WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Crveni petao leti prema nebu 1 MASLAČAK I POČETAK Bosa, polunaga, sva izgrebena i čupava, luda Mara le3/4ala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim kovrd3/4ama u travi i cveću, gledala je večito plačnim očima u provaliju neba: činilo joj se da mu kraja nema, kao što ga nije bilo ni čvrstoj zemlji pod njenim plećima. Izgledalo joj je da se sunce u pomamnom obrtanju sve više zagreva. Podnevna vrelina dopirala je i do njenih slepoočnica i mutila joj misli. Ni o čemu va3/4nom nije ni mislila. Samo je tako le3/4ala, grickala kiselicu i gledala oblačak što se, poput jagnjeće ko3/4e, rastezao između šiljatog kamenog brda i sunca. Oblak je bio ne3/4an i nije se mogao mnogo rastegnuti: pucali su mu šavovi i on se raspadao kao što se raščinja svaka ko3/4a kad se tegli na sve strane. Prelazila je rukama preko mladih i još jedrih grudi, stiskala ih, gnječila ih vla3/4nim dlanovima, uverena da će joj se bolovi u utrobi stišati. Ruke su klizile niz telo, prštile ga, mučile ga kao tuđe da je. Ali bolovi nisu prestajali, i ona je drhtala i ćutala. Ruke su se, najzad, sastajale na trbuhu i tu se hvatale i stezale. Ali bol na njih nikako nije hteo da pređe. I one su se, te dobre ruke pokrzanih noktiju, rastavljale i na slabinama savijale u grč. Krti i okoštali nokti grebli su ko3/4u, ulazili u nju, sekli je: jači i oštriji bio je bol u mesu oko pupka. Misli na nešto drugo, reče sebi kad oseti da ju je popao hladan znoj, misli na nešto deseto. I zaboravi da postoje nevolje. Zamisli da nigde na zemlji nema bola. Eto, jesi li shvatila: nema više muka i patnji, i ljudi lakše dišu i koračaju. Ni tebe više ne peče, zar ne vidiš. Misli o tome kako ti je dobro i kako je i ostalima lepo. Niko nije nesrećan. Ljudska srca su puna, i nikome neće suze na oči. Hajde, jesi li već zamislila. Zamislila sam, reče opet sebi, sve sam zamislila. I lepo je. Na sve strane je mir. Ljudi su se odjednom prodobrili i neće jedni drugima oči da vade. To mi je bilo najte3/4e da zamislim. U početku nisam mogla da poverujem očima kojima sam ih videla. A sad su tu, preda mnom, krotki i meki. Ne misli na bol, kad ti ka3/4em, prošaputa u sebi. Nije toliko va3/4an - proći će. Bolje podigni glavu i šaraj očima po nebu. Gledaj u sunce. Eto, tako. Ako mo3/4eš, zagledaj mu se pravo u oči. Vidi na kojoj mu je strapi srce. Ima li duše, je li surovo, i mo3/4e li išta u svojoj ključaloj glavi da zamisli. Ako ti se učini da je dobro i lepo, poljubi ga u gornju zavrnutu usnu. A ako to nećeš, ne budi dokona i misli na šta liči. Ima li kakve sličnosti s cvetom bele rade. Nema, ne liči na taj cvet. Da te ne podseća pa carevo oko? Da, baš me podseća na cvet carevo oko što raste po planinama. Ali zar ti se ne čini da liči i na bolesnog pauka koji, mučen glavoboljom, gunđa i prede, i baca oko sebe nevidljive smrtonosne konce. Jeste, i na tog pauka vatronošu liči. Na nebu je videla oblačak. Topio se kao grudva snega u detinjoj ruci. Sunce je sve više hvatalo brzinu i njoj se opet mutilo u glavi. Sad je te3/4e mogla da zamisli ono što je htela. Nije je mučila glad iako od juče ništa nije jela. Drugi se jedan đavo motao njenom utrobom i terao je da drhti, da se savija i opru3/4a kao od gume da je. Oči su joj bile pune svetlosti. Nije znala što plače. Osećala je kako joj se o licu razlivaju suze. (r)elela je da za večita vremena ostane tako izvaljena, tako rastavljenih nogu i unazad zabačene glave. Neću da hulim, pomisli, neću da hulim. Jer nije loše kad se plače. Posle plakanja će mi olakšati, pa ću bolje podnositi batine i glad, i sve druge nevolje. Kako su bolovi rasli, tako je ona obema rukama privlačila sebi vlati trave i ćumice cveća i duvala u neokrnjene i okrugle glave maslačka. Gledala je kako se beli plodovi di3/4u a onda opet k njoj vraćaju. Duvala je jače i bele semenke, bezbroj njih, upadale su u struju vetra i letele sve više i više. Duvala je još, i još, dok je bol rastao; duvala je plačući, i kroz suze videla kako se odjednom celo nebo prekrilo plodovima maslačka. Ne, nema više neba, činilo joj se. Sve je to meka i golicava vuna maslačka. Ni sunce se više ne vidi - cvećem se pregrejani nebeski svod opleo. Ni šiljatih brda nema - šuma pobelela. Ni zemlja na kojoj le3/4i u ritama više nije tvrda - eto postelje nevoljnicima, prosjacima i skitnicama, onima koje je jutros sretala na lješničkom putu. Duvala je još, ne brišući suze što su joj sve više golicale jagodice, i mislila kako bi bilo lepo svu zemlju i sve nebo maslačkom i drugim cvećem da okiti i prekrije. Bolova bi tada nestalo, računala je. Patnji više ne bi bilo, zamišljala je. I sve bi bilo lepo i svetlo kao pre, šaputala je. Le3/4ala je na bregu, na proplanku, i gledala kako se roj belog semenja komeša i okreće, kako se razređuje i opet gušća, nošen vrelim vetrom; kako se trava koju je i dalje razgrtala i češljala prstima gu3/4va, već 3/4alosno obršćena. A nije videla dolinu što je počinjala stotinak metara ispod nje; ni prašnjavi put koji je vodio u gradić; ni reku što se stalno i uzaludno prestizala s tom gadnom, s tom prljavom i d3/4ombastom putinom, provlačeći se kroz jošja i vrbake. Nije videla, niti će ikada moći da vidi, kako se nekoliko najkrupnijih plodova poče da odvaja od svog uskomešanog jata; i da se, praveći bele krugove, spušta k zemlji. Prvi plod pade kraj puta i ukrsti svoju senku sa senkom divlje kruške: tu će uskoro neko doći da ispru3/4i svoje umorne noge. Krvave, zatupaste i gotovo okoštale, noge će le3/4ati jedna pored druge. Grejaće ih i peći prašina i sunce, i one će se micati i dodirivati. Tako ispru3/4ene, tako ostavljene, podsetiće svakog prolaznika na izranjavljene i nerazumne gušterove koji ne mogu da miruju ni trena. Četiri prašnjave, četiri jogunaste, četiri ljudske noge tabana okrenutih na istok. Drugi plod, nalik na galeba, spusti se nasred muslimanskog groblja, koje je od puta branila samo ograda od zarđale 3/4ice: tu će neki ljudi izgubiti ono što nikad više neće moći da nađu i povrate. Teško će im pasti taj gubitak, pa će se, prvi put otkad se znaju, priljubiti jedan uz drugog. Biće zagrljeni tako čvrsto da će im se i suze mešati. Zateći će ih noć i prvi strahovi kraj belog maslačkovog ploda. Treći i dosad najveći plod, u kosom letu zabode se u trnje pokraj bleštavo bele kućice, pokraj vesele gomile: i tu će dugorepi đavo brzo doći po svoje. Rakija će ljudima okrenuti pamet naopako: čupaće se za perčine, vući će se za uši i noseve; poigraće se s pogurenim nezvanim gostom koji se na njih neće naljutiti; pucaće za 3/4ar pticom, olovom će joj raskomadati srce. Kad se s lješničkih bregova spusti noć, keziće se na mesec, pa čak i na zvezde. DJavo uvrnutih nogu i klempavih ušiju preskakaće veliki plod maslačka, cerekati se i nuditi ih rakijom, već polumrtve; šaputaće im glasom slepog miša da zna gde je odleteo crveni petao i šta će s njim biti. Ljudi će blenuti u krastavog đavola i dajaće na mesec i na zvezde sve dok se ne razdani. Ostale pahuljice padale su po putu koji se, vijugajući ispod brega, gušio u nesvakidašnje šarenoj gu3/4vi i mete3/4u. Tuda će, pre mnogih drugih, proći pogrbljen čovek crnih, velikih - najveselijih očiju. Svi će ga poznati po golotinji, po petlu, po kašljucanju. Dr3/4aće nos u petlovom perju; 3/4mirkaće ne stresajući sa sebe prašinu. I kad ga budu mučili, 3/4eleće da se izjednači s njima. Bosi čovek nosiće 3/4ar petla i gaziti ovčje brabonjke i bele maslačkove pahuljice. 2 TU(r)NA BRAĆA Išli su ru3/4nim, prašnjavim putem, k reci što je tiho šumorila. Vukli su se tromo, sa zave3/4ljajčićima na plećima. Toliko su se znali i poznavali da im se nije otpočinjao novi razgovor. Pa su išli bosi i dronjavi, prljavi i zapušteni: takve ih nepregledni i svakojaki putevi znaju već petnaestak godina. Snaga im je bila pri kraju, videlo se, ali su koračali po navici, nesvesni lude 3/4elje da treba da stignu na kraj sveta. Nisu se osvrtali iza sebe, niti su oči skidali sa 3/4ute i tvrde zemljurine puta. A imali bi šta i videti - svet ih je gledao: bolesna i tankovrata deca, mahom gola i kriva; šiljoglavi očevi varošlije s kesama ispod očiju; krezube 3/4enetine razmekšanih trbušina i šotkastih nogu; beli starci i slinave babe bez glasa i te3/4ine. Bilo je tu još mnogo ljudi: svi su ih s čuđenjem gledali, jer poodavno njihovo Bijelo Polje nisu pregazile čudnije noge. Niko nije progovarao; samo su se podgurkivali i bečili oči. Ali kako su skitači odmicali, tako su se i oni oslobađali: čim strance izgubiše iz očiju, vrati im se glas, i oni brzo počeše da prevrću jezičinama, i da blebeću i o 3/4ezi koja je spr3/4ila pšenicu i ječam još u klasu, i o tome kako će poskapati od gladi i nemaštine. Du3/4i i crnji čovek, onaj Petar, zgrabi Jovana za ruku i ste3/4e ga. Iako je znao da taj stisak ništa ne znači, Jovan odozdo pogleda svog drugara i zinu očekujući reč. Dugonogi je čitav trenutak gledao rohavo Jovanovo lice. Nikako nije mogao da nađe pravu reč za misao koja mu je le3/4ala na vrhu jezika. Pa ga je samo gledao, pa je samo blenuo. Njegove lepe oči izra3/4avale su umor, a pre vremena izrovano i naborano lice dosadu i gađenje. (r)eleo je da pljune u pitomo i široko Jovanovo lice, uokvireno riđom bradom, da pesnicom ulupi i smrska baburasti nos što mu se crveneo pred očima. Jovan se nije usuđivao da po drugi put podigne pogled do Petrovih očiju: gledao je nešto ni3/4e. I video je kako se modre Petrove usne raste3/4u, kako bubre od dobro mu poznatog besa. Jarost i gorčina često su obuzimale njegovog drugara - ni ovog puta nije hteo da mu se protivi. Petrovi prsti stezali su mu lakat i podlakticu, ali je on znao da će ga pobediti i nadmudriti samo trpljenjem i ćutanjem. Petar ga je sve više stezao. Jovan se malo uvi i zadrhta. Pogleda ga u oči i reče: - (c)ta ti je? - Most - reče Petar bunovno i smrači se. - Pa šta? - reče Jovan i pokuša da osdobodi ruku. - Pa most! - bubnu Petar. - Zar ga ne vidiš? - Vidim. - Pa šta s tim? - reče Jovan. - I tebi on ne zadaje nikakvu brigu? - reče Petar. - Preći ćemo ga i - kvit - reče Jovan. - Zar je prvi? - Ali nije ni poslednji - reče Petar gnevno. - Hvala bogu što nije poslednji - reče bolno Jovan kad oslobodi ruku. Petar oseti da više ne ste3/4e Jovanov lakat i obuze ga srd3/4ba. Hteo je nečega da se dočepa, nečega čvrstog i oštrog. Ali kad spazi da u blizini ničega nema za šta bi se uhvatio ili s čim bi se sudario, on odgurnu od sebe labavog Jovana i ujuri u reku. S crvotočnog mosta Jovan je gledao kako Petar gazi sve dublje i dublje - kao da su ga dole vukle zelene mahovine i mulj. Mlatarao je rukama oko sebe, tukao bezazlenu reku, tabanima pipao sumnjivo dno i povodio se za nejakom maticom. Voda mu se pope do pojasa - Lješnica je bila najdublja tu, pod mostom. Osećao je kako od njega, s vodom, odlaze bes i srd3/4ba njegova praskava. I dah mu je postajao mirniji, lupanje srca ravnomernije, a pogled mračnih očiju bla3/4i i mekši. Raskoračen i s rukama na trbuhu, Jovan je s mosta gljuckao u vodu. (r)mirkao je i gledao kako se njegov drug igra s rekom, kako kvasi svoju šiljatu i kosmatu glavu, i vrat svoj dugi i 3/4ilavi, i ciči pri tom kao dete koje su iznenada bacili u vir s obale. Našavši se nasred reke, Petar stade. Voda mu je grgoljila oko rebara. Bio je miran, i nije više 3/4eleo da raščepi široke Jovanove vilice. Sunce mu je grejalo obna3/4ena ramena i laktove. Sve više se smirivao. Korio je sebe što je malopre onako grubo odgurnuo Jovana. Skot si, reče sebi, pravi si skot. (c)to ga mučiš. Ne zaslu3/4uje to. Da njega nije, odavno bi krepao od gladi. Nemoj više to da radiš. Oko Petrovih nogu počeše da se obmotavaju zelene alge. Pristizale su i ribice, bedna gaovica, ribice nalik na punoglavce, i pokušavale da ga načnu. Algi je bilo sve više. I ribice su u jatima nasrtale na nj. On se uznemiri. Poče da drhti. Zgadi mu se bistra Lješnica. Pogleda prema mostu i viknu: - Ej! - (c)ta hoćeš? - reče Jovan i sav se iskrivi. - Gladan sam! - viknu Petar. - I ja - reče Jovan. - Ali ja sam gladniji! - viknu Petar i naje3/4i se. - Nisi - reče Jovan i ispravi se. -- Nisi. - Kako smeš da ka3/4eš da nisam gladniji! - reče Petar. - Kad dobro znaš... - Ništa ne znam - zakikota se Jovan. - Baš ništa. - Ako ništa drugo, treba da znaš da ne smeš da mi se protiviš - reče Petar. - Dobro, gladniji si - reče trezveno Jovan i isturi trbuščić napred. Pa šta s tim? - Dokle ćeš da me secaš? - reče Petar. Jovan sle3/4e ramenima i zamalo ne prsnu u smeh. - Vek mi pojede, đavole debeli - reče Petar. - Budućnost i karijeru mi upropasti. Otkad sam s tobom, stalno me maleri prate. Baksuze. Raširenih ruku i pognut, na mostu se crneo Jovan; i Petru se činilo kako hoće k njemu da skoči, da zaroni. Ali Jovan čitav trenutak osta tako razapet: niti polete, niti skoči u vodu, niti bilo šta drugo uradi. Samo je gledao ribe i ribice koje su plivale iznad ljigavih i zelenih algi. šutke podeliše koru hleba i pođoše putem. Iza njih je ostajalo samrtničko zapomaganje bjelopoljskog hod3/4e, lupanje zvona koje je opominjalo na glad i nesreću, i 3/4agor subotnje svetine na nedalekom stočnom pazarištu. Nisu dobro poznavali ovaj kraj, ali pođoše pravo, putem uz Lješnicu. - Kad smo poslednji put ovuda prošli? - zapita Petar setno. - Ne sećam se da smo ikad ovde bili - reče ozbiljno Jovan i obuhvati Petra oko struka. - Ne ljuti se na mene - poče Petar tiho i s izrazom krivca u očima. - Nepravedan sam prema tebi. - Ne detinji - reče Jovan. - Ti na mene nemoj da se ljutiš, a sa mnom ćemo lako. Petar prebaci ruku preko njegovih ramena. Primeti da su vrela. - Mnogo si bolji od mene - reče Petar. - Ja sam veliki gad - reče Jovan. - Stalno se smejem. I kad treba i kad ne treba. Gad sam, da znaš: meni je sve smešno... a to tebe mnogo 3/4esti... meni se najviše smeje kad, recimo, vidim pogreb... - I tebe ljuti što ja stalno vičem - reče Petar. - Ne - reče Jovan. - Sve što ti radiš ja volim. - Pa i ja volim kad se ti smeješ - reče Petar iskreno. - Pa čak i kad sam gladan. Eto, sad bih voleo da se smeješ. Hajde, počni. Nek ti suze pođu... znaš kako se već ti smeješ... - E, sad baš ne mogu - reče tu3/4no Jovan. - Sad bih mogao samo da plačem, da ne sušim obraza do mrkle noći... - A što to baš sad? - upita nervozno Petar. - Ne znam - zacvile Jovan. - Mo3/4da zbog sunca i vrućine. Ili zbog prašine. - Nećeš, valjda, na ovoj 3/4ezi da plačeš? - ljutio se Petar. - Osećam da će se danas dogoditi neka nesreća - prošaputa Jovan. - Gde? - izbeči se Petar. - Gde misliš da će se dogoditi? - Ne znam - reče Jovan. - Negde na zemlji. Mo3/4da čak i u blizini. Ali osećam. Ja uvek osećam. Mislim da mi se i zbog toga plače. - Mo3/4da se ona već i dogodila - reče Petar muklo i tvrdo. - Ne misli na to. - Znaš već: nesreću osećam u vazduhu - reče Jovan. - Baš sam gad. I da nije toga, to da ne osećam, ja bih se toliko smejao da bih na kraju krajeva pukao od smeha. Baš sam gad. - Ne govori gluposti - reče Petar i namršti se. - Da li ti mnogo smetam? - šapnu Jovan. - Ako ti smetam... Petar je ćutao. Jovanova ramena bila su isuviše vrela, ali on s njih nije hteo da miče ruku. - Ako ti smetam... - Manimo se tu3/4nih priča - reče odlučno Petar. - Nećemo, valjda, samo o tome kao tetke. Treba neki debeo hlad da nađemo, i da se lepo odmorimo. S obe strane puta raslo je trnje. Nešto dalje kočoperile su se prašnjava aptovina i kopriva u klasu. Na posnim strančinama što su se dizale odmah od reke i puta na dve strane, zelenile su se niske kleke. Glog i šipurci smenjivali su se s bledim jošjem i jasenjem koje se crnelo oko razgrađenih i izga3/4enih njivica brkatog ječma i pitome pšenice. Peklo je sunce. Hlada pokraj puta nije bilo. Ljudi su gazili prašinu kao blato i gledali 3/4ute bre3/4uljke oko puta, s kojih su poplave, vetrovi i sunce odnosili sve ono za šta bi se gladan i nesrećan čovek mogao uhvatiti: zevale su mnogobrojne škrape, belelo se kamenje, crnele su se vododerine - bile su to njive. Videli su i gušave čobančiće kako na vezama dr3/4e poludivlje i balje3/4ave kravice koje nisu imale šta da pasu, pa su rikale ili prosto-naprosto gledale u daljinu i sunce. Znoj im je obojici tekao niz lice, a hlada zaista nigde nije bilo. Petru se učini da će se sručiti u prašinu, pa se nasloni na svog ni3/4eg druga. Jovan se nape i odr3/4a ga. Petru uzbuča u glavi: očne duplje mu ispuniše prašina, opako sunce i 3/4uta kukuruzna kora o kojoj je mislio čak i kad mu se nesvestica okrenula oko glave. Sniza se pored raskoračenog Jovana, kleče pored njega i nešto smrsi. Jovan ga ščepa za ramena. Podi3/4e ga. Petar je otvarao oči i gledao poga3/4eno 3/4ito pored puta. (c)to su ga izgazili, su3/4eno je mislio, što su ga goru3/4njali. Baš grehota. Surovi ti seljaci iz brda što idu subotom u Bijelo Polje za gas, so i brašno. Gaze 3/4ito, gaze sirotinjski hleb. Vidi, to 3/4ito je ga3/4eno i pre klasanja. Sramota. Ali pogledaj: ječam se opirao ljudskoj nepa3/4nji - koljenčio se, zametao zrno i utvrđivao ga. - Eda li igde hlada? - zapita Petar kad ustade. - Eno ga - reče Jovan kad ugleda drvo pokraj puta. - Je li daleko? - reče Petar bunovno. - Tu smo - reče Jovan brzo. - Gladan sam - reče Petar s prikrivenim besom. Jovan oćuta. Stadoše ispod divlje kruške. Petar ne3/4no pogleda dugački plod maslačka što mu se nadohvat ruke beleo i reče: - I ti ovo nazivaš drvetom? - Ipak, biće hlada bar za glavu - reče Jovan. - A ostalo, veliš, nek gori - reče Petar. - Pa i nek gori - reče Jovan i zacereka se. Vrlo va3/4no. Opru3/4iše se jedan pored drugog. Petar uplete prste ispod glave i vide muslimansko groblje preko puta. Gurave humke zarasle u čičak, divlji ovas i nanu. Natruli drveni šiljci vire iz kupinjaka i oštre travuljine kojoj nisu mogli ništa ni stoka, ni rđava vremena, ni opako sunce. Beli i već krnji nišani s istočnjačkim šarama i slovima. Jedan sasvim sve3/4 grob - velika gomila 3/4ute i peskovite zemlje: kako li se uvijaju nesrećnikove kosti. Oko groba sijaset naherenog mramorja i običnog kamenja. Petar je gledao zapušteno groblje. Dopada mi se, reče u sebi. Nema ni krstova, ni imena s datumima rođenja i smrti, ni smešnih fotografija. Le3/4iš dole, zemlja i kamen uvijaju ti rebra, a niko ne zna gde si. Niko ne dolazi da te oplakuje, kori, grdi i la3/4e. Baš divota. Samo nema smisla po sade duvan između grobova, što švercuju tako. Jovan je 3/4mirkao zračnim očima, naviknutim na sve, i video kako putem idu dva čoveka s nosiljkom. Ne, ne nose ranjenika, pomisli. Mrtvaca tegle. Uvijenog u belo platno nose ga na daskama. - Ej, donose nam mrtvaca - reče Jovan. - A ja mislim o hlebu, do đavola - reče Petar. - Pa misli i dalje, reče Jovan. - Okreni glavu i na drugu stranu - reče Petar. Na šljunkovitoj ledini što se kroz jošje i vrbak spuštala rečici na obalu, belela se kuća. Ni mala, ni velika. Ali bleštava kao i sve kuće što su takve kad imaju sreću da čuče pokraj rđavog puta, i kad su pune ljudi koji piju i vesele se. Od plastova sena i slame, od gomila lanjske pleve i šaše, i od velike trešnje zaštitnice, ne vidi se baš sve. Glavno je da se pred kućom, u slabom hladu na brzu ruku sklepanog naslona, šareni mlada. Njih dvojica dobro je vide: velika glava liči joj na neku čudnu zemljanu posudu. Crne joj se velike i pomalo kose oči. Kao grad stoji na teškim nogama - ne bi je pokrenuo ni sam đavo. Iako je pod naslonom, greje je sunce: tope se pomade, boje i ulja kojima su joj namazali krute obraze, nabubrele usne, dugi vrat i crne i debele pletenice. Petar vide kako ona dvojica spustiše nasred puta nosila s belim tovarom. Dugo je gledao kako su se ljudi klatili i grlili iznad dugačke i bele mrlje na putu. Seljaci su zaobilazili i ljude i njihov beli prtljag - skretali su s puta, lomili ogradu i gazili prezrelo 3/4ito koje se prosipalo. On zatim pogleda Jovana čije je lice, okrenuto prema svadbarima i nevesti, bilo zadovoljno i razvučeno u velik, širok osmeh. - Imaćemo šta da gledamo - reče Petar. - Neće nam biti dosadno. - Da - reče Jovan i protrlja riđu bradu. - Da. - Predstava - reče Petar. - Prava predstava. - Da - reče Jovan i opet ugleda šarenu mladu. Sunce je pr3/4ilo retke grane divlje kruške. Vetrić je ljuljao visoki plod maslačka. 3 BELI CVET Umorni i znojavi, grobari su se vukli s mukom tegleći tovar na daskama. Bosi i dronjavi, a povrh svega i jako pijani, s bocama rakije u d3/4epovima, njih dvojica su pleli korake putem i sve se više pribli3/4avali groblju. Posrtali su i spoticali se; tovar s dasaka se ljuljao, ali mu se još nije padalo u prašinu. Petar je gledao prvog, onog Srećka. Bila je to crna i neobrijana ljudina, očiju sitnih, iskrlještenih i nezgodno posađenih navrh lobanje. Masna i četvrtasta glava klatila se na neprijatno tankom vratu. Petar je zamatrao i proučavao njegovo mračno ali i nekako veselo lice: oči njegove, iako zapaljene i crvene, neprestano su se smešile, pa se oko njih skupljalo mnoštvo bora i borica. Jovan je pratio drugog, Ismeta. Četvrtast i zdepast, niskog čela i isturenih viličnih kostiju, on se trudio da dr3/4i korak sa Srećkom. Pošto od nosiljke nije mogao da vidi zemlju i put koji je gazio, klecao je i prevrtao očima. Kako je Srećko bio du3/4i i nepa3/4ljiviji, to se zamotani i mrtvi đavo klizao daskom: bela stopala sve više su mu se primicala licu, i njega je počinjalo da obuzima gađenje. Pijan i balav, ugibao se pod nosiljkom, i koračao nevešto kao dete koje su tek izvadili iz dupka i pustili ga da samo hoda. Petar i Jovan videše kako se Srećko spotače, i kako kleknu na kolena. Za nosiljkom sniza se i Ismet: zamalo mu u prašinu ne ispadoše buljavo plave oči. On se pridi3/4e, opsova Srećka i vrati na daske beli tovar. Da su hteli da se podignu, skitači bi videli sve. S rukama ispod glave, i opru3/4eni preko puta, oni su videli samo dugačku belu mrlju na daskama, i dve ljudske glave koje su se primicale jedna drugoj. I ništa više, sem zaslepljujuće svetlosti, kr3/4ljavog trnja oko puta, strmih njiva, i prašine koja je kao mali oblak lebdela na mestu gde su Srećko i Ismet posrnuli. Ni čuti, tako le3/4eći, ništa nisu mogli: takva je 3/4ega bila. 4 S DJAVOLOM IZMEDJU SEBE Već pijan, Srećko potegnu iz flaše: bio je to gorki, triput pečeni i prepečeni šljivovi otrov. Vatra mu prođe 3/4drelom, i on za3/4mirka očima. Onet povuče i, osetivši novu toplinu negde u utrobi, pru3/4i bocu Ismetu. - Dobra je - reče Srećko - jača od one prve. Čitav trenutak gledao je mrdanje Ismetove jabučice, i osećao da s onih nekoliko gutljaja još nije utolio 3/4eđ. - Nije - reče očajno Ismet i zasuzi očima. Ništa ne valja. - Tebi nijedna ne valja - reče Srećko. - Pio bih nešto jače - reče Ismet zlovoljno. Nešto kao benzin. - Danas ne bi trebalo toliko da pijemo - reče Srećko. Ismet zakoluta očima 3/4abe. - Ne polivaj je rakijom - reče Srećko. - Samo joj još to treba. - Neće joj od rakije biti ni gore ni bolje - reče Ismet glasom propovednika. - Jadna ona - reče Srećko. - Do3/4ivela je da je sahranjuju bitange za jeftine pare. - Biraj reči - reče Ismet i podi3/4e do nasred čela debelu obrvu. - Otkad te znam, gad si - reče Srećko. - Varaš se - reče Ismet brzo. - Ja sam dobar čovek. Fin čovek. Mana mi je samo to što ne mogu da 3/4ivim dok ne uradim nešto loše. Samo to. Ali sam, u stvari, jako dobar čovek. To svi znaju. - Ako i zbog kog propadnem, propašću zbog tebe - reče Srećko kao za sebe. - (c)ta ti mogu kad si kukavica - reče Ismet suvo i hladno. Srećko pokuša da ustane. Ali samo kleče na kolena. - Jesu li je zaista toliko mučili? - Kako ne - reče Ismet. - Gledao sam sto puta kako je dever, onaj Ibro, tuče. Bio je zaljubljen u nju i dok joj je mu3/4 bio 3/4iv. Jedva je dočekao da ostane udovica. Nije mu se dala, po svoj prilici. I on ju je svakodnevno mučio batinama i glađu. - Kako joj je bilo ime? - Zaboravio sam, pravo da ti ka3/4em - reče Ismet. - Gad - reče Srećko. - (c)ta mu je sve to trebalo. Bolje da je pio. - Nikako mu se nije dala - reče Ismet. - A imao je merak na nju. - Gadna Turčuljina taj Ibro - reče Srećko. - Ništa gori od vašeg Spasoja - reče Ismet. - Dao rođenoj 3/4eni konopac i naterao je da se obesi. Sve zbog jedne nosate i guzate 3/4enetine. A pravio se anđeo - hteo je pre rata i predsednik opštine da bude. Ibro bar nije izigravao sveca. Srećko gadljivo odmahnu glavom i pljunu u prašinu. - Vidiš, i taj vaš Spasoje i danas nekog vraga tra3/4i - reče Ismet. - Stalno se vrti oko vlasti. Na reveru nosi tri odlikovanja, iako na okupatora nije ni metka ispalio. Srećko je ćutao. - Koliko nam je ostalo para? - zapita Ismet. Srećko se sećao prepodneva. Svet, pravoslavni i muslimanski, trčao je oko trošne kućerine: svi su hteli da vide pokojnicu koju su za 3/4ivota više 3/4alili nego sada. (r)ene su vrištale i psovale, a ljudi su nadirali preko plota. Bilo je tu i dece i staraca. Otvarali su se prozorčići susednih kuća: na sve strane videle su se samo nekakve glave, nekakve ruke, nekakvi vratovi. Jedino su bili mirni neradnici, besposličari i skitnice kojih su bili puni jendeci. Najspokojniji od svih bili su njih dvojica: gledali su mnogoglavu rulju i mislili kako da dođu do malo hleba i rakije. Prosed, krupan i razjaren, Ibro je jurio u susret radoznalom svetu. Mahao je motkom oko sebe i sipao psovke. Ali je narod stizao sa svih strana, nadirao preko ograde koja je Ibrovu mračnu kuću delila od zaplašenog i ne tako običnog 3/4ivlja. Krkljao je nasred dvorišta, hvatao se za glavu, tukao se sa susedima koji nisu hteli da ga ostave. Pridošlice ni vrelom vodom nije bilo moguće rasterati. Tada su njih dvojica, sećao se Srećko, upali u Ibrovu kuću, izagnali iz nje ostale besposličare koji su se bili dali u pljačku. Zavili su leš belim platnom i krenuli prema lješničkom groblju. Za njima je dugo trčao veliki i glavati Ibro, i neutešno plakao. Po svoj prilici, hteo je da ih stigne, da im se pridru3/4i, ali su oni po3/4urili. Pre no što su zamakli za breg, okrenuli su se i videli ga nasred puta: kričao je i tukao se pesnicama u glavu. Izgovarao je njeno ime. Vešti svom grobarskom, svom strvinarskom poslu, njih dvojica su, s bocama uzgred kupljene rakije, brzo nestali iz očiju zaprepašćenog, radoznalog i uplašenog sveta. - Odgovori kad te lepo pitam: koliko još imamo para? - Ne brini - reče Srećko. - Tri dana ne moramo dolaziti k sebi. - Čuvaj dobro te pare - zare3/4a Ismet. Pogledaše se s mr3/4njom. - Kako su vam gadni običaji: još se nije ni ohladila, a već je nosimo na groblje. - Ne bi, valjda, hteo da mrtve mećemo u salamuru - reče Ismet. - Nisam na to mislio - reče Srećko. - Mrzim vas što obo3/4avate mrtve - reče Ismet. Gadni ste: divite im se, ljubite ih, grlite ih. Pih! - Pa... ona je još vruća - reče Srećko sa strahom. - To je od sunca - reče Ismet. - I mi smo vrući. - Čini mi se i da mrda - reče Srećko. - Mrda tebi u glavi - reče Ismet. Srećko otpi. Onda s mukom ustade i podi3/4e kraj nosiljke. Obuze ga 3/4alost koju je poodavno zaboravio. Sećao se davno preminulog oca, kom ni danas ne zna za grob, i majke, koja je proseći preminula negde pred nekom bogomoljom. U belom svetu imao je i brata, o kom za poslednjih dvadeset godina ništa nije čuo. - Kreći - reče Srećko muklo. - Ti bi tu i zanoćio. - Bih - reče Ismet. Pođoše. Prašina im se usuka oko nogu. Ismet ga je merio sa zavišću. Bilo mu je krivo što je manji. Ta činjenica uvek je u njemu podsticala zlobu i pakost, i on bi prestajao da se s njim šali. Nije hteo da mu prizna koliko ga mrzi zbog toga, koliko mu zavidi, i šta bi dao da su ga krstili u crkvi ili na bilo kom drugom mestu zemlje. Neravnopravan sam, šaputao je u sebi, neravnopravan sam. Zato i činim prljave stvari: bar u nečemu moram prednjačiti. Kad puno prljavština i gadluka učinim, siguran sam da će reći kako sam hrabar, kako sam opasan i va3/4an. A dok ne postanem to čemu 3/4udim, ja sam za vas samo lojava, smrdljiva i podmukla Turčuljina Ismet. I ništa više. Nisu išli - ljuljali su se. Bela pokojnica mogla je pasti svakog časa. - Jesi li siguran da znaš gde treba da je zakopamo? - upita Srećko. - Znaš gde se oni kopaju? - Pazi da ti iz d3/4epa ne ispadne flaša - reče Ismet i oseti zavist prema štrkljastom i prljavom pravoslavcu ispred sebe. - Ne pravi se lud - reče Srećko. - Čuo si šta sam te pitao. - Nisam - slaga Ismet i obradova se. - U kom se delu groblja kopaju? - reče Srećko. - Znaš li? Ismet reče da zna. I oseti slast od la3/4i. Prevario sam ga, reče u sebi. Ne znam gde se kopaju. Jer odavno nikog iz njihove kuće nisam zakopao. Prevario sam te, i šta mi mo3/4eš. I stalno ću te lagati. Na kraju ću ti i glavu otkinuti i baciti je psima i mačkama. Razumeš li me. I ne idi tako brzo. Pašću. Lako je tebi - prvi si i vidiš kuda gaziš. Pašću, zar ne vidiš. Samo mi još to treba. Lakše idi, kad ti ka3/4em. Ispustiću nosila i posle neću hteti da ih podignem. Stani za trenutak. Hteo bih da povučem malo, da gucnem. Da se napijem i da zaboravim da sam strvinar koji je kraći od svog drugara za čitave dve muške glave. Obojica posrnuše. Padoše na kolena. Ali ne ispustiše nosiljku. Bela klada se samo zaljulja, prevrnu i umiri. - (c)to toliko 3/4uriš? - reče Ismet zadihano. - Ostavi tu rakiju - reče Srećko ozbiljno. - Kako ti se već jednom ne ogadi! 5 PETAO - Kud se to spremaš, Muhareme? - upita seljak, zastavši nasred puta. - U varoš - odgovori tiho sitni, neugledni i pognuti čovek. - U Bijelo Polje. - Pa da te pričekam? - reče čovek i zaturi na potiljak okruglu kapu. - Da idemo zajedno? - Neću ja tako brzo - reče Muharem. - Idi ti. Ne gubi vreme zbog mene. - Onda ćemo se videti dole, u kafani - reče čovek. - Da popijemo po koju. - Dobro - reče Muharem i od stida obori glavu. Kad čoveka nestade, Muharem reče sebi: vidiš, ne preziru te svi. Ne budi nesrećan. Eto, komšija te pozvao. Nemoj da mu odbiješ čast Uvredićeš ga. I ne misli više kako te se svi stide. Nije tačno. Ovaj s kojim si malopre razgovarao viđen je čovek i pristaje da s tobom u kafani sedi za istim stolom. Kad to mo3/4e i hoće on, činiće i drugi. Jer ti nisi najgori. Ti si samo sitan, bolestan i ćutljiv. Ako ti se jezik razve3/4e, sve će biti u redu. Oprostiće ti što si nejak i što kašlješ. Jer nisi ti jedini bolestan. Skoro svi su bolesni. Boluju najviše od glave i od srca. To je, po svoj prilici, najgore. A ti samo kašlješ i izbacuješ nešto rumeno. Samo to. Da bi izbegao kapalj, prisloni se uz šljivovo deblo. Umiri se. Opru3/4enih ruku i bez ijednog pokreta, gledao je u mutno prozorsko okno. I odraz njegov bio je pognut i skamenjen. A on sav tanak i pljosnat. Video je svoju dugu i koščatu glavu, i crnu kosu očešljanu i zalizanu nadole. U dnu kolibe 3/4utela se gomilica slame u kojoj je spavao. Nazirali su se još sto od bukovine, patuljasta trono3/4na stoličica i furuna bubnjara koju je proletos zaboravio da odnese na tavan. Ništa više njegovo oko nije moglo da nađe. Njegova pojava, slabo odra3/4ena u oknu četvrtastog prozorčića, krenu se. Sekiru i druge alatke ubaci u kolibu, a onda zaključa vrata. Treba se uvek osigurati, pomisli i ključ zavuče pod kamen, u koprive. Jer mo3/4e naići neka lopu3/4a ili neka skitnica, i odneti mi sve što imam. Tamnim očima tridesetogodišnjeg grudobolnika i osamljenika gledao je svog crvenog petla. Krupan, sjajan i kočoperan, petao je perušao kokošku. (c)irio je muška i topla krila i dizao prašinu. Izbolovano i zapušteno Muharemovo lice ozari stidna radost. Još čučeći kraj plota, on se nasmeši petlu koji je mlatarao krilima, zaklanjajući tako potpuno srećnu 3/4rtvicu. Ali se brzo rastu3/4i i reče: - To ti je poslednji put... Muharem otvori šaku s ječmom. Prva priđe kokoška. Kad petao s njegovog dlana poćuka i poslednje zrno, Muharem ga pomilova i uze u naručje. Petao se nije branio. Naviknut na ovakve zagrljaje, samo je rakolio i odmicao glavu od Muharema, koji mu je tepao načetim glasom. Čovek je bez prestanka zujao, i petao ga je gledao očima pripitomljenog jastreba. Ali moram da te prodam, reče Muharem glasno i pogladi vrat plamene boje. Moram. Gasa nemam. Ni soli. Pedeset dinara du3/4an sam susedu. Gazda Iliji već drugu godinu dugujem trista dinara, red je da mu ih vratim. On stalno govori da mu ih ne moram vraćati. Ne znam što mi prašta. Mo3/4da zato što me 3/4ali. E, bogami, neću više da me 3/4ali i da prelazi preko mojih dugova. Kao da sam poslednja šuša. Prodaću te, petliću, i pare mu baciti na sto. Mora ih uzeti. A ti nemoj na mene zbog toga da se ljutiš. Obećaj da nećeš. Muharem izbi na lješnički put. Propusti brkate i namrgođene seljake s crnogorskim kapama, skloni se buljuku plavom bojom markiranih ovaca i jagnjadi, pa reče petlu: Mo3/4da te budući gazda neće odmah zaklati. Mo3/4da ćeš mu trebati za kokoške. (c)ta ga znaš. Ala bi to bila u3/4ivacija. Ti jedan, a njih desetak. Bolje no kod mene, samo s jednom. Slušaj, poče opet Muharem. Potrebne su mi pare i još za jednu stvar. Otići ću s njima u kafanu gde će me čekati komšija. Rekao je da hoće da me časti. I ja ću primiti čast. A onda, kad se ljudi iz komšiluka iskupe, ja ću početi da plaćam. Lupaću pesnicom u sto i kelner će drhtati preda mnom. Napiću sve. Nudiću ih s čim budem mogao. Tamo u kafani, danas, moram postati čovek. Vreme je već da uđem među ljude. Kad se začovečim, biće mi lakše i 3/4ivot i bolest da podnosim. Eto, kao što vidiš, moja budućnost prilično zavisi od tebe. Biće mi te 3/4ao, ali ničeg na svetu nema što se ne bi moglo pre3/4aliti i zaboraviti. Sti3/4e ga druga stoka, novi buljuci. Bilo je tu i krava, i volova, i junaca. Da ne bi gutao prašinu, on sakri nos u toplo i meko petlovo perje, i seti se perušanja pred kućom, i mirne kokoške s kljunom zagnjurenim u travu i koprive. (r)alost ga obuze. Pomilova petla i produ3/4i da kašljuca: Za mene mnogo ne brini. Mučiću se i dalje. Gledaću da postanem čovek: tada bih glad, nemaštinu i bolest lakše podnosio. Ako ikako mognem, i ako ne umrem jesenas, nas sušičave obično s jeseni kosi, gledaću da se vratim u vodenicu. Bolestan sam ti mnogo, i iznemogao, i nisam više ni za kakav te3/4i rad, a ponajmanje za napolicu. Gazda Ilija ne tra3/4i od mene mnogo, sve mi prašta, ali to je ono što me najviše čudi i vređa. Vidi da mu upropašćujem imanje, da nema od mene vajde, a ćuti. I stalno me gleda i ispituje ćutke. Izbeči na me oči pa po čitav sat ne trepće. I mene je pomalo strah od njega. Volim ga kao da mi je otac, ili stric, ali ga moram napustiti - sram me 3/4ivog pojede što mu imanje upropastih. Ići ću u vodenicu, odakle me i doveo. Ne znam šta će on na to reći. Neka misli šta hoće, ali neka zna da ja 3/4elim da postanem čovek, i da radim ono za šta imam snage. A to je vodenica... Bosi Muharem gazi prašinu i ovčje brabonjke, a petao sve više izdu3/4uje šiju i gleda sve nova i nova stada ovaca i jagnjadi. Petao zbog nečega strepi i 3/4mirka, a Muharem prebira po glavi hiljadu puta lomljenu misao: upali li mi kec s vodenicom, i ako me i na proleće preskoči smrt, ići ću da prosim devojku. Preturao je po mislima i sećanju sve one koje bi smeo da zaprosi. Ismetu Hasanovu neću, jer je previše vesela i raskalašna, pomisli. (c)ačiru takođe. Hajru ću zaobići zbog jedne druge stvari. Te tri bi me htele. Sudeći po onome što sam čuo da su govorile o meni, zameraju mi samo bolest. Hajra je, čak, rekla da to nije tako strašno što sam sušičav. Ali nju neću, jer je tri mu3/4a pod zemlju oterala, pa ja lako mogu biti četvrti: zato joj ne smem prag prekoračiti - godine mi njene pogoleme ne bi smetale, dosta je starija od mene, počele su glavu da joj osvajaju bele, i mislim da se ne bi hvatala za tuđ gatnjik. Odmičući putem, dođe do grešne misli, do Ivanke. To je dugački, beloputi i brkati anđeo s 3/4ućkastim 3/4ilicama u očima. Iz susednog je sela, s onu stranu Lješnice. Ništa što je usedelica, reče sebi, ništa za to. I šta s tim što smo drugih vera. Ti, Muhareme, nikad ne bi dirao njenog Hrista, a ni ona tvog Muhameda. I sve bi bilo lepo. I ako bi ti zamerala što si bolestan, na nju se ne bi ljutio. Osećajući kako se vreli petao miče u njegovom naručju, Muharem se seti kokoške i njenog 3/4alosnog polo3/4aja: nije se videla, zaklanjala su je crvena i raširena krila njegovog petla. Kad god bi ugledao to veselje, Muharema bi obuzeo i stid, i neka čudno tiha radost, i 3/4elja da promeni svoje samotničko 3/4ivotarenje u čiča-Ilijinoj kolibici, u koju su, pre njegovog useljenja, spraćali goveda. (r)eleo je da se u paprati, u slami svoje izbice, ili na bilo kom drugom mestu zemlje, nađe nasamo s Ivankom. Udenuo bi se nekako između njenih okruglih kolena, i ispričao joj otkad 3/4eli da su tako na gomili. Samo bi joj istinu govorio. Kazao bi joj da misli na nju, i danju i noću, i kad motikom kri3/4a tuđu zemlju, i kad se zaburuče u usitnjenu slamu svog skrovišta. Rekao bi joj da mu u san dolazi, i da mu dreši čakšire. Ne smem ni u snu da budem do kraja čovek, rekao bi joj. Jer čim me se dotaknu tvoje svete ruke počinjem da gubim ljudske oblike. Izgubim sve što mo3/4e da ima čovek. Brzo se pretvorim u svog crvenog petla. Ti se zavučeš u ko3/4u kokoške i odeneš se njenim lepim perjem. Onda trčim za tobom, gonim te po koprivama i korovu. Pa kad se posle perušanja probudim, dugo mi se čini da nikako neću moći da se preobratim u čoveka. Kazao bp joj još: ej, gledam te već punih deset ili petnaest godina, i znam kako dišeš. Ti si moja kraljina, i ne ljuti se što hoću da te preko Lješnice prevedem, i da te za večita vremena zatvorim u moju kolibu... I ko zna koliko bi još kašljao i vezao, klečeći na kolenima, nesigurno uglavljen između njenih debelih i modrih nogu. Muharem ubrza hod. Izgleda da sam poprilično zadocnio, zaključi i obuze ga strah pri pomisli da će za sat-dva neko drugi dr3/4ati u naručju, njegovog petla. (c)ta ću ja onda bez njega, zapita se. Kad njega ne bude bilo, neću moći da sanjam da sam čovek. S Ivankom će onda biti gotovo: ni u snu neće mi biti blizu. A pošto ni s jednom drugom neću da se 3/4enim, pošto nju čekam... Tada se sledi. Po svoj prilici već mi je kasno za pazar, pomisli i vide veliko sunce kako iznad njega lebdi kao dečji zmaj. Ali, mo3/4da je i dobro što sam zakasnio, reče u sebi pa nastavi: baš je dobro to te neću prodati, petliću, baš je dobro. Zaceniću te. Tra3/4iću za tebe dvesta hiljada. Onda ću i dalje gledati kako rakoliš i kako opkračeš kokoške. Pa zašto te onda nosim čak u Bijelo Polje kad nikako ne 3/4elim da te prodam. (c)ta ću s tobom u onoliku subotnju graju na pazarištu. Uostalom, i ti vidi malo sveta. Biće tamo i kokošaka, pa mo3/4e biti svašta. A nisi mi te3/4ak. Seti se Ivanke. Obično čuva stoku oko Lješnice. Legne na leđa, raširi ruke i noge, i čupka travu. On ide putem, pa čim je ugleda, čučne u jošje i posmatra. Vidi joj okruglu glavu i sve druge izbočine s prednje strane. Otvorenih usta ona blene u oblačiće ili sunce što se kloni smiraju, i le3/4i dugo kao mrtva da je, kao perušana da je, kao da čeka samo nebo da se na nju svali. On puzi po zemlji i oseća da ga počinje obuzimati neko čudno, roditeljsko osećanje prema brdu od mesa, prema kladi od krpa i stidnih izbočina. Tada samo 3/4eli da joj priđe i neprimetno podvuče pod nju svoj kaput - da se zamišljeno i 3/4alosno dete ne prehladi. Nikad s njom nije progovorio ni reči. A često mu se za to pru3/4ala prilika. Jer je stoka koju je čuvala stalno prelazila preko reke i harala čiča-Ilijine njive. Jednom se njihovo 3/4drebe ujurilo u gazdin ječam. Došla je da ga vrati Ivanka. On ga je uhvatio i doveo do blizu nje. Nije smeo da joj priđe. Samo je dr3/4ao 3/4drebe za grivu. Milovao ga je po glavi, po toplim plećima, po trbuhu. Ivanka se čudila iskraj plota: nije pominjao štetu, niti je bilo šta progovarao. Zadihana, prsata, bosa; raskoračena, kao da se za trku spremala, mokra od rose; s tankom haljinom koja joj se pripijala uz usedelički jaka bedra. Obuzeo ga je strah. Osetio je koliko je slab i nejak prema njoj, namrštenoj i narogušenoj. Za3/4eleo je da padne pred njene noge, da joj tankim rukama obgrli gola i od rose mokra kolena, da joj ka3/4e kako se ne ljuti što je njihovo 3/4drebe načinilo štetu - vrlo va3/4no, ječam je ionako pregust - i kako je srećan što je baš ona došla da ga vrati. Ali nije imao hrabrosti ni da joj nazove dobar dan. Dr3/4ala je suknju koja joj je otkrivala i kolena i nešto više, i bila malo izbočena, tako da su joj laktovi zalazili u rosnu paprat. Pobrkale su mu se misli. Mokar i musav, gledao ju je preko 3/4drebeta. Ivanka mu se čudila. Nije se micala, niti je suknju spuštala preko kolena. (r)drebe se odjednom okrenulo, ščepalo ga za ruku, negde za košulju na plećima, ugrizlo ga i odgurnulo. Sa zemlje, iz trave i kupina, gledao ga je kako trči, 3/4eleći i od Ivanke da pobegne. Ali ga je ona zgrabila za ćubu i brzo zaularila. Video je kako je đipila sa zemlje i kako se brzo našla gore, na ravnim 3/4drepčevim leđima. Udarala ga je nogama u slabine i štapom po sapima. I jurila je tako, povijena napred, pripijenih golih nogu uz 3/4drepčeve bokove. Proleteli su pored njega i brzo nestali. Vadeći se iz kupina i trnjaka, rekao je sebi: Eto, ne da ti se nikako da postaneš čovek... Danas se sećao samo trenutka kad joj je vetar zadigao mokru haljinu i obna3/4io joj debele i mišićave noge sve do sastavaka. Nikad mu se više za razgovor s njom nije pru3/4ila bolja prilika. Prašnjav, znojav i iznuren, Muharem izbi iza okuke i spazi belu kuću pokraj puta. Svezani za plot i dovoljno udaljeni da bi se grizli i ujedali, konji su se tukli zadnjim nogama. Bleštava kućica tresla se od pesme i vike. Nasred puta se okretalo crnogorsko kolo. Ispod naslona, ali uglavnom sva na suncu, šarenela se mlada. Činilo mu se da je zgodna. Bravo, Kajice, reče glasno, bravo, Kajice. Ti se, bogami, o3/4eni. Lepo. I ja ću uskoro. Sram te bilo, nisi me zvao u svatove. Ja ću tebe zvati - nismo uzalud odrasli zajedno. Kad se bli3/4e primače gomili, Muharem se ohladi. Za3/4muri i zaustavi dah. Zapamti poslednji kliktaj pesme, ukipi se i oseti da će mu se iz naručja, ne prestane li da drhti, oteti petao, i da će onda poleteti na suprotnu stranu, prema nebu. Pognuta i s izrazom bola i patnje na licu, luda Mara stajala je u šipra3/4ju kraj puta. Gledala ga je očima koje više nisu mogle da plaču. Pratila ga je budno i pitala se što toliko 3/4uri. Ne bi mu se glasnula da je nije primetio. Pustila bi ga da prođe, i da di3/4ući za sobom prašinu sam sa sobom razgovara. - A ti na svadbu, Muhareme? - reče luda Mara. Muharem zbunjeio zatrepta očima. - Pa zar se na svadbu ide sa 3/4ivim petlom? - opet upita luda Mara. - Ne idem ja ni na kakvu svadbu, luda Maro - reče Muharem. - Proći ćeš pored nje hteo ne hteo, Muhareme - reče luda Mara. Muharema pro3/4e studen. Upitno je pogleda u oči. I ona reče: - Kajicu danas 3/4ene. - Pa neka ga 3/4eie. - Eh - jeknu luda Mara. - A valja li mu šta mlada? - upita Muharem. - Ima u njoj sto kila - reče luda Mara. - Sto kila. - Uh - ote se Muharemu. - Izgledaju kao mačka i miš - reče luda Mara. - Mo3/4e ga nositi u zubima kao ništa. - Uh, uh - nastavi Muharem s izrazom 3/4aljenja na licu. - Siromah Kajica. - Hajde da se ja i ti uzmemo, Muhareme - prostenja luda Mara i usne joj iskrivi bol. - Na drugu sam bacio oko, luda Maro - reče Muharem toplo. - Ima li i u toj tvojoj sto kila? - upita luda Mara sklonivši s lica crne kovrd3/4e. - Ima i više - reče Muharem spontano i odmahnu rukom. - Pa udaviće te, jadan bio - reče ona tu3/4no. - Neće, duda Maro, neće, - reče on kašljucajući. - Ne da se Muharem tako lako udaviti. I rekavši to, Muharem produ3/4i. Gledala ga je kako, umoran, zastajkuje, propušta ispred sebe markiranu stoku, i rukavom slobodne ruke briše znoj s lica i s čela. 6 STARAC I OSTALI Krupan, mrk i podbuo, starac Ilija stajao je prislonjen uz krilo kuće. Leđa je okrenuo dugačkoj i prepunoj trpezi oko koje su se glo3/4ili i veselili siti i pijani svadbari. Grebla mu je po mozgu kreštava i neujednačena svadbarska pesma, i on je 3/4eleo da bude što dalje od te šarene i dosadne rulje. Bilo mu je tesno u novom crnogorskom odelu, u tom trobojnom oklopu, i nije znao kako te neugodnosti da se oslobodi: pljunuće ubuduće na sve trobojke, makar bile i zastave. Oči njegove velike, nekad kose i pune vatre, a sad poprskane krvavim 3/4ilicama i umorne, strogo su merile poslugu koja je s punim sudovima trčala iz kuće prema trpezi, što se ugibala pod pićem i jestivom. Sunce mu je udaralo pravo u teme i njemu je počinjalo nešto da šumi u ušima. Bojao se tog zujanja, te tanane i ne3/4ne piske; poslednjih godina, otkad mnogo jede i pije, to zujanje obično je prethodilo kratkim nesvesticama i ubrzanim lupanjima srca. I nemoć za koju nikad nije znao počinjala je da mu se javlja: posle nje dolazile su glupe, meke i vla3/4ne tuge i otrovne misli koje su ga dovodile do strašnih zaključaka i crnih ideja; i teskobe, kad je najviše 3/4eleo da nečim prekine svoje 3/4ivotarenje, da no3/4evima izbode svoju punu i trulu telesinu, i da se nekako u nadljudskim bolovima izgubi i zaboravi; i gađenje, jezivo gađenje nad samim sobom, nad svoji gnusnim i la3/4nim 3/4ivotom, i nad svetinom koja ga je okru3/4ivala. Trebalo mu je samo da popije nekoliko rakija, pa da oseti ono što je sad osećao: hladnu pustoš u srcu, krvavu izmaglicu u prostranoj lobanji, i veliku, opipljivu mnogoglavu la3/4 pred očima i na domaku ruku. I isto kao i danas, uvek se gnušao svadbarskih, neukusnih i odvratnih pesama; izbegavao je takve skupove, 3/4albe i parastose, jer je znao da neće moći da se odbrani od rakije i o~gavne sete koja je za njom dolazila. Pa je zato najviše voleo ~da se iz gomile izdvoji, usami, i na miru nagleda neba, sunca, bilja i zemlje. U oku mu se zaiskri suza. On se tome začudi: ni o čemu ru3/4nom nije mislio. (r)eleo je samo nekoliko trenutaka da bude sam. Oseti i drugu suzu. To ga još više zbuni. Teškom rukom pređe preko očiju i mrkih obraza. Ne oseti nikakvo olakšanje. Dođe mu da zgromi šaku koju je malopre podigao i otvorio: najradije bi pljuvao i poni3/4avao tu podmuklu, tu osramoćenu ruku: toliko bi je pljuvao i vređao da joj nikad više ne bi palo na pamet da se podi3/4e i da time pridaje va3/4nost suzama. Starac se obradova kad vide mlado3/4enju. Sitan i zakr3/4ljao, zelen u licu, ruku jako dugih i opuštenih niz krhko telo, i potpuno nezainteresovan za veselje priređeno u njegovu čast, Kajica se igrao s dečacima pored rečice. Golobrad, utučen, neveseo i povučen u sebe, Kajica se samo po smehu razlikovao od svojih drugova u igri: smeh njegov bio je načet, suzdr3/4an nekako, više krt no iskren. I tek kad bi se nasmejao i borice mu zrakasto napale sive i bezizrazne oči, videlo se da je nešto stariji od dečaka njegovog rasta. - Kajice! Bilo je u tom pozivu, u tom poviku, i mr3/4nje, i gnjeva, i roditeljske strogosti, i ljubavi od koje se oko srca hvata leden krug. Tu3/4an je bio starčev glas. A još 3/4alosniji njegov izgled: zaljuljao se kao staro, kao debelo drvo koje godinama truli iznutra i sa strahom i jezom očekuje prvi sna3/4niji vetar. Kruti obrazi se malo nabraše, iskriviše. Na oči se opet navukoše teški, namreškani i crni kapci. I tako nepokretan, s tupim bolom u potiljku, vide kako se njegov sinovac Kajica prenu. - Kajice! To više nije bio glas kojim se neko drag i blizak poziva. Bila je to kruta, hladna, predsmrtna opomena posle koje se nije moglo ni s kim igrati. Velika i brkata starčeva glava malo se prikloni grudima. I tek kad oseti da pred njim neko sipljivo diše, otvori oči i kroz toplu maglu predsna spazi mlado3/4enju. - Tu sam, striče. - Dobro je što si tu - reče starac. Kajica ovo shvati kao šalu i razvuče tanke usne. Ukazaše se sitni, nareckani zubi ribe. I tek kad se starac uvređeno nakašlja, Kajica usnama pokri modre desni i kratke zube. - Slušaj - reče starac i polo3/4i ruku na mlado3/4enjino rame. Slušaj. - Slušam - šapnu Kajica. - Dobro zapamti ovo što ti govorim - reče starac. - Govorim ti u ime oca, koji me na samrti zakleo da vodim brigu o tebi. Jesi li me čuo? Jesi li razumeo? Kajica klimnu glavom. - Današnji dan va3/4an je za sve nas - reče starac mračno. - Za tebe je najva3/4niji. Devojku smo ti doveli. I te kakvu devojku. Svaki drugi na tvom mestu bio bi srećan. Kajica se kiselo isceri. - Uozbilji se već jednom - reče starac muklo. - Krajnje je vreme. Ne brukaj nas. Gledaj kako nas njena rodbina motri. Treba da se poka3/4emo. Bar danas... - Hi-hi, hi-hi - zacereka se Kajica. - Ne uzimaj mi obraz, Kajice - reče starac strogo. Kajica ga nije shvatao. (c)arao je očima levo-desno - nije znao na koju stranu da strugne. - Nemoj više da kradeš - procedi starac kroz zube. Bije te glas da si najobičnija jajara. A počeo si i piliće da di3/4eš. Jeste, jeste, sve znam. Sve mi je tvoja majka rekla. I mene zbog svega toga srce boli. Da znaš. Hteo bih da jednom postaneš čovek. Imaš punih trideset godina a ne rastavljaš se sa decom. Ali sve to mo3/4e da se popravi. Uvek mo3/4e da se postane čovek. je l' da je tako? Kajica ga je uplašeno gledao. - I kakvog smisla ima što stalno be3/4iš od kuće! hrupi starac uplašivši se da ga je neko čuo. Samo ludi ljudi i krajni nesrećnici be3/4e ispod svog krova. Kajica se spremao da zaplače. Starca to dirnu, pa produ3/4i malo ne3/4nije: - Sramota, sine moj, sramota. Spavaš po tuđim kućama kao skitnica, a tvoj lepi dom pust. Bruka! Umesto da vodiš kuću i da zameniš oca, ti čuvaš tuđa goveda. Sva sreća što prijatelji to sve ne znaju. - Znaju - promuca Kajica. - Uverićemo ih da su to klevete - planu starac. Je l' da hoćemo? Dok je tebi strica - ne boj se. - Ali ja volim da skitam - šapnu Kajica. - To je zato što si bio bez 3/4ene - reče starac. Odsad nećeš. Vezaće te ona za svoju sisu, ne boj se. Nje se dr3/4i, sine, nje se dr3/4i. Vidi samo kakva je - grad čitav. Planina! - Ne volim što je onolika - reče Kajica glasno. - Zašto ne voliš? - izbeči se starac. Zašto? - Tako... ne volim, ote3/4e Kajica. - Bojim se... - Nema čega da se bojiš, sine - raskravi se starac. Va3/4no je prve noći da budeš dobar. Posle joj neće pomoći ni da je još onolika. U to budi siguran. Nigde je neće biti. Biće mala i nemoćna kao 3/4aba izvrnuta na leđa. - Ja sam se nje oduvek bojao - reče Kajica iskreno i glasom koji je drhtao. - Zašto da se bojiš? poče starac tu3/4no. Kad je kod tebe na donjem spratu sve u redu. Zašto? je l' da je sve na svom mestu? Znaš na šta mislim. Ne stidi se. Reci stricu slobodno. Ka3/4i. Oslobodi se. Zamisli da sam ti drugar. Ka3/4i da je kod tebe kao i kod drugih. Obraduj strica... - Jeste, reče Kajica i pocrvene. Baš kao kod drugih. - I nije kao 3/4ir? reče starac ne gledajući sinovca u oči. - Nije kao 3/4ir - reče Kajica. Starac se izmače i udari ga po ramenu. Kajica se uvi, zanese, ali ne pobe3/4e. Starac se grohotom zasmeja, lupi šakom o belo krilo kuće, i poče: - Pa kad je tako, neću više da mi govoriš o strahu. Tu reč da nisam čuo iz tvojih usta. Ne govori mi više o tome. Takva momčina, pa se boji. Bruka! Hoću da mi govoriš o drugom. Da mi pričaš kako ćeš doveče da je usučeš i opleteš. Kako ćeš da je čerečiš i uništavaš. Kako ćeš da joj praviš decu. To stricu da pričaš. I deca će da je doje i razvlače kao vučicu. To ti meni pričaj. Sit je tvoj ~stric bljutavih i tu3/4nih priča. Sad hoću nešto masno... i to od tebe... od moje krvi... naslednika da nam napraviš - jednog crnpurila... jer nam se krv razvodnila, pa svi očekujemo da nas ti spaseš... za nju ne brini - zdrava je i jaka kao 3/4drebica... sad samo ti da stisneš petlju i da ukrešeš - nema ko drugi, da znaš... Starac se zagrcnu. Crven u licu i znojav, on se prisloni uz ćošak kuće. Kajica pokuša da se izvuče ispod njegove levice, ali ga on još više privuče k sebi. - Obećaj da ćeš me poslušati, poče starac tiho kad oseti da mu se krati dah. Obećaj stricu svom. Hajde. Ponovi sve ono što sam ja malopre govorio. Hoću iz tvojih usta da čujem one reči. Starac mu se unosio u lice. Bečio je oči, drhtao i šaputao: - Počni. Ka3/4i šta ćeš doveče da joj radiš. Ispričaj mi to pravim rečima, onako kako se to ka3/4e. Sve mi natenane ispričaj. Ne stidi se. Stric tvoj sve zna i sve razume. i ni od čega ga više nije sramota. Pa se ni ti ne stidi. Ostavi to babama. Deder, počni, muškiću moj... - Sve sam zaboravio, priznade tiho Kajica i brada mu zadrhta. - Pokušaj da se setiš, reče starac i oseti kako mu se preko očiju navlače kapci koje neće moći lako da podigne. Govorio sam ti kako ćeš doveče da je razapneš, i kako ćemo pre ovog doba godine dobiti naslednika... Starac zadrhta. Ruka kojom je dr3/4ao uza se Kajicu pade mu niz telo. Primeti kako Kajica odskoči u stranu. Mo3/4eš reći i odatle, šapnu starac. Slušam te. Samo ništa ne preskači. Pričaj sve. Izgovaraj sve reči. Kajica se osvrnu oko sebe: u blizini nikoga nije bilo. Kad shvati koliko je starcu stalo do njegovih reči, poče šapatom: _ Striče, sve ću ovo ponoviti ako mi nešto priznaš... - A šta to, sine? - upita starac podigavši glavu. (c)ta to? - Prvo da mi u poverenju ka3/4eš: što ste mi je doveli - zamuca Kajica. To da mi objasniš... Starac izbeči oči. I vide kako Kajica, tiho cvileći, odjuri u jošje. Iz kuće izađe Kajičina majka, sredovečna 3/4ena sastavljenih crnih obrva. - O čemu onoliko pričate? zapita ona boja3/4ljivo prišavši starcu. - Zna se o čemu, Anđelija, procedi starac. - Pa reci mi, reče ona. - Govorili smo o onim stvarima, 3/4eno, reče starac muklo. Pričao mi je kako se naoštrio za doveče. Ka3/4e da jedva čeka noć. Smotaću je, veli, striko moj, i zgu3/4vati kao krpu. A meni lupa srce od sreće. Lom ću, veli, da napravim. Satreću je, ka3/4e i stiska zube. Rusvaj će to da bude, veli. I dođi, ka3/4e mi, sutra, da vidiš kako će izgledati. DJavo mali! - Eh, poče majka razdragano. Sna3/4no je ono kao zemlja. Jedina mu je mana što je malen. - Sna3/4an je i vešt, da znaš, reče starac gledajući u zemlju. - Ako se na strica bude metnuo, znaće i gde đavo spava, reče majka i oseti da joj se vraća pouzdanje. - Veli on meni, 3/4eno: striko, dva sina ću odjednom da napravim. Da nadoknadim, veli, izgubljeno vreme. Jer mnogi moji vršnjaci imaju već odraslu decu. I ja mu, Anđelija, sve verujem. Naša je to krv. Ne da se naša kost! Smrači mu se pred očima. Utroba poče da mu se prevrće. Da ne bi grunuo u plač, on grubo prisloni čelo uz ivičnjak kuće. I tu, učini se Anđeliji, zare3/4a. Zaškrguta zubima i za3/4ele da na najstrašniji način sebe osramoti i ponizi. (c)to je la3/4eš, reče sebi, što je tako la3/4eš. (c)to ti je to trebalo. Najgore je to što će poverovati. I doveče će, čim se gosti i prijatelji raziđu, da tra3/4i po tavanu staru kolevku - nek bude spremna. Neće moći da scava. Obigravaće oko njihovih vrata i prisluškivati. A loma i rusvaja neće biti. Jer on je još zelen i nejak. I sutra ujutro, kad uđe u njihovu sobu, neće ga zateći među njenim kolenima, ni na krevetu uopšte. Le3/4aće iza vrata kao premlaćeno kuče koje je neko pustio pod krov da ne kisne. (c)to si to uradio, ludi stari. Anđelija ga povede stranom. Pao bi, srušio bi se na zemlju da ga nije, onako sitna i kočoperna, dr3/4ala za ruku. Upita ga: - (c)ta ti je, stari? Bolestan si? - Nisam, poče neubedljivo starac. Malo mi se zavrtelo u glavi. Ništa više. Proći će to, 3/4eno. - Zovu te, stari, reče Anđelija bri3/4no. Prijatelji te zovu. - (c)ta ću im? reče starac i protrlja lice šakom. - Da se kucneš s njima, stari, reče Anđelija kočoperno. - Ne pije mi se više rakija, reče starac tvrdo. - Hoće zdravicu da dr3/4e, stari, reče Anđelija. Neko im s naše strane mora otpozdraviti. Ko će ako ti nećeš. - Bojim se da neću imati šta da im ka3/4em, reče starac. - Moraš, stari, reče 3/4ena. Ti si sad glava naše porodice. Sve ostalo je tanko i mršavo. (r)ena ga privede trpezi. Uzbuča mu u glavi. Nije mu bilo jasno otkud im snaga da onoliko viču, i da onoliko urlaju. I pre no što ga posadiše u čelo sofre, on mučno podi3/4e flašu s rakijom. - Zdrav si, glavni prijatelju! iskezi se s onu stranu trpeze brkat, nosat i crven starac. Zdrav si! Čitav trenutak starac Ilija gledao je kroz paru što se dizala s jela svog krezubog prijatelja. I ništa nije mogao da mu odgovori. Izgledalo mu je da mu se jezik u pet čvorova zavezao. I dok je krezubi kreštao i bulaznio, ljuljajući se, starčeva ruka s crnom bocom štrčala je nad mnogoglavom trpezom kao ugljenisana da je. Podli očni kapci prevlačili su se preko zenica, i gusti mrak sve više se zgušnjavao oko reči škrbavog prijatelja nazdravičara. 7 MLADOJ JE IME IVANKA Nepokretna ispod naslona, Ivanka je gledala Muharema. Gledala ga je ispod oka i ovlaš, kao da to on uopšte i nije bio; gledala ga je pogledom kojim je malopre tra3/4ila Kajicu. Videla je kako je, priljubivši se uz plot pored puta, zavukao pljosnati i zašiljeni nos petlu u perje ili negde pod krilo, i kako je celo šareno veselje posmatrao iznenađenim očima. Pognut napred, kao da se spremao za kašalj, dronjav i bos, propuštao je pored sebe seljake glava velikih, četvrtastih i brkatih: u odelima od crnog sukna i u goveđim opancima, zajapureni i neumorni, gonili su stoku. I njih je Ivanka gledala pogledom bezbri3/4nog čobanina. U stvari, ni njih nije gledala - samo ih je videla. Začudi je pogurena Muharemova nojava. Bo3/4e, što je onako iznenađen, pomisli Ivanka, pa produ3/4i tromo i bezvoljno: zašto onako zeva u nas; šta li mu je to toliko neobično. Ne vidi, valjda, prvi put svadbu i veselje. Oh, kako je gadan i čudan taj naš komšija Muharem. Zapušten i 3/4alostan, pa još i s petlom u naručju. Uopšte, šta će njemu petao - nije ovo prvi put da ga vidim s tim crvenim đavolom u naručju. I još se ovom čudim: što se bar ne obrije? Ovako izgleda da se sprema za hod3/4u. Bo3/4e dragi, kako su mu krupne i tu3/4ne oči. Pa on, po svoj prilici, hoće da zaplače. Od vrućine verovatno. Dr3/4ala je teške ruke skrštene na trbuhu. Niz njeno široko lice slivao se znoj. Pomerala je pogled udesno. I videla je veselje, nodnapite i sasvim pijane svadbare. Trčali su oko nje, jurili na sve strane, psovali i pevali na sav glas. U obesnim vragolijama prednjačio je Kajičin rođak, zubati Mrkoje: nije se smirivao, i velika usta neprestano su mu bila razjapljena. Jakih, širokih leđa i krivonogi, njeni rođaci, mahom stariji ljudi, vodili su tobo3/4 va3/4ne razgovore sa starcem Ilijom: između njih se cerilo nekoliko neoglodanih jagnjećih glava. Sitan i bezvoljan, dever njen, Kajičina daljna svojta, le3/4ao je pod plotom; pokušavao je da ustane, blebetao nešto i pru3/4ao joj neljudski tanku ruku. Pogledom je tra3/4ila Kajicu. Nije ga bilo. Nije bio ni u znojavom i pijanom kolu u kom se orila neslo3/4na i škripava pesma, ni u kući iz koje je izbijao otu3/4ni miris kuvane ovčetine i zapaljenog sira, a ni među ljudima koji su iza nje govorili i kuckali se kilenjačama. Baš me briga što ga nema i što je onakav, pomisli Ivanka. Va3/4no je da nisu sirotinja, i da neću morati da idem u tuđu njivu. Uostalom, za mene kao usedelicu i ovaj je dobar. Bolje išta no ništa. Mo3/4da će i ovako biti lepo. Ako on išta bude mogao, nakotiću im pun tor dece. I biću gazda u kući. Bogme, skupo ću ih koštati. Povući će mačka za rep što im je Kajica onako nesojast... a mo3/4da će porasti kad ga ja budem počela hraniti... Čula je kako ga njeni stričevi, rođaci i komšije zovu. Nazdravljali su mu i čestitali. Nije joj bilo jasno što je Ilijino široko lice bilo onako crno. Kajicu su opet svi, s podignutim čašama i bocama, zvali da dođe i primi čestitanje. Rodbina nevestina htela je još jednom da ga vidi, da se s njim rukuje i malo bolje upozna: zanimala ih je najviše zemlja koju je njegova majka nameravala da kupi odmah posle venčanja. Sam u šiblju i ševaru, pokraj rečice, Kajica se igrao s punoglavcima i ribicama. Dra3/4io je i tu mačke koje su na nj kidisale. Čuo je kako ga svadbari zovu, najgrlatiji je bio čupavi Mrkoje sa zubima nalik na kukuruzna zrna, kako ga mole da dođe i primi zdravicu glavnog prijatelja, Ivankinog strica. Zvala ga je i majka, glas joj odmah poznade, i starac Ilija. Zvali su ga svi, činilo mu se, dok je mačkama bacao vodozemce, i dok je strepeo od noći koja ga je očekivala kao crno i tvrdo brdo preko kog je, bez dovoljno snage i volje, trebalo da pređe. Kroz svetinu se probijala luda Mara. Svadbari su je zadevali i napadali dok je prolazila pokraj belog maslačkovog pera. Nije se branila, i oni su je nepoštedno hvatali i štipali.. Ivanki se činilo da k njoj 3/4uri, da ima nešto da joj ka3/4e. Pa oka s nje nije skidala. Gomila je brzo zakloni, a ljudi je negde povedoše, i Ivanku to ra3/4alosti. Dođe joj da napusti dosadno mesto na kom je stra3/4arila i premeštala se s noge na nogu, kao zavladičena da je, kao pred oltarom da je, i da rastera pijanu rulju koja se povela za opipljivim tragom nerazumne i nezaštićene 3/4ene. Ivanka je gledala kako se putem miče čudna slika: dva čoveka nose nešto belo i čisto među sobom - kao na svadbu s poklonom da su se namerili. Teturaju se i klecaju, prašinu silnu di3/4u, dok sunce peče dasku na kojoj se ljulja lešina. Ljudi, po svoj prilici, pevaju, pevaju ili se svađaju; ili, prosto-naprosto, govore glasno i o običnim stvarima po starom strvinarskom običaju. Izgleda da su bili zadovoljni što im do groblja nije ostajalo još mnogo, pa nisu ni pazili hoće li se ugruvati u krpe i čaršave zamotano telo. Ni skitači nisu bili daleko od nje. Le3/4ali su pod divljom kruškom i kroz trecavice gledali put neba i sunca. Bose noge dosezale su im do nasred puta. Izgleda da ništa ne progovaraju; pomisli ona. Kao da su nemi. Otkad su se onde zaustavili, po svoj prilici nisu progovorili ni reči. Misleći o skitačima, spazi Kajicu. Čučao je u ševaru i trski. Bio joj je okrenut licem. Na suncu se sijalo njegovo malo i čvorugavo čelo. Ne sekiraj se što se igra s mačkama i ribicama, reče ona sebi. Ne misli o tome. Neka se igra s čim god hoće. (c)ta te se tiče. Va3/4no je da si se udala, da ćeš biti sita, i da ti u novoj kući niko neće motkom brojati rebra. A njemu eto i ribica i punoglavaca. I svega mu eto... ne bilo primenjeno, baš mi se čini kao da je Muharemov brat. Obojica su ćutljivi, stidljivi i sipljivi. Slično i idu, i govore, i mrdaju obrvama. Videla je i prosjake i jurodive što su izvirali sa svih strana, nicali iz šiblja, i primicali se trpezi. Ljudi su im bacali kosti, i oni su se, mnogo njih, jagmili i tukli. Kljasti i sakati, gušavi i nakaradni, sve više su se primicali i njoj i trpezi. I nju je počinjalo da obuzima gađenje. Majčice moja 3/4alosna, pomisli, majčice moja tu3/4na. Gde si danas da vidiš u kakvom sam ti narodu, u kakvom gadluku. Sve neki nakaradni ljudi. Nigde zdravog uveta. Kao da ih je sve još u utrobi grom spalio. Opet joj se nametala oku slika dvojice mirnih, dostojanstvenih i čudnih putnika. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us