala su idilicne opise Amerike i vijesti o uspjesima useljenika. Cak su i oni nepristraniji upravo tim pismima budili zelju onih u Hrvatskoj za iseljavanjem i odlaskom od kuce, u "obecanu zemlju". Stotine su beskrupuloznih parobrodarskih agenata obecavali naivnim i neukim seljacima ono sto je ostvarivo samo u utopiji. Tek se 1925. godine nekolicina americkih povjesnicara pocela baviti povijescu useljavanja kao znanstvenom temom. Medju prve znanstvenike koji se uistinu mogu zvati povjesnicarima useljavanja ubraja se mladi i uspjesni povjesnicar Marcus Lee Hansen. U svojoj odlicnoj knjizi Atlantic Migration 1607.-1860. on nije samo vrlo dobro opisao useljavanje u trinaest naseobina i prve dane Republike, vec je, za razliku od vecine povjesnicara useljavanja, pisao s europskog stajalista. Time je upozorio na novi nacin gledanja na tu povijesnu problematiku, podvrgnuvsi istrazivanju cimbenike sto ih je vecina drugih povjesnicara dotad zanemarivala. Njegovi eseji o useljavanju, koje je posmrtno objavilo Harvardsko sveuciliste, sadrze mnoge zanimljive ideje. Zavrsno poglavlje spomenute knjige s naslovom Useljavanje kao polje povijesnog istrazivanja sadrzi jednu od najtemeljitijih analiza vaznosti povijesnog istrazivanja na sirokom podrucju useljavanja. **//5 Rasprava E. N. Savetha mozda na najbolji nacin obradjuje odnos americkih povjesnicara prema useljavanju kao temi znanstvenog istrazivanja iako obuhvaca razdoblje od samo pedeset godina. U svom zakljucku autor priznaje da povjesnicari obicno zaobilaze problem useljavanja. **//6 Useljavanje se ne moze, poput ostalih podrucja povijesnog istrazivanja, promatrati kao odvojena pojava ili zasebno podrucje. Tesko je razumjeti pozadinu useljavanja bez dovoljno temeljitog znanja o europskoj povijesti. Europu kao relativno malen kontinent nastava velik broj malih i velikih naroda koji su se stoljecima mrzili, ratovali i pokusavali pokoriti jedni druge, sve do danas. Slaveni protiv Germana, katolici protiv pravoslavaca, pravoslavci protiv muslimana, Rusi protiv Poljaka - to je samo mali dio niza sukoba sto su razdirali Europu i konacno otvorili put pobjedi komunizma nakon 1945. godine. Medjusobna trvenja, zavade i suparnistva, kao i gorka sjecanja na proslost objasnjavaju cinjenicu da su i slavenski useljenici u Americi bili razjedinjeni i cesto iznenadjivali i zbunjivali promatrace americkog podrijetla. Tijekom najmasovnijeg useljavanja pocetkom ovog stoljeca osam od trideset i devet skupina naroda koje je zabiljezio i razvrstao Useljenicki odjel SAD-a bili su Slaveni. Prema brojnosti to su bili: 1. Poljaci; 2. Slovaci; 3. Hrvati i Slovenci; 4. Ukrajinci; 5. Cesi i Moravljani; 6. Bugari, Srbi i Crnogorci; 7. Rusi; 8. Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci. Takva podjela zbunjuje vecinu Amerikanaca. Na primjer, strucnjaci americke narodnosti u istu su skupinu svrstali Hrvate i Slovence, iako su to dva potpuno razlicita naroda. Stovise, u istu su skupinu svrstali medjusobno neprijateljske narode poput Bugara i Srba. Toj nemogucoj kombinaciji dodali su Crnogorce, iako su mnogi od njih kao drzavljani male Crne Gore uvijek inzistirali na zasebnosti svog naroda. U SFR Jugoslaviji Crnogorci su bili priznati kao posebna etnicka skupina. Zanimljivo je da Useljenicki odjel SAD-a Makedonce kao zaseban narod pri razvrstavanju americkih useljenika uopce ne spominje. Po njima Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci nisu zasebni narodi vec su tako nazvani prema podrucjima iz kojih su dolazili. Sve tri skupine zapravo pripadaju Hrvatima ili Srbima. Zbog te nelogicne podjele nikad nece biti moguce ustanoviti koliko je tocno useljenika razlicitih juznoslavenskih skupina uslo u SAD. Da nije bilo Emily Greene Balch, jedne od najvecih americkih povjesnicarki kad je rijec o slavenskom useljavanju, zbrka oko razvrstavanja i podjele slavenskih useljenika bila bi mnogo veca. Ona je privukla pozornost americkih znanstvenika upozorivsi na tu nelogicnu terminologiju u svojoj zanimljivoj knjizi Our Slavic Fellow Citizens. To je dosad najbolji i najtocniji pregled slavenskih useljenika do 1909. godine. Srecom, njezina rasprava obuhvaca razdoblje najmasovnijeg slavenskog useljavanja. Autorica je istrazivala razloge iseljavanja slavenskih naroda u Ameriku. Dio njezine rasprave o hrvatskim useljenicima neprocjenjiv je doprinos povijesti iseljavanja iz Hrvatske. Na temelju svog iskustva i proucavanja Emily Green Balch je zakljucila: "Razlicite slavenske narode razdvajaju razlike u govoru, povijesno iskustvo, narodna svijest, politicki ciljevi i, cesto, vjera." To ujedno objasnjava cinjenicu da oni u Americi imaju "razlicite crkve, drustva, novine i odijeljeni drustveni zivot". **//7 Povijest i iseljavanja Pisana proslost, povijest i bastina bogatstvo su svakog naroda. Seljenja, migracije i masovna bjezanja iz maticnih zemalja povijesna su pojava u Europi i u drugim kontinentima. I Hrvati su kao narod doselili sa sjevera na jug i na tom podrucju asimilirali zatecene etnicke skupine. Brojni europski narodi oblikovali su se mijesanjem razlicitih etnickih skupina. U svojoj americkoj verziji ove knjige autor je dao opsiran pregled hrvatske povijesti, tumaceci podrijetlo Hrvata i njihov politicki i narodnosni razvitak. Amerikanci i mnogi na Zapadu vrlo malo znadu o Hrvatima i Hrvatskoj. Zato su sve do danas njihovi politicari, zahvaljujuci neupucenim znanstvenicima i piscima cesto bili neobjektivni, cak i neprijateljski raspolozeni prema hrvatskom narodu. Zbog teskih prilika u kojima su zivjeli tijekom mnogih desetljeca prije 1990. ni mnogi Hrvati ne poznaju dobro svoju proslost, pisanu i govorenu povijest, jezik ni bastinu. Okupatori i njihovi pomagaci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini potiskivali su spoznaje o nasoj kulturnoj povijesti i naslijedju, a kao jezik su nam nametali srpskohrvatski, koji se, nazalost, do danas zadrzao na mnogim visokim skolama i ustanovama Amerike i Kanade. Hrvati su nedvojbeno slavenski narod, bez obzira na njihovo podrijetlo. Iz sjeverne ili Bijele Hrvatske u sedmom su se stoljecu doselili u bivse rimske pokrajine izmedju Drave, Jadranskog mora, Sutle i Drine. Bosna je bila u zemljopisnom sredistu hrvatskih zemalja. Tijekom svog boravka na jugu Hrvati su se usmjerili prema Zapadu. Postali su krscanski narod i uglavnom su to ostali do dolaska muslimanskih Turaka u 15. stoljecu. U razdoblju knezova i kraljeva srednjovjekovna je Drzava Hrvatska (u kojoj su bile i Bosna i tzv. Crvena Hrvatska - preteca Duklje odnosno Crne Gore) kao pomorska i kopnena sila vladala zapadnobalkanskim prostorima. Nakon 12. stoljeca, u savezu s Madjarima, a kasnije pod Habsburgovcima, Hrvatska je do 1918. sacuvala svoju drzavnost. Hrvati se i danas sjecaju slavnih vremena Trpimira, Tomislava, Kresimira i Zvonimira (a posljednji je neko vrijeme stolovao i u Kninu!). I bosanski su kraljevi do pada Bosne 1463. bili hrvatske narodnosti i govorili hrvatskom ikavicom. Neki su od njih vladali i vecim dijelovima Hrvatske. Tragedija Bosne i uze Hrvatske proistjece iz cinjenice da su hrvatske zemlje geopoliticki smjestene na krizanju Istoka i Zapada i protezu se duz privlacne i strateski vazne jadranske obale. Obala, priobalje i more odvajkada su privlacili osvajace i neprijatelje, od Arapa do Osmanlija i Vlaha. U 15. stoljecu hrvatske su pokrajine bile podijeljene izmedju Venecije (jadranska obala, Dalmacija), Austrije i Madjarske, da bi Turci presudne 1463. osvojili tadasnju Bosnu (manju nego danas). Veci dio katolickih i bogumilskih stanovnika Bosne, a kasnije i susjedne Hercegovine, tada su presli na Islam. Mnogi odlicnici i najvisi sluzbenici u Osmanlijskom Carstvu bili su Hrvati muslimani. Dok su se oni borili za prosirenje tog carstva prema Zapadu, njihovi zemljaci katolicke vjere u Hrvatskoj ginuli su u stoljetnoj borbi protiv Turaka na predzidju krscanstva. U tom tragicnom razdoblju deseci tisuca Hrvata bjezali su s pradjedovskih ognjista u Europu ili cak u prekooceanske zemlje. U vremenu kad su Europljani otkrivali Ameriku, valovi hrvatskih izbjeglica u panici su napustali hrvatske zemlje. Istodobno su Turci tijekom brojnih ratova i navala deportirali vise od 1,5 milijuna hrvatskih zitelja u smjeru Istoka, na istocni Balkan, u Aziju i Afriku. Hrvatski egzodus trajao je stoljecima i neizbjezno je ugrozio bioloski opstanak hrvatskog naroda. To su doista bila prva masovna iseljavanja Hrvata. Bijeg, iseljavanje i progoni postadose tuzno obiljezje hrvatske povijesti. Te pojave, nazalost, ni danas nisu sasvim nestale!**//8 Prve veze Hrvata s Amerikom Od pocetka svoga postojanja Dubrovcani su bili na glasu kao odvazni pomorci. Ostali dalmatinski Hrvati nazivani su "jednim od najboljih pomorskih naroda u Europi". Dobro su poznavali umijece plovidbe i imali punu slobodu kretanja morem, te ih se moglo sresti u svakoj vecoj svjetskoj luci. **//9 Dubrovacki su trgovacki brodovi plovili pod zastavom sv. Blaza (zastitnika Republike) sve do Spanjolske, Portugala i njihovih kolonija, do Engleske na zapadu, te do mnogih zemalja Bliskog istoka. U sredozemnim zemljama Europe i Afrike, u mnogim lukama i kontinentalnim gradovima dubrovacki su konzuli i trgovci zastupali interese te male republike. Na pocetku 1400. godine grad i okolica imali su oko 40 000 stanovnika. Kasnije se to podrucje prosirilo s nekoliko predjela istocno i zapadno od samoga grada. Dubrovnik je postao patricijska republika s mnogim obiljezjima istinske demokracije. Rezultat toga bila je cinjenica da su dubrovacki brodovlasnici, koji su, kao i njihovi kmetovi, bili "Slaveni, Hrvati, koji su se nazivali Raguzanima (Dubrovcanima)", zrtvovali goleme zarade jer su odbili prevoziti crne robove u americke kolonije. **//10 Dubrovnik je bio trgovacka spona izmedju Turske i Italije. Americki pisac slovenskog podrijetla Louis Adamic, zadivljen povijescu Dubrovnika, cak tvrdi da je Dubrovnik bio "veca pomorska sila od Britanije". On takodjer smatra kako je "gotovo sigurno" da su Dubrovcani plovili na Kolumbovim brodovima u vrijeme kad je on otkrio Ameriku. "Zapravo, moguce je", pise Adamic, "da su dubrovacki brodovi dotaknuli americki kontinent prije Kolumbovih." **//11 Ferdo Sisic, jedan od najznacajnijih hrvatskih povjesnicara, pripada onim hrvatskim i slavenskim povjesnicarima i piscima koji tvrde da su dubrovacki mornari plovili na Kolumbovim brodovima.**//12 Drugi suvremeni hrvatski povjesnicar - Josip Horvat takodjer smatra kako je "nekoliko dalmatinskih Hrvata bilo prisutno prilikom povijesnog 12. listopada 1492. godine, kada su Kolumbo i njegovi mornari prvi put ugledali obale Novog svijeta". **//13 Jedan dubrovacki povjesnicar spominje samo kako "se pricalo da je jedan Dubrovcanin bio s Kolumbom prilikom otkrica Amerike 1492. godine." **//14 Druga dva hrvatska znanstvenika takodjer dopustaju pretpostavku da su neki mornari iz Dubrovnika ili drugih dijelova danasnje Dalmacije plovili na Kolumbovim brodovima u vrijeme njegova otkrica Novog svijeta. **//15 Godine 1494., samo dvije godine nakon otkrica Amerike, Dubrovnik je potpisao vazan trgovacki dogovor sa Spanjolskom. U sluzbi Spanjolske, i kao njezin saveznik, Dubrovnik je poslao svoje brodove novim trgovackim putovima u americko-spanjolske kolonije. Jedan hrvatski znanstvenik, rodom Dubrovcanin, napisao je kako je poznato "na osnovi potpuno autenticnih dokaza iz dubrovackog arhiva" da su pocetkom 16. stoljeca prvi useljenici napustili Dubrovnik i krenuli u Ameriku "da se tamo nasele, obogate i zatim vrate kuci". **//16 Drugi hrvatski znanstvenici smatrali su da je Dubrovnik takodjer bio zainteresiran za Novi svijet. Dubrovacka je vlast htjela u Ameriku poslati neke izbjeglice koje su na taj mali otok slobode dosle bjezeci pred Turcima. Bilo je ocito da je ta mala republika postajala prenapucena. Godine 1520. dva su brata, Mato i Dominko Konkendjevic, otplovili u Ameriku, gdje su ostali trideset godina te zaradili bogatstvo od 12 000 zlatnih dukata. **//17 Godine 1537. Bazilije Basiljevic, trgovac, isplovio je iz Seville u Spanjolskoj i krenuo za Peru. Medju prvim dubrovackim useljenicima bili su i clanovi obitelji Divocic, Skrabonja i Bune. U pismu sto ga je 4. ozujka 1600. godine dubrovacka vlada poslala svom diplomatskom predstavniku u Madridu navedeno je da "mnogi Dubrovcani" zive u Americi te da su neki od njih ondje i preminuli. Tim pismom Dubrovnik je od Spanjolske dobio odredbe glede imovine onih koji su bez oporuke umrli u Americi. **//18 Kao pravi poslovni ljudi Dubrovcani su imali udio u unosnoj trgovini s Englezima, najvecim neprijateljima Spanjolske. Dokaz prave prirode tih odnosa i ugleda te pomorske republike jest cinjenica da se naziv Ragusa - latinski oblik imena Dubrovnik - cak pojavio u engleskom rjecniku. Kad je najznacajniji hrvatski strucnjak i prevoditelj brojnih Shakespeareovih djela na hrvatski Vinko Kriskovic pokusao dokazati kako je naziv Argosy, sto ga je Shakespeare upotrebljavao, engleska izvedenica iskrivljene rijeci Ragosi, sto znaci Ragusa, nije znao da je to pitanje vec rijesio jedan Englez koji je tijekom proteklog stoljeca putovao u Dalmaciju: "Ugled trgovackih brodova glede njihovih bogatih tovara stereotipiziran je u rijeci Argosy (quasi Ragosi) - sinonimu za najbogatiju vrstu karaka." **//19 Za Rebeccu West, jos jednu strastvenu putnicu kroz carobna podrucja Dubrovnika i Dalmacije, cijela je dubrovacka povijest utjelovljena u jednoj rijeci - argosy, sto znaci brod iz Raguse. **//20 Zagonetka Croatan Indijanaca Mnogi hrvatski i americki pisci raspravljali su o legendi prema kojoj su Croatan Indijanci koji su naselili najveci dio Sjeverne Karoline mozda hrvatskog podrijetla. Neki su strucnjaci pokusali upozoriti na slicnost izmedju imena Croatan (ili Croatoan) i latinskog naziva Hrvat - Croata. Louis Adamic, Joseph S. Roucek i drugi spominjali su legende sto su kruzile po Dalmaciji o brodovima koji su u 16. stoljecu prevozili izbjeglice u Ameriku i nikad se nisu vratili. Prema predajama, jedan ili vise tih brodova nasukali su se na opasnoj obali danasnje Sjeverne Karoline (North Carolina), a prezivjeli su se brodolomci pomijesali s indijanskim stanovnistvom i s vremenom prihvatili naziv Croatan. Prof. Roucek tvrdi da je "jedan hrvatski brod doplovio do prvog stalnog naselja u Americi" te je konacno "spasio cijelo naselje od unistenja". Adamic cak tvrdi da su prvi hrvatski doseljenici vec bili u Americi "priblizno cetiri desetljeca prije nesretnog pokusaja sir Waltera Raleigha da osnuje anglosaksonsku koloniju na otoku Roanokeu, u Sjevernoj Karolini". **//21 Povjesnicari nisu mogli rijesiti zagonetku podrijetla djece "vrlo lijepe svijetlosmedje kose", koju su engleski doseljenici prilikom svog dolaska pronasli medju Indijancima. Druga engleska izvjesca spominju legendu o nasukanim brodovima bijelih ljudi oko otoka Roanokea. Najvjerojatnije su se bijelci, stanovnici engleske tzv. izgubljene kolonije, stopili s prijateljski raspolozenim (Croatan) Indijancima. Kad se 1590. godine guverner White vratio u Roanoke, nije pronasao ni traga naseobini osim naziva CROATOAN urezanoga u koru hrasta. Taj je naziv upucivao na cinjenicu da su se kolonisti prikljucili Croatan Indijancima. Je li slicnost naziva Croatan i Croata slucajna? To pitanje nikad nije rijeseno. Mozda su se neki dubrovacki ili dalmatinski mornari nasukali blizu otoka Roanokea i konacno asimilirali s Indijancima te ih cak nazvali svojim imenom. Medjutim, nema pouzdanih povijesnih dokaza te teorije pa je ne mozemo prihvatiti kao povijesnu cinjenicu. Ona i dalje ostaje zagonetka i legenda. **//22 Hrvati kao etnicka skupina i narod Mnogi americki povjesnicari koji se bave useljavanjem i brojni sociolozi govore o Hrvatima kao o rasi, sto bi moglo prouzrociti zbrku. Razlog tome je vrlo jednostavan: Europljani i Amerikanci razlicito shvacaju i odredjuju pojam rase. Hrvati sebe obicno nazivaju narodom kad govore o svim Hrvatima u domovini ili u iseljenistvu. U SAD-u se oni cesto nazivaju etnickom skupinom. U Europi ne postoje ciste rase pa ni Hrvati u tome nisu iznimka. Slavenskog su podrijetla, govore jednim od slavenskih jezika i mijesaju se s mnogim narodima indoeuropske i drugih skupina. Antropoloski gledano, Hrvati su medju najvisim ljudima u Europi - prosjecno su visoki 175 centimetara. **//23 Sociolog John R. Commons, koji je iskazivao izrazito rasisticka stajalista, iznenadio je mnoge kad je Hrvate iz jugoistocnih dijelova Hrvatske ubrojio medju "najljepse muskarce koji dolaze na americke obale", te ih opisao kao "snazne ljude". **//24 E. A. Steiner u svom djelu o strancima u SAD-u Dalmatinca usporedjuje s Apolonom isticuci visoki stas tih naocitih juznjaka.**//25 S. P. Orth, americki pisac koji govori o rasnim obiljezjima Hrvata naziva ih "snaznim, vatrenim i vrsnim muskarcima". **//26 Emily G. Balch hvali ih kao spretne ribare i odvazne mornare koji su usto i vrsni trgovci, za razliku od ostalih Slavena. "Dalmatinski su Hrvati", kaze E. G. Balch, "prekrasni ljudi. Iako medju najvisim Europljanima, oni nisu samo visoki vec su i snazni i vrlo lijepog drzanja". **//27 H. M. Holbach, koji je takodjer posjetio Dalmaciju, izvjescuje kako su Dalmatinci "lijepi ljudi, uglavnom vrlo visoki, elegantni i atletski razvijeni te prirodno dostojanstveni".**//28 Opisujuci hrvatske useljenike u Kaliforniji, V. Meler primjecuje kako su "oni spretni mornari, posteni, hrabri i odlucni ljudi uspravnoga i vojnickog drzanja". **//29 R. H. Markham, americki spisatelj, navodi pak kako svi Balkanci imaju razvijen osjecaj za ljepotu i cesto nose narodnu nosnju koja je "medju najljepsima u Europi". Vole glazbu i gotovo su svi dobri pjevaci. Stovise, nastavlja autor, "vrlo su disciplinirani i odani, vrlo povezani sa svojim vodjama te mudri pri njihovu izboru".**//30 Opisujuci karakter Hrvata, Emily Balch i Louis Adamic isticu iste osobine. Adamic svom opisu dodaje tvrdnju kako su Hrvati beskrajno strpljivi; ukratko, on ih opisuje kao "snosljive, pitome, marljive, prave seljake".**//31 Kontinentalni Hrvati s podrucja oko Zagreba, Karlovca, Rijeke i Gospica bili su uglavnom poljodjelci - po nacinu zivota sporiji, opusteniji nego njihovi zemljaci iz Dalmacije, "marljivih ruku otvrdnulih kroz stoljeca siromastva i beskrajnih tegoba".**//32 I spisateljica E. E. Ledbetter iz Clevelanda opisuje Hrvate kao stasite i lijepe ljude. "Hrvat se", kaze ona, "u razgovoru izrazava tako jasno i izrazom lica iskazuje bistrinu i ostroumnu inteligenciju da ga morate gledati s postovanjem premda ne razumijete njegov jezik." **//33 Brojne navedene osobine, naravno, vrijede za mnoge druge Slavene. U vrijeme najveceg useljavanja Hrvati su bili tipicni poljodjelci, marljivi potomci mnogih narastaja seljaka. Dosli su iz seoskih podrucja koja su bila pod vlascu stranih zemljoposjednika i vladara te su tijekom stoljeca patnje i bijede otvrdnuli. Strani vladari i njihova sitnicava birokracija poznavali su ih kao tvrdoglave i strpljive ljude sklone pasivnom otporu. Razlikovali su se od ostalih useljenika po svom nacinu zivota, idejama, cak i odjeci. Vrlo ih je malo bilo skolovanih. Vecina je bila nepismena. Za te seljake Amerika je bila obecana zemlja, zemlja njihovih snova. Americkom lijecniku zaposlenom u Uredu za useljavanje mnogi su se Hrvati prilikom njihova dolaska u zemlju cinili "kao da umiru od tuberkuloze, ali su bili jaci od celika". **//34 On ih opisuje kao ljude od rijeci, gostoljubive, domoljubne, spremne pomoci drugima, darezljive kad je rijec o posudbi novca i umjetnicki nadarene. Opisujuci skupinu Hrvata u Iowi, jedan je americki sociolog primijetio da vole dobru glazbu, slikarstvo, dramu i citanje. Njihova je najveca teznja bila da svojoj djeci omoguce skolovanje na visokim ucilistima.**//35 Poopcavanja, naravno, nisu moguca jer se uvjeti zivota Hrvata razlikuju od drzave do drzave, od desetljeca do desetljeca, od narastaja do narastaja. Anketa je pokazala da su se americki katolicki zupnici u Iowi slozili u tome da sa svojim hrvatskim zupljanima "lako suradjuju, lakse nego s mnogim drugim skupinama iz stranih zemalja".**//36 Opisali su ih takodjer kao darezljive u podupiranju svoje zupe, naravno, u skladu s njihovim mogucnostima. Svecenici i laici u Iowi slozili su se kako su Hrvati rodjeni u inozemstvu najcesce ambiciozni i zeljni napredovanja. Mnogi od njih ponekad su radili dva posla kako bi kupili kuce, skolovali djecu i zapoceli mozda neki mali posao. U Waterlou, Iowa, Hrvati su, iako siromasni, kupili glazbala, platili privatne ucitelje glazbe te bili vatreni podrzavatelji dramskih predstava i opereta. Svi ti interesi dokazuju njihov istancani ukus. Takvi su bili Hrvati u Iowi, ali je u nekim hrvatskim naseobinama u Michiganu, primjerice, zamijeceno da je vec drugi narastaj Hrvata izgubio interes za odlazenje u crkvu.**//37 Kao tipicni Slaveni, Hrvati vole svoj dom. Na njih se zaista moze primijeniti stara hrvatska izreka "Moja kucica, moja slobodica". Oni su iz stare domovine preko oceana prenijeli i svoje drevne obicaje i bastinu te ih sacuvali od zaborava u novoj domovini. U svojim americkim domovima pokusali su ozivjeti duh svoga "starog kraja". Njihova ljubav prema domacim jelima i pripravi hrane znacila je cak i kiseljenje zelja za zimu, presanje grozdja, susenje kobasica, sunke i svinjetine, te osobito pecenje mlade janjetine i odojaka na raznju. U Roslynu, Washington, i brojnim drugim hrvatskim kolonijama mnogi su hrvatski rudari prije Prvoga svjetskog rata posjedovali kuce, velike i udobne drvene zgrade. Svaka je kuca imala vrt s povrcem i cvijecem, sto je i danas tipicno obiljezje mnogih hrvatskih naselja u SAD-u. Hrvatice su iz Hrvatske nabavile sjemenje povrca i cvijeca te su gotovo sve one u svojim americkim vrtovima uzgajale iste vrste cvijeca kakve su imale u domovini. Njihovi su domovi prenesene minijature njihove stare domovine. Njihovo intuitivno razumijevanje i ljubav prema uzgoju vocaka, na primjer, ucinilo ih je najspretnijim i najuspjesnijim vocarima u Kaliforniji. Vrlo zanimljiv dogadjaj koji pokazuje ljubav starih hrvatskih doseljenika prema njihovim domovima zbio se prije dosta godina u Kansas Cityju, Kansas. Na Strawberry Hillu (Brdu jagoda), tipicnom starom hrvatskom naselju u blizini hrvatske crkve sv. Ivana Krstitelja, zivjele su stotine Hrvata u mjestu koje su nazivali Malom Hrvatskom. Godine 1957. trebalo je biti sruseno 125 tih domova kako bi se izgradila posljednja dionica kansaskog autoputa. Bilo je tuznih i tragicnih scena kad su stari ljudi koji su desetljecima zivjeli na Strawberry Hillu morali iseliti iz svojih domova.**//38 Slicno se dogadjalo i u drugim gradovima u kojima su ljudi morali napustiti svoje kuce i iseliti u druge dijelove grada. "Afroamerikanci" (Crnci) neposredno su se mogli uvjeriti kako je u nekim americkim gradovima tesko prodrijeti u stara hrvatska predgradja u kojima su, kao u Clevelandu, Ohio, Hrvati i Slovenci tvrdoglavo cuvali svoju imovinu, bez obzira na mogucnost golemih zarada prodajom nekretnina. Oni su zeljeli umrijeti u svojim starim domovima, iako su mnogi od njih imali priliku napustiti podrucja nadomak siromasnih cetvrti te se naseliti u boljim dijelovima grada u koje su vec bili odselili njihovi potomci. Ako bi i odlucili napustiti staro susjedstvo, selili su u skupinama, ponekad stotine ljudi odjednom, osobito pri preseljenju u nova predgradja. Hrvat koji bi prije mnogo godina dosao u Cleveland ili bilo koji drugi grad trazio je "kucu do nekog starog prijatelja ili, ako to nije bilo moguce, u susjedstvu svog sunarodnjaka, jer je svaki pojedinac u progonstvu postajao njegov brat". **//39 Ono sto je isprva smatrano "privremenim progonstvom" pretvorilo se u trajni zivot u novoj domovini. Bez obzira na velike promjene sto su se dogodile od vremena kad su ovamo dosli kao mladi i snazni ljudi u potrazi za kruhom i slobodom, mnogi se stari susjedi drze zajedno do kraja zivota. Umiru zajedno, s nostalgicnim sjecanjima na svoju mladost u staroj domovini i na prve godine boravka u Americi. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us