WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Lelejska Gora
MAGLA
Malo prije bile su tu livade, divljake i 3/4bunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjećam, širila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukčije: magla legla preko ruševina, rastače ih polagano i uporno u tišini. Od zelenila i čvrstine ostale su samo nejasne uspomene - one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. Čini mi se da to i jeste san, samo produ3/4en nešto drukčije nego obično. Ponekad se uka3/4e neka stijena - maglom napadnut i preobličen ostatak već potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle između dvije puketine koje same zarastaju čim se dodirnu. Zatim zadugo nema ničeg, samo mi, bez sjenki, nečujni, ronimo u to rasplinuto, u to što liči na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba. 
Ne znam pravo gdje smo i neću da mislim o tome. Neka misli Vasilj - on je to navaljivao da pođemo preko DJavolje česme. Ili neka misli Ivan Vidrić ako hoće - njegova je du3/4nost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pećine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad počinje da se spušta. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz maštanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz ničega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke čudne slasti čiji neprekidan nagovještaj povremeno osjećam, kao 3/4amor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga nađem, a ne znam kako - izmiče mi kroz neke pore, izmakao je već. 
Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor - kad potrčiš za leptirom a suočiš se s đavolom - prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, vašljiv, kost i ko3/4a, omra3/4eno nešto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muči šuga - ona se lagano širi s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se čuje, sasvim se nejasno čuje kao nešto što se kreće u daljini. Nekad je daleko, a nekad se pribli3/4i i izgleda kao koraci - kao da se zadihan neko privlači da opali iznenada i bez promašaja. Dvaput me tako prevarila, treći put neće. No3/4em sam je otkinuo i gledam je - mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno čudna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama došla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela. 
Gledam je i sjećam se Kuštrimove pećine i gomile gdje su Fatu Kuštrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko pećine kao da ala ali dovikuje "A-a-a kuje - kušetrim" bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da stra3/4arči. Bio sam se pokrio ćebetom do pasa, skinuo sam čakšire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para šavove nečije stare kabanice da baš ovu ovdje zakrpu iz nje izvuče. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vašaka, ali ona ništa nije kazala. Nije usta otvarala, bila je već navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li nečeg između Nika i Anje, kad su tako često sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta - jer to je ono gluvonijemo čudovište što se zove prva ljubav i što ne zna šta će sa sobom. 
"(c)ta si stao, Lado", pita me Vasilj i ruga se: "Čitaš li to?" 
"Oslobađam se prošlosti", i bacih zakrpu u maglu. 
"Nemoj, ne budi lud! Neće ti ništa ostati kad se sasvim oslobodiš, a ne valja da ideš go." 
"Ostaće mi šuga i brada, a to nije go." 
"Imaš se čime pohvaliti." 
"Imaš li ti nešto bolje?" 
On je uobra3/4avao da ima, bi mu krivo kad vidje da baš nema. Reče da bi bolje bilo da zave3/4em, ja ga podsjetih da je on prvi počeo i da obično prvi počinje. Lice mu se iskrivi i poče da liči na blijedi mjehur u magli. Te3/4i sam mu, reče, nego Talijani. Te3/4i je on meni, rekoh mu, nego Talijani i četnici zajedno - od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa što onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava nešto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoće da se probudi. I kod mene je nešto slično - htio bih bar da se čujem, kad sam već nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, nešto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo još 3/4ivi. Jeste, 3/4ivi smo i sposobni smo - ako ne za drugo, bar za svađu. I tek što smo osjetili slast te svađe u magli, a Ivan Vidrić poče da je gasi: 
"Neka toga, de! (c)ta se stalno rogljate?" 
"Mi se ne rogljamo", reče Vasilj. "Razgovaramo, ljudi smo 3/4ivi - ne mo3/4e se sve ćutke." 
"Jeste", okrenuh se i ja protiv Ivana, "samo ti mo3/4eš ćutke." 
"(c)to ne nađete nešto drugo za razgovor", reče Ivan. 
"Ti nam odredi temu", podsmjehnu se Vasilj. 
"I propiši teze", dodadoh ja, "zajedno sa stručnim mišljenjima." 
"Bolje je da se svađamo nego o gladi da pričamo, i o zapadnom frontu." 
"A baš je danas zgodno za putovanje", mirno reče Ivan. 
"Zar je ovo dan", začudi se Vasilj. "Nije, nema danas, ovo je maglas!" 
Ivan ćuti i odmiče da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjeća. Sav je srećan, čini mi se, što nas je slo3/4io protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada našao u svojoj sredini i materiji - potopljen u nju preko glave. Uvijek sam naslućivao da on nije kao Vasilj i ja - nije površinsko biće huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika - zna on i bez toga da postoji, i šta hoće i kako će to postići. Dubok je, pa čak i kad ne zna - zna da će znati, i ne predomišlja se nego polako radi. To je jedan od onih što u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja će iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije - oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da ništa nije bilo: drugi ustanak, pa treći, pa četvrti - nikad kraja ... 
Jedna jela, oborena nekad davno, izgri3/4ena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se 3/4ilave spletove propada do koljena. Ne mirišu, nikakav se miris ne osjeća, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, između njih se naziru male smrče pretvorene u aveti. Dugo, neodlučno svitanje bez jutra i bez dana, zakr3/4ljalo, počelo je najzad da se pokajnički povlači i smrkava. Jedna nepredviđena šuma, ne znam ni otkud šuma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi - to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smrčeve 3/4ile, uz stablo čiju nevidljivu krunu u visini osjećamo samo po tome što iz magle iscjeđuje kišne kapi. Miris smole, razmekšan i izmijenjen, dođe odnekud kao priča o nečem nejasnom, nepovratnom, što je nekad lijepo bilo. 
Vasilj je dovukao suve grane da nalo3/4i vatru. Za njega je veliko u3/4ivanje kad mo3/4e uz vatru da pripeče tabane i pripali cigaretu 3/4aronm s ognjišta. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao nešto 3/4ivo - jedina 3/4iva snaga koja nam je još uvijek ostala vjerna i samo dimom mo3/4e da nas izda. Danas nek gori, dim se neće vidjeti. Već puckara - sluti opet na bitku - i plamenovi iskaču jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premeću jedna preko druge. (c)ire se novi mirisi - jedni iz kora a drugi iz srčanica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je čađav krov, meso se pod krovom suši, sa strane su brvna s mahovinom između balvana. Sve se tako popravlja čudesnim bojama vatre, čak i pokojna prošlost. Mo3/4da i nijesmo sve šanse izgubili, nego je to samo privremeni izgled - prikupićemo ostatke, o3/4ivjećemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica - biće čitava desetina. 
Opazio je Ivan nešto u blizini - gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smješka se - nije ništa opasno. Okrenuh se: jedan zec čuči, i gleda nas, i šapicom trlja oči da bolje vidi. Nije sasvim siguran šta smo - prijatelji ili ne. Nije stari zec, još on ne poznaje svijet. Dođe mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao - ali on bi se od toga uplašio. Više volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njuškicu kojom pokušava da nešto pita i sazna o bli3/4njima. Očevidno se čudi, jer sve ga 3/4ivo progoni, a odjednom je naišao na neke što ne laju i ne trče za njim. (c)ta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo nešto novo i osjeti s koje je strane. Dr3/4ao je pušku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i uguši se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake. 
"(c)to ga otjera", pita Ivan. 
"Njuška mi tu kao špijun." 
"(c)to ne pusti Lada, on bi ga pogodio." 
"Zar bi? Imao je vremena, pa što nije?" 
"Ne valja što si tako brz, pokvariš stvar". 
"Takav sam po prirodi, uzalud pričaš." 
"Sad bismo imali ručak, a ovako ga nema. Treba da idemo." 
Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Mo3/4da ima - vazda šalju u šume neke što ih zovu "leteće desetine". Stalno nalaze neka strašna imena za te svoje desetine - to su od nas naučili. Skanjujemo se neko vrijeme - baš nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlači ih u zemlju da se ugase. Pišti 3/4arovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu što liči na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da počinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Već dugo idemo - koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju sličnu onoj oko DJavolje sofre. Neko vrijeme mi se čini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vuče desno. Jedna stijena izraste da mi doka3/4e kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mašte. Nema one česme, ne čuje se nigdje blizu, put skreće uz brdo - nije to ... 
Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobično. Kad se čovjek udru3/4i s Ivanom, uz njega nauči da ćuti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izađe - na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim - dugo traje. Čini mi se da je to neka uska greda koja se pru3/4ila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdušnog omotača. Baš da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo više neće biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo - kad stignemo do kraja grede, ispru3/4ićemo se na suncu. To tamo mora da liči na neki visoki balkon, ili na čardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg mo3/4e da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svačim. Fino bismo se ispru3/4ili da pljuckamo na sve to - nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i tra3/4e. Glad bi nas mučila i dalje, ali nama to ne bi bilo va3/4no - na suncu glad nije tako mučna kao u magli. 
Najzad i toj gredi dođe kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo ništa. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan neće. 
"Dolje", ka3/4e on Vasilju. "(c)ta se misliš?" 
"Ne ide mi se dolje", reče Vasilj. "Dojadilo mi je sve to dolje." 
"Ti, čini mi se, ne znaš gdje smo?" 
"Ne. A ti znaš li bolje?" 
"Trebalo je da to ranije ka3/4eš." 
"Zar bi se od toga nešto poboljšalo? Ne vjerujem." 
"Sačekali bismo dok prođe magla." 
"Dosadilo je i čekanje. Stalno ima nešto da se čeka. Ne mogu, neću da sjedim i da čekam samo zato što ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne čekaju. Ko je taj što zna pod ovim pokvarenim nebom?" 
Tako - istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i pođe dalje. Pođoh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu - niko ne zna i niko nema vremena da čeka dok sazna. Ako čeka izgubio bi volju, ili bi ga neka rđa spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa još neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad više i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidriću svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to baš nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjeći će ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vraški podijeljeno, gdje god pođeš - podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se više ni đavo ne bi snašao. 
Strmina se ubla3/4ila - otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i 3/4bunja - primjećujemo ga tek kad zagazimo u njegov gustiš opasan za oči. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u nešto što izgleda tako. Izgleda i da je ograđena kamenjarima, a nije - kud god kreneš, prohodno je i ravno, meko, maglom nagri3/4eno. Potok, čiji izvor mora da je negdje blizu huči i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Mo3/4da on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara - sve što magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i teče, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to ništa ne poma3/4e - neće da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje - što manje pređeš, manje ćeš zalutati. Noć će skoro, a sjutra - nek bude šta bude. 
Osjeća se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao - zato ćuti. Odjednom se sagnuo, vadi nešto ispod magle i gleda ga. 
"Evo smo stigli na ono mjesto", reče. 
"Koje mjesto", upita Ivan. 
"Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo." 
"(c)ta moje? Otkud moje? Ne mo3/4e da bude moje." 
"Pogledaj, pa pričaj! Zar nije?" 
Prinio mi je pred oči zakrpu iz Kuštrimove pečine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoće li Nika uhvatiti kao Kuštrima i hoće li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne mo3/4e. Gledam - stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka tičurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Mo3/4da je to neka šaljiva tičurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vrad3/4bina, ili đavo bi znao šta - skoro mi se glava zavrtje od izmišljenih mogućnosti. Ni Ivan ne vjeruje - gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca - debeo vuneni konac što ga je Anja s mukom udjenula u iglene uši - po njemu on utvrđuje istovjetnost. 
"Ono ste se ovdje svađali", reče Ivan. 
"Jeste, ovdje", reče Vasilj. 
"Oko šuge ste se svađali, ili nešto tako." 
"Oko prošlosti - htio je da se oslobađa." 
"A vidiš kakva je ponekad prošlost!" 
"Kakva? Misliš - vraća se?" 
"Sačeka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogrešan račun." 
Sad znamo gdje smo, a i to nešto vrijedi. Treba da produ3/4imo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro neće biti. Nema više ni ruševina bivšeg svijeta, ni uspomena na čvrstinu i zelenilu. One pećine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i tištanje pratijesta. I ta magla čini mi se da već odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zagušena svojim dimom. Sve što je bilo, prošlo, ili što tek treba da dođe, razmekšalo se i rastopilo na toj vatri, krčka se na njoj i miješa se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz maštanja, i sve što je ličilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo šupljikavo hladno nešto, umiješeno od vremena i prostora - materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci. 
KATUN JABLAN S ČESMOM I DJEVOJKOM 
Jedna sjenka, drukčija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obično, drmnula me zlom slutnjom i iščezla. Stadoh da odredim šta je i odakle - gledam, a ne mogu da pogodim čime me to ohladila. To mi se baš ne sviđa: umjesto da se vremenom naviknem - ja nazirem stvari kojih nema i sve češće sretam ono što neki zovu predosječanjem, a što je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama čula. Ono što je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je nešto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i sti3/4em do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, čuče stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slična sutonima. 
Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih psećih stranaka ili vjera. Rundovi ovčarski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strašni, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi počinjali veličanstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum - u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teški i sve te3/4i, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i počinjali klanje. Njihovi protivnici, već unaprijed zastrašeni sudbinom koja ih čeka, moljakali su drhtavim glasovima i puštali prodoram cvile3/4 koji se brzo pretvarao u umiruće jecaje. Po onome što se čuje izgledalo je da jači slabijima gule ko3/4e, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade. 
Vrane su bje3/4ale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, spuštale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domaše, pa su i odatle često morale da bje3/4e. Ljudi prola3/4ahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujući toljagama da se odbrane. Oni što nemaju konja, nijesu se usuđivali da idu sami - skupljali bi se po tri i više da se zajednički brane. Činilo mi se da sve strahuje od psećih vrtloga što se brzo premještaju, i da je najva3/4nije na svijetu naći neki siguran način da se 3/4ivot sačuva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini način: da se ne izlazi iz kuće! Ali, kao za inat, trebalo je baš tada da se ide u školu - preko mosta, pa pored groblja - i ja sam po svu noć strahovao kako ću sam, bez konja i bez društva, da prođem kroz taj pokolj gdje čereče sve što je nejač. 
Jedan hrapav glas, više odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjećanja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja što je prati, pokuša da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suočio sam ih i znam - to je to. Sve mi je jasno, ali je nešto zebnje još ostalo. Sad to više nije strah od pasa, nego - gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, čovjek pri tom mora brzo da se snalazi. Paziš da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodiš kojoj strani pripadaju i šta se skriva iza la3/4i što ih pričaju, da im nikako ne otkriješ nešto va3/4no, da lukavstvom ne dokuče ko si i kud ćeš. To je uvijek teško, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi ličim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, 3/4iv izvukao. 
Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni liče na ostatke reščerečene hobotnice: iskidani su a svi 3/4ivi, slijepi su a uporno se tra3/4e, napre3/4u se i razvlače da se ponovo nađu i sastave. Neki se od razvlačenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se šume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grčenja izgleda da se planina grči i talasa - izrone glavice i strmine i rebrasti crte3/4i po livadama gdje su nekad otkosi bili; usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama rađa svijet - čudan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a baš ona se vješto krije - ne samo u nepoznatom, nego često i u onom što izgleda da je poznato. 
Katuni, oni što nijesu u jesen zapaljeni, često su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule - po tome izgleda da su već godinama napuštene. Takav je rat - sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se di3/4e dim - neće biti da je to koliba nekog našeg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome će i zašto dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih što su naši bili, ali to je učinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zašto su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obećavaju i odla3/4u iz dana u dan. Ima i nekih što ne znaju, što neće ni da misle zašto su im date dozvole - čini im se da je to obična stvar - otkad pamte izdizali su na ljetnju ispašu. 
Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Plećovića. Treba da nađemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s puškama. Ne očekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima će poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo - bog zna koga ćemo dozvati. Samo sreća mo3/4e pomoći da slučajno naiđemo na njega, ali sreća nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i ništa ne počinjemo. Prostrane su se livade raširile između dviju šuma - dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izađemo. Tu je negdje blizu česma - čuje se kako prska. Katun je na padini iznad česme. Poslaše me da osmatram: kad ne bude nikog na česmi, proći ćemo ispod padine i mo3/4da nas neće opaziti. Dvoje djece su kod česme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukoše i pođoše. 
Htio sam već da dam znak za polazak, kad - sti3/4e djevojka s dvije štruglje. Strašno je kako lijepa mo3/4e da bude djevojka, naročito za čovjeka koji dugo ne viđa djevojaka. Čini mi se da i drveće, da i brda vide kako je lijepa - jedno od njih je ispru3/4ilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zaškiljilo očima da je bolje vidi. Tako stoji i začuđeno zuri u nju. Ona je odlo3/4ila posuđe i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo - ovih godina se svi plaše i osvrću ima li koga naokolo. Ne vidje me, podi3/4e pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s česme oblije preplanule listove. Odbija se voda, blješte kaplje pune sunca i postaju mala sunca što igrajo oko nje. Zagledao sam se u to čudo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam pošao; idem, i pribli3/4avam se, i treba brzo da izmislim nešto čime se počinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje. 
"Ne boj se", rekoh. "Ne jedem ja 3/4ivu čeljad. Kako si?" 
Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrštenim kostima, najzad spusti pogled na veliki no3/4 što ga vučem na kaišu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa, toliko sam ja strašan i besmisleno nakinđuren! To se pobija jedno drugim - ravnote3/4a je uspostavljena. 
"Ima li ovuda koji repezan da se krijucka", upitah je. 
"Repezan", ponovi ona. "Ne znam šta ti je to". 
"Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?" 
"Nema. Partizani više ne postoje." 
"Jesi li sigurna da ne postoje?" 
"Tako vaši ka3/4u. Bili su neki partizani, pošli su za Bosnu." 
"Znam. A Veljko Plećović nije pošao. Krijete ga, čuvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja ću ga svejedno naći. Ovim no3/4em, vidiš, zaklaću ga!" 
Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti oči. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se - osvetila mi se time. 
"Imam ja nove čakšire kod kuče", rekoh. "Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukčije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego - kad ćeš ti da se udaješ, djevojko?" 
"Lako je za to", reče ona i stavi štruglju da se nalije. 
"Nije baš lako. Rat je, gine se - nema čekanja." 
"Ne brini ti za to", reče ona i stavi drugu štruglju pod česmu. 
"Slušaj: dopadaš mi se! ... Oči su ti - valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoćeš li?" 
Ona pokupi štruglje i potrča, zatim se okrenu: 
"Ne, s tom bradom - da si jedini na svijetu!" 
"Mogu ja bradu da obrijem", viknuh. "Obrijao bih ja za tvoju ćef da je od zlata. Evo sad ću je obrijati ako hoćeš. Stani, da vidiš!" 
To bih i učinio bez razmišljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrčala je prema katunu, a voda iz štrugalja prskala je za njom po travi oko puta. Po3/4urismo i mi da prođemo prije nego stigne da digne uzbunu. U šumi smo sjeli da odahnemo. Čekam kad će Ivan početi da mi dr3/4i lekciju, i Vasilj da mu poma3/4e, a oni ćute. Umorni su, zato ćute. Kroz grane se vidi katun Jablan - četiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i telečari oko njih. Djeca, ono dvoje i još dvoje drugih, igraju se partizana i četnika: "Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, 3/4ivi se ne predajemo!" Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: šta mi bi da se javljam djevojci kod česme? ... Zbilja, šta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i ste3/4em ruku sam sebi da čestitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i 3/4ivot. 
Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad će iz neke od tih koliba izaći djevojka da je vidim još jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako ću ga doznati. Ona je dotle bila negdje u šumi - pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telečar je iza kolibe, iza one najveće, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina ćerka. Ne bi bila plašljiva da joj je gazda otac; biće da je tek neka svojta - pribila se tu kod tetke dok prođe zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek što je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Mo3/4da nijesu ni opazili kako je uplašena - prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga više i ne opa3/4aju. Eno uđe. Zbogom, mala! 
Prilično smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagađaju kud da pođemo. Ja ćutim - svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Plećović nečujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zečje ko3/4e. Mora da nas je dugo posmatrao i čekao zgodan trenutak da nas iznenadi. 
"Dobro došli", reče. "Izgledate kao čergaši." 
"A ti kao ciribaša", osveti mu se Vasilj. 
"Smetaju vam puške", reče on. "Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se sa3/4alio da vam pru3/4i ćasu kopriva." "Kako si nas nanjušio", upita Ivan. 
"(c)pijuna3/4a, dru3/4e, - vazda doznam kad neko naiđe u moju dr3/4avu." 
"Kad imaš dr3/4avu", reče Ivan, "imaš li šta za jelo?" On se ne zbuni kao što smo očekivali: "Naći će se", reče. 
Poveo nas je kroz šumu, pored pećina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali pećinama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, ka3/4e, četa bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo čete. I druga pećina je zgodna - ulaz joj je sakriven između dva 3/4buna koje treba razgrnuti. Ima još desetak tih pećina - uplaših se da će sve redom htjeti da nam poka3/4e. Srećom, on ih zaboravi. Izašli smo na čuku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, čiju je šupljinu pokrio lisnatom granom, izvuče Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu nešto zelja, ali više je od brašna. Ivan Vidrić ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od 3/4elje. Izvukao sam no3/4 da ga siječem, a Veljko reče: 
"Je li to taj no3/4 što prijetiš da kolješ njime?" 
"To ti je kazala ona cura", rekoh. "Ono li ti je špijuna3/4a?" 
"Jeste. Maga! Uplašio si je, đavo te odnio s no3/4em!" 
"Zgodna ti je Maga, preporučićeš me." 
"Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi rođaci, rođake i kume svakojake." 
"Zato ti je crven vrat", reče Vasilj. "U3/4ilio si se kao hrastovina." 
Stvarno, ima nečeg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao čvorovi i ima ih više nego ostali ljudi. Pleći su mu široke, a ruke tanke, male, skoro dječje; ali te ruke, kad nešto zgrabe, kao da su od gvo3/4đa - lome. Tijelo mu je čvrsto, i sporo, i ravnodušno prema svemu - kao da spoljne opasnosti uopšte ne postoje. To je nešto urođeno kod svih Plećovića - jer, pored svih mješavina, kod njih još traju neke posebne tjelesne oznake. Čak i duševne: izgledaju pošteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se čovjek ako bi pomislio da oni drukčije ne znaju - kad se uka3/4e potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni - rađaju zdravu i lijepu djecu - zato Plećovići uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja. 
"Zasnovaćemo gore bazu", ka3/4e Ivan. "Da se zna gdje smo." 
"Bolje da se ne zna", reče Veljko. 
"Čuvaćemo da se ne zna, a poslije ćeš i ti doći kod nas." 
"Ne bih rekao da vam je menza sjajna." 
"Tvoja je, sigurno, bolja." 
"Pa što onda da dolazim? Da je više gladnih." 
"Imamo radio, slušaćemo vijesti." 
"Vijesti, i kad su dobre - od njih se ne 3/4ivi." 
"Imaš ti neku udovicu ovdje", ka3/4e Vasilj, "zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu." 
Veljko se smije, znači - ima. Nije va3/4no je li udovica, glavno je da je 3/4ena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono što za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu doka3/4e kako je bolje u društvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjeđuje ljude u ono što im se neće. Čujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan nešto naumi, onda tu ne poma3/4e otpor; ne poma3/4u ni razlozi, jer on ih napada kao kiša i dosada istovremeno. Okrenuo sam se da ne slušam tu sitnu kišu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun - pustili su telad da se igraju. Sve neka smeđa telad - liče na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se više. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, neće da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadiću je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ... 
Odjednom - ne znam je li to u snu ili na javi - dođe mi čudna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Začudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog nečeg sam uobra3/4avao da je Vidra poginula, a eto nije! Izliječili su je u onoj bolnici, u Opšinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je došla preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je došla, kad smo mi već bili u rasulu, zato se prerušila u seljanku. Sad 3/4ivi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene što sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad neće da mi se javi. Ona i ne zna kako su me mučki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah povećali brzinu. Sad - ne mari! Glavno je da si 3/4iva, Vidra! Sama pomisao da si ti 3/4iva ispunjava me slašću nade koja je bila izgubljena. 
OD VODE I ZA TRAVU 
Ako 3/4eliš da te sanja djevojka koju si u snu vidio, ka3/4u - treba da prevrneš jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen - stonoge ispod njega po3/4uriše da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Neće da pita; tim bolje - jer ne znam šta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vrad3/4bine, nego - du3/4an je čovjek da učini sve što mo3/4e. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramičak njene zalutale duše koja me u snu posjetila - neka sad bude oslobođen da me prati bar komadić puta. I stvarno, ili mi se bar tako čini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu šumu nad stazom i proplancima. Ona je od leteće mre3/4e zraka - suncem glavu povezala, mjesecom se opasala - da uljepša sve što obasja i razbije sumor svijeta. 
Ima u tome nešto što ne mo3/4e da se ka3/4e jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrčevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i dare3/4ljiv - kao što je bio u djetinjstvu kad smo mislili da će stvarno biti dare3/4ljiv. Veljko Plećović, vlasnik pećina i rođak djevojaka, korača ispred nas i dr3/4i se domaćinski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se raširili, sad graniče s predjelima Nika Sajkova Doselića - čitav feudalni posjed šuma i pašnjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi naši drugovi padali na razne načine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim 3/4ilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tuđi i sumorni. 
"Viđaš li se s Nikom", pita ga Ivan. 
"Ne odavno", reče Veljko. "Dvaput sam ga tra3/4io, a ne daju." 
"Ko ne da?" 
"Zasjede. Gadan mu je teren, sve četničko - čudim se kako se dr3/4i." 
"Sad je gadan svaki teren do Kavkaza." 
"Njegov je, čini mi se, najgadniji - nema rođaka, nema se gdje osloniti." 
"Nemoj ni ti mnogo da se oslanjaš na rodake!" 
Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i rođaštvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da znaš na kojoj je ko strani, nego u talasima što su nailazili da potkopaju i najčvršće. Jedni rođaci su već unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridru3/4ili kad su vidjeli da na onoj strani mo3/4e nešto da se dobije, treći tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki što se još nijesu izjasnili. Oni se sporije odlučuju i izvlače se da se nikako ne odluče, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turčili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti - kad vide šta sve komšije dobijaju - i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da će im vlast zato zapaliti kuće. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome - izdaće prvog ko im na vjeru dođe. 
"Pazi dobro", ka3/4e Ivan Veljko, "nije svako pošten kao što je bio!" 
"Znam da nije, vidio sam to." 
"Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali." 
"Vjerovatno. A po čemu ću ih poznati?" 
"Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjeruješ!" 
"Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje čovjek mora da zaglavi - inače bi 3/4ivio sto godina, a to je mnogo." 
Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i došlo sivo. Više mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe - sve se troši, a to najbr3/4e, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. Čudno je samo kako sam im mogao poklanjati pa3/4nju poslije svega. Umjesto onoga što je zračilo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz pećina, okreće lišće na naličja i kasno planinsko cvijeće zatvara krunice kao da je već zašlo sunce. Okrenuh se - Veljka više nema: i on zašao. Čudim se kako je tako brzo zašao, nestao - ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih - na najljepšem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele. 
Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vječnosti. Naoblačilo se i tanka kiša, hladna i oštra, prska ukoso. Sa sjevera, kao čađav zid koji se kreće, visok od neba do zemlje, pribli3/4ava se veliki pljusak. Još je daleko, ali se osjeća 3/4ivcima i čuje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadr3/4i prelazeći neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajaše preko prevoja i preskoči čitav planinski lanac, pa ga zbriše iz vidika. Skinuli smo obuću da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kiše i vremena - to je jedino čime mo3/4e da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i četnicima, protiv nas pokazali. 
Samo je Ivan ravnodušan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve što nas snađe, za njega je prirodno; sve da se isturči - njega neće začuditi. To što nas mrze i gone, i što nas kunu i psuju kad ništa drugo ne mogu - on kao da je već predvidio. I kad bi ga čovjek upitao zašto je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio - jer ne znaju šta čine. (r)ena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odojče, kod neke četničke porodice - on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a baš takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo mo3/4e da se sjedi i čeka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada - s te strane nam niko ne mo3/4e prići prije nego ga opazimo. 
Prvo sti3/4e zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvoriše. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. Čuje se kako krupan grad lomi grančice u šumi - gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malakše, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Poslu3/4i se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da poka3/4e šta sve mo3/4e, iskosi struju grada da nas nađe šćućurene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijelješe loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoočnicu - znao sam da će mi se odmah osvetiti. On se osveti - bar meni mo3/4e kad nikom drugom ne mo3/4e - i bi mu lakše. 
Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kiša, u pojačanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. (c)ta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego veće čudo: čovjek! Za trenutak se uplaših - mo3/4da nas je spazio. Ali ne - onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u d3/4amadanu, vrećom je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se čini da ga poznajem. Viđao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste čakšire negdje dolje oko varoši. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode - vodi je jazom, dijeli je i natapa parče po parče. Čak kao da u3/4iva. (c)to da ne? Jer on je od onih stočarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrišćanskog vremena što nasljedno 3/4ive od vode i za travu i već odavno obo3/4avaju ovce od kojih 3/4ive. 
Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi pričao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo 3/4ivog. Neće, ponadah se - zanio se poslom, produ3/4i jazom, ne vidi se više, samo se čuje kako kopka motikom. Strepnja prođe, a tuga je zamijeni: dokle smo došli, šta smo dočekali! Poslije velike naše slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovčje uštve! Mi što smo nekad jedva čekali da zapodjenemo razgovor s čovjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo - izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna... Istovremeno podigosmo glave: čuje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice šalom - da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i uđe s ubjeđenjem da unutra nema nikog. Nešto ga je iznenadilo - pogleda i pokuša porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga ščepa za skut i uvuče: 
"Kad si tu", viknu, "sad lezi tu! Tebe smo čekali!" 
"Bratašu moj, nemoj me", procvilje on. "(c)ta sam li ja kriv?" 
"Zašto plaviš livadu kad je bog s neba zalijeva?" 
"Mora se, bratašu. Ova godina je gora nego Arslan-pašina. Gladno se"... 
"Zašto gladno? Koliko imaš ovaca?" 
"Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za 3/4ito!" 
Pokaza se da sve la3/4e. Slava mu je Tomindan; kad la3/4e, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za 3/4ito. Do tih otkrića sti3/4e Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato što ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam čuo za njega - jer to je Mirko Kadušin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena čobanima. Neki ga izbiju kad ga u krađi uhvate - on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tu3/4e sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlači da manje plati. Vune dosta ima, a čakšire ipak nikad ne mijenja. Prošlog ljeta, kad smo napadali varoš, on se smucao naokolo o ovim istim čakširama, bez puške, s vrećom - da štogod ukrade kad drugi počnu da pljačkaju. Uzalud smo mu govorili da pljačke neće biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svašta - plakao je kad mu je naša stra3/4a te stvari iz torbe istresla. 
"Kad me poznaješ", upita on Vasilja, "čiji si ti?" 
"DJavolov", reče Vasilj. "Bojiš li se đavola?" 
On se prekrsti: "Bojim, bogami!" 
"A bojiš li se partizana", upitah ga ja i pročešljah brado. 
"Bojim se ja svakoga, vidiš da sam slabotinja." 
Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i po3/4uri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, reče, zato što se oni hrane na zajedničkom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i što za crkvu ne mare, i što su im 3/4ene pomiješane - djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna čija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se čini da to nije šteta. Jedino po čemu se on razlikuje od svojih ovčarskih čukundjedova, to je što oni nijesu ništa znali o tim zajedničkim kazanima i 3/4enama. On je iz pećinskog vremena, a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije čudo što nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga 3/4ivog izvučemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji će ga lišiti vašaka, skotološtva i mogućnosti da krade. 
"Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova", upitah ga da prikrijem trag. 
"Ja ga ne poznajem", reče. 
"(c)teta", reče Vasilj. "Mogao bi da zaradiš dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosoči." 
"Je li to sin Sajka Doselića", prisjeti se starac. 
"Jeste, vidiš kako sad znaš. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoćeš li?" 
On se opet sneveseli: "Ne, bogami! Nemam čime." 
"Puškom. Daćemo ti pušku sad ako hoćeš." 
"Uzalud bi mi je davali - prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijeće utulio". 
"Ako ti nećeš, rekoh, "mi ćemo ga sami. Ali: pst! Nikom ni riječi! Zatvor ti ne gine, i platićeš glavom ako nekom ka3/4eš da si nas vidio! Razumiješ li?" 
Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka neće usuditi da izađe iz kolibe. Svejedno, Ivan hoće da idemo šumom, ne preko livada - da se ne zna kud smo pošli. Zemlja je pokrivena oborenim lišćem i grančicama, kroz to do članaka tonemo u njenu 3/4itku šlitu. S proplanaka gledam brda u daljini - izmiješala su se poznata i nepoznata, a magla se vuče između njih. Jedno vrijeme je izgledalo da će se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama - prvo nas izazove da vidi šta 3/4elimo, zatim navali baš ono što ne 3/4elimo. Drveće se još nije ocijedilo, a već ponovo počinje kiša. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre d3/4akove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima. 
Vasilj pođe putem, Ivan ga zaustavi: 
"Gdje ćeš? Kud si naumio?" 
"Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli." 
"Treba, ali nije on tamo. Gdje misliš da je, Lado?" 
"Negdje oko Gubavča." 
Vasilj se naljuti: "Kad bolje znate, zašto sami ne vodite?" 
Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strašno voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna baš sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane - da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki urođeni đavo u nama, a on nas uz put ubrzava - kud god krenemo, mi kao da se plašlmo da nikad nećemo stići ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali čim počnem da mislim o nečem drugom - opet me uhvati 3/4urba. Sreća je što nas Ivan bremza, inače - bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se čuje lave3/4 iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovčarsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svađaju, a to im je običan čobanski razgovor: biće trave ako sunce izgrije, biće je do preko glave. Onaj veseli glas je Vučka Masnika, onaj drugi ne znam čiji je. 
"Nemoj tamo", reče Ivan. "Kud ćeš tamo? Nije Niko u katunu." 
"Znam da nije. Mislim da je u Gubavčevoj pećini." 
"Ne vjerujem, našli bi ga oni tamo." 
"Našli bi ga i u Kuštrimovoj pećini." 
"Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta." 
I ja tako mislim, ali drveća ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima između njih. Ako guramo dalje kroz te šume, pogubićemo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza napuštenog katuna, napipan je u tami - to mi potvrdi da sam isti s onim što sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom slučaju ima u meni nešto trajno, što je mnogo toga preko glave preturilo - to me ispunjava iznenadnom radošću. Ušli smo u suvotu, zamirisa na smrčeve daske. Kresnuh šibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagd3/4ija što su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono što bi ga pred budućima odalo. Ivan uzdahnu - kao da i on misli o tome. Vasilj poče da skuplja ugarke na ognjištu. 
"Ne bih ja vatru", reče Ivan. "Mo3/4e da nas izda vatra." 
"Kome? Nikog nema po ovoj kiši, a i da ima - treba da prosušimo ove dronjke." 
"Dobro, ali da poslije ugasimo." 
"Ugasićemo, čim se zagrijemo." 
Iz torbe je izvukao trijesku luča - uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, pru3/4i mi da je dr3/4im. (c)egrtujem mu već odavno u toj stvari, ali on mi nikad neće dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave - jer on voli sam, lično i svojeručno, da probudi prvi plamičak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novorođenčeta. Kad zapuckara, on s u3/4ivanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se čini da je to kod njega neka vrad3/4bina, ili nešto čime misli da se vrad3/4bina razbija. Ili je zamjena ljubavnog do3/4ivljaja, ili o3/4ivljavanje neke zapretane uspomene čije su veze i njemu samom nepoznate. 
ARSLAN-PA(c)INA GODINA Zaboli smo račvasto kolje oko ognjišta, objesili na nj kapute da se suše. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri strašila s kapama - gledaju se i ćute. Ako se neko spolja privuče i proviri kroz pukotinu - nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu prošili kokardu, da se više ne privlači. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje - sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proške, proba stoje li čvrsto, tra3/4i slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam došao takav izlaz u slučaju da nas s vrata iznenade. Najzad je našao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Mo3/4da je to bio neko od naših, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a mo3/4da neko od onih sa suprotne strane - nije ni njima mirna duša kad zanoće u planini. Sad je lijepo: vatra, kiša, šuma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova - Divlji Zapad. U početku je to nijemi film sa zbrkom slika - izmiješale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti - ali se sve polako sređuje i ozvučava. Jedva se čuje kirid3/4ijska pjesma iza brda - blijeda, s prekidima, sjenka pjesme - i ne zna se jesu li to pravi kirid3/4ije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u pećinama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Aranđelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, D3/4ana sprema priganice na ognjištu. Eno ih je izručila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zašiljenom prutu izvlači kao ribe i nudi me: "Uzmi, Lado, to je za nas. Zašto nećeš? Ima ih dosta"... To je san, ka3/4em u sebi. Krivo mi je što mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i što mi kao djetetu obećava ono što mi ne mo3/4e dati. Okrenuo sam mu leđa, a onda čujem moj glas: "Ako ti, stari, nećeš da ga ubiješ - mi ćemo ga!" Koga to da ubije, pitam se i prisjećam se: Nika Sajkova!... On je naš, zašto njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: "Mučki, kao što je vojvoda Radonja ubio harambašu Markovića"... Ali zašto mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, čuje se opori šapat izdaleka: "Otkud ja znam zašto? Tako si kazao." Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, šala. Htio sam da iskušam onog riđeg, onu rđu s vrećom na glavi, da vidim šta će reći: "U svakoj šali ima istine", šapuće glas iz daljine, "i u toj šali ima istine. Mo3/4da ćemo ga nehotice, ili u neznanju - ne znam ja to. Jer kad čovjeka jednom ubiješ, poslije ga više ne mo3/4eš o3/4ivjeti"... Strah me uhvati, jer to već predugo traje, ozbiljno izgleda i počinje da liči na neko uporno proročanstvo. Ne samo što liči, nego - ako se desi da Niko nekako pogine, reći će se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred oči mi izađe Mirko Kadušin s vrećom pokradenih konopaca i ulara - 3/4ali se na Arslan-pašinu godinu. To sam ja njega kušao hoće li da ubije Nika. To je on u svoju vreću sjećanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vreća sjećanja u koju trpa sve što zgrabi - ulare, razgovore, potkovice i priče protiv komunista. Biće gadno kad ga stignem, počeće da moli: "Bratašu, bratašu", ali ja sam dosta opraštao, više nikog neću da 3/4alim. Poslije će se naći dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i poma3/4u ovcama pri porođajima. Umirilo me to - smirim se odmah kad znam šta hoću - i polako se budim: ognjište, strašilo, kiša po krovu. Veselim se što je to bio samo san, a ipak mi je krivo što baš moj san sa mnom zbija takvu šalu. Ne mogu to drukčije da shvatim nego kao znak nesloge u onutrašnjoj pomrčini što se skraćeno zove duša. Jedna potlačena klasa u meni, nešto kao podmukla raja, zbog nečeg je htjela da me probudi, a sad neće ili ne zna da ka3/4e zašto. Ili je to bila samozvana stra3/4a kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato čulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i našlo način da me uznemiri. Ne znam šta je, ali vidim da se poslu3/4ilo istom vještinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave - ni poznatu, ni sasvim nepoznatu - obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kadušin tu baš nije kriv: moja mašta se poslu3/4ila njime kao utvarom koja se slučajno zatekla još dosta svje3/4a u sjećanju. Boje na njega nije mnogo utrošila, ima Mirko svoje urođene i trajne boje: čađave čakšire, d3/4amadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate - čas dvokraka mrlja, čas 3/4ivotinja što puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom. 
Dva dana je puzio gladan, dvije noći nije spavao, stoput se preznojio od straha, od 3/4elje, od nadanja da će se nekako uvući u neki dućan bogat čudesima, gdje s tavana vise sve3/4njevi kosa i srpova a po podu le3/4e d3/4akovi soli - sve što on mema i ne mo3/4e da napravi, sve bez čega seljak ne mo3/4e da 3/4ivi - pa da izvlači i odnosi, da mu traje do3/4ivotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te sreće o kojoj je od mladosti maštao, a onda su između njega i sreće stale skojevske stra3/4e: dječaci s puškama, đaci neki i šiparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju šta hoće i muče ga kao Isusa Hrista: (c)ta ćeš ti, stari, bez puške, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je krađa, nema pljačke, nego ti idi kući dok te nijesmo zatvorili!" Pričao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokušavao da ih suzama gane, a ništa mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se tobo3/4e vraća i puzio da se neopa3/4en privuče gdje ih nema, a oni su dovikivali stra3/4a stra3/4i "Eto se tamo šunja jedan vampijer s vrećom - došao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!..." Pa i kad se najzad uvukao u oslobođenu varoš - sve je već bilo pod stra3/4om; i kad je pokrao neke sitnice po dvorištima - uhvatili su ga i sve mu iz vreće istresli. Istresli su mu vreću kraj ceste, pa su se zbunili šta da čine s pokradenim stvarima, ko da ih čuva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po prašini. Čini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u prašini, klima ru3/4nom glavom i miče usnama. Onda nijesam znao šta šapuće, ali sad znam i kao da slušam kako nas iz dna duše proklinje: Dabogda vam nesrećan bio taj rat što ste ga započeli u zao čas za vaše glave! Mora da vam bude nesrećan kad ne znate ni šta ste započeli. Rat i pljačka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite - dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoše mi kljusad bosa, ne date čovjeku ni potkov da uzme - daće jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu više da ga slušam, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve što se već odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan reče: "Znaš li kud si krenuo?" 
"Znam: pogledaću kako je napolju." 
"Gledao sam ja malo prije: kiša i tmuša. Niko nam neće doći po ovom vremenu, nema opasnosti." 
"Ti što ne spavaš kad je nema?" 
"Neće mi se, ne da neki stari đavo." 
Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na (r)abljaku, to je taj đavo što mu ne da da spava kad kiša pada. Izašao sam; pipam ispred očiju - da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni čovjek da lelekne - dođe meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varoš svjetluca - gomila šljake u kojoj se gasi malo 3/4ara. Mora da je varoš na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se čini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s puškama navalili da je oslobađamo, kad su s konjima i vrećama navalili da je opljačkaju. Jedva smo je od seljaka, od pljačke odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili - zato se sad potištena raja u meni pita: zašto smo je branili? 
"Odmaraj se, Lado", ka3/4e Ivan. "Lezi, pa ćeš zaspati." 
"Imam i ja mog đavola, ne da mi." 
"Imaćemo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni." 
"Kakvog posla?" 
"Da tra3/4imo Nika, mo3/4da vazdan." 
"I mo3/4da ga vazdan nećemo naći, malo je jedan dan za to." 
"Ako bude malo, tra3/4ićemo ga kad se vratimo. Imaćemo vremena." 
On to ka3/4e kao da mu je svejedno. Njemu je mo3/4da sad svejedno: uzdigao se iznad ličnog interesa, a ja nijesam. Više bih volio da Nika tra3/4imo poslije povratka, pa bez 3/4urbe, polako da ga tra3/4imo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se noću do Međe - da pogledam duvarinu stare kuće Tajovića; da pogledam je li trava izrasla na ognjištu gdje je D3/4ana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispru3/4ila glavu nad ognjištem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare šljive osmuđene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam ništa za poklon da im odnesem - ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu ništa da im pomognem, samo da vide da sam 3/4iv i da još ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo dušu - mo3/4da nije sve crno kao što mi se ponekad čini. Zato mislim, bolje je poslije povratka - imaćemo više vremena. Imaćemo vremena dok smo 3/4ivi, a i poslije ćemo ga imati dok dojadi i dok nas sve 3/4ivo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Baš ne treba 3/4aliti za vremenom; ono je prazno nešto - iz praznine u prazninu - što ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroši. Prazno je, a ipak ima zube; mo3/4da i nema ničeg drugog osim zuba - mljacka, glođe i odnosi, a nikad ništa ne donosi - nema odakle. Skoro ga čujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kiše grize. Ne čujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan ka3/4e: "Spavaj!" To i hoću. Zatvorio sam oči, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i prošlosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zašto smo mi to spasavali trgovce, dućane, ćifte varoške od seljaka?... Zbunio me, ne znam šta da mu odgovorim - ni meni nije sasvim jasno zašto smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, naši su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red očuva, da se svojina poštuje i imovina štiti, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda ličilo na šuplje praznične govorancije i čudio sam se šta je to naspjelo našima da čuvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci baš ništa ničije nijesu poštovali, samo su strpljivo pretakali groš po groš iz tuđih d3/4epova u svoje. Neke ćelave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge što krivo mjere i krivo broje, što sa smijehom la3/4u i bez stida se krivo kunu - oni su, u stvari, bili tiha pljačka što je trajala godinama i prezirala opljačkane seljačine s opancima kao izuzetnu našu narodnu bruku. 
Ni sad ja ne znam zacijelo zašto bi ta oprezna pljačka bila nešto poštenija od hučne seljačke otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari običaji, na neki način uzakonjeni, i vječni računi sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremećenu ravnote3/4u. Mi smo ih, nezvani, pobrkali - zato nas sad slo3/4no mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili nečim drugim, vojskom, frontom, čime bilo, dok to prođe - nek se bez nas sveti ko hoće i bez nas brani ko mo3/4e. Ništa se ne bi dogodilo gore od onoga što se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca što su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca - seljak bi ga vozdigao i 3/4ita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako slo3/4no - samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas čuvalo s nadom na neku novu pljačku... To je taj đavo: kad danju makar malo odspavam, noću mi naiđu buljucima šašave neke misli bez veze, bez pameti, slične pomahnitalim ovcama. Bile su bez čobana, sasvim same i zaboravljene već odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po prošlosti i pabirčile pogrešnu travu što je za našim i za tuđim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posrću po pomrčini, tu3/4no bleje i kroz blejanje pripitkuju zašto ovo i zašto ono - kao da se prošlost mo3/4e povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne mo3/4e, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukčije bilo sve ovo što je bilo i prošlo? Nikako, vičem najzad, ništa vam ne bi pomoglo! To što je bilo, najbolje je bilo od svega što je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo - ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj ćudi u nešto gore prometnulo. Ko bude tra3/4io prvi uzrok, neka prije svega stavi glad - neće se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po suši je narod nanjušio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesreća bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: biće glad kao prošlog rata, biće godina kao Arslan-pašina godina, i kao D3/4in-pašina i Kariman-pašina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i tamo, guslari su izvukli iz dna pamćenja stare pjesme o starim gladima kad se čovjek turčio za tovar 3/4ita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za šaku brašna, kad su se i velika plemena obrukala: Izdadoše Lakci i Brzaci 
Kostrešani do navrh Zminice 
I Rođani, stare uzdanice... Onda smo tek maštali o ustanku, o slobodi, i čudili smo se što je seljak tmuran, a on je u sebi računao: neću naći 3/4ita ni do Bo3/4ića, pomrijeće mi dječurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomišljao, ne bi on to - pa da ga pjesma kori do beskraja - a zato je smišljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljačku zakači i gdje da je za crne dane sačuva. Krenuo je prvo na varoš i trgovce - naši mu nijesu dali ni zubom ništa da zakači; zatim se spremio na muslimane - naši su ga i tu omeli. Više nije imalo šta da se bira, ostali smo mu samo mi - da nas 3/4ive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdr3/4ao od Bo3/4ića do kopriva, sad se već nada da će sastaviti do novog 3/4ita. Više se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-pašine godine. BOL KAO NO(r) PREPRIJEČEN S one strane, kroz sunđerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu iščezava pramen glasa. U početku ga primam ravnodušno i zaboravljam ga čim iščezne - ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz ništavila, izbija na površinu u dva kraka, lebdi u tmuši i kreće se. Pribli3/4io se, pojačao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala - moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj što zove ne zna gdje sam i ne nada se da će me naći. Po boji glasa čini mi se da je to čovjek koji se davi i tra3/4i da mu pru3/4im ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pru3/4im ruku - ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh čekajući da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skoči Vasilj: "(c)ta je, Lado?" 
"Pričulo mi se da me neko zove." 
"Jesi li bio budan?" 
"Ne, nego kroz san." 
On oslušnu. "Nema nikog. I meni tako u snu dođe." 
"Treba li da ugasim vatru?" 
"Neka je, sama će se", i odmah zaspa. Prestala je kiša. Kapi se cijede s nekog lista na krov - svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema ničeg u pustinji. Oni glasovi, stvarno - bili su san - inače bi se ponovili. I u snu je čovjek sujetan - sve što čuje ili mu se pričini, sklon je da tumači kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda priviđenje doziva - a ni priviđenja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramičak vazduha hitnuo u neznan prema meni - kao što čovjek od jada doziva mrtvu majku. Mo3/4da je Iva s djetetom, ali ono nije bio 3/4enski glas. Bio je muški, promukao i izobličen od patnje. Mo3/4da je Nenad Lukin, negdje u Bosni - ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac - umire u kolašinskom zatvoru... 
Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo što stalno mislim o svojima, o rodbini - stradaju i drugi koliko ko mo3/4e, čak i više. Daj nešto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidrić pa tiho diše. Mora da mu je san iznenada došao, drukčije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se dr3/4i, izranjavan: oblijeću ga leptirovi plamičaka u rojevima - jedni zlatni a drugi ljubičasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone međusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjeća se ljut dim smole. Nije tačno da je dim izrod vatre kao što sam ja mislio, on je samo njen plač; dvojak je to plač - jedan pri rađanju, drugi ispred gašenja. I čovjek ima ta dva različna plača, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla što je nekad zvijezda bila... Zaspao sam tako, nađoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela čobanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu pečenih krompira - kora im je progorela, crvenkasta i miriše. Dra3/4i me taj miris, jedva čekam kad će se već jednom početi s jelom. Sve su djevojke oko mene - iz Međe, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se među njima i ona mala, bosonoga, špijuna3/4a Veljka Plećovića - kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za u3/4inu, dorasle su za udaju - zato se pregone kao leptirovi i stalno mašu maramama da odbiju prosce koje ne 3/4ele: "Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata - od srebra i zlata"... Pod košuljama su im nabrekle grudi, zbog nečeg vole da pru3/4im ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja. Sve su se posakrivale iza progrušalih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku već osjećam kako teška postaje. Nije potrebno ni da otvaram oči: on dr3/4i pištolj u ruci i tra3/4i me pogledom. Pokušavam da smislim nešto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad pušku - iznenadih se kako je teška i nezgrapna. U stvari ona nije teška, nego ju je nešto pritisnulo - ne mogu je izvući bez trzaja. Da prosto skočim i pobjegnem - neću ni to: bilo bi smiješno. Sjetih se pištolja, ali onaj me dr3/4i u šahu - samo čeka da učinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlačim, a ni to se dugo ne mo3/4e. Razmišljam već nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotičan predio dolina i bre3/4uljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom - nekako su se vješto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan našao izlaz, a mene su ostavili ko zna zašto. Mo3/4da im se učinilo da sam već izašao, ili su i jedan i drugi pomislili da će me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje što su izašli. I prirodno je - u takvim stanjima čovjek prvo svoju ko3/4u spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja ko3/4a je najsvetija zastava. A baš i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je već, i neki smrad bije iz toga. Neću to, baci to, usmrdio bi se svijet i 3/4ivot kad bi samo ko3/4a bila zastava!... Pogledah iskosa prema vratima - ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poče da kru3/4i. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustiše drhtavici. Oči mi se ovla3/4iše, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si čvrst čovjek i prekaljen, a sad pogledaj šta si! Smučilo mi se do povraćanja, ne mogu ni da dišem i sav sam smušen - jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se pređe neka granica u padanju, poslije više nema uspravljanja - svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na nešto čvrsto padnem - dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pištolj, ostalo mi je samo da ispru3/4im ruku, a čovjek s vrata progovori: "Ostavi to! Bolje je da ostaviš, gledam te ja." 
Ruka mi klonu prije nego sam napipao obarač. Počeh da se predomišljam: on govori skoro kao čovjek, nudi mi neki mali izbor - mo3/4da bi tu moglo da se odugovlači i pogađa bar dok učvrstim zglobove i napipam obarač. Ponudiće mi da se predam - još uvijek nas više cijene 3/4ive nego mrtve. Glas mu je čudan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je račvasto drvce između dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih 3/4andarskih lukavaca što sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa još ne 3/4eli da ga izgubi. Najgora je baš ta vrsta što je sticala povjerenje na obje strane i čekala da vidi kud će prevagnuti. Uh, što bih volio da ga smaknem! Slađe bih smakao jednog takvog nego tri otvorena... "Koji ste to unutra", upita. Mo3/4da on stvarno ne zna koji smo. Čeka da mu ka3/4emo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte među našima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svađe bog zna otkad, zato pita. Ponudiće nam da se predamo, da se na njegovu riječ oslonimo, i zakleće se u sve svece da nam 3/4ivotima ništa biti neće. Tako su druge prevarili, ali nas neće. Glas mu nije neprijatan kao u početku, ili ga je vješto prigušio - ima u njemu, ispod promuklosti, nešto meko i poznato. Podsjeća me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim čiji je - sjetiću se ako još nešto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovića - voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da čovjeka dr3/4i u šahu - ali se samo glas ne sla3/4e. "De, guknite golubovi", podsmjehnu se. "Neću vam ništa učiniti, evo časna riječ partizanska, samo da se popričamo." Stari je trik ta "časna riječ partizanska" - dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljeće. Vjerovali smo da je svako pošten, naročito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali naše znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im više to ne pali, čudim se što ovaj pokušava. Ispru3/4ih ruku da ga gađam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: "Ne mrdaj!" 
"Mrdnuću, vala, da su ti zubi od čelika", reče Vasilj i zveknu puškom. 
Onaj spolja ispljunu račvasto drvce iz usta i progovori čistim glasom Nika Sajkova: "Jesi li ti to, Vasilju!" 
"Jesam, budalo!" 
"Pa što se ne ka3/4eš, idiote!". "Kako da se ka3/4em, ludače, kad si glas promijenio!" 
Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pištolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini što nadođe. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko uđe i potrča da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skočim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida što je strah bio bez razloga. Više bih volio, čini mi se, bar bih se čistije osjećao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se dr3/4im na nogama, sve mi igra pred očima. Pru3/4ih mu ruku - ona drhti. Krivo mi je što će po drhtanju opaziti kako sam se uplašio. Srećom, on ništa ne opazi - čvrsto je zgrabio moju ruku, srdačno je trese i čudi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku - suvišno mi je to njegovo oduševljenje. I on čitav, dronjaviji od mene, izgladnio, liči na potkopanu stijenu koja se samo čudom dr3/4i i svaki čas mo3/4e pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: "(c)ta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one što te tra3/4e?" 
"Ne bi mi bilo prvi put." 
"Znači - već si. A zašto to?" 
"Ćutim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popričam." 
"Moglo se dogoditi da te mi ubijemo." 
"Svašta mo3/4e da se dogodi." 
"Ja mislim da to nije pametno." 
"Mo3/4da nije", reče Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: "A je li pametno što ja tuda lutam i vršljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav šašavi Robinson po ostrvu, i ušljam se i čistim vaške sa sebe, to mi je sav posao. Čemu slu3/4i to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadašnje postojanje odstranjeno iz društva, iz borbe, iz 3/4ivota i svega?"... Nekoliko trenutaka čekao je odgovor, zatim produ3/4i: "Kad sam ja to pogriješio, Ivane? I šta? Izvršavao sam i kad se ne sla3/4em, prihvatao sam i ono što su drugi izbjegavali - pa zašto ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od 3/4ena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zašto, malo bi mi lakše bilo, ali - ne znam. I više baš ne znam šta je pametno, a šta nije"... 
Prije dva mjeseca znao je šta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do boračkih jedinica. Time bismo spasili nešto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Martić razmahnuo direktivom kao sabljom i odr3/4ao govoranciju: ruski su seljaci boljševike 3/4ive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se odr3/4e!... Mi smo ćutali, činilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika što nema ni truna komunističkog morala i po3/4rtvovanja. Poslije Martić sam nije čekao da ga seljaci 3/4ivog ili mrtvog zakopavaju - obnovio je staro kumstvo s četničkim komandantom Arsenićem, predao se, sjedi kod kuće i mo3/4da sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio - zato ga ne 3/4alim. 
Ne 3/4alim ni Nika: on je od onih što izgledaju tvrđi nego što čovjek treba da bude. Čak i kad se 3/4ale, čine to napadajući. Sličan je kamenu - nikom ne pada na um da za3/4ali neki kamen, čak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu neće biti gore nego što mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao - lice mu je oštro isklesano iz pravih i kosih linija koje se oštro lome pri susretu i liče na pukotine. Sav je od ukrštenih pukotina, a dr3/4i se i dr3/4aće se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje nešto drukčiji izraz. U tome su slična sa stijenama: tmurna na kiši, čudna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska. 
Ivan Vidrić je odmah popustio, ima on onu srećnu vještinu da popusti čim uvidi da nije u pravu. Smješka se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom - 3/4udno uvlači kao čovjek koji bar tri dana nije pušio. Mo3/4da i du3/4e nije pušio, jer - ko da mu da? Dođe mi da ga za3/4alim, ali onda se sjetih kako me uplašio, i - sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao no3/4 prepriječen izmeđau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga ništa manji ne biva; čak je i veći, već se plašim da dugo neću moći da ga zaboravim. "Nijesam znao da tako stoji stvar", ka3/4e Ivan. "Stoji i gore, ne mo3/4e odjednom sve to da se ka3/4e." 
"Veljko se ne 3/4ali." 
"Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu - on ipak nešto radi. Ima čovjek rođake, čitavo bratstvo - čuvaju ga. Čak i oni što ne vole komuniste - njega čuvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramoviće: u svakoj stranci da imaš nekog svoga, poma3/4eš ga kad mu je teško, zadu3/4iš ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato mo3/4e da radi, a to je va3/4na stvar. Da mi je bar nešto da radim, makar najsitnije, znao bih zašto sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao što je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se odr3/4im kad se nijesu odr3/4ali njihovi rođaci. Nekad mi pru3/4e nešto za jelo, a vidim - prebroje mi zalogaje. I onda ka3/4u: "Drugi put ne svraćaj, nemamo ni za sebe, ali ako vidiš Vidrića ili Ivanića, ili Lada - neka svrate." Tu gdje za mene nema, za vas ima - dosadi to kad se negdje odmetništvo nasljeđuje s oca na sina"... Glas mu škripi kao da no3/4 na brusu oštri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da će odjednom zaplakati, a onda ću i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka između onog što imamo i onog što hoćemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pređe. Plemenski 3/4ivot je još tu dolje, pod pomrčinom, i nešta od plemstva i nešto od rodovskog - stari korijeni, 3/4ile, 3/4ilice, sve premre3/4eno bog zna dokle. Tra3/4e kućeviće i nas prisiljavaju da ih tra3/4imo, mora time da se plati za vjekove čobanstva i hajdučije. I sve što je prošlo, neće da prizna da je prošlo dok se dobro ne osveti onome što na njegovo mjesto dolazi. NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA Le3/4im na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i 3/4ila. Gladan sam kao obično, ali to me ne sprečava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajući kako Lim teče. On je prekonoć na nekim mjestima ostavio staro korito, kao što vampir grob ostavlja, i pošao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake raščupao i pokvario čobanska igrališta. Jednim jačim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne mo3/4e on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukčiji, ne bi ga zvali muškim imenom - Lim. Poslije svake kiše drukčije izgleda, kad god ga ponovo vidim mlađi izgleda, time u mom sjećanju obnavlja čudesan prizor stalnog pokreta, sliku vječno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna ševa prozvi3/4da kao metak u nebo i zacirikta. "Velikog li veselja", reče Ivan. "Sunulo joj u glavu, hoće gore, a gore baš ničeg za veselje nema - vazduh, nebo, ni gusjenica nema." 
"Sune i nama tako", reče Vasilj. "Zato smo ovdje." 
"O čemu sad misliš, Niko", upita Ivan. "Volio bih da čujem zvi3/4duk voza, odavno ga nijesam cuo." 
Vasilj podi3/4e glavu i pogleda ga - šali li se on to? Ne, dosadila mu je tišina, ka3/4e; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da slušam kako pričaju o potjerama; više bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, čuči na okuci ona ista kuća u kojoj je moj otac Joko dr3/4ao han i, umjesto da slu3/4i piće, svađao se s komitima, sa 3/4andarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste - bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne mo3/4e se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodušnost stvari i predjela, pa iako je prirodna; čini mi se da su od stvari i od prirode ljudi naučili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet počeli razgovor, ali to sad više liči na priču: bila je negdje nekakva livada, nečije posljednje parče očevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila 3/4ita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog nečeg zovu Miklja-pljačkaš. Nije "zbog nečeg", nego se ja sjećam kad je to bilo: odlazila je s pljačkašima u Bihor i dogonila opljačkanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vučku DJemiću, htjela je da ide s njim u društvu, a on to zbog nečeg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom - vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vučko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a ništa ne da za nju - nemam, ka3/4e, a zna se da ima; tu3/4i me, ka3/4e, jer zna da on nema gdje da je tu3/4i. Tako, nada se da će on poginuti, a onda joj livada d3/4abe ostaje... "Trebalo bi je mokrim konopcem", rekoh u iznenadnom ogorčenju. "Kako", začudi se Ivan i pogleda me crvenkastim očima. "Po debelom mesu - konopcem", objasnih mu. "Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome - dok sve pošareni." 
Ivan zatvori oči i odmahnu glavom: "(c)ta ti pada na um!" 
"Onda bi četnici tu njenu šarenu stra3/4njicu na sva crkvena zvona", reče Vasilj. "Dolazilo je i meni da je izbijem", reče Niko, "a ti bi onda glasao da me isključite." 
Oćutah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmišljanja, šta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, pošto je Niko u pitanju - stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu čak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i još da bude član Partije? Prvo se namučio dok je to postao, a tek sad vidi - vezane ruke!... Treba da 3/4ivi od vazduha, od ideja i zračenja budućnosti, jer zbilja bi to strašno odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokušao da ostvari ono što se bez nasilja ne mo3/4e. Jedan od naših da iskamd3/4ija Miklju - moglo bi to da škodi frontu i saradnji Staljina i Čerčila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho li3/4em ono što sam pljunuo i sla3/4em se: nama ništa ne mora da se plati i ne priznaje se da je naše ako se slučajno nekom drugom sviđa. Ako neko mora da se 3/4rtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na trećem, do beskraja. "Kako je Leko?" 
"Ne znam", reče Niko. "Zar nikad nijesi svraćao?" 
"Jesam triput, i triput se pokajao." 
"Zašto pokajao?" 
"Zato što se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova 3/4ena izađe i ščepa se za oba direka da ne uđem preko nje 3/4ive - po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kuće, ka3/4e 3/4ena, i nemoj više da svraćaš - naša je kuća pod okom. Pa i jeste - sad su sve kuće pod okom i sve su naše porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. Čak i goveda su im ka3/4njena, podivljala bez soli i mršava. Ne bi ni trebalo da svraćam, jer to su stvarno naši, ne daju im ni da budu ništa drugo nego naši - pa zašto još i ja da ih izla3/4em opasnosti? Ne samo što im muče stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kiša, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju." 
"A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?" 
"Kako gdje, zavisi od komšija. Zabraniće ako bude suše." 
Upitah za Galja, a Niko promrmlja: "Galjo, kao Galjo"... "Zar ništa bolje", upita Ivan. "Ne, nego gore." 
"(c)ta mo3/4e da bude gore?" 
"Mislio sam i ja da ne mo3/4e, ali Galjo je pronašao način. Ne treba ih ni upoređivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoćeš da upropastiš nekoga, da čovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne, pošalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi prošla volja." 
Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da - ispituje nit po nit, hoće sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju ruševina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga tobo3/4e iznenada zarobi njegov tast s društvom. Sačekali su ga, uzeli mu oru3/4je i pustili ga da sjedi kod kuće; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce što su bili preostali. Bilo je još nekoliko takvih slučajeva ugovorenog zarobljavanja - Ivan se ustremio da ih prouči do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se slučajno zatekla Nikova puška - tako je Niko odjednom ostao bez društva i bez oru3/4ja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio - sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskamči i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. "Valjda mu je nijesi dao", zgranu se Vasilj. "Jesam, poslao sam mu je." 
"Pa ti si sasvim lud!" 
"Zgadilo mi se bilo." 
"Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da daješ oru3/4je! "Mo3/4e ponekad čovjek od samog gađenja da poludi, a onda ne zna šta radi." 
Dao ju je, sad se i ja sjećam: u Mojkovac je Niko stigao bez ičega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza leđa, naročito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu četnici zgule oru3/4je, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam šta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to neće zaboraviti. U stvari: pričina je priča kad se ka3/4e da je kritika potrebna, - pričaju je gornji kad donje kritikuju, inače niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihičkog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od čega naši boluju, i ja isti, osveta je: čim ti neko malo naškodi, ti ćeš njemu dvaput više - ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da pošalju u udarni bataljon - odlagali su dan po dan dok ta mogućnost nije propala. Poslije više nije imao šta da bira. "Jesi li viđao Galja od onda", pita ga Ivan. "Jesam. Upao sam mu u kuću za dana, prije nego je zaključao." 
"Pa šta ka3/4e?" 
"Ka3/4e: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kuće!" 
"(c)to ga ne podsjeti da je bio član Partije?" 
"Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, čini mi se, mislio da sam đavo, ili nešto slično - đavola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana." 
Nasmija se iznenada, otkriše se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potočić sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sleđenim očima - više ni on nema šta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego što je mislio, dosta slično onom što sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorčenje. To je uglavnom posljedica pogreške koju smo učinili kad smo vratili četu s Tare na Lim, u zavičaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vraćamo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vraćanje, rasprsnuće nam se ljudstvo tamo da ga više nikad ne skupimo, izgubićemo četu za deset dana... Sve je tačno predvidio, a uzalud mu je bilo - često bolje prođu oni što ne predviđaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo 3/4eljno kačamaka, a komesar Veljko Plećović je i kroz drijem osjećao da će naći oslonca kod rođaka. Neki se uhvatiše za "vezu s narodom", napraviše od nje teoriju i napumpaše je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hraniće i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio - ne bi se mnogo drukčije odigralo. Seljaci su bili u većini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tuđem terenu - prekonoć bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sačuvamo jedinstvo čete, jer bila je stvarno lijepa četa, i sasvim hrabra kad se bije - a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strašno za3/4eljeli, zato nam se pričinjavalo da i one nas 3/4ele. I 3/4eljele su nas, ali ne da 3/4ivi vršljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noći nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje četa, preko Tare se čuju psi i dozivi četničkih stra3/4a. Odjednom Niko izađe iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i ispru3/4i - zaronio je licem u snijeg kao da se sašaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita šta ga boli, niko mu ne pru3/4a ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju - svima im se zamjerio što je htio da ih udalji od Lima i kačamaka. Prođoh i ja, i meni se zamjerio jer je tačno predvidio šta će biti. Hoće tu da ostane, mislio sam, a poslije će pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac među nama - otkad je Jug Jeremić poginuo, on više nema druga među nama. "Zašto ne osta zimus na Tari", upitah ga. "Mogao si da stupiš u neku drugu četu, svaka bi te primila." 
"Na isto bi se svelo, poslije su i njih vraćali u pozadinu." 
"Trebalo je čovjek da se prošvercuje", reče Vasilj. "Meni ne bi odgovaralo da se švercujem." 
Ne znam zašto o tome govorimo - prošlo je, daleko je, ne mo3/4e se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo 3/4bunje - bodljikav gustiš s upletenim granama. Potjera nam se ne mo3/4e privući, čuli bismo je čim se pribli3/4i. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od sunčanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz čuturice. Pečemo gola leđa i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu što se unutra nakupila. Pošao je Niko nekud da potra3/4i nešto hrane - trebalo bi već da se vrati. Izdaleka se čuje ovnujsko zvono; kad pokušam da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Već triput mi se pričinjava da je to vojska Arslan-paše: pošto joj nije pošlo za rukom da nas savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... Čuju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris sti3/4e prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mršti se: rogačevina! To su mekinje od rogačevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no pošto se ponekad dešava da mazge crkavaju od takve hrane - intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da naš 3/4ivalj nije razma3/4en kao mazge, i da ima čvršća crijeva, koja sve vare - tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali - i od trave se boluje, a časnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano počeli da kose livade i često se viđaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na leđa, dugo posrću do varoši, zamijene tamo breme za breme, pa opet posrću do sela, do mlina, do zla ručka i gore večere. Ja, svejedno, neću da ih 3/4alim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema ništa... Prvi zalogaji su skoro prijatni - nešto kao čokolada, samo buđava i nagorka. Podsjeća i na kakao, varoš, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi - jednom se častio time, više nikad neće. Progutao je parče sira, zatvori oči da sanja ostalo. Ivan ka3/4e da u tom tijestu ima nečeg mineralnog. Mo3/4da ima, ali meni više smeta sladunjavi ukus koji se pojačava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vuče - kamenje bi usisala i skuvala. Ivan ka3/4e da to treba umjeriti, umjereno, a ja neću - umjerenost je kukavičluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi ote3/4a stomak. Da je kamenje, lakše bi mi bilo, ali ovo je ilovača. Zategoše se vratne 3/4ile - crnkinje s kutija, s naušnicama, zaigraše strašan čardaš oko mene. Zamrači mi se pred očima. Ono što je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopiše. Po bunaru doline, kao po prošlosti, tumaraju talasi pucnjave. "Ono je napad na Ramoviće", ka3/4e Niko. "Otkud oni dolje", pita neko. "Za hljebom sišli, nijesu navikli da gladuju." 
"Neće biti", ka3/4e Vasilj. "To je neko četničko slavlje." 
"Vazda je njima slavlje kad nanjuše naše meso." 
To govori Niko - glas mu je od onih što stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se čini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve što se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, čak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima nečeg rasnog, jer Niko je mo3/4da od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. (c)ta ti je, Niko, čovječe! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstraniš tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora baš vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to događa, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to što ka3/4eš, šta će nam istina i zašto da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo ništa, samo se čuju puške u daljini. PRAVDA I NEPRAVDA Pošao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne - čini mi se da su dva d3/4aka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se ništa ne vidi. Mora da su zbog nečeg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjećao nešto slično, a i drugi su se 3/4alili - ono poslije ustanka, u šumi, kad smo dugo bez soli 3/4ivjeli na pirinču i šećeru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Mo3/4da je i ovo sad od hrane, ali Niku ništa ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmiču i ne osvrću se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je što su me zaboravili - to, bogami, znači da sam suvišan. Pokušavam da potrčim, čini mi se da već dugo trčim, već sam se i zadihao, a uzalud - oni nekako vraški odmiču i razmak se povećava. 
Ono oni namjerno 3/4ure, ka3/4em kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne 3/4ele da ja čujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega - navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u četiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srd3/4bu što mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okreće se i zabrinuto šuška s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica - javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv 3/4amor i mete3/4. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po šuškoru, ne znam na koju ću stranu. Pustih dug zvi3/4duk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori - čekaju me. Teturam polako i odmaram se - nek čekaju. Srete me Niko, vratio se da me tra3/4i. "Ne valja da se zvi3/4di ovdje", ka3/4e. "Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?" 
"Zasjede postavljaju, zato ne valja." 
"Pa gdje su te zasjede, što se ne jave?" 
"Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi." 
Dosadio mi je s pa3/4njom i s tim potmulim glasom. Ka3/4u da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je mo3/4da ostatak toga starinačkog stanovništva što odavno neko zlo sluti i što se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turčenja, da vjeru sačuvaju; iz Dosela su došli, zato se zovu Doselići. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun liči. Odavno su došli, a nijesu se namno3/4ili - rađaju im se 3/4enska djeca, s odivama im bje3/4i sreća... Odjednom se sjetih: to što D3/4ana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, mo3/4da nije bilo zato što je Iva od DJemića, nego zato što je Ivina majka od Doselića. Ništa mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plašila se da će joj Iva zaređati s 3/4enskom djecom kao što je Ivina majka 3/4enskadijom napunila kuću Peka DJemića. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svraćao da je obiđe. On klimnu glavom: jeste, svraćao je. "Je li to sve što imaš da mi ka3/4eš", upitah ga. "(c)ta bi drugo htio", upita on mene. "Gladuje li?" 
"Sad svi gladuju." 
"Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete." 
"Dijete ne gladuje, ima mlijeka." 
"Od one jedne krave?" 
"Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira". "Je li im Trobrk dosađivao?" 
"Jeste dosta". "Moram li da čupam riječ po riječ: kako im je dosađivao?" 
"Puštao im je stoku u njivu, koze u baštu, eto tako?" 
"Ubiću ga", dreknuh usred šume. "Nije potrebno, smirio se sad." 
"Ne vjerujem, znam ja Trobrka, neće se smiriti dok ga ne prošijem." 
"To sam mu ja već predskazao, zato je miran. Dao mi je i večeru." 
"Jesi li mu prijetio?" 
"Moralo se: taj bez straha nema obraza." 
"Hvala ti za to!" 
"Pas de quoi." 
Eto, sad sam i ja porazgovarao u četiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi šta me muči. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas - dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gaće, čim mu je i večeru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema šale s vatrom i sa sinom Sajka Doselića... Dok o tome mislim, vraća mi se snaga; čim počnem o drugom - opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. Čekam kad će početi da mi popuje o ne znam čemu, a on ćuti. Ni to mi se ne sviđa: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema šta novo da se ka3/4e. Postali smo neosjetljivi, naučili smo od okoline da nema milosti. Sigurno sam i ja takav kad je njima teško, nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im teško. Sad se svete. Kao da ništa nije bilo, Ivan produ3/4ava razgovor s Nikom: "Učitelj, onaj bez noge, naš je čovjek. Potra3/4ićes ga." 
"Tra3/4io sam ga, svakog sam tra3/4io - svi vrdaju." 
"On sigurno 3/4eli da ima vezu." 
"On 3/4eli da se sakrije od svake veze. (c)to da gubim vrijeme?" 
"Moramo imati nekog ovdje, da ne gubimo teren." 
"Ovako ćete izgubiti i teren i mene." 
On bi htio da ide s nama, odmah, ovako, bez pripreme. Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji. Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume čini. Nijesam znao da je tako slab. Uplašila ga je ona pucnjava dolje, ono što on misli da je napad na Ramoviće - jer kad Ramovići s moćnim vezama padaju, teško da će se odr3/4ati sirah tu3/4ni Niko Doselić. Gleda me očima koje preklinju da mu pomognem. Kolebam se nekoliko trenutaka - pomogao bih mu, a ne znam kako da počnem. Zatim nadođe suprotna struja: baš neću da mu poma3/4em! Ne volim ja molbe - to je zastareli oblik podmićivanja da se skrene od onoga što je pravilno. Onaj učitelj bez noge, znam ga dobro - pobjegao je sa Cetinja da ne slu3/4i okupatoru, ali kad je vidio kako je ovdje, uplašio se; od njega neće biti koristi, on i kad bi htio da pomogne, ne smije od 3/4ene - ali zašto da se još jednom ne pokuša kad je to zadatak? Svi mi izvršavamo neke zadatke od kojih se ničem ne nadamo. "Kroz nedjelju dana, čim to svršiš", ka3/4e Ivan, "poslaćemo nekog da te dovede gore." 
"Bolje je da sad idem s vama." 
"Ti mi ne vjeruješ, čini mi se". "Nije da ti ne vjerujem, nego - iskrsnuće neki đavo da sve pokvari. Takve sam ja sreće: osuši se i zelen bor čim se ja za njega uhvatim." 
"E, ovo je čudo", reče Ivan. Jeste čudo: svi vjeruju u vrad3/4bine i plaše se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doselić više od deset godina je sam hajdukovao, a on ne mo3/4e ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zaključiti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najviše se 3/4ali na samoću. Glad ne spominje, potjerama umiče, srlja na patrole, a samo od samoće strahuje. Lud je, čini mi se, inače bi mu jasno bilo da je baš samoća prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima 3/4ivimo kad smo otimali 3/4andarske palice i pištolje karabinjera - ali zato ne treba uobra3/4avati da je naše vrijeme neki naročiti vijek ljudstva u gomilama. Suština je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami ćemo umirati kao svi oni prije. Pa i ono što je između te dvije samoće, 3/4ivot - najviše je samoćom ispunjeno. Ponekad u društvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, učini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, naročito kad je već jednom jasno da samoća ostaje na kraju svega i da se izbjeći ne mo3/4e. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam čovjek - pa šta s time? Jedino sam čovjek 3/4ivi svojim punim vremenom i svojom voljom - ne kradu mu sate praznim pričama, ne kvare mu odluke pogađanjima, nije prisiljen da druge sluša, ni da im se suprotstavlja. Nikom ništa ne duguje, ničije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, mo3/4e da se ispru3/4i po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka između dvije privremenosti kojima pripada - jednoj manje, a drugoj više... "Ajde, Niko", ka3/4e Ivan. "Kako si izdr3/4ao dva mjeseca, izdr3/4aćeš i ovih osam dana", i pru3/4i mu ruku na rastanku." "Te3/4e će mi biti ovo nego sve što je prošlo." 
"Zašto? Bojiš li se ti od nečega određenog?" 
"Bojim se od sebe - napraviću neku glupost, je sam čovjek ne zna šta valja i šta ne valja." 
"De, nemoj da si lud!" 
Pri rukovanju on me gleda čudnovato: ne moli više ništa, nego kao da me opominje i kori. Taj prekor je nešto posebno: nije za prošlo nego za buduće. Pogled mu postaje sličan glasu - potmuo i te3/4ak, iz dubine bića. On je uvjeren, čini mi se, da smo ga nekako prevarili, ili da ćemo ga prevariti, i tim pogledom nam pokazuje da je već unaprijed svjestan prevare. Za trenutak mi se ra3/4alilo - treba nečim da ga utješim, nekom riječju koju nigdje u sjećanju ne nalazim. Zatim opet naiđe hladna struja: šta ima tu vazdan da se nagađamo i sa3/4aljevamo!... Nije on dijete, nego čovjek s puškom. (c)ta sam mu ja kriv? Ne ostavljam ga tu ja, nego Ivan, a Ivan zna šta valja - inače ne bi bio član svih komiteta do gore. Potreba je takva, va3/4an je to teren - nek učvrsti veze, pa će sve biti kako treba. Pošli smo najzad. Svi smo se umorili od tog rastanka te3/4eg nego te3/4ak porođaj. Odmičemo i nadamo se da će nam biti lakše, a ta olakšica nikako ne dolazi. Ispod šume se naslućuje suncem obasjana livada, na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova; nad prvim spratom je izbočina, liči na balkon bez ograde - taj balkon je zastrt ćilimom od mahovine. Na balkon se pope Niko i stade. Stoji kao skamenjen, gleda za nama. Oči su mu 3/4ive, kru3/4e tra3/4eći nas i skoro vrište. Uplaših se: viknuće nešto, a to poslije neće moći da se zaboravi. Ruka mi se sama podi3/4e, mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji. On ne odgovori i ne pomače se. Nije vidio, vjerovatno, jer zagledao se u nešto duboko i neshvatljivo, mo3/4da u haotičnu budućnost događaja što kao talasi na nas idu. "(c)to ga ne zovneš da ide s nama", reče Vasilj. "Treba da se pove3/4e s ljudima", odgovori Ivan. "Čuo si, ne smijemo ovdje ostati bez oslonca. Ima zadatak." 
"Ima tu neki đavo, nešto što on sluti i muči ga. Vidiš li koliko mu je stalo da pođe s nama?" 
"Ima sto stvari do kojih je meni stalo, a ne idu mi po volji." 
"Dobro, kad si zapeo. Pošli smo da ohrabrimo ljude, a ovdje - bolje da nijesmo ni dolazili." 
Ako malo podr3/4im Vasilja, Ivan će popustiti i pozvaće Nika da ide s nama. Treba da ga pozove, pomislih, jer onaj učitelj nije za naš posao, ni drugi nijesu, prosto - nema oslonca. Sačekaćemo bez oslonca dok se nešto novo pojavi. Krenuh da to ka3/4em, a glava me zabolje i smrče mi se pred očima. Uhvatih se za granu. To je već čudnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odlučim da nešto za Nika učinim. Čini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo, neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce. (c)ta mogu ako mu je tako suđeno? Nek ostane, kad sudbina tako hoće - pritrpjeće tih osam dana, a onda će se uvjeriti da sve što se mora mo3/4e da se izdr3/4i. Poslije će imati više vjere u sebe, a to je va3/4na stvar. Zašli smo za brijeg, sad slobodno mogu da se okrenem - nema Nika, ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao. Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana: "Zapeo si bio iz petnih 3/4ila da odvučeš Veljka s njegovog terena. A zašto to?" 
"Bojim se", reče Ivan. "Prevariće neko Veljka. Ne čuva se Veljko, mo3/4emo ga izgubiti." 
"A Nika si ostavio, ne znaš ni zašto si ga ostavio. Misliš li da njega puška ne pogađa?" 
"Nika neće prevariti. Vidiš - on nikom ne vjeruje." 
"Jeste - nikom. Ni sebi on ne vjeruje. Ima tu neki bog ili đavo - nešto je njega potkopalo." 
Strah ga nije potkopao, rekoh u sebi, jer od straha se čovjek šćućuri, a ne tra3/4i po noći i po kiši gdje će kavgu zametnuti. Ni bolest ga nije potkopala - ne kašlje, ne 3/4ali se. To što je mršav, od gladi je, a sad su svi gladni. On baš nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan. Ni majka, ni otac - niko nije imao vremena da ga mazi. Pobjegao je bio od strine u ujčevinu, s one strane Koma, a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje. Jedino je kod naših našao malo pa3/4nje i ljubavi - mo3/4da je tada uobrazio da su svi ljudi dobričine kao braća Zatarići i Jug Jeremić. Za trenutak je teško kad čovjek uvidi da ni svi naši nijesu dobričine, ali i to poslije prođe. Savladaće on i tu krizu, pa više neće tra3/4iti od ljudi da budu bolji nego što su. "U stvari, bio si nepravičan", reče Vasilj. "Zašto", pita Ivan. "Više ti je stalo do Veljka." 
"Pričaš gluposti." 
"Jer Veljko ima bratstvo, masu, a nije samac kao Niko." 
"Nijesam na to ni pomislio." 
"Znam, to ide samo po sebi, bez mišljenja. Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od veće koristi za pokret, za nas, pa da mu poklonimo veću pa3/4nju. Varamo mi to sebe i druge kad ka3/4emo da su nam svi jednaki. Nije tačno da su nam jednaki - uvijek nam je bio preči onaj koji je jači u nečemu, koji ima zaleđe i uticaj i ne znam šta. To od početka, i svi tako. Borimo se za pravdu, Ivane Vidriću, a uz put ipak činimo nepravde - to je mene dugo potkopavalo, zar ne mo3/4e i druge da potkopa?" 
Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke, naizmjenično se rasplamsava i kida: tri godine je čekao da ga prime u SKOJ, a druge su primali za tri mjeseca ili za manje, prema nacionalnom i đavo bi znao kakvom ključu. Smučilo mu se bilo da čeka, došlo mu je bilo da psuje, a drugi nijesu imali strpljenja da čekaju, pošli su i sad su mnogi s one strane... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne reče ništa. Mogao bi mu reći da je nepravda nu3/4na, jer se pravda iskrivi čim se zemlji pribli3/4i, ali Ivan je pametan - ćuti. Oborio je glavu, gleda nekud unutra. Tišina je, samo što šušti suvo lišće lanjsko i preklanjsko pod nogama. Ponekad se pod povjetarcem čuje i veseli šum 3/4ivog lišća odozgo s grana, a poslije se opet dva lista, jedan s grane a drugi sa zemlje, dozivaju u prekogrobnom razgovoru. Kroz sedam-osam nedjelja, tamo u septembru, počeće na zemlji da se miješaju i tek tada će se razumjeti. 
OD KAMILE ZMIJA 
Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okićene zelenilom, upadamo u tvrđavu smrčeve šume. Unutra je mračno i miriše, a sve što se vidi nagovještava ono što ne postoji. Obične praznine među stablima liče na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, rađaju se priviđenja. Ima stijena obraslih mahovinom - one su šatori đavolje vojske što se još koleba kojoj će se strani pridru3/4iti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povuče; nekad pošalje izvidnicu, a ona se povlači prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su išle preko njega progutalo je d3/4inovsko lopurje. 
Ponovo se zgusnula zelena magla šume, kao poročena za maštanje. Zamišljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s čamcima za livce i lo3/4ače, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrećama tantuza da imaju šta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se suši - stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem oči, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se priđe. Uputismo se tamo 3/4eljni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Prepušteno samoći i tišini, ono nam ničim ne prijeti; naprotiv - podsjeća na prošla vremena kad se još mislilo da na ovom svijetu mo3/4e da se 3/4ivi i od poštenog rada ruku. 
"Kad bi me pustili da biram posao", ka3/4e Vasilj, "baš bih ovaj izabrao." 
"Da glačaš daske, ili da ih gledaš", pita Ivan. 
"(c)ta bilo što je u vezi s drvima." 
"Znam zašto", ka3/4e Ivan. "Tako bi imao dosta iverja da lo3/4iš vatre dok si 3/4iv. 
"Drvo je najpošteniji stvor na svijetu", reče Vasilj, "zato ono i kad je mrtvo miriše... Evo sjekiru gdje je sakrio." 
Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza slo3/4enih dasaka izroni izdu3/4ena glava Vučka Masnika s brkovima. Lice mu je još sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepće očnim kapcima da se snađe. Ispod kapaka dva ispamećena oka trzaju se kao dva na3/4ivo odrana miša koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjeći, a od njihovih trzaja grče se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatiše me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat slo3/4enim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer - prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se - odlučio je da pripremi teren tobo3/4njem veselju. Ruke, ispru3/4ene za odbranu, saviše se u pokret zagrljaja. Najzad dođe i do glasa: 
"Vasilju, vatro 3/4iva, koje su te to vile danas donijele?" 
"Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane." 
"Ima, ima - vi ste vile i dike naše"... 
Prekide se usred riječi: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono što je već rekao. Ispru3/4i vrat i upita: 
"Koji ti je ovaj s bradom?" 
"Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Međe, tebi je bli3/4i." 
On se ponovo oduševi: "Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!" 
"Jesi li ga u3/4elio", upita Vasilj. 
"Bogme jesam više nego što mislite. Dobro mi došli!" 
Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vuče i tereta i kopanja po kiši i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obučen je u mrke dimije i d3/4emper sure pustinjske boje - ta odjeća na čudan način upotpunjava njegovu iznenadnu sličnost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i 3/4ivot mu je bio nekako takav - opterećen. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlačio kukuruz i paprike iz Peći, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do (r)abljaka i (c)avnika da trguje, stiče, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljeće mogao ga je vidjeti čovjek, ali ni tada ne kod kuće, nego po njivama - kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje. 
Opet je stao, prekrsti se od čuda: 
"Jesi li ti to, Ivane?" 
"Jesam, čini mi se." 
"A oni ka3/4u da si u Bosni." 
"Bio sam do blizu Bosne." 
On ga i ne sluša, nego nastavlja: "La3/4u, brate, ništa im se ne mo3/4e vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a đavola su vidjeli, i đavola će vidjeti! Kako si, Ivane?" 
"Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude." 
"Biće bolje", ka3/4e Masnik. "Mora bolje, pošto nema kud gore, a ovako još dugo ne mo3/4e da ostane." 
Došla mu je na um zanimljiva misao: hoće da nam poka3/4e svoju kolibu, da znamo gdje je - mo3/4e nam to nekad zatrebati, nikad čovjek ne zna kad će mu šta zatrebati. U stvari, to je samo njegov način da nam da nešto za jelo, a da nam pri tom ne poka3/4e kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi čekajući da sami zatra3/4imo. Pošao je desetak koraka ispred nas; osvrće se čas na jednu, čas na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njuši tra3/4eći sumnjive mirise. Poslije slobodno korača. Ne govori ništa, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se čini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj ka3/4e da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da čekamo. 
"On je, čini mi se, učestvovao u ustanku", reče Ivan. 
"Jeste", rekoh. "I u prvoj borbi zarobio Talijana." 
"Znam kad je bio siromašak, a sad - skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snala3/4ljiv tip." 
"Bio je i odbornik", sjetih se, "prva narodna vlast." "Mo3/4e li on nekako da obavijesti one dolje", zabrinu se Vasilj. 
"Ne mo3/4e", reče Ivan, "Još nijesu uveli telefone." 
Gledamo - iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija između dasaka i krova. Po ogradama se sunčaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tišini se čuje zujanje muva nad slamaricama slo3/4enim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, počinje da glaviči. Po svemu izgleda da će biti dobra ljetina - obično je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plaše zečeve i jazavce. Njivica ječma mreška se na povjetarcu - kao da se njome razmeće sređen seljački domazluk i radan 3/4ivot od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad sti3/4e Vučko Masnik s karlicom toplog kačamaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i peče kud prolazi. 
"Imaš li 3/4ita", pita ga Ivan. 
"Rastezao sam, sastaviću do novoga." 
"Teška ova godina!" 
"Nije lakša od Arslan-pašine godine." 
"Sigurno ih ima što umiru od gladi." 
"Spasava nas pomoć od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se." 
"Daju li svima pomoć?" 
"Samo ko je upisan - to se zovu lojalni - a za partizanske kuće, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to - ka3/4njavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svađe dođe i zamalo do mrtvih glava. Kačarandin sin, onaj što se pričalo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to naši na spisak stavljaju i mrtve, da što više izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savović: ja sam, veli, pokrštavao Brezu i Među do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljševizaciju, pa ću ja, ka3/4e, da određujem kome treba soli, a kome batina. Znaš da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s četničke strane, što ste ga 3/4ivog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!" 
"Sad nam nije do toga", reče Ivan. "Imamo prečeg posla." 
"Znam da imate, ali ovo bi najpreče bilo." 
"Svraća li Niko Sajkov kod tebe?" 
On se tr3/4e zbog nečega. "Ponekad, kad mu dozli glad." 
"Trebalo bi da mu pomogneš." 
"A kako? Njemu ni bog ne mo3/4e pomoći. Ako ti on 3/4iv dočeka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!" 
"Zašto misliš da neće?" 
"Ne daju mu", ka3/4e Masnik. "Našli su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga mo3/4e da svrati na večeru i gdje spava kad je kiša. Stalno su mu za petama - jedni ga prate, a drugi čekaju. Nije to ni teško: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplićaloj mrtvaji vode - kud god krene, mo3/4e pravo u koš, ili u vršu postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je čudo kako se i dosad odr3/4ao. Ne bi se odr3/4ao, dolazio im je na puške, ali oni, izgleda, 3/4ele da ga pošto-poto 3/4ivog uhvate. Od mrtvoga se ne mo3/4e ništa izvući, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoće 3/4ivog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolašinu nekog što vješto muči, iz Beograda im je došao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate - primorali bi ga da sve ka3/4e: gdje je svraćao i ko ga je pomagao... 
Slušam ga, a teško mi je kao da me bije po glavi. Više ga i ne slušam, neka sluša Ivan Vidrić - to je njegova stvar. Čujem samo isprekidane glašove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se nešto mnogo pravda, mo3/4e biti da je i on jedan od tih udica. Mo3/4da su ga zadu3/4ili da im on nekako Nika namami i privuče, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije baš sasvim sam kao što je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz računa, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvršenog posla... Ne znam, varam se vjerovatno, jer - čovjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to čudo ne otvara. Kao kroz maglu mi se čini da Masnik nije ni čovjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugačka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava - grba joj je od plijena koji je već progutala... 
"Zna li on to", upita Ivan. 
"Ne zna on ništa. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim." 
"Ne vjeruje?" 
"Uobrazio se u junaštvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da mo3/4e ono što mu je otac mogao, a ne mo3/4e. DJavo bi ga znao, ponekad mi se čini da on nije u čistoj pameti. I ne čudim se tome - mnogo se prepatilo." 
"Tako je kako je", reče Ivan. "Sad se tome ništa ne mo3/4e." 
"Sklonite ga odavde! Niko 3/4iv vam ovdje dugo ne mo3/4e." 
"Ako mu se šta desi, bar ćemo ga osvetiti da se pamti." 
To je prvi put da čujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stišavao - da je osveta zastarela, iz davno prošlih vremena - a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja neće pomoći. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za budućnost. Zašto i da brinu za budućnost, kad će ih ona svakako rasuti i u druge pretočiti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako će Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio - njega hoće, jer Niko ovdje nikom ništa na 3/4ao nije učinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome - kako to neće propustiti, kako će mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se priča... Najzad Masnik pođe da odbija daske, a mi uz goru. 
"(c)to si navalio s osvetom", upita Vasilj. 
"Ovaj mi je sumnjiv", reče Ivan. "Nek se uplaši! A osim toga - treba jednom i da osvetimo neke naše." 
"To ja odavno govorim, onda bi nas više poštovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hrišćani." 
"Ovaj je, čini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj." 
"I meni se čini da je neprijatelj." 
Tako: sla3/4emo se, a baš zato je vjerovatno da smo se prevarili. Pošto smo mi navikli da zaključujemo po znacima a ne po riječima, mo3/4da nas je isti znak prevario. Više bih volio da smo se prevarili - ostala bi nam nada da ćemo ponovo vidjeti Nika - zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno poštenje, porodična naša seljačka kamila. Sve što ima stekao je radom, znojem, leđa su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u nečem nepoštenom nijesu uhvatili, a ono što je rakiju razvodnjavao - vidio je od drugih. Čak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novčanik i pare s fotografijama - ništa mu iz d3/4epa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na stra3/4e, upadao u rovove, a nikad se nije ni po3/4alio ni pohvalio kao drugi... 
Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zašto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak - sigurno se obavezao da ga izvrši. Inače ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A što se tiče zarobljenog Talijana - nije on zbog poštenja propustio da ga opljačka, nego je u sebi sračunao da mu se poslije to poštenje mo3/4e isplatiti... I najzad - ima svaki čovjek jedno vrijeme kad mu sličnost s kamilom dosadi, kad više ne mo3/4e da izdr3/4i, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Mo3/4da je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. "Ko će znati sva imena kojima se Višnji zove", a ko li tek sve podlosti kojima se Višnji slu3/4i?... 
MALO DIMA I JAK(c)A U NJEMU 
Nedjelja je danas, svečanosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna čekanja. Negdje miriše na zapršku, mijauču mačke i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Krče radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se 3/4ene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I mo3/4da se neko sjeća mrtvih naših, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i mo3/4da je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak - nađe se neki tatin sinčić što se 3/4eni sad kad se i đavo svakog dana 3/4eni na moru, na kopnu i u vazduhu. (c)to da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivših i bivših komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama - mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, slušaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlače rukavice, tumače snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove. 
Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi miševi, glavačke čuče i znaju da ru3/4no čuče. Drhture, stenju, a ne stide se - nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to te3/4ak posao, ali ja ih ipak ne 3/4alim - sami su to izabrali kao što smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje - prazno, čisto. Zvona se ne čuju, la3/4ljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule nečije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego čeljad: beru štavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije sti3/4e, došao je red i na njega. Tako - glad! Sve visočije se penje njena pjesma, ona strašna, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi. 
"Treba da im se pribli3/4imo", reče Vasilj. 
"Zašto", upita Ivan. 
"Mo3/4da ćemo vidjeti nekog od naših." 
"Nema tu naših. Treba dozvola i za zelje, našima je ne daju." 
"Glad", reče Vasilj. "Koliko bi nam lakše bilo da nije nje." 
"Ili bar da je manje izbjeglica", dodajem ja. 
Ivan se naljuti: "Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne mo3/4e da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad će da 3/4ivi." 
Sla3/4emo se: niko ne mo3/4e da bira u gunguli što je počela da se događa prije njegovog dolaska. Samo ponekad čovjek mo3/4e da izabere pribli3/4no vrijeme i mjesto gdje će da umre. Ne ni to sa sigurnošću, sigurnost je u ćutanju. Čutke smo prešli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljišta. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov - zbog njega, zato što je još 3/4iv, što se tu vije, "što ga hrane i prikrivaju", ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omču koja nam se zate3/4e oko vrata. Ne biju čaktari, ne laju psi, ne dozivaju se čobani i kosači. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Bučnice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, čim joj se čovjek pribli3/4i, kao crkva iz priče kad joj se nevjernik pribli3/4i. 
Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazeći na pojilo. Ni divljač više ne dolazi, razbjegla se od pucnjave - nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu blješti uzglavnica od kremenštaka na grobu Mašana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolića, prije nego su ponijeli po prezime, neki Mašan, megdand3/4ija - pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su često muškoj djeci davali ime Mašan, s nadom da će tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne 3/4ivom potomku. Nijesu imali sreće u tome, naprotiv - najnesrećniji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su mučki ubili Ramovići na turskoj granici, treći je nastradao u mećavi i tu kraj jezera našao grob, četvrti je postao švapski špijun prošlog rata pa dosadio i svojima i tuđima. 
U šumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bučnice; odmah preko rijeke počinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tišina, koja mi prije nije smetala - zgusnula se, mogla bi da se siječe, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukčijim običajima. Pošto su Gizdavljani mješavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su već davno pozaboravljali kad su im tu stari došli i odakle su došli), u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao naši; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i štrajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jače ste3/4e, da čak i samu sebe ste3/4e, do ove mrtve tišine što je sve preplavila. 
Prošli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka šume di3/4e se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudiše u sjećanju priče o Psoglavima, nekom šumskom stanovništvu koje više ne postoji. Nijesu naši istrijebili Psoglave, bar oni ka3/4u da nijesu, nego su to učinili oni što su tu bili prije naših: izgubilo se bilo neko dijete, tra3/4ili su ga pa vidjeli dim u šumi, tako su našli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebačenim preko ramena, a u kotlu, na ognjištu, pred staricom, kuvalo se raščerečeno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po šumama satrli. 
"Ko bi to mogao da bude", upita Vasilj. 
"Neki kačar ili luboder u najboljem slučaju." 
"Nedjelja je danas, ne rade ni oni." 
"Mo3/4da je ostala vatra od juče: zapalio čovo jaku krlju, pa ostavio." 
"Baš ću da vidim", reče Vasilj. 
Po3/4urio je iz sve snage - plaši se da će mu onaj s dimom iščeznuti, ili da ćemo ga mi preteći i spriječiti. Ne ostaje nam ništa drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puške. Iz gustiša gdje je Vasilj zašao čuje se samo razgovor - miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos čovjek, kuva nešto na vatri i miješa po kotlu račvastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obraća pa3/4nju - više mu je stalo do čorbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po čelu nagaravljen je od kotla. Najzad odlo3/4i brkljajicu na kamen pored ognjišta. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodušno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva čuperka - on je gurnu na potiljak i produ3/4i da nas posmatra. 
"Poznajete li ga", upita Vasilj. 
"Čekaj da se sjetim", reče Ivan. "Čini mi se da je Jakša. (c)ta je to s tobom Jakša, čovječe bo3/4ji! Kako to izgledaš?" 
"Ne znam", reče on, "nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi baš ne sijate." 
"Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili." 
"Umiću se i ja, ima vremena. Sad mi je preče ovo od čega 3/4ivim." 
Opet je uzeo kašiku da miješa - to mu je odbrana od našeg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena di3/4u se blijeda iz ponora i za trenutak o3/4ivljavaju: sinovac apotekara, sin školskog nadzornika, dva sina upravnika pošte i neke djevojke s njima. Imao je Jakša mlađega brata Zara, stasit, sna3/4an, prodoran mladić s naročitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jakša, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuče. I znao je da udesi šapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga 3/4andara, siled3/4iju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da šušnu od njega - Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek ućutkao. Ogorčen zbog nepravično uskraćenih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektaškim pretjerivanjem, trajao je četiri godine. Niko, ni brat mu Jakša, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak. 
"Kako si, Jakša?" 
"Evo dobro: imam brašna i soli." 
"Drugo ti ne treba?" 
"Drugo mi ne treba." 
"Hm, tako. S malo si zadovoljan." 
"Moglo je i manje da bude." 
Sjećam se: Zaro je nosio štap - da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih što cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oru3/4je i spremila se da izvrši pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokušavao da ka3/4e Jakši šta se sprema, a Jakša nije htio ni da ga čuje. Najzad ga je ipak saslušao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su naši pronašli oru3/4je skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljotićevca koji je čuvao oru3/4je, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao šta ga čeka, a nije htio da se nameće - sjedio je u sobi i sačekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali. 
"Bio je Jod3/4o s tobom, Jakša", reče Ivan. "Gdje je on sad?" 
"Eno ga u Kolašinu, u zatvoru." 
"Predao se?" 
"On misli da nije kriv." 
"Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zašto si ga pustio?" 
"A šta ću mu? Mogao sam da ga ve3/4em za bukvu, ništa drugo." 
Iz torbaka, izrešetanog mecima, izvukao je zave3/4ljaj sličan duvankesi - driješi ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crno3/4uta, s dlačicama i mrvama, mo3/4da ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa 3/4aljenjem pogleda kako se smanjilo ono što mu je ostalo. Mo3/4da je on tvrdica, pomislih - nikad ne znamo kakvi su i kakvi će postati ljudi s kojima smo. Osolio je kašu i skinuo kotao s vatre. S kašikom u ruci pođe prema potoku, valjda da je opere. Čutke gledamo za njim i čekamo ga. Čuje se kako huji Bučnica kroz tišinu - siječe je, a tišina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on dođe - umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo liči na onog Jakšu što je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda sličnost, uspomena, a nikad više neće biti ono što je bio, i niko od nas neće biti ono što je bio - nema povratka. 
Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno - strašno smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da ka3/4e - nezvani ste došli, neću vas ni moliti!... Oprobao je kašu, sviđa mu se. Mora da odavno nije jeo, čim se toliko 3/4uri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: mo3/4da ste vi imali nešto bolje, uvijek se za rukovodstva nađe nešto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu - neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja proučava razlike između gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio - prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, biće da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica šavom niz leđa, kroz razrez se vidi košulja od talijanskog šatorskog krila. Ćebeta nema; sigurno mu je hladno noću u toj košulji i pod tom kabanicom, ali on je 3/4ilav kao drenovina i na sve ogorčen. Mo3/4da mu samo ogorčenje daje snagu da izdr3/4i. 
"Ovaj dim se vidi izdaleka", reče Ivan. "Izdaće te." 
"(c)ta da mu radim? Bez dima se kaša ne kuva." 
"Mi gore danju nikad ne lo3/4imo." 
"Znam: čuvate glave. Dosadi se, brate, i to čuvanje." 
"Vrijeme je takvo: ako se ne čuvaš, nećeš dugo." 
"Pravo da ti ka3/4em, meni je već predugo." 
"Zato što si sam. Treba da se učini nešto protiv toga." 
Kao prvo što treba da se učini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krtičnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjište. Jakša ga gleda i čudi se. Ne znam čemu se čudi, valjda mu nije prvi put da vidi kako čovjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: mo3/4da je to pametno, ali - ako je čovjeku suđeno da se dugo muči, 3/4ivjeće i bez toga... Ima neke knjige, ka3/4e, zna ih već napamet i dosadilo mu je da ih vuče sa sobom - mo3/4e da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono što je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika - sigurno je pripadala Zaru; ne znam šta će mi, pošto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da ću dočekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olakšam, jer ima trenutaka kad čovjek 3/4eli da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjećanje. 
Više nema šta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu pru3/4i da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog nečeg, kao Niko Sajkov one večeri, i razmišlja da li da primi ili odbije. Ne, reče najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, neće još i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramoviće, on ka3/4e da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko rođačkih kuća. Imaju dosta rođaka, poma3/4u ih rođaci - ako se iko od naših odr3/4i, oni će se odr3/4ati. O nekom napadu na Ramoviće, nije on ništa čuo. Puca se stalno, ka3/4e, izmišljaju opasnosti da opravdaju ono što dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja pa3/4nju. Novosti nema od koga da dozna.