WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Molitva druga Dragi Mlađene! Ispade kao poručen (c)uleta Skoković, da ti pošaljem ovo pisamce po njemu. Pišem u velikoj preši, pa moram odmah preći na ono najva3/4nije. Mnogo sam, Mlađo, ljut na tebe. Načuo sam da agituješ po selima oko Trebinja i Bileće i da krivicu za ustaške zločine svaljuješ na predratnu vlast i upravu i da stalno ispiraš usta "velikosrpskom hegemonijom". To mi je teško palo i ujelo me za srce. Proturaš i širiš istu la3/4 kao i ustaše, s tom razlikom što je tvoja la3/4 mnogo opasnija. Govoriš u ime Rusije, pozivaš se na Rusiju, pa će ovaj poklani i sluđeni svijet još i da ti povjeruje. Znaš dobro: Rusija mi nikad nije bila manje na srcu nego tebi i nikad nijesam volio Aleksandra. Bio je samoljubiv, prepreden, prijek, srebroljubac, licemjer. Više nesrećan nego srećan spoj dvije krvi koje je u sebi nosio, Karađorđeve i svoga đede Nikole. Sve mu se to mo3/4e prebacivati, ali to da je bio "kralj hrvato3/4der" i da je bio zaveo "velikosrpsku tiraniju" - to, dragi Mlađene, nije istina. Ti si se, moj Mlađo, tek bio rodio kad je osamnaeste, poslije proboja Solunskog fronta, naša vojska oslobodila Srbiju. Vrhovni komandant, regent Aleksandar, naredi nam da stanemo na Drini i da čekamo. (c)ta da čekamo? Ujedinila se Crna Gora sa Srbijom, prisajedinila Vojvodina. (c)vabe i Austrijanci bje3/4e preko Bosne, Slavonije i Hrvatske, a mi na Drini čekamo. U Mostaru, Nevesinju, Sarajevu, Banjaluci, u Splitu, Zadru i (c)ibeniku ustalasao se narod i, kao jedna duša, tra3/4i ujedinjenje, preklinje našu vojsku da dolazi. Ama, osta gluv na te molbe regent Aleksandar. Kasnije sam doznao da su mu Francuzi i Amerikanci širili pod nosom mapu Balkana i nudili da sam nacrta granice Srbije. Aleksandar je odbio. Kunjali smo na Drini, ušančeni ne pred neprijateljem, već pred svojim zemljama u koje nam je put bio širom otvoren. Deset godina prije toga, kad je Beč prigrabio Herceg-Bosnu za sebe, umalo Srbija ne zarati s Austrijom. Poslije Kumanova, Bregalnice, Cera, Kolubare, Mojkovca, Albanije, Vida, Krfa, Soluna ... poslije milion i po glava koje izgubismo, i pošto slomismo Austriju, Tursku, Bugarsku i Mađarsku, poslije svega toga, kad više nije bilo otpora i kad su nas Herceg-Bosna, Lika, Kordun, Banija i Dalmacija iščekivali raširenih ruku i u suzama, Aleksandru na Drini pokleknuše koljena. Naredi da čekamo. Da čekamo dok se u Zagrebu proglasi stvaranje izmišljene i nepostojeće dr3/4ave Slovenaca, Hrvata i Srba, sa kojom ćemo da se ujedinimo. Ne šće Aleksandar da proširi Srbiju, ne šće da Srbiji prisajedini srpske krajeve, nego dopusti, dodvoravajući se Hrvatima, da oni, iako pora3/4eni u ratu, ravnopravno i više nego ravnopravno uzmu učešća u stvaranju nove dr3/4ave. Nikad Ante Pavelić ne bi ni usnio da se prući do Drine, samo da mu srpski kralj "hrvato3/4der", osamnaeste, ne nacrta mapu buduće, ove sadašnje, ustaške dr3/4ave! Dvadesetak hiljada hrvatskih, muslimanskih i slovenačkih oficira i podoficira, koji su se u prošlom ratu borili u austrijskoj vojsci i protiv Srbije, naša vojska je, osamnaeste, kao braću rođenu, primila u svoje redove. Sa istim činom koji su imali. Aleksandrovim ukazom mnogi su i unaprijeđeni. U isto vrijeme, u nemilost su pali mnogi srpski oficiri, čak i generali i vojvode. Mnogi junaci i mučenici sa Cera, Mojkovca i Kolubare ne mogoše da dobiju ni slu3/4bu u novoj, jugoslovenskoj, vojsci, ni penziju, ni bilo kakvu nagradu. Sretao sam i viđao Solunce kako prose po Beogradu. Pričao mi je čovjek da je majka Gavrila Principa prosila u Sarajevu. (r)ena-heroj, Milunka Savić, jedva se zaposlila kao čistačica u banci ... samo ti, plašim se, i ne znaš ko je bila Milunka Savić, moj Mlađene. A ne znaš, vjerujem, ni ko bijahu dr Vladimir Prebeg, ni nadbiskup zagrebački dr Ante Bauer, ni dr Janko (c)imrak, ni dr Tugomir Alaupović, ni dr Antun Korošec, ni Nikola Preko, ni Ademaga Mešić, ni dr Ivan (c)arić ... mogao bih ti do zore ređati imena tije i takije, koji su, četrnaeste, od Ljubljane do Drine, podarakavali i dra3/4ili narod protivu Srba i Srbije. Tako u3/4asna bijaše velikosrpska hegemonija i strahovlada, da su svi ti srbo3/4deri, svi ti zlikovci i naši najveći dušmani, nagrađeni visokim polo3/4ajima, najvećom čašću i od glave do pete posuti ordenjem. Sjetih se: ne znaš, mo3/4da, ni ko je Marko Natlačen? To ti je, Mlađo, onaj koji je, u julu četrnaeste, sknadio pjesmu Srbe na vrbe i koji je, za vrijeme srpske strahovlade i hegemonije, postavljen za bana Dravske banovine! Da ministruju, to nije moglo zapasti ni vojvodu Stepu, ni serdara Janka Vukotića, a svog đeda, crnogorskog kralja Nikolu, Aleksandar je pogazio kao ponjavu. Kad je bilo stani-pani i biti-ne biti, Nikola je, bez razmišljanja, zagazio u rat na strani Srbije. Ne falim ga ja zbog toga, taman posla da to nije učinio. Srpstvu se radilo o glavi i kralj Nikola, sve i da je htio, od srpskog naroda u junačkoj Crnoj Gori nije smio da postupi drukčije. Kad sti3/4e pobjeda, jadni Nikola izgubi i krunu i domovinu. Voljom naroda krunu, ali voljom unuka domovinu. Odrastao je Aleksandar u đedovoj kući, na Cetinju. Ne dopusti, ipak, starcu da se vrati kući, ne ispuni ni đedovu 3/4elju da mu prenese kosti u Crnu Goru, da počivaju između Stojana Kovačevića i Novaka Ramova, u nikšičkom manastiru ... Mo3/4da i griješim dušu, ovo za Nikolu. Pričao mi je prije neki dan pop Periša kako je njemu, pred sami ovaj rat, pričao pod Ostrogom naš patrijarh Gavrilo Do3/4ić kako je njemu, uoči svog zlog puta u Francusku, Aleksandar pričao kako će, čim se vrati iz Pariza, prenijeti đedove kosti u Nikšić i sahraniti ih uz sve počasti koje Nikoli kralju, Nikoli junaku i Nikoli đedu pasuju i dolikuju. Taman da je tako, opet stotinu voda ne mo3/4e oprati Aleksandra. Ulagivanjem Vatikanu, Hrvatima i Zapadu, Srbiju pobjednicu ostavio je bez pobjede i sahranio sve naše nade od Kosova! Iz inata, ja sam na svijem izborima glasao za Radića, potlje i za Spaha i Mačeka. Napadaj bivšu vlast zbog visokih poreza seljacima, zbog bijednih zarada radnika, zbog besposlice, zbog mita, kurvarluka i pokvarenjaštva, psuj je zbog toga i ja ću da ti pomognem. Mnogo ima crnog da joj se prišije, pa nije potrebno da se knadi i nadodaje. I to da je vođena protivsrpska politika, i to je istina. Ali velikosrpska, to je, Mlađo, više nego neistina. Po čemu su to Srbi bili privilegovani? Da nijesu, mo3/4da, plaćali manji porez nego drugi, da nijesu lakše dobijali slu3/4bu, da nijesu zabranjivali Hrvatima vjeru i rušili domaćim Turcima d3/4amije? Jesmo li takli ikome u imanje, u Boga ili običaje? Bili smo prvi samo u jednome: imali smo najviše zatvorenika i sirotinje. U toj velikosrpskoj dr3/4avi, tamnice su najviše punjene Srbima: komunistima, Nikolinim pristalicama u Crnoj Gori, Apisovcima i Soluncima u Srbiji! Hrvati se boriše i dobiše svoju banovinu, svoju dr3/4avu, iako je hiljadu godina nijesu imali. A mi, nesrećnici, ukinusmo i nikad ih ne obnovismo - i Crnu Goru i Srbiju. Pa i vi, komunisti, izboriste se za hrvatsku i slovenačku kompartiju, a ni sada, koliko ja znam, nemate takvu zasebnu stranku za Srbiju. Taman i kad bi nestalo srpskog naroda, opet bi Vatikan, Zagreb i takvi kao što si ti trubili i bukali o srpskim povlasticama i srpskoj hegemoniji! Samo da nije te mr3/4nje prema srpstvu, koju mi ničim i nikad nijesmo skrivili i zaslu3/4ili, ja bih, dobro znaš, još davno prišao Komunističkoj partiji. Imaš više škole od mene, ali stariji sam i du3/4e pamtim, Mlađene. Prepješačih od Stambola do Splita i od Soluna do Sent Andreje. Svuda sam slušao gusle, viđao naše crkve i naše grobove. Više od pet vijekova branili smo katoličku Evropu od azijske kuge i bili pred tom istom Evropom, pred Bečom i Rimom, čitavo stoljeće bedem njihovom, na istok, maču i nadiranju. Pola našeg naroda prihvati tuđu vjeru, rimsku ili tursku, ali mi, nikada, i ne pokušasmo da silom nekog sebi prevedemo. Čak ni da našu pokatoličenu i poturčenu braću u đedovsku vjeru povratimo. I nikad na kolektivni zločin ne uzvratismo zločinom. Nestajalo nas je, topismo se pod udarcima ognja i mača, ali i tada i kasnije, kao pobjednici, kad smo mogli da se osvetimo i da se naplatimo, mi smo, umjesto mača, potezali - Jevanđelje. Na svoju štetu, vazda smo nastojali da ugodimo slabijem od sebe. I vazda smo bili slijepi za onu granicu koja dijeli brata i zlobrata, glupost i milosrđe! I šta dočekasmo? Pune nas, evo, jame i plivamo po svim rijekama, Mlađene! Da progledamo i da se osvijestimo, ni to nam, izgleda, ne poma3/4e. Agitujemo protiv sebe i koljemo sami sebe - ja danas samo tako razumijem svaku natuku o srpskoj tiraniji i velikosrpskoj hegemoniji. Kao da smo bez pameti, kao da 3/4elimo da nas nestane! Beč i Rim, Beč i Rim su to izmislili, crni Mlađene! Od Karađorđeve bune, čim im zaprijeti opasnost od naše slobode, ništa drugo i ne rade nako što knade la3/4i protiv Srba i Srbije. Mućni glavom i otvori širom oba oka: ne daj, sinko, da te u tu la3/4 ubijede. Svi koji danas tranjasaju o nekakvoj srpskoj tiraniji i hegemoniji neće ništa drugo nako da doka3/4u svijetu kako ustaški no3/4 i naša kasapnica nijesu bez razloga. Kumim te Bogom, Mlađo, ne učestvuj u tome. I ne petljaj Rusiju, nikad ona nije imala veze sa tijem. Agituj za slogu sa Hrvatima i muslimanima, nije sav narod kriv, i ja to pozdravljam. Prvi ću na tu stranu da se okrenem. Agituj protiv ustaških zločina, ali ne pravdaj ničim zločine! Rukopis, viđećeš i sam, nije moj. Ja sam diktirao, a pero je dr3/4ao Uroš Vukotić, sin kneza Lazara iz Ljeskovine. Na svoju ruku, on je prepravljao i neke moje izraze: to sam vidio tek sad kad mi je pismo pročitao. Moje su misli, samo što ih je Uroš sklopio ljepše i učenije. Kod kuće, u Vilogradu, svi su dobro i zdravo. Majka ti je bila malko bolećiva od one njezine reume. Filip se sprema za koševinu 3/4ita i nije mu baš pravo što te nema kod kuće, da pomogneš. Košulju, koju šaljem uz pisamce, sašila ti je ujna Ikonija. Primi puno toplih pozdrava, Tvoj jedini ujak, Mitar (r)eravica, Ljeskovina, na Ilindan 1941. Dragi ujače! Evo ti šaljem ovo pisamee po drugu Vidu Stupiću, iako sam se dugo premišljao da li da ti odgovorim. I ja sam mnogo, mnogo ljut na tebe. Pametan si i čovjek od ugleda: prosto, ne mogu da zamislim ko ti pomuti mozak, te si ovako obnevidio?! Zar ti, zbilja, u ovim odsudnim trenucima po sve narode koji 3/4ive u Jugoslaviji, nemaš prešnijeg posla nego da se prisjećaš jednog imperijalističkog rata i navodnog srpskog mučeništva i milosrđa? Reći ću ti odmah nešto i 3/4elim da ovo upamtiš: tebe sam, kao svog ujaka i čestitog domaćina, vazda volio i poštovao, ali nikad ni prebijene pare nijesam davao ni za tvoj Solunski front, ni za tvoju Drinu i Karađorđevu medalju! Ona Jugoslavija, za kojom ti prosipaš suze, bila je ljudska robijašnica i zaslu3/4ila je da propadne. Nastupio je istorijski trenutak da stvorimo narodnu, slobodnu i srećnu Jugoslaviju! Ali, kako da je stvorimo? Zar tako što ćemo roniti suze za Kraljevinom, koja je omra3/4ena među svim svjesnim elementima, u radničkoj klasi i svim nesrpskim narodima! Hoćemo li, ujače, privući Hrvate, Slovence, muslimane i ostale da podr3/4e ustanak tako što ćemo agitovati da u Kraljevini nije bilo velikosrpske hegemonije i što ćemo im nabijati na nos Cer, Solun, Mojkovac i ostale srpske pobjede? Ili tako što ćemo ih obasipati la3/4ima da Aleksandar (iako je mogao) nikad nije 3/4elio da stvori Veliku Srbiju? (c)to ste čekali na Drini? Zbilja, ti to ne vidiš? Zato, ujače, što je francuska bur3/4oazija nudila srpskoj bur3/4oaziji da odsiječe za sebe samo do Une i (c)ibenika, a ovoj potonjoj je to bilo malo, jer je htjela sve do Graca i Se3/4ane! To je htjela i to je, navodnim ujedinjenjem, sve gotovo i dobila. Iza parole da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod sa tri imena, krila se podmukla glad za velikosrpskom hegemonijonm. Vremenom bi, samo da joj se ukazala prilika, srpska bur3/4oazija od Hrvatske i Slovenije učinila ono isto što i od Makedonije: pretvorila bi te zemlje u srpske provincije! Komunistička partija je, polazeći sa klasnih i internacionalnih pozicija, stalno upozoravala da je ona i onakva Jugoslavija u svakom pogledu bila nenarodna i ukazivala na put koji će ugnjetene narodne mase i pokorene nacije dovesti do oslobođenja i pobjede. Pred ostvarenjem tog cilja, upravo se nalazimo. Ali, ustanak će propasti ako ga hrvatske i muslimanske široke narodne mase ne podr3/4e. Mi moramo da ih ubijedimo i na djelu poka3/4emo da smo za istinsku ravnopravnost i bratstvo i da smo zakleti, iskreni protivnici velikosrpske hegemonije! Njihovu sumnjičavost i opravdani strah mi moramo da razumijemo. Drug Lenjin nas je naučio: bolje je presoliti na račun manjih naroda, pa makar onom većem ostalo i nedosoljeno! Da si ovdje, sa mnom, brzo bi razumio da postupam pravilno. Narod guta očima svaku moju riječ: prvi put od kapitulacije Jugoslavije, Srbi, muslimani i Hrvati na mitinzima se okupljaju zajedno. Formirao sam partizansku četu, za sada samo od Srba, ali su juče dvojica muslimanskih momaka izrazila 3/4elju da stupe u naše redove. Samo polako, strpljivo i pametno, pa neće zlikovac Pavelić uskoro imati na koga da se osloni! Umjesto što mi šalješ ovakva pisma, korisnije bi bilo da po selima i zbjegovima agituješ za novu pobunu. Ovakvo stanje, mi po brdima i šumama a ustaše i Talijani po varošima, neće još dugo da potraje. Okupator i njegove domaće sluge koriste ovo zatišje da se za novu ofanzivu pripreme. Ne smiju nas iznenaditi, moramo prvi da napadnemo! Narodu treba objasniti da će ga sada voditi komunisti i da će novu bunu i naša muslimanska i hrvatska braća da podr3/4e. Rusija krvari i zove, ne smijemo da oklijevamo! Pomozi, ujače, drugovima koji će, po zadatku naše slavne Partije, ovih dana biti upućeni u Gacko i Nevesinje. Budi im pri ruci i podupri kad stanu da agituju. Ne naklapaj sa njima (kao što si bio pokušao sa mnom) o hrvatskom izdajstvu, srpskim ranama i uzaludnim pobjedama. Ne tjeraj Paveliću i one koji to neće, ne odma3/4i ako već nećeš da pomogneš! Drug Vido će ti, kad stigne tamo, objasniti sve opširno. Molim te, dragi ujače, da bez Vida ne činiš ništa i da se o svemu sa njim posavjetuješ. Pozdravi moje kod kuće i sve u Vilogradu. Ka3/4i Milki da ću joj, čim oslobodimo prvu veću varoš, nabaviti neku mast protiv reume. A ocu prenesi da se ne ljuti i da ne pukće. Neka podma3/4e pušku i čeka da ga pozovem. Za dvije, najdalje tri sedmice, opet će buna u Hercegovini. Poruči mom Filipu: prešniji su ustanak i narodna sloboda od koševine! A ujnu mi poljubi zbog košulje. I još nešto. Pišeš mi da ne petljam Rusiju u moju agitaciju oko velikosrpske hegemonije. Rukovodstvo naše slavne i junačke Partije, upamti dobro, ne radi ništa protivno direktivama iz Moskve, od genijalnog Staljina i nepobjedive Kominterne! Bolje oni, ujače, znaju i od tebe i od mene. Drugarski pozdrav. Tvoj sestrić, Mlađen, Selo Zvijerina, 3. avgust 1941. 2. U3/4dilo ilinjsko sunce, od vidovdanskih kiša ni oblačak da se navuče na nebo. Ispucale njive i torine, presušili potoci, sazrenula 3/4ita prije vremena. Uroš Vukotić legao na suvu zemlju, toplo mu pod leđima, vrelo pred očima. Zagledao se u ljeskovačko groblje, nadnijelo se iznad sela, kao neka ćutljiva familija. Jedina familija koja se ne osipa i koja svake godine, svakog mjeseca, a odnedavno i gotovo svakoga dana, prima pod krov nove ukućane. Samo oko Vidova dne, bilo je dvanaest sahrana. Na drvenim krstačama, na sjevernoj padini groblja, nevještom rukom je urezano: Andrija Vukotić 1890-1941, Simo Maletić 1903-1941, Vojin Grubačić 1920-1941, Risto Bogdanović 1918-1941... Obrad Topović je predlagao da se iskopa deset metara široka raka, da se polo3/4e svi jedan do drugoga i pod jednim krstom sabrane. Trebalo bi, govorio je, urezati samo njihova imena i napisati: "Bog je htio da poginu slavne 1941. godine." Ne dade Lazar. "Nesrećna, a ne slavna godina!" - obrecnuo se na Obrada. "Po čemu je to slavna, od groma izgorjela?" Uroš zna da njegov otac ne misli baš tako i da se Lazar, čak, i ponosi junskim i julskim pobjedama. Ono "od groma izgorjela" govori iz 3/4alosti za izginulim i poklanim svijetom i očajanja što su ustanici morali da uzmaknu pred silom i povuku se u planine. "Pljeva i mrav" italijanskih vojnika, ustaša i domobrana, navalila je, početkom jula, na Hercegovinu. Tri dana nakon pogibije Mija Babića na Trusini, ustanici su prisiljeni da sklone obruč oko Nevesinja, da napuste Kifino selo, Rilja, Fojnicu, Avtovac... da se odmaknu od puteva i varošica i zađu duboko i visoko u planine. Sa njima su se povlačila i njihova sela, ostavljali su puste i gluve kuće, samotna groblja i nepokošene dolove... Dok posmatra svje3/4e humke ispred sebe, Uroš razmišlja o ustanku, svojoj sramoti, zbjegovima raskućenog svijeta... Misao mu se zalijepila za onaj trenutak, za ono veče kad su se u Ljeskovinu doselili Slivljani. Bez šumovitih brda oko sela, nezaklonjena meta za avione i za topove, uz to i pred nosom ustaša iz Osmanovića, imali su, ako 3/4ele da pre3/4ive, samo dva izbora: ili da se sklone u neko komšijsko selo u planini ili da bje3/4e u Crnu Goru, kao što su mnogi učinili. Izabrali su ovo prvo, Lazar ih je pozvao. Stigli su po zalasku sunca, smrknuti i umorni. Vriskala su djeca u bešici, iskopnjeli starci su jahali na mršavim konjima, lajali su psi, blejala krda ovaca, mukala uplašena goveda. Na drvenim saonima mlatarali su plehani šporeti, bakreni kotlići, izubijane šerpe; utegnuti konopima, kao mrtvaci, izgledali su d3/4akovi 3/4ita, poluprazne mješine mrsa, prekrivene izanđalim ponjavama i guberima. Zatrpane negdje u sredini prtljaga, kriještale su kokoške i mjaukale mačke... "Hoću kući, hoću kući", plakala je neka slinava djevojčica... "DJurđa, jadna, ponese li asuru?" - pitao je muški glas... "Zaboravih ikonu Svetog Nikole!", zavikala je starija 3/4ena i taman tada naišao je Lazar pored nje. Poznala ga je, prišla mu ruci... odjednom je zakukala: "Ostavi nas Bog, šta smo mu zgriješili, moj Lazare?!" "Neka to!" - odmahnuo je rukom. "Neka to!" - ponovio je ljutito. Njegov otac nije se te večeri usudio da Bogu bilo šta zamjeri. Ako već nije nalazio razloga da mu se zahvali, nije htio ni da mu prebaci, da posumnja u njegove, daleke i nedokučive, presude. I ne samo tada, te noći, nego i ranije, čak i u mnogo te3/4im trenucima, Lazarev bijes zbog nesreće nije nikad bio okrenut nebesima. "Neka to!" - dreknuo je na 3/4enu Boriku, kad je oslijepljena stigla u Ljeskovinu i kad je počela Boga da proklinje. "Neka to!" - rekao je i sinu Jovanu kad je, prije neki dan, opsovao Svevišnjeg. Upoređena sa očevom vjerom, Uroševa je pusta i ogoljena. On to osjeća i on to danas, zureći u drvene krstače, sebi priznaje. Čitao je mnoge pametne ljude, od Konfučija i Aristotela pa do (c)openhauera i Ničea. Ipak, on spas i nadu tra3/4i u Bibliji. Taj preokret u njegovoj glavi nastupio je na studijama, u Hajdelbergu, kad je, čitajući Dostojevskog, došao do one stranice, do onog retka u kome Mitja ka3/4e svom bratu Aljoši Karamazovu: "Mene Bog muči, on jedino i muči!" Ili ima Boga ili nema Boga?! - za Uroša je to, u trenu, postalo jedino va3/4no i, konačno, jedino bolno zemaljsko pitanje. Ako ga ima, onda nema smrti i naše zemaljske sreće i nesreće samo su prividne i prolazno su predvorje vječnog trajanja. Makar dašak vjetra, zrak sunca, nevidljiva nit što leluja n kosmosu... bićemo makar to kad sa ovog svijeta nestanemo. Bićemo, mo3/4da, i više od toga: sebe svjesna energija, neko beztjelesno bla3/4enstvo... ali samo pod uslovom ako Bog postoji. Otići u zemlju i postati zemlja - to je, ako Boga nema, krajnja svrha i svršetak svih ljudskih napora. Pojaviti se slučajno i nestati, zauvijek, kao da nikada nijesi ni postojao! Uroš neće da prihvati sebe kao grumen zemlje i neće da prizna da je na ovom svijetu sve besmisleno. To opiranje smrti i vječnom ništavilu, temelj je na kojemu njegov Bog počiva. Njegova vjera izvire iz razuma, iako zna da se tim putem do Boga ne mo3/4e i ne smije. Do njega se sti3/4e srcem, samo srcem, nikako pameću i nipošto knjigama. Sem jednom na pijesku, Hristos nije više nigdje i ništa zapisao. Nikad mu se neće pribli3/4iti ni filosofi ni učeni, već jedino oni koji ga - poput Lazara - primaju kao sam 3/4ivot, bez ikakve sumnje i bez ikakvih pitanja. Lazar vjeruje kao što diše, kao što se umiva ili odlazi na spavanje. Um nema tu šta da tra3/4i, sem da zbunjuje. Kad bi čovjek počeo da razmišlja o tome kako diše i zašto diše - i disanje bi postalo ote3/4ano. Sve je tajna i sve zastrašuje, ako ljudska pamet kidiše da na svako pitanje dokuči odgovor Tajna je nedokučiva i lave3/4 psa, i pčelinja košnica, i vjetar, i slana voda u moru... i nije tajna, nema očaja, nema nemoći, ako priznamo nemoć i slegnemo ramenima. To je ono Lazarevo: "Neka to!" - kad odmahne rukom i odbije bilo koji prigovor upućen Gospodu. Uroš ne mo3/4e tako. I molitva mu je knjiška, pozajmljena i prečeta, ne izvire iz njega. Klekne na zemlju, zaklopi oči, a zna da je njegova molitva šuplja i da je razum najčešće u sporu sa onim što moli i u šta bi samo 3/4elio da povjeruje. One zore kad su Ljeskovčani pošli u rat, jedni da zauzmu Nevesinje a drugi fojničku kasarnu, Uroš je otklečao svoju molitvu protivu ubijanja, prigušujući u sobi silnu volju da uzme pušku i da, i sam, ubija. Ostao je u selu, sa 3/4enama, i odbio da primi oruzje. Ne ubij, ne ubij ni vuka u gori, ni pčelu, ni cvijet u polju, ni svog dušmanina! - vapila je misao iz njega. Ubij, ubij i brata rođenog, ako je zločinac i ako na pravdi Bo3/4ijoj on tebe ubija! - lupalo je uzbuđeno srce. Izdao je srce i okrenuo protiv sebe sve Ljeskovčane. Ako su ga dotle sa3/4alijevali zbog mutavosti i zbog toga što su smatrali da je poludio, od tog jutra su ga - prezirali. Prezir je rastao kako su stizala mrtvačka nosila i na ćuviku, iznad sela, mno3/4ili se grobovi. Luta Ljeskovinom, od bre3/4uljka do bre3/4uljka, kao šugav pas kojeg neće niko da primi i kojeg niko ne voli. U očima mnogih nazire i 3/4elju da ga ćušnu s puta ili da ga munu nogom u rebra, onako u prolazu. Svakodnevno, odlazi do groblja: samo ga mrtvi razumiju. Duše šumara Sima i strica Andrije trepere iznad drvenih krstača, vide ga i čitaju mu misao. Čime to Ljeskovina, čime Hercegovina, čime njegov narod navuče na sebe ovoliko nakazanije? Zemaljska pravda i zemaljska istina ga ne zanimaju. Zna tu pravdu, vidi je: pola Hercegovine potonulo u jame, udebljali se gavranovi, teku krvave ponornice, guta plamen ognjišta, razvaljene crkve, nema 3/4ene da ne nosi crninu, ručava se sa oru3/4jem, spava se sa oru3/4jem, tijesna groblja, tijesne planine za zbjegove... Čiji se to grijeh namiruje i kad je počinjen? Koji je grijeh Lazarev? A koji Jovanov? A Jovanova djeca... čiji li to ona račun plaćaju i u čijem se tefteru vode dugovi? Jovana ne napušta 3/4elja za osvetom, iako sluti da mu neće biti lakše od toga. Ubio je Jura Skoroja i na Trusini don Iliju. Ali taman da smakne sve koljače u Ljubinju, čak i čitavu ustašku vojsku, opet ne bi o3/4ivio djecu, ne bi povratio oči majci i ne bi iz mrtvih digao 3/4enu Radmilu. Tješi ga Lazar, tješi ga Borika, svi u Ljeskovini. Mo3/4da mu, ka3/4u, nijesu djecu pobili. Neće ni rat vječno, ne treba gubiti nadu, i logori su za ljude... najposlije, još je mlad i ponovo će da se o3/4eni. "Izrodićeš ti, akobogda, još desetoro!" - ka3/4e mu juče snaha Jelena. I Jovanu kao da je od tih riječi malo laknulo. Neka se 3/4eni, neka o3/4ivljava ugašenu lozu, ali nikada - razmlšlja Uroš - ne smije laknuti Jovanu. Iz Jovanovog grla više nikada ne smije poteći pjesma, a da i uzdah ne potekne istovremeno: prvo uzdah, prvo tuga, pa tek onda radovanje. Pa i kad nestane Jovana, tako mora i njegov sin, i sin njegova sina, i praunuk, i pra-pra... Ustaški no3/4 i jame u sjećanju će, kao svoj usud, kao svoju Golgotu, nositi vječno i Hercegovina, i Kordun, i Bosna, i Lika, i Banija... Osveta! - naje3/4i se Uroš od iznenadne studeni. Kad bi Hans znao šta ja to danas... Imao je na studijama druga, Hansa Bergera. Često se sa njim sporio. Tom ratničkim duhom pro3/4etom Prusu suprotstavljao je ljudsku pitomost, dobrotu i praštanje - ono, dakle, što je primio od Dostojevskog, što je našao u Jevanđelju i čemu uči pravoslavlje. Ispričao mu je, jednom prilikom, ko su šuckori i šta su, sveteći Ferdinandovu glavu, sve počinili po Bosni i Hercegovini, i kako je, osamnaeste, porodica jedne 3/4rtve u njegovom selu oprostila ubici Fadilu i još se sa njim i zbratimila. "Ko tebe kamenom, ti njega pogačom! - eto tako su moji neuki seljani postupili" - nasmijao se nadmoćno i zadovoljno. "Gluposti! To su, zbilja, gluposti!" - pogledao ga je Prus začuđeno. "Nikada dušmaninu ne vraćaj zlo dobrim - to vrijeđa, to poni3/4ava!" - pozvao se, po navici, na Ničea. "Planite gnjevom, ali ne poni3/4avajte, to je mnogo poštenije! Osveta... čovječnija je osveta od prezira, od vašeg licemjernog praštanja" - odjednom se Hans uzbudio. "Podijeljena nepravda, to je već pola pravde!" - zaškiljio je kao da je na frontu i nišani. "Ako se zlom na zlo odgovara, onda se" - mirno je uzvratio Uroš - "sije sjeme nove mr3/4nje i zlo se produ3/4ava. Fadilova djeca bi, da smo ga ubili, stekla pravo na svoju osvetu... Oko za oko, zub za zub! - misliš da je tu starozavjetnu zapovijest Hristos slučajno ukinuo? Mač se ne izbija mačem, već samo ljubavlju!" "Muka mi je, vjeruj, kad čitam i kad slušam ta vaša, slovenska, ta ruska i srpska naklapanja o ljubavi i praštanju! Praštanje bi, mo3/4da, donekle imalo smisla, ali samo da postoji ljudsko kajanje! Ovako..." "A ti misliš da nema kajanja?" "Kakvo kajanje?" - namršti se Berger "To je gospodin Dostojevski izmislio!" "Znači li to, Hans, da ništa ljudsko, ništa bo3/4ansko i plemenito u Fadilu nije razbudilo naše praštanje?" "Uroše!" - dreknuo je odjednom Berger. "Čuvaj se od onih koji su ti du3/4ni, pogotovu ako su ti bli3/4nji: rodbina, sunarodnici, susjedi! Ti si njihova zla savjest, oni će se, zbog tvog oproštaja, vječno osjećati sitnima. U prvoj zgodnoj prilici, krv bi ti rado posisali!" "A kako, baš me zanima, vi, Nijemci, mislite da stvorite natčovjeka, ako tako strašno prezirete čovjeka? Od čega da ga stvorite... Od čega, Hans, reci mi?" "Stvorićemo ga tako" - pao je Berger u vatru - "što ćemo njegovati svoj moral i što ćemo dugo izra3/4avati zahvalnost prijateljima i dugo se svetiti neprijateljima. Ja sam za pročišćeni smisao prijateljstva, ali i za to da se stalno imaju neprijatelji. Oni su potrebni kao odvodni kanali za afekte zavisti, svadljivosti i nadmjenosti - apsolutno se sla3/4em sa tim što je Niče govorio. Dostojan neprijatelj, to je već pola prijatelja! Zar je potrebno da tebi, Srbinu, to govorim?" "Ne razumijem te, Hans... i neva3/4no je jesam li Srbin ili (c)veđanin". "Vas, Srbe" - raširio je Berger ruke - "vas, Srbe, mi smo proslavili! Zahvaljujući velikom njemačkom neprijatelju, cio svijet vas je upoznao. Za vas govore da ste pobijedili silnu njemačku carevinu. A šta bi, molim te, taj isti svijet pričao da su Srbi potukli neke Arnaute, neke Papuance...? Ne bi se ni znalo za tu pobjedu... Francuskoj ste, to si mi pričao, podigli Spomenik zahvalnosti u Beogradu. Kakvo nepoštovanje, kakva nepravda! Njemačkoj ste, Njemačkoj ste trebali da se zahvalite!" "Neprijatelju se ne zahvaljuje" - potapšao ga jo Uroš po koljenu. "Njemu se samo prašta, i mi smo to učinili." "Za3/4alićete, Uroše, jednoga dana za njemačkim neprijateljem! Kad vas bli3/4nji i sitni ščepaju zubima... kad vam takvi, kao taj Fadil, skoče za vratove. Lako je sa dušmaninom kojeg treba mrziti, teško je sa onim koga treba prezirati!" "Ja ne mrzim, nikoga ne mogu da mrzim!" - povikao je iznervirano. "Vjera moja mi nala3/4e da volim sve 3/4ivo na ovoj zemlji, čak i svoje neprijatelje." "Vi, Sloveni, u ponečemu nalikujete 3/4enama" - osmjehnuo se Berger. "Pritajeni, u vama 3/4ive i rob i tiranin. Zato toliko i pričate o ljubavi. I zato, na isti način, slavite svoje patnje, svoje poraze i svoje pobjede". "Patnja je dar Bo3/4iji. Ne mo3/4e svak na Golgotu, to je privilegija rijetkih i odabranih!" - knjiški je odgovorio Uroš, ubijeđen da je kazao veliku istinu... (c)ta li bi danas rekao, kad bi se sreo sa Hansom Bergerom i kad bi mogao da govori? On i dalje hoće da vjeruje da je patnja milost neba i da je namijenjena samo najboljim. Ali onda, kad je razgovarao sa Bergerom, njegovo poznavanje zločina i ljudske nesreće bilo je isključivo knjiško - danas vidi i mnogo površno i neuvjerljivo. Sad, kad ga je zlo bacilo poda se i kad svuda oko sebe zlo primjećuje, uvukao mu se crv sumnje u glavu: glođe, kopa, razdire. On to neće da prizna sebi, pa i dalje, kad kleči svoje molitve, pokušava da se, u mislima, ushiti mučeništvom i prosi od Svevišnjeg samo to da on, Bog, otvori oči i da se nadviri nad Hercegovinu! Tako se moli i goni od sebe misao da se moli uzalud. Suviše smo sitni - pričinjava se Urošu - da bi nas Spasitelj vidio i da bi naše molbe i 3/4albe stigle do njega. Pomisli: mo3/4da je on, baš u ovom času, dok le3/4i na toploj zemlji i posmatra grobove, leđima zgnječio neku bubicu, nekog mrava... mo3/4da jedan čitav svijet pod njim cvili od muke, samo što to on ne osjeća i ne razumije! Kad čovjek ili vo ili kljuse pređu preko mravinjaka, za mrave je to potres, kataklizma, najveća tragedija. A za čovjeka i za konja običan, nezgrapan korak: samo otresu nogom i produ3/4e. Bogu je svejedno, pojmove dobra i zla izmislili su ljudi... da li Heraklit, koji je to filosof rekao? Zemlja stenje, a nebesa ćute! - to je i Njegoš osjetio. S kojim pravom - pitao se Uroš - tra3/4imo od Bo3/4ijeg oka da razlikuje naše svadbe i sabrane? Jame i 3/4itne dolove? Lelek i pjevanje? Dim iz fabričkog od3/4aka i dim iz od3/4aka u konc-logoru? No3/4, kojim se re3/4e hljeb, i no3/4, kojim se re3/4u vratovi? Ipak, ipak... zašto ćuti Bog dok posmatra Hercegovinu? Njene jame, njene rane, njene zbjegove. Slivljane, koji napustiše svoje selo i skloniše se u Ljeskovinu. Italijane, koji poma3/4u ustaše i te iste ustaše otvoreno psuju u lecima koje, iz aviona, bacaju na srpska sela i zbjegove. - O Urošeee! - uspe se, odozdo, iz sela, glas Jelenin. Ne htjede da ustane i da joj se poka3/4e. Ne rastaje mu se od šumara Sima i strica Andrije. - O Urošeee! - ponovi ona još sna3/4nije. - Zovu te kući, došao je ded Nićifor. 3. Lelekom dočekaše protu Nićifora. Smrt Jovanove 3/4ene i troje djece, iskopane Borikine oči, Andrijina pogibija - sve je to, pred njim, ponovo oplakivano. - Striko moj! - smotala mu se Borika oko nogu čim je sjahao. - Vidi, striko, šta nas je zadesilo! - DJede! DJede! - zagrlio ga je Jovan, naslonio glavu na protino rame i, kao dijete, zajecao. - Iskopanje, iskopanje, pa to ti je! - plakala je Jelena pred protinim sinovcem Dragišom Jugovićem i unukom Bratomirom. Tek kad je lelek jenjao, prota uđe u kuću i sjede za dugački, drveni astal, između Borike i Lazara. Desno i lijevo od njih, počeše da se tiskaju Dragiša, Bratomir, Grgur, Milovan, Obrad Topović, Veljko Golijanin, (r)ivko Bedevija, Dragan (r)irević... Soba posta tijesna: izniješe sto napolje, pod orah, u hladovinu. - Kako je tata, što on nije došao? - tek tada upita Borika za oca Stanoja. - Dobro je, krade Bogu dane - prođe prstima kroz svoju dugačku i bijelu bradu prota Nićifor. - U njegovim i mojim godinama, sinko, ništa nam drugo ne ostaje... Bio se spremio, htio je da dođe... ja ga razbih, velim ne mo3/4emo... - A kako je majka Stana? - prekide ga Borika. - Vidi li još, mo3/4e li na noge? - Baba je zmaj nebeski! - povika Bratomir. - Bolje se dr3/4i i od đeda Stanoja i od đeda Nićifora. - Oko moje, oko tetkino! - pru3/4i Borika ruku prema njemu. - Imaš li mi kazati još nešto, akobogda? Kako ti je Ljubica, da nije noseća? - Ne kvoči, 3/4eno! - odbrusi Lazar, pola u šali a pola ozbiljno. - Ne mo3/4e se doći do riječi od tebe... Dobro si se usudio da kreneš po ovom belaju, moj Nićifore! - dosu proti rakije. - (c)ta rade Osmanovići? - upita Obrad Topović. - (c)teta što ne spalismo ta govna! - dočeka (r)ivko Bedevija. - Bez brige, bez brige! - odmahnu rukom Borikin brat Dragiša. - Ne smiju nas ru3/4no ni pogledati, dok je Miljan na Vučevu. - Koji Miljan? - upita Obrad Topović. - Kapetan Miljan Rovović. Stalno krstari našim krajem sa četom Pivljana. - Miljan! Miljan! - skoči Obrad i zagrli Grgura. - Naš, naš Miljan, pobratime! Objasniše proti gdje su sreli kapetana Rovovića i kako su se upoznali. Zametnu se priča o bici na Kobiljoj Glavi, o Miljanovom đedu Mrgudu, o italijanskom vojniku Tomu Guzini, o Andrijinoj pogibiji. U sred priče, pojavi se Uroš: drhtao je od plača dok se pozdravljao sa Nićiforom. Napreskok i nepovezano, pričali su proti o ustanku i svojim pobjedama. O tome koliko je sela, početkom jula, prešlo u Crnu Goru, a koliko ih je ostalo u Hercegovini. O tome kako dijele tjeskobu, kako beru ljetinu i kako su zaštićeni zbjegovi. - U mojoj kući nas je, Bogu milom fala, dvadesetoro - reče Lazar i nazdravi Todoru Raškoviću iz Slivalja. Primio je pod svoj krov njega, majku njegovu, 3/4enu, troje djece i trojicu Todorove braće sa 3/4enama - I mo3/4e stati još toliko, još tri puta toliko, ne daj, Bo3/4e, nevolje! Prostru se, po podu, asure od slame, ima sijena u štali, toplo je i napolju. Na krevetima spavaju samo Lazar i Todor, sa 3/4enama. Kad svane, čobani krenu za stokom u planinu. Muškarci, koji su noću dr3/4ali stra3/4u, silaze u selo, na spavanje. Drugi idu da ih zamijene. Ostali kose 3/4ito, 3/4ene plaste, vare mlijeko, spravljaju pite i hljebove. Slivljanima je najte3/4e. Pod oru3/4jem, svakoga jutra, pješače dva sata do svojih pustih kuća, rasporede stra3/4e i daju se na skupljanje ljetine. Do podne kose, od podne vršu i d3/4akove, noću, prevoze u Ljeskovinu. Tako su pokosili čaire i sadjeli sijeno. Tako će, ne vrate li se prije toga u selo, obaviti i jesenje oranje. Umorni su, neispavani, mrzovoljni. Izdaju 3/4ivci, nestaje strpljenja, sve je manje molitvi i sve više kletvi u kojima se Bog spominje. Prije tri dana, u Ljeskovini je umro Todorev stric Petar: i njega su, na saonima, dva sata vukli do Slivalja i sahranili kraj 3/4ene Vojislave. Prve noći po njegovom ukopu, u Lazarevoj kući planu svađa između Todora i njegovog mlađeg brata Radovana. Krivicu za potucanje i selidbu svaljivali su jedan na drugoga, umalo nijesu proradile i puške, istrčali su napolje, počeli da prebrojavaju ovce i da se dijele. Osjećaj da su na tuđem vratu ne mo3/4e da ubla3/4i pa3/4nja kojom ih obasipaju Ljeskovčani. Čini im se da u toj brizi ima dosta iskrenosti, ali mnogo više pretvaranja. Niko ne mo3/4e biti srećan kad mu se drugi uvali u kuću, u tor, u pojatu, u livadu. Broje se, u duši, dani kad će uljez da ode, pa makar to bio i rod najrođeniji. - Mudar si, znaš više od ostalih. Koliko će, tako ti Boga, ovo zlo još da potraje? - upita Todor protu Nićifora. - Taj dan će, sinko, Svevišnji da odredi! - prekrsti se Nićifor. - Slava mu i milost! - prekrsti se i stari Veljko Golijanin. - Ovako se dalje ne mo3/4e! - udari se Todor rukom po koljenu. - Pobjegao sam od kuće, ličim sebi na 3/4enetinu... na prosjaka koji obija tuđe pragove! - A meni ličiš na komunistu - nasmija se Nićifor. - Gledam, sinko, tu tvoju petokraku... i Grgurovu, i Jovanovu, i ovog ođe mladića - pokaza na Dragana (r)irevića. - Gledam te vaše zvijezde i razmišljam: je li to neka moda ili vas je zavrbovala Rusija? - Poznaješ li, proto, popa Perišu iz Gacka, iz sela Kazanaca? - upade Obrad Topović. - Poznajem... šta je s njim? - uozbilji se Nićifor. - Pop Periša ti je, proto, pored krsta prišio petokraku... istu ovaku - skide Obrad kapu i pokaza na zvijezdu od crvene čoje. - A kad povede svoju četu na ustaše, trči prvi i galami: "Ha, junaci! Ha, ruski sokolovi!" Gledao sam ga i slušao, oče Nićifore! - A što ti, sinko, toliko voliš Rusiju? - dotače svojom mršavom rukom Obrada. - Zato! - gu3/4vajući kapu u ruci odgovori Topović. - A voliš li Engleze? - osmjehnu se prota. - Jok, oče Nićifore! - A zašto njih ne voliš? - Zato! - dočeka Obrad Topović. - Ja! Ja! - huknu prota nekako potišteno. - Omađijao vas, omađijao vas Staljin, bogami! - Omađijala nas, đede, ljubav prema ruskoj braći! - zašušta Grgur ko3/4nim kaputom. - Partizani su... znaš li da su partizani uzeli vlast u Srbiji? - Sem Podgorice i Cetinja, sva je Crna Gora u našim rukama! - isprsi se Dragan (r)irević. - Meni je kapetan Miljan pričao da su u Srbiji glavni četnici - usprotivi se Dragiša Jugović. - Ima, ka3/4e, i partizana, ali su glavni četnici. Vodi ih neki pukovnik Mihailović... tako ka3/4e, a ja tom čojeku vjerujem. - Prema nekim vijestima, Danilo mi je u Srbiji, Nićifore! - reče Lazar. - Mitar (r)eravica saznao odnekle. - Sigurno je sa komunistima? - namrska prota čelo i podi3/4e sa gornje usne brkove. - Sa njima, mo3/4da je sa njima, s kim bi drugijem. - A ko ih vodi... znaš li za šta se bore, Lazare? - Za slobodu, da oćeramo dušmane iz kuće! - podviknu Dragan (r)irević. - Čuo sam da ih vode Turci i Hrvati - uzdahnu Nićifor. - DJavo odnio slobodu, ako je to istina! - Vode ih Srbi... sve sami Srbi, to ti, đede, ja potpisujem! - lupi se Grgur ispru3/4enim ka3/4iprstom po sred prsiju. - Lakše, lakše malo, sinko! - zavrtje glavom prota Nićifor. - Ima li među vama komunista, prvo to da vidimo? - Nema, u ovome selu ih nema! - po3/4uri Lazar sa odgovorom. - Ali ih ima, viđao sam ih po drugim četanma, po drugim selima. I biće ih, mo3/4da, sjutra i ođe, Nićifore! - Zabraniće da se molimo Bogu, ako se namno3/4e i ako pobijede. Boga, Boga ne vole, Lazare! - Neka to! - odmahnu rukom, izgledalo je da se naljutio. - Junački se bore, u to sam se uvjerio... Vole Rusiju, to je istina. Ali, volimo je i mi, Rusija nije samo njijova, ona je i naša, svije nas, Nićifore! - Zaštitnica, majka naša! - prekrsti se prota. - Slava Rusiji, po hiljadu joj puta slava... pogrešno si me razumio, Lazare! - Ja bih, koliko je ujutru, ušao u Komunističku partiju, samo da nema Hrvata i Turaka među njima! - reče Obrad Topović i pru3/4i proti parče hartije. - Pogledaj ovo: zovu Turke i ustaše da nam se pridru3/4e! Prota poče da čita, podrhtavale su mu ruke i suzile oči od napora. - DJede, ja ću! - uze mu Grgur papir iz ruke, kašljucnu, dade znak glavom da se umire. - Narode Hercegovine! - prolomi se njegov glas. - Krvava Pavelićeva tvorevina je na umoru. Izbjeglice i pokolja ustaškog ološa, čitavi krajevi gdje su vršena klanja, di3/4u se u odbranu golih 3/4ivota. Moćni Sovjetski Savez i Komunistička partija Jugoslavije, pozivaju sve napredne i svjesne Hrvate i muslimane da se pridru3/4e ustanicima u Hercegovini. (r)ivjelo bratstvo i jedinstvo! (r)ivjela sloboda! (r)ivjela Rusija! - Okle ti to, Obrade? - pogleda ga Lazar sumnjičavo. - Dali mi komunisti - nasmija se on. - Dao mi poručnik Stojan Bujović. - I ti to kriješ, pobratime! - ljutnu se Grgur na njega. - Mogao si ovaj letak barem meni da poka3/4eš. - A što, pobro, da ti pokazujem? Taman posla da nam se Hrvati i muslimani pridru3/4e! - odbrusi Topović. - Pa, na te zlikovce smo i digli oru3/4je. - Nijesmo ustali samo protiv njih! - javi se prvi put Milan Crnoglav. Rana na nozi je zarasla, ali kost još boli, nosi štaku, smiješno poskakuje pri hodanju. - Na Talijane si, biva, zaboravio? - Na moju dušu, Talijani nijesu toliko loši - reče, savladavajući kašalj, Veljko Golijanin. - Ima neko doba, stalno nam, proto, iz aviona bacaju nakve papire... vele da su oni protiv ustaškije pokolja i da njijov car nije naš dušmanin! Nastade prepirka. Teško se moglo razabrati ko, šta i kome govori. Jedni su tvrdili da Italijani la3/4u, da su to stare "latinske kurve", da su oni doveli ustaše i da im ništa ne treba vjerovati. Drugi su se prisjećali prvih dana okupacije: italijanska vojska je mirno ušla u varoši, nije bilo ni ubistava, ni pljačke, ni silovanja. Tuđinci su, ne vole nas, ali su se ponašali ljudski i snošljivo. Zlo je počelo s ustašama i sve zlo potiče od ustaša. Tačno je to - lupale su šake po stolu - ali ti isti Italijani su, čim je izbila pobuna, pritekli u pomoć ustašama. Da ne bijaše njih, Hercegovina bi davno bila oslobođena. - Jebem ja Talijanima majku, da oprosti prota Nićifor! - rumen od bijesa dreknu Obrad Topović. - Ali bih, koliko je ujutru, sa njima uglavio sporazum. Priznao bih njijovu vlast, samo ustaše da potamanimo! A onda... onda bih udario po Talijanima! - Da znaš - skoči Grgur - ta ti nije za bacanje. I ja sam za to, pobratime! - DJeco moja! - iznenada se podi3/4e prota Nićifor. - Okanite se klanja i slijepe osvete, Hristom našim vas preklinjem! - Ko se ne osveti, taj se i ne posveti! - povika Jovan, suze mu ljuljnuše niz obraze. - Nijesu krivi, nijesu svi oni krivi, moj Jovane! Mnogo poštenije ljudi je među njima. - Oprosti, đede, ali se ne sla3/4em! - zakorači Jovan prema Nićiforu. - Nimalo se s tobom ne sla3/4em. Bio sam promijenio vjeru... vjeru sam, braćo, bio promijenio, istina je što se po selu šapuće! - pade u vatru, mijenjao se u licu i mlatarao rukama. - Kriv sam, ljudi, što mi je majka bez očiju, ja sam je oslijepio! Ja sam đecu svoju, ja sam 3/4enu... - Jovane! - povika Borika. - Jovane, sine, šta to govoriš?! - Jeste, majko, bio sam izdao i sa pravom si me bila svrstala u pokojne!... Ovaj crni barjak - pokaza na kuću - postavljen je čim si se vratila iz Ljubinja, a tada smo još bili 3/4ivi... Dušan... moj Dušan, moj Mirko... Malina, Radmila... bili smo i znala si, majko, da smo 3/4ivi, ali te bilo stid da ispričaš Lazaru i strah da za bruku ne doznaju komšije! Kao mrtvaca si me primila i kad dođoh sa Trusine... Jeste, istina je, đecu sam bio dao u njihovu školu, vjenčao se po rimskom obredu... uvukao sam se bio među ustaše, bolje ih od vas poznajem... Tačno je, đede, da mnogi Hrvati i Turci nijesu okrvavili ruke, ali nije tačno da je mnogo poštenije! - raspali šakom po stolu i prevrnu bocu rakije. - Ustašama je - nastavi smirenije - prišao samo ološ, samo šljam, sve sami gadovi. I ti gadovi su jedino i klali, jedino oni kolju, ali to ne znači da su za zločine jedino oni odgovorni! Krivi su, itekako su krivi, i oni pošteni. Oni što okreću glavu kad vode Srbe u jamu, što povraćaju od muke i što kunu ustaše kad se zatvore u četiri zida i kad ih niko ne vidi i ne čuje. Krivi su - preznojavao se Jovan - zato što je njihov otpor zapretan samo u duši, što ne čine ništa da spriječe zlo i što nas, pored njih takvije, ustaše mogu sve da pokolju! - Svaka ti je kao salivena! - podr3/4a ga Todor Rašković. - Pričo mi je čojek da je u selu Čitluku neki Hrvat Pand3/4ić, mislim da se zvao Lovro Pand3/4ić, sa svoja tri naoru3/4ana brata stao ispred ustaša i dreknuo: "Prvo se obračunajte s nama, pa onda radite od Srba šta god hoćete!" I ustaše su podavile rep i odustale... Onaj dobri Turčin... kako mu no bijaše ime... onaj, onaj (c)endro, Meho (c)endro, pušćao je u selu Hrušto sve Srbe iz zatvora! U Gacku ih takije ima nekoliko. A da ih je više, da se ovi šutljivci podignu, ni pola sata se ne bi odr3/4ala hrvatska dr3/4ava. - Tako je, Todore! - zagrli ga Jovan i poljubi. - Ođe su mi se, evo ođe su mi se -pokaza navrh glave - popele priče o poštenim Hrvatima i muslimanima! U Stocu, Čapljini, Mostaru i Ljubinju, a tamo su... tamo su, braćo, bili naj3/4ešći pokolji... u tim mjestima, koliko ja znam, na prste jedne ruke mogu se nabrojati svi oni koji su skočili da brane Srbe i koji nijesu mirno posmatrali zločine! Da se našlo samo još deset, najviše dvadeset ljudi da pomognu profesora Klarića, Hakiju Garića i Nikolu Jerkovića, Srbi u Stocu i Ljubinju, to vam ja ka3/4em, bili bi spašeni... Većina je, ja to znam, onije koji s pravom mogu da ka3/4u: "Ja ništa nijesam učinio, ja nikoga nijesam ubio!" Nijesu ubili, ali jesu krivi, svi su krivi, i ti koji jesu i ti koji nijesu ništa učinili! Kriv sam i ja, što sam, što sam... - poče da drhti i da plače - kriv sam što sam... što sam promijenio ime, što sam ođe, na reveru, nosio Pavelićevu značku, što sam... što sam još Ivan i rimokatolik! Vrati me u našu vjeru, skini čini sa mene... učini to, ako mo3/4eš i ako me još priznaješ za čovjeka i svog unuka, đede Nićifore! 9. Dođi, ogrij se! - pogledom zovnu Uroš vjevericu i otrije, po ko zna koji put već, suze sa obraza. Bio je sam, u planini, među borovima, sklupčan kraj vatre koja je tinjala. Jutros je u Ljeskovinu stigao kurir vojvode (r)eravice i donio vijest da su juče, u zoru, za Bo3/4ićnom trpezom, poklani svi Jugovići! Sve kuće, čitavo selo, do temelja! Posječen nesrećom i još razdra3/4en Borikinom kuknjavom (grebala je očne jame, nabrajala na sav glas i svakog u rodu, poimenično, oplakivala!), kradomice je stavio u torbu mali no3/4ić, parče hljeba i mesa, obukao se dobro i, neprimijećen, iskrao iz kuće, namjeran da, pješice, po mrazu i gazeći cijelac snijeg, ode u Jugoviće. Ali tek što je zamakao iza brda i zašao u planinu, skolila ga je tuga, izdale noge... svalio se u namet i zaplakao. Klečao je dugo, prisjećao se đačkih dana i raspusta koji je provodio u velikoj Stanojevoj i Nićiforovoj kući kraj Neretve. Dragi i davni dani: miris babinih uštipaka, zveckanje ujakovih gvo3/4đa za lisice, šuštanje uštovljene vučije ko3/4e iznad kreveta na kome je spavao njegov djed Nićifor... Uhvatila ga je studen, sav se tresao. Skupio je suvih šišarki, nalomio granja, nalo3/4io vatru i učepao snijeg okolo. Sunce se primaklo svom sjedalu, a on još gleda u 3/4ar i manito kolo koje igra po Hercegovini. Ono što je bilo ljetos, gotovo da je i zaboravio. Naši i ustaše! - tada se znalo gdje je brat a gdje dušmanin. Stra3/4e su dr3/4ane oko sela, sa pjesmom se odlazilo u napade. Sad je drukčije... Čim se Ljeskovina podijelila na dva tabora - prisjeća se Uroš - Danilo je, iz istih stopa, sa vojvodom Mitrom otišao prema Nevesinju. Istoga dana, pred veče, Vido Stupić je odveo Grgura i Jovana. "Deco moja! Nado moja!" - grlila je Borika, pred polazak, sinove. "(c)ta će, ako vi pobijedite, biti sa mojim Danilom?" "Zna se šta će biti sa izrodom!" - dočekao je Grgur osorno. "A šta će biti ako Danilova strana pobijedi?" "Tada će isto biti sa nama!" "Kuku ti je meni i uzočes, pa ko god pobijedi!" - prekrstila se ona i pomolila Svetom Vasiliju. Od tada, ne viđaju joj se sinovi. Još ne pucaju jedni na druge, re3/4e i mjerkaju se preko nišana. Kad Danilo navrati u selo, Jovan i Grgur se sklanjaju. A kad Grgur, u okolnim selima, agituje za upis u partizane, javno se hvališe i prijeti kako će, za primjer ostalima, smlatiti brata izroda. "Odlećeće mu glava i sa glavom kokarda, pa da nas je deset puta ista majka rodila!" Jovan je povučeniji i smireniji. Urošu se čini da bi njegov najstariji brat rado iskoračio iz kola, ali ne smije od Grgura. Ništa posebno ne ve3/4e Jovana ni za petokraku ni za kokardu. Planu mu oči tek onda kad neko spomene ustaše... stalno pita Stupića i Druga Brka kad će već jednom partizani udariti na Ljubinje. Najgore od svega je to što niko pametan ne nmije da objasni zašto podjela mora biti tako katilska i fatalna. Svakog jutra, nešto ru3/4no i novo sknade jedni drugima. Vido Stupić pade s nogu: obigrava sela i krsti četnike kao podrepaše, šoviniste, petokolonaše, kvislinge (tu riječ s mukom i pogrešno izgovara), izmećare, kukavice... najposlije i kao "plaćene špijune svjetske reakcije!" Vojvoda Mitar uzvraća pričama da su partizani dušmani srpstva, da šuruju s ustašama i da, čak, iza leđa, rade protiv Rusije! Ipak, u nevesinjskom i gatačkom srezu, pored svih psovki i uzajamnih olajavanja, dioba još nije stigla dotle da, objeručke, ne prihvataju bjegunce i otpadnike, čak se za njih i otimaju. Krsto Maletić je, u roku od deset dana, četiri puta bje3/4ao iz četnika u partizane i iz partizana u četnike. Prelivoda je mnogo, nijesu rijetki slučajevi da i čitava četa, preko noći, promijeni oznake na kapama. Lazar samo huče, priogrnuo se mukom, stoji po strani, neće da se uhvati u kolo. Gosti i četnike i partizane, otvori im kuću pa nek uzimaju. I sluša, raspituje se, jesu li se pokrvili i gdje su se sve pokrvili. Oko Nikšića i Grahova, još od Nikolja dne, pale jedni drugima kuće, ima vijesti i da se bacaju u jame! Ru3/4e se, kolju se - misli Uroš pored vatre - a ne znaju ni oko čega ni ko ih zavadi. Kao da je neka viša sila, da se krše i lome međusobno, niz planinu pokrenula kamenje: istog sastava, iz iste gomile. "(r)ivio Kralj!" "(r)ivio Staljin!" - ne silazi im sa usana. Kad ka3/4e "revolucija", Vido Stupić misli na Rusiju. Kad ka3/4e "saveznici", i Mitar (r)eravica misli na Rusiju... Misle... ništa oni ne misle: upravljaju svojim postupcima, taman kao stijena kad je s ramena zavrljači čobanin. I ona bi, kad bi imala svijesti, mislila da leti po svojoj volji! "U sovjetskoj Rusiji, drugovi!" - čuje Uroš glas Vida Stupića - "proleterska revolucija stvorila je posebne ovce koje daju i meso i vunu, a da seljak ne mora da ih zakolje!" "Anatemate, đavole, odbij se od mene!" - krsti se Veljko Golijanin. "(c)ta veliš, Vido, pobogu brate?" - zijeva od čuda (r)ivko Bedevija. "Velim to što čujete, drugovi! Obično za prvi maj ili neki drugi narodni praznik, toj ovci se otkine rep i od repa se dobije po pet kila mesa i dva kila vune! Do idućeg praznika izraste novi rep... i mo3/4e tako po deset godina!" Krsto Maletić je, tada, po drugi put, napustio partizane. Sjutradan, u Fojnici, pedo mjesta od Ljeskovine, govorio je Mitar (r)eravica. "Braćo! Mi se borimo za srećnu i veliku Jugoslaviju. Uzećemo sve do Pešte, i Solun je naš, i Skadar je naš... Skadar pogotovu! A temelj, braćo, te srećne dr3/4ave mora biti velika Srbija, jača i prostranija nego je bila u doba Dušanovo!..." Osvajajući Balkan i stri3/4ući ovcama neuništive repove, na ustaše su gotovo bili i zaboravili. A tada, baš u vrijeme (r)eravičinih i Stupićevih mitingovanja, pomamili su se Osmanovići. "Sad, sad, dok se svađaju i dijele, 3/4iva je zgoda da ih potamanimo!" - veselio se, po Skokovićem kazivanju, hod3/4a Velija Osmanović... Samo koji dan prije nego što će poklati Jugoviće, ustaše iz Osmanovića spalile su pet srpskih sela... u jednom od njih, u Bode3/4ištima, zatekao se (c)uleta Skoković sa tridesetak partizana i satima odolijevao navali podivljalih komšija, uludo se nadajući da će mu neka od obli3/4njih četničkih četa priteći u pomoć! Ako je vjerovati Krstu Maletiću, Mitar (r)eravica je čuo pucnjavu, ali se nije ni pomjerio! Naklapao je, uz kafu, sa majorom Boškom Todorovićem, koji je, kao specijalni izaslanik pukovnika Mihailovića, prethodnog dana, iz Foče, stigao u Hercegovinu. "Puštite priču, u Bode3/4ištima ginu naša braća!" - kao bez glave, utrčao je u kuću Krsto Maletić. "Di3/4i se, vodi nas, gospodine vojvodo!" "Je li to naše selo?" - upitao je Mitra major Todorović. "Naše, srpsko, a čije bi drugo bilo, gospodine majore!" "Četničko, je li četničko, to pitam, gospodine vojvodo?" ~"Partizansko, ama opet srpsko!" - rekao je (r)eravica. "Neka ih onda spašavaju Staljin i Kominterna!" "To su moje komšije!" - začudio se (r)eravica. "To su moja braća, gospodine majore!" "Znam, znam... smirite se, gospodine vojvodo!" "Danilo!" - okrenuo se Mitar Lazarevom sinu. "Uzmi četu momaka i trk na Bode3/4išta... iz ovije stopa, nema čekanja!" "Sem voda koji obezbeđuje štab, svi su drugi odsutni, gospodine vojvodo!" "DJe su? Kako nema nikoga?" - zagrmio je (r)eravica. "Otišli su u pomoć popu Periši, gospodine vojvodo! I sami znate, napali su ga nikšićki partizani..." "Jadi naši! Jadi naši!" - nije mu dao Mitar da završi. "Vodi onda štapsko obezbjeđenje... mora da im pomognemo!" "Kasno je, izgleda da je kasno, gospodine vojvodo!" - spustio je durbin major Todorović. "Selo gori, sve kuće gore... nemamo više koga da spašavamo!" Zatim je izvukao iz d3/4epa mapu gatačke površi i zovnuo Danila. "Poka3/4ite mi" - rekao je - "najbli3/4a turska sela, gospodine poručniče!" "Bahori, Mrđenovići, Vratnica... malo dalje su Ravni i Dobropolje" - odgovorio je Danilo. "Još noćas, moramo da ih spalimo!" - pru3/4io je mapu Mitru (r)eravici. "Da osvetimo one tamo" - pokazao je na Bode3/4išta. "Jadni Nićifor!" neočekivano je uzdahnuo vojvoda. "Izvolite!" - pogledao ga je major Todorović. "Ništa, to ja onako, za sebe... Tamo, u kotlini Neretve, ima jedno naše veliko selo. Ustaše su im za vratom, strah me da ih ne pokolju, gospodine majore!" "Ako je selo naše..." "Naše... đavolje!" - odmahnuo je (r)eravica. "Srpsko, srpsko... ima i partizana i četnika... dosta je i neutralnih. Poručio sam im da bje3/4e, pisao sam, onomad, proti Nićiforu." "I, šta je odgovorio?" "Nema odgovora, to je muka, gospodine majore! Nema ni momčeta po kome sam pismo poslao. Ne znam je li ga prota i dobio. Mo3/4da su mog kurira uhvatile ustaše... u odlasku ili pri povratku, neko mu se zlo sigurno desilo!" "A mo3/4dao je pao šaka i partizanima?" - klimnuo je glavom Todorović. "Mo3/4da... mo3/4da i njima, gospodine majore! Samo ga oni, vjerujem, ne bi ubili. Bar ne ovi naši, domaći... još se nekako trpimo i podnosimo." "Ako je naleteo na crnogorske partizane, sigurno su ga ubili!" - umiješao se Danilo. "Samo da mi je znati" - ponovo je uzdahnuo (r)eravica - "da li je dobio pismo Nićifor...? Kumio sam ga da bje3/4i i plašio, koliko sam mogao. Rekao sam mu da ne računa na našu zaštitu, jer se bijemo sa partizanima. Izmislio sam to, samo da posluša, samo da se pokrene... A ono, ako ćemo pošteno, bijemo se i koljemo se... one tamo ispekoše na vatri, a mi šutimo, mi seirimo, gospodine majore!" - naglo je ustao od stola, prišao prozoru i zagledao se u dim iznad Bode3/4išta. "Kasno nam je javljeno... a ni oni, za nas, ne bi ni prstom mrdnuli!" - dočekao je Todorović. "Nemci će otići, italijani će otići, a komunisti će ostati, gospodine vojvodo!" - prišao je Mitru i s leđa ga zagrlio. "Zabaviće nas o jadu, ako ih sada, dok je rat, ne uništimo!". "Zato ste se, biva, i pobili u Čačku i U3/4icu i pomogli (c)vabi da umiri Srbiju!" "Nikako nismo mogli skupa... kad-li, da-li, pukao bi čir koji se zagnojio!" "Neće nam to na dobro izaći, gospodine majore!" - huknuo je (r)eravica. Krsto Maletić je izašao iz sobe i ostavio ih u razgovoru. Klisnuo je u noć i, prekjuče, oko podne, stigao u Ljeskovinu. Pao je suton dok je ispričao šta je sve čuo i vidio. Nikakvu poruku Lazar nije mogao da pošalje u Jugoviće, a uludo bi je i slao: već je bilo kasao da se ma šta učini... Nešto zašuška iznad Uroša i strese mu snijeg na glavu. Na grani bora pod kojim je sjedio, opet je čučala vjeverica i posmatrala ga radoznalo. On se lijeno di3/4e, nabaca još granja na vatru, protegnu skočanjeno tijelo. Vrati se na isto mjesto, izvadi iz d3/4epa pismo koje je, juče, pred zalazak sunca, (r)eravičin kurir donio u Ljeskovinu. "...Krlv sam najprije pred sobom, a onda pred Bogom i svima ostalim, moj Lazare! Ozgo, sa neba, nešto mi je šaptalo da krenem još na Badnje veče, inače će Osmanovići da ih pokolju. Naredih, uzočes po me, bataljonu da odspava i da je pokret na Bo3/4ić, čim se razdani... Stigli smo u Jugoviće mo3/4da samo sat ili dva iza pokolja. Još je gorjela crkva, a neki naši paćenici, koje su pobili napolju, još su bili vrući, još nijesu bili ukočeni... Nikada ovo sebi neću oprostiti, Lazare! Kazniće me Bog, što ga nijesam poslušao!" Bog! Koji Bog? - prekri Uroš lice rukama. Nema ga, nema ga! - grizao je usne, drhtao i zurio nekud uvis, kroz krošnje borova. Zašto ti je, ako te ima, takva 3/4rtva bila potrebna? Koju to pravdu, koju harmoniju zločinom i našom patnjom potvrđuješ? Plamen i krv... plamen i krv: zar time našu ljubav da razgoriš? To nijesi ti, to ne mo3/4eš biti ti! - sam, u šumi, očajnički se batrgao. Ne znam, ništa ne znam, ja više nijesam kadar da trpim trpljenje! Ne mogu, i neću, sjutra ću pripasati oru3/4je! Ne prihvatam Boga-mučitelja... moja Ida... moj đed Nićifor... mo3/4da su i u Jugovićima ustaše kuvale djecu i nagonile majke da ih jedu! - zari lice u snijeg... rashladi ga studen i malo otrijezni. Bo3/4e, oprosti mi! - prekrsti se uplašeno. Ja ne mogu, kao moj Lazar, da ne tra3/4im smisao tvoje presude... nije da neću, ne mogu, ja to ne umijem. Shvatam tvoju blagost, samo dotle razumijem. Sve dalje je mrak, strašni mrak... tvoja milost, koju izlijevaš i na one koji kolju, nimalo se ne dotiče zaklanih! A i njima, tim prerezanim vratovima, otac si i njima, Gospode! Tvoji su Osmanovići, ali tvoj je i ded Nićifor. Tvoje su ustaše, ali ni mi nijesmo na putu nađeni... Svevišnji, moraš biti od svih pravedniji i najbolji. Ili je tako, ili ne postojiš! Ustade, poče da cupka oko vatre, trljao je ruke i cvokotao od studeni. ...I vidjeh kad otvori jagnje knjigu od sedam pečata... i čuh glas veliki s neba gdje govori: Bog će otrijeti svaku suzu od očiju njihovijeh... - sjeti se Otkrovenja Jovanovog. Sklopi oči... poteče molitva sa nijemih usana: Znam, znam, Ti si sve predvidio unaprijed! I jame, i krv našu, i naše krvopije. Tek na Sudnji dan prosuće se na nas tvoja blagost, Gospode! I obrnuto, i obrnuto... u vječni pakao, gdje se čuje samo škrgut zuba, poslaćeš, kad dođe taj dan, crne Jugovića polaznike... naša patnja je prolazna... njihova nikad neće da prestane. Satana upravlja prolaznošću, a ključeve vječnosti dr3/4iš ti... ti, Gospode! Sna3/4no otpuhnu, kao da istjera kamen iz sebe. Prod3/4ara jednom granom kroz 3/4ar, odskočiše nekolike varnice... odmrska torbu, sjede da u3/4ina... (r)vakao je polako, vraćala se snaga i prisebnost. Misao se odvajala od Boga, prizemljivala njegovu patnju i u ljudskom zlu tra3/4ila ljudske razloge... (r)ivot i bol, odnos 3/4ivota prema bolu! - to mu je, sjeti se, na fakultetu bilo ispitno pitanje. (r)ivot je Iksionov točak na kojemu se, htjeli to ili ne, od rođenja vrtimo! - tako nekako počeo je svoj odgovor. I učini mu se da je stari profesor tu, u planini i u snijegu, pred njim, da sjedi s drugu stranu vatre i huče u naočare... (r)ivot je zlo - ponavljao je u mislima ono što je nekada govorio - i bol je njegov glavni podsticaj. Još je Aristotelo govorio da mudrac nikada ne tra3/4i sreću, već samo rasterećenje od nesreće. Bol je veći time što je neki organizam razvijeniji: nikoga, dakle, kao čovjeka ne razdire... "Da, da!" - kao da klimnu glavom profesor. "Svijet je, herr Vukotich, pun i optimista: oni se posprduju kad čuju takve teorije" "Ne vjerujem, gospodine profesore, da takvi postoje! Kad bi i najzatucaniji takozvani optimista prošetao kroz bolnice, tamnice i ćelije za mučenje; kad bi zavirio u mrtvačnice; kad bi obišao bojna polja, sudilišta i mračna staništa bijede; kad bi pro3/4ivio makar dan sa gubavcima i onima koji skapavaju od gladi - kad bi sve to vidio, taj optimista bi pojmio da mučilište, koje čeka grešnike poslije smrti i o kojemu kazuju sve religije, ne postoji ni pod zemljom ni nad zemljom, nego je ovdje, na zemlji, među nama i za 3/4ivota našeg, ljudski pakao!" "(c)openhauer je" - osmjehnu se profesor - "mrzio sve, pa i sebe samoga. Savjetujem vam da se, ipak, ne sa3/4ivljavate previše sa njegovom filosofijom!" "Dante, gospodine profesore, nije bio prethodno umro, da bi sakupio građu za svoj pjesnički pakao!" - usprotivi se Uroš. "Svako filosofsko ili umjetničko djelo, ako išta vrijedi, prikazuje samo ljudsku te3/4nju ka sreći, ali nikada i sreću, jer ona ne postoji. I čovjekov hod je obmana: mi ne hodamo, mi se samo upinjemo da ne padnemo. Kao što ni 3/4ivot nije 3/4ivot, nego odlaganje smrti i otegnuto umiranje!" "Ljudi se, rekoste, plaše bola. Zašto onda" - zavrtje glavom profesor - "ljudi vole rat, kad je on kruna patnji i bolova?" "Nije rat bol, nego je 3/4ivot rat!" - prizva Uroš ponovo u pomoć (c)openhauera. "Priroda je udešena tako da jači satire slabijeg i zato se, od postanja, odvija uništavajuća smjena pobjeda i poraza. Taj iznurujući i vječni rat nije samo ljudska kob i ljudska sudbina. Postoji, u Australiji, mrav-buldog koji se, čak, bori sam sa sobom. Kad ga neko ili nešto presiječe, glava napada rep ujedanjem, a rep se od nje brani ubadanjem: rat traje sve dok ne lipšu ili dok ne naiđu drugi mravi, pa ih oboje, i glavu i rep, pojedu. A na ostrvu Javi ima jedno nepregledno polje prekriveno svakojakim kostima. Na tom polju, divlji psi napadaju velike kornjače i, kad ih pro3/4dru, na pse nasrću tigrovi. Sav taj jad ponavlja se iz dana u dan, hiljadama godina. Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjače, izgleda, samo zbog toga i rađaju!" Profesor je, sjeća se Uroš, podigao sa stola naočari i upisao mu - odličnu ocjenu. Zatim mu je rekao: "Ne gledajte, gospodine Vukotiću, u svemu samo bol, samo zlo, samo rat i stradanje! Ne ostanite ledeni i slijepi za blagorodnost prirode što nas poji vodom i vazduhom i što, stalno, uprkos smrti, obnavlja proljeća i rađanja. Ljudi ne bi toliko strepili od smrti, kada bi 3/4ivot bio nešto bolno i nepodnošljivo!" "Komedija" - naklonio se profesoru - "u najboljem slučaju, komedija je 3/4ivot za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju!" Bio je zadovoljan i pun sebe, a nije ni slutio da će, ni mjesec dana nakon tog ispita, skrenuti sasvim na drugu stranu i stresti, odbaciti pesimizam i mrzovolju (c)openhauera. Najprije Dostojevski, a zatim ruski religijski mislioci i Biblija, raspaliii su u njemu nadu da smrt nije kraj nego stapanje sa Bogom, da je zlo Satanina kušnja, a uzvišeno trpljenje bola i podnošenje 3/4ivota - Bo3/4iji odgovor! Sa posebnim 3/4arom, kojim gotovo svi preobraćenici pristupaju novoj vjeri, pokajanje zbog svog i tuđeg grijeha i praštanje svačijeg sem svog grijeha, prihvatio je kao jedini put da čovjek i svijet i sebe popravi. Kad su Idu ubili, on je dugo, čak i pošto je protjeran iz Njemačke, moleći za njenu dušu, nagonio sebe da moli Boga da bude blag prema Idinim d3/4elatima i da im oprosti! "Da je svijet bio bolji, da sam ja bio bolji, i u njima bi bilo više dobrote i ljubavi!" - prisiljavao je sebe da misli, ne uspijevajući, ipak, da srcem prihvati te samoprijekorne izlive blagosti i nezlopamćenja. Danas, međutim, on nema 3/4elje da kleči u snijegu i moli blagost za Nićiforove mučitelje! Srce neće, srce ne da, ono je danas jače od razuma. Duši njegovoj, čak su tmurni (c)openhauer i rušilački Niče, maločas, bili bli3/4i od Jevanđelja. Gospode moj! - di3/4e glavu prema nebu, kad završi u3/4inu. Ne dovrši molitvu, otkaza misao. Primiri se vjetar, pogleda niz bijeli proplanak, pa desno, iza sebe. Čistota i tišina. Uspravi se, provuče oči između stabala, odniješe ga duboko u šumu... oslušnu uspavljujući šum u krošnjama, ispuni ga ljepota, neodoljiva ljepota i unese mir u njega. I, naglo, kao da ga obori nečiji malj, po3/4uri ka zemlji, obre se na koljenima: Hvala ti na ovoj minuti, Gospode! Prenu ga oburvavanje snijega sa grana, zatim ču, ili mu se utvori, pseće re3/4anje. Okrenu se na tu stranu... protrnu: krupan vučjak, ili mo3/4da i vuk, oprezno je puzao prema njemu! Polegućen, isturio bi prednje šape, zario kand3/4e u snijeg, zatim povukao tijelo naprijed, odigao stomak od tla i sav se nakostriješio i zgučio. Krivio je, pri tome, glavu udesno i ulijevo, netremice ga klao svojim 3/4utim očima i stalno re3/4ao. Oduzet i zbunjen, čak i ne trepćući, Uroš ga je pratio nestvarno stalo3/4eno i skamenjeno. Po uvučenom stomaku, ogromnim očnjacima i divljim pokretima, shvatio je da je vuk, a ne pas, ispred njega i da bi svaki nagal pokret, svaki krik ili pokušaj bjekstva bio fatalan. Spokojstvo i mir, samo ako izdr3/4i, bili su njegova jedina šansa i odbrana. Mo3/4da mu je hladno, privukla ga vatra, a mo3/4da je i gladan - pomisli Uroš. I, toga trena, zaboravi na opasnost, ra3/4ali mu se na kurjaka... stade toplo i prijateljski da posmatra i da pogledom zove 3/4ivotinju. Vuk mahnu repom i naćuli uši, neka pitomost zasja iz očiju, re3/4anje preraste u cvile3/4, u molbu za pomoć... Neodlučno priđe vatri, potkupi zadnje šape i, u čučećem polo3/4aju, poče da se oblizuje. Polako, veoma polako, da ga ne uznemiri, Uroš zavuče ruku u torbu, napipa komad hljeba i parče slanine... ostalo mu, srećom, od u3/4ine. Blago ih pru3/4i kurjaku... on zare3/4a, ščepa dar i pro3/4drije ga halapljivo. Onda nastupi ukočenost i iščekivanje. Vuk je, i dalje, bio gladan, a Uroš više nije imao šta da mu ponudi. (r)ivotinja, iznenada, opet zare3/4a, napregnu mišiće, uvuče glavu u vrat i povi uši unazad... pripremala se za skok i hvatanje plijena! Vučije oči, međutim, zvjerahu nekud uvis... i Uroševe, mahinalno, krenuše za njima. Na donjoj grani bora, radoznala i umiljata, lizala je šapu vjeverica. Kao da je zavidio njenoj sigurnosti i prigovarao svojoj nemoći, vuk je re3/4ao... Urošu, odjednom, cvokotnuše zubi od naleta studeni. Da budu psima i tigrovima hrana, te se kornjače, izgleda, samo zbog toga i rađaju! Obamrije, naje3/4i se ko3/4a i nakostriješi svaka dlaka i dlačica na tijelu. Da bi Osmanovići mogli da se zabavljaju i kolju - jesi li, Gospode, za to Jugoviće stvorio?!... I jesam li ja došao na svijet, da bi ovaj vuk, danas, imao šta da pojede?! Zavlada noć... Nije ni znao da maše glavnjom ispred sebe. Prskale su varnice na sve strane, mahao je sve jače i jače, sasvim ugazio u vatru... Mlatarao je glavnjom još dugo, pošto je smrt pobjegla od njega. Vuk je zamicao niz proplanak, bez preše, bez re3/4anja: samo se začuđeno i nekako uvrijeđeno osvrtao iza sebe. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us