WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Ruke
SAMOTNI (r)IVOT TVOJ 
Samotni 3/4ivot tvoj u sjeni vrućeg ljeta... Tihog ljeta sa cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni 3/4ivot u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu... 
Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani mirišu. I nema ni cvrčka ni oblaka ni ptice, ni neba ni pučine. I ostao si strašno, bespomoćno sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdešenim, s okom umornim od nesna. 
I uzeo si sebe zadirkivati: 
"Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu poka3/4ite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i 3/4uto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do đavola, tako patetično STVARNOST! Ja ne volim 3/4ene! Ja bez stida izjavljujem svima - oblake volim". 
Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti paučine poveći komad fine bijele vate i on će cijeli dan prole3/4ati na zemlji i mučit će se da napiše pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele 3/4ene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući la3/4u u po3/4udi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran! 
Mala, draga 3/4eno, mene nema, 
Ja sam... 
pa precrtaju ja sam i napišu ja nisam, zatim i to precrtaju i napišu tvoje male grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa naviše, u središtu njene milosti, kako Hamlet ka3/4e... Ah, ja sam strašno glup! 
I namjeste se na stolicu pored ključanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pa3/4ljivo oko na ključanici zalilo se krvlju od 3/4elje za onim debelim mokrim mesom što je izašlo iz vode. (r)ena gotovo 3/4alosno briše svoje meso kao nešto tuđe što je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tu3/4nim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I briše ruke, leđa, zatim grudi (velike i teške), onda noge i mukli klanac (jadikovac) između nogu i dvije planine s druge strane, u3/4ivajući pomalo (nesretna 3/4ena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuđuje - trenje, trenja, efekti trenja, središte njene milosti, tu3/4na dolina bivših radosti, bijela vrata - zid ludosti... i još kojekakve litanije erotomanske. 
Tibulo! (riječi daješ ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - la3/4ljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"! 
I kad je malo zatim gad došao k sebi i u 3/4alosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među 3/4ivotinjama imamo ruke!" 
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se mo3/4e dohvatiti no3/4 i pištolj i protivnički grkljan... 
Rukama se mo3/4e zadaviti! 
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. 
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izdu3/4ili u surle ubilačke, bili bismo mali dvono3/4ni opaki slonovi. 
No što ruke? Počeo si sebe zadirkivati pa si preskočio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A što je s tobom? Gdje si ti? Eto, počinješ ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, le3/4eći ovako nauznak, kako polako i bezbri3/4no plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poređenje, nipošto kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noćas će ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi nedu3/4na!" 
Kako bi 3/4elio (pa čak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Nitko ga još nije noktom ostrugnuo, nitko još nije pljunuo na nebo. 
- Pljujem ja na tvoje nebo! - a što ti vrijedi kad to ne mo3/4eš i učiniti? 
Nebo u visini! 
Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit će ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neočekivanih lomatanja, divljih šibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, rušenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih očijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao što će ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u strašnom reljefu ko3/4e s brdima i dolinama i tvoju uzvišenu ljubavnu strast progutat će prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i šiblje iz močvarnog blata. 
Sasvim nisko kru3/4e i cvrkuću lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te šiljastim kljunovima produ3/4enima u cvrkut. (A da se nisu ušuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni šum u tvoje tajne misli?) 
Zatim su opet sve zamračile fanfare i bubnjevi. 
Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit 3/4ivot karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se mo3/4e odrezati no3/4em! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li 3/4eđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za gro3/4đem i smokvom i crvenom svje3/4om lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka? 
Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa divesći se vjerojatno impozantnoj građevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushićeno: nikada više od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta; bio bi bolje učinio da si obrisao nos. 
Sad je vuku dva glupava mrava, 3/4ustro, pa3/4ljivo: Ej, čekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja ću za krilo. (c)to je ugojena, marva jedna! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i mo3/4da misli: dobro je ovo za zimu... 
- Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je ljubila u čelo). 
I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da ka3/4e i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbri3/4ni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica "Član dobrotvornog društva - prosjačenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! (c)to si radio cijelog ljeta? Krao, a? 
- Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav... 
- Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, mo3/4eš i plesati! 
Quue faisiez vous au temps chaud? 
Dit elle a cette emprunteuse. 
- Nuit et jour, a tout venant, 
Je chantais, ne vous deplaise. 
- Vous chantiez? J'en suis fort aise: 
Eh bien! dansez maintenant! 
I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i 3/4arko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo va3/4no što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti. 
U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mre3/4e i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mre3/4u, zapalio lulu i čeka. 
Motreći ova prčkala, ove antipatične grobare i lešinare, osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesoo kao što je nastala i ta nakionost, štaviše prezirno i s nekom naročitom mr3/4njom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboličko značenje", zgnječio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku. 
- Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala: 
La pleuye nous a buez et lavez, 
Et le soleil dessechiez et noircis; 
Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez, 
Et arrachie la barbe et les sourcis. 
Jamais nul temps nous ne sommes assis; 
Pui, ca, pui la, comme le vent varie, 
A son plaisir sans cesser nous charie, 
Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre. 
Ne soiez donc de nostre confrairie... 
II 
Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prašte mu3/4ari. Velike crkvene svečanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je gradić vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogačevih sjemenaka. Mnogo svećenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeđih, mršavih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih... 
- Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznabo3/4aca teških, bogu hvala i slava, al' njima se prašta. 
Ljudi vrve kao mravi: trčkaraju uokolo, susreću se, pitaju, odgovaraju, 3/4ure se s torbama i vrećicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potrče i nestaju iza ugla. 
Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa šepaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko cinički primjećuje: "to im ide tako svima po koljenu..." 
Dolje sa obale čuju se povici "dolje Darwin! (r)ivio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: svečanosti se odvijaju... 
Ali iznad svega čuje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magareća ko3/4a nategnuta na šuplji cilindar, a ima svrhu da čovjeka lupa po glavi. 
- Ipak nisi iscrpio svoju tešku glavobolju tom šupljikavom definicijom. Sjećaš li se riječi Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni 3/4ivu 3/4elju da nešto razorim, da polomim plot ili istučem dječake?" 
Tambour! Osuđenika prati na stratište bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduševljenje je čisti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvorištu, kad sanjaš da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj. 
Nastojiš da ga ne čuješ, da se predaš klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se nameće sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konačno čuješ samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum... 
Zaklanjaš glavu iza kakve god slučajne misli: 
- Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vrućom vodom da ne pregrize nit i pčeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuće dimom gorućih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne čarape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. - 
Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti. 
- O, gospode, zar je moguće da ti godi ovo nemilo lupanje po ko3/4i magarećeg roda? Ova ista strpljiva 3/4ivotinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinorođenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je već batina mora pratiti za 3/4ivota? Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko poni3/4avan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu 3/4ivotinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!" 
I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magareći rod"... 
lII 
Preko ulice, u velikoj školskoj sobi svećenstvo sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup slu3/4io veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin 3/4upnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demi3/4one vugave, grka, plavca i prošeka. Juče su dokotrljali četiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna količina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda. 
Slušaš sa zavišću zavodijive zvukove stakla, kucanja čaša i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog po3/4ivi našeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje čašama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica još jednu, dajte još jednu..." Dobronamjeran duhovnički smijeh bez ikakve zlobe. 
- (r)ivio presvijetli biskup! 
Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajući na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjeća sretno započeta probava, razočarava te svojim vrlo lošim govorničkim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se našem pobo3/4nom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj naš dragi narod... (povišenim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upućenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znači... A naš narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup što bi s "narodom", pa je ponovio "a naš narod" i dodao "između svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se reći na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog 3/4drijela, panično prebiranje jezikom po riječima, kojih su puna usta, ali su sve nekako čudne i nikako ne pristaju, a ima čak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u četiri oka. 
- Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to čuvstvo. Pa kad vas ironično gleda i u3/4iva u vašoj nevolji vaš suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oči, nego najprije gleda u vaš zlatni biskupski kri3/4 na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarčicom, naprosto 3/4vaće vas očima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje pa3/4nje, uzeo namatati krunicu oko ka3/4iprsta, tobo3/4e: no, biskupe, ja ću izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjetiš to... o narodu... 
O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji će vas kasnije cijelog 3/4ivota moriti što ste zapeli u jednoj rečenici! 
"O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jaučete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se pribli3/4ite vašoj započetoj rečenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I čašu vina je ispio da bi vas što bolje otjerao od vaše rečenice. I smiješi se, zlobnik! 
Don Florio se zaista smiješi i u3/4iva. Fućka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (tobo3/4e: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim u3/4ivanjem - pik! 
A biskup se još nije snašao. Razapeo "narod" već i na Kalvariju i sad se čvrsto dr3/4i Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teške Kalvarije"... 
Ali tada, što se često dešava u takvim strašnim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja braćo, gore srca, sursum corda!" 
- Bravo! (r)ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano". 
- Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko. 
IV 
Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjeća na stare marokanske kazbe, 3/4uri se mali crni fratrić. Konventualac. Jedan od onih skrušenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled šapćući ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih očiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najvećim prezirom. (c)iroko se razmahao fratrić, pa onako malen i smiješan sam sebi daje va3/4nosti tim u3/4urbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu, koja mu je preduga, preširoka i uopće pregolema za to malo mršavo tijelo na kome visi kao da je (što bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana. 
Mete, nesretan, mantijom ulicu, vuče za sobom vitice blanjevine, palice, krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije viljuške umjesto ruku, tako su mu dugi, široki, nespretni. 
Vjerojatno je zakasnio na banket (mo3/4da su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj 3/4egi tra3/4io gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa. 
- Nikoga, baš nikoga! Ah, bo3/4e sveti! - uzdahnuo fratrić iz dubine svoje ojađene i zapostavljene duše. 
Gledaš fratrića sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidiš lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zaključak da ti se učinilo kao da ti je netko podmuklo prišapnuo: "ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kamenčić, bacit ću ovaj veliki kamen - i pogledat će, o, i te kako!" 
Na ogradi terase bila su dva oveća bijela čista kamena, a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlača što su se sušile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj veći, pravilniji, koji si već godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja, a sjećao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunčano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje 3/4arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo ru3/4no dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese. Čak ti je onda bio sugerirao i jednu rečenicu u pismu: "te3/4ak kamen le3/4i mi na sreu"... Taj kamen ušao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih stvari u kojima patetično počivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu počiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) - "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i koncepte i 3/4arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli čisti kamen koji pritiska hlače da ih vjetar ne odnese. 
Cik! - kamenčić je pao ravno fratriću na šešir i odatle se odbio i dvaput odskočio na pločama ulice. 
On je pogledao gore kao što bi mo3/4da upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o bo3/4e! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmiješilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio reći: Ah, ostavite sada to što sam ja smiješan... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene... 
- Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! -- Mo3/4da vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ručku? 
- Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio kako se lako la3/4e, pa si dodao srdito: 
- Ne, tu nije. To je škola. 
- A rekli su mi, u školi... 
- E, onda mo3/4e biti u građanskoj. Ovo je pučka muška i 3/4enska, to jest mješovita, a građanska, to vam je tamo, obalom, pa desno... 
Fratrić je osluhnuo. Čuo je glasove u školi, pa je pogledao s nepovjerenjem: 
- A što je ovo? Baš kao da čujem glas don Tome? 
- Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaćina? Kakav glas! To je čitava pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojničko groblje... No, mo3/4da vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti naše luke, dođe i ovamo jedan brod da polo3/4i vijenac na to njihovo groblje. I još se ka3/4e za Engleze "bešćutni" i koješta još nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dr3/4e i neku vrst konzulata i troše funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s lančićem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repićem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste? Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, čovječe; Grb! Usuđujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna čeljad! 
- Ali što, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, došao prošlog ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razarač, s vijencem. A vi znate kakve šešire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smiješno što vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrčine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobično svidjele jednom tu mladom društvancu (sin trgovčića, sin tvorničara riba, učiteljčići, studentići, obijesna mlade3/4). Odlučili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutača... Jer ti šeširi su od pluta, i to nekako naročito impregniranog i što ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, šešire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, šetanje, "pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vješto, ne znam ni ja kako, jednom riječi - ukrali šešire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, mo3/4ete zamisliti! A što, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a što je najva3/4nije, protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, čak i da će pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali društvo "Tropikon", to jest udru3/4enje tropskih šešira, pa sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju, jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni" piju. Ka3/4u - tropska klima, pa piju. 
Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmišljotina da nije fratrić, koji je dotle sa razumijevanjem slušao, bio odviše gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, čaša, čašica, "uzmite, padre, malo sira i pršuta za introibo... hoćete li kokošji batak u sosu od laudamusa ili mo3/4da zeca, dobar vam je kao ite nissa est...", pa je sasvim rastreseno rekao: 
- Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ? 
- Da, obalom, pa lijevo. Velika kuća, zeleni prozori, balkon s cvijećem. odmah pada u oči. 
- Mnogo vam hvala. 
- Bogu hvala, padre Makako. 
- Kako? 
- Nikako, to jest ništa. Rekoh "bogu hvala"... 
Mali se konventualac opet sav uskomešao, uzmahao i odlepršao niz uličicu. 
Jadan! Zašto si se s njim ovako nemilo našalio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trčkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je o3/4ednio, pregladnio, iznojio se očekujući nestrpljivo onaj uzvišeni trenutak kad će - on, mali neznatni fratrić iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Mo3/4da nije ni mislio na jelo, a da o piću i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za ručkom), nego je maštao još od prošle nedjelje kako će on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa čak ni određenog značenja. Njegova fantazija više se igrala dirljivim sličicama na motiv "sjediti", "sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na čelu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup za3/4elio onaj mali komadićak šećerne glazure što se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ručka), pročitao je on to u biskupovim očima te je skočio odmah mali fratrić (on prvi i jedini!) i pru3/4io biskupu taj komadić glazure, a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!" 
A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad više, razumijete li vi dobro tu riječ - nikad više! I sva ta fratrićeva sublimna i - kako da ka3/4em? - poetična ambicija pretvorila se u najobičniju glad, u banalnu, surovu, nisku, pro3/4drljivu 3/4elju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci, pečeni!" 
Tko zna gdje on, jadan, sada tra3/4i tu nepostojeću građansku školu s balkonom i zelenim prozorima te se panično pita: "Pada li ova odmah u oči? No nema tu nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, čini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No što je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo - lijevo nema te kuće. A mo3/4da je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..." 
Na koncu već sasvim iznemogao od gladi i utučen od 3/4alosti namjerio se na Toninku, suludu 3/4ensku, glave čupave kao metla i čvrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u teške muške cipele te je u njima marširala kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentića, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajući uokolo gladna i umorna, bijeda naišla na nevolju, i sada ona vodi natrag fratrića u ovu istu ulicu. Čudi se mali konventualac i ovjerava kako mu je rečeno da to nije tu... 
- A reka vam je bit će oni ludi, gore na teraci? 
- Da, neobrijan... I sve je nešto govorio o Englezima i sve nešto... A što to znači "tropikon"? 
- I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto študijent, za in3/4injera... 
I dok ti ovako smišljaš, eno zaista fratrić hrli natrag s Toninkom, koja mu sve nešto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vuče rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vuče, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotiče i pada kao da su mu oči zavezane. 
No napokon mu uspije da izjednači svoj sitni boja3/4ljivi koračić s njezinim orijaškim stupanjem u muškim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali čuo si ipak kako je tiho rekao Toninki: 
- Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Mo3/4da ipak razumije da me prevario... 
Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? Čuješ mnogo glasova, dječjih osobito, i trumbetice i mali bubnjić, a sve neuredno, zbrkano kao da se udešavaju za svirku. Ali iznad svega čuje se krupni, muškarački glas Toninkin kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju. 
- To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na! 
I pljus, pljus! A dječurlija ne znaš da li plače ili se smije... 
Potrčao si ogradi i gledaš dolje. 
- Bogami, nije. - Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po 3/4ilavom stra3/4njem mesu. 
A nesretni fratrić, u3/4asnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo što ne zaplače. Čuje kako "unutra" odmiču stolice od stola, kako se kreću, hodaju... ustali su! 
- Samo ne sad, ne u ovaj čas! O, bo3/4e, osjećam li se ja to grešnim? Ako pobjegnem, znači da sam grešan... da razumijem, . . Isuse, ja ništa ne razumijem! Ništa nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse! 
I upravo u onaj čas od koga je fratrić najviše i strepio rastvorila se oba krila velikih školskih vrata i na njima se svečano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mršavog kanonika, koji je o fini crni štap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je pričao dekameronske anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva. 
Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš naj3/4ešće sebe lupala po . . onom kako je već rečeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ. 
Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gađenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuđenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i čak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajući kamo bi sklonio svoj pokajnički pogled, a osjećajući na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jače i od samog lica) strogi pogled biskupov, panično je sklonio svoje oči baš u pravcu najveće sramote, grijeha i u3/4asa. Kao čovjek koji bje3/4i pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naručaj, tako i on, tra3/4eći u suludoj panici neko sigurno sklonište gdje bi sakrio svoj "okaljani pogled" natrči upravo na ono mjesto od koga je toliko bje3/4ao... i tu se pritaji. Ali "tamo" on nije ništa vidio, on uopće nije ni znao što to gleda. Činilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i po3/4udno gledao 3/4ensku golotinju, a sada najedanput izigrava suštu krepost pred biskupom. 
- Bo3/4e, kakva sramota! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje. 
U taj čas, sasvim neočekivano, istrgne don Toma štap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono nečisto i suludo stvorenje po zna se već kojoj strani tijela. 
- Na! - uzvikuje don Tomica - na, evo ti, evo ti! 
Toninka urliče od boli, trubi, reve, njače, stenje, krešti i sipa na don Tomu pljusak takvih rječetina kakvih on do sada nikada nije ni čuo, pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti što je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto čini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula - doduše nevezano i zbrkano - "udovicu Jakubinu" i "dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..." 
To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" čuo je čitav kler, koji je na Toninkinu viku začas izletio na ulicu, a nije isključeno da je to čuo i sam biskup, koji se na tu riječ također bio okrenuo i na jedan čas zastao. A što je najgore, čuo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio čitav svijet zato što nije postao biskup, i dakako, eno, već pravi dosjetke tamo među klericima. 
Don Toma, javno ob!iven sramotom, opazivši podmuklo namigivanje i šušketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriću koji je još uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestrašen, čekajući samo kad će i na njega doći red. 
- A što ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se? 
Fratrić samo prestrašeno zatrepće očima kao da mu upravo kane prilijepiti ćušku i ne reče ništa. 
- (c)utite? 
- (c)utim, šutim, don Toma moj! (c)utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo što me ovako... pred svima... i tako da čuje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim štapom! Nije to od prkosa što ja šutim, nego... Oh, kad biste vi znali! 
I fratrić zajeca. Suze mu potekle niz mršave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo. 
- Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A što je on, jadan, kriv? 
Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratrića, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazeći "no, o tome ćemo mi još razgovarati". Potrči da bi stigao biskupa. Uz put vrati štap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio čitav prizor, pa primivši štap, pomno ga obriše o sutanu i potapše don Tomu po plećima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdeća!". 
Za njim krene i sav ostali kler. Dječja fanfara udari tuš i rasprši cijelu tu nemilu zgodu. Ako je nešto i ostalo, po tome je prašio bubanj, pa se sve izdimilo u časovitom zaboravu. 
Fratrić je ostao na mjestu kao išćuškan. Osramoćen i osumnjičen javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u nečasnu vezu s onim 3/4enskim stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplače svoj gorki stid i poni3/4enje. Izvadi crno obrubljen rupčić iz rukava i obriše blijedo patničko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odlučio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru. 
Toninka, međutim, nešto zbog svoje bolesne rastrešenosti, nešto zbog naviknutosti na batine, zaboravila već i fratrića i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju baš ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi: 
Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti, 
jerbo si skončala cvit moje mladosti... 
Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tačno ispod tvoje glave ili mo3/4da malo udesno. 
"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i činilo ti se da pada koso, ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave. 
"Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?" 
A desna ti je ruka već dugo le3/4ala na onom kamenu što je pritiskao hlače i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Još si ga malo gurnuo. Sada je već cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pekolebao! (c)to je još potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega... 
"A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama... da li bih i onda ja bio ubojica?" 
"Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene riječi da bi rastjerao ubilačke misli. Uh, udahnuo si po3/4udno kao da si izronio u poslednji čas prije samoga gušenja. To je ludost, zogagu, ludost. 
Sasvim izmučen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajući mehanički "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta budističkog na Tibetu! 
Ne, nije istina! Ja više volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti. Vo3/4nja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada. 
Pogledavši svoje blijede neradine ruke, nasmiješio si se tu3/4no. 
V 
U sobi je polumrak. Čvrsto zatvoreni kapci propuštaju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunčanih pruga u kojima se komeša gusta prašina. 
- To je tek toliko da vidim u kakvom nečistom zraku 3/4ivim. Koliki svjetovi prašine! Ulaze u moja pluća, u moja usta, u nos, u oči... Jest, sve knjige na komodi prekrila je prašina. Od kada nisam čitao! Poznato je da knjige prenose nečistoću; u njih se uvlače stjenice... Koliko sam puta našao suhu stjenicu, zgnječenu muhu, pritisnutog komarca s raširenim nogama preko suptilnih riječi vedrina, srce, cvijet... 
Pa ona 3/4uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kašljali, kopali nos, vrtali uho šibicom. (r)uti otisci vla3/4nih znojnih prstiju u koje su čitači pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuđenja, od muke, od 3/4alosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iščupane vlasi. Bilješke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patološki znakovi, crte3/4i i opaske "ovo je sjajno", "fantastično", "neuvjerljivo", "to isto ka3/4e Diderot, samo mnogo ljepše", "eh, kad bi tako bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna što je entelehija", - "ateističke la3/4i i svinjarije!..." 
Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduševljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, oduševio i prokomentirao knjigu Mirko Pogačić, koji ju je "pročitao" još 22.II l923.godine. 
Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspolo3/4enja naći će se još na mjestima gdje je čovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim 3/4eljama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noći ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju bilje3/4nicu da bi pri mjesečini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantična erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje čovjek također 3/4eli da bude što više sam i nesmetan, ali zna da će iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj enblem, svoje "3/4ivio" i svoje "dolje". - 
Misliš. Misliš o svemu, to jest o bilo čemu i čudiš se koliko ima toga o čemu čovjek mo3/4e misliti. Mnogo, mnogo je misli. Čovjek je postao i po zanimanju "mislilac". Onda njegova gospođa viče na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata radi!" - to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli: "Kako je moja 3/4ena glupa! I za kog sam se vraga uopće o3/4enio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu, tataradi!" - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"... okrenuo se na bok i zahrkao. 
I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvišne misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more. 
Kako smo se zetvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze! I tako milo šušketamo mislima u našem intimnom polumraku: "Ja nisam identičan s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinačno, također, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se čvrsto u sebe, mi mudri, i dr3/4imo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne uka3/4u velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejza3/4e, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajući mračnom alejom: 
A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles... 
...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noći: "voyelles... voyelles"... 
Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama. 
- To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tuča! Katarakti pogrda pljušte iz njezinih usta teško, pljosnato kao da3/4d napuklih činela, kao kotrljanje starih lonaca; oštro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: - taf! ... Uvrijeđeni ostaje smučen, zblenut, nemoćan, bez ijedne riječi. Jer Toninka pogađa uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na kome se obično krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se čovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neočekivane usporedbe, razvija bogatstvo retoričkih figura, lupa i uništava neprijatelja metaforama, metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i - pljus! - pljus! - ćuške. 
Na ćuške si otvorio prozor i ugledao neočekivan prizor. Oni3/4i, crni, sme3/4urani 3/4andarm-ponarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, ćuška Toninku svojom koštunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu končanu rukavicu. 
- Ću da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! - dašće podnarednik i vuče Toninku. - Ajd sa mnom na stanicu! - No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na školskim vratima i 3/4andarm uzalud pokušava da je otrgne. Vuče on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne mo3/4e, pa već ne zna šta će, čega da se prihvati; viče, topće na mjestu, bijesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu - komandant, to jest najviši po činu, pa ako i nije formalno baš "komandant", on je komandir 3/4andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i poredak. On se već dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i treća zvjezdica k one dvije i uspostavila već jednom tu bo3/4ju naredničku konstelaciju na njegovu ramenu, to koštano trozvije3/4đe koje u 3/4andarmerijskom zodijaku znači povišicu plaće, pravo na 3/4enidbu i što je najva3/4nije - sablju o boku, jer već vidi i sam da je smiješan kad komandantski polo3/4i ruku na dr3/4ak bajoneta, smiješan kao koza kad maše svojim kratkim repićem, Bog kozi, ka3/4e se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza! Doći će on do sablje, pa makar... Satjerat će on sve te "antidr3/4avne" u mišju rupu, sabit će im on glavu među ramena da neće ni kihnuti, majku im prevratničku! 
I sad tu mu, gle, prkosi ova neka šašava pompadurka (on je sve 3/4ene iz nekog razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prika3/4u gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne dr3/4i "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga šokačkog što se sve iz ovoga još mo3/4e izleći. 
Dolazilo čovjeku da pobjesni. 
- Miči se, marvo pompadurska, na stanicu da ideš! - viče on i pljuska Toninku, a ona se i ne miče nego samo r3/4e od boli, ali kvake ne ispušta. 
Iz susjedne kuće u kojoj je u prizemlju bila smještena kuhinja za današnji banket istrčale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregačama, s tanjirima i ubrusima u rukama, one su sada s usidjeličkim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu. Iza usidjelica boja3/4ljivo proviruje na vrata i fratrićeva glava, nasmiješena, zadovoljno obasjana srećom gladna čovjeka s punim ustima, u kojima fratrić 3/4vače birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne duše. 
U toj kuhinji bilo je još i nekoliko starih prosjaka koje si viđao još od jutros kako njuškaju ovuda oko kuhinje i pobo3/4no prevrću očima pred ovim usidjelicama spominjući u svakoj svojoj prosjačkoj rečenici ime gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola. 
Neki su od njih sada čučali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno goveđe meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujući kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili vino iz zajedničkog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci između sebe razgovor, posve nezavisno od onoga što se događalo na ulici. 
- A okle si ti, prijatelju? 
- Joa? Joa sam iz Smričevice... pokojnoga Moaloga Stipana. 
- A di ostaje Smričevica? Bit će tamo povarh Splita put Imoskoga? 
- A ne, Smričevica voam je od broačkih škojih, poak gore... A ča tebe, prijatelju, zovu Li3/4njoak? Smišno nadime - Li3/4njoak, Mene zovu u Smričevici Papagalo... 
Prosjaci se sve onako 3/4vačući nasmijaše tom nadimku, pa mu se nasmije i sam "Papagalo iz Smričevica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim 3/4ivahno: 
- E, perke mi je šjora Rozina, još je fala bogu 3/4iva u Supetru, bila doala jedan čarnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma ča će reć, prijatelju, da tebe zovu Li3/4njoak, a? 
- Perke li3/4e svakomu guzicu za pjat fa3/4ola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma ča proverbij govori: karv po 3/4ili, a kila po baštini! 
- Ostavi ti moje pokojne u miru! Ča vi mislite, ča vi mislite da smo mi mona? Da ne kapimo vrazi pinku vaše divje besi de? 
- A ča ćeš, moj Li3/4njoak? Svega se čini za ovo smardeće tilo. A kad čovik umre - prk! - pardac u ruke. 
- Bogat i siromah, smart ne pita ča si i koji si? 
- Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A ča će mu sad i loj i vuna? A bil je radišan čovik, pokojan. 
Na tom mjestu miran tok prosjačkog razgovora prekine iznenadan 3/4enski vrisak. Prosjaci tek tada obratiše pa3/4nju na ulicu. 
A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strčale se u kuhinju. Fratrić je samo povukao glavu unutra i prestao 3/4vakati, očekujući da će svakog časa prasnuti i hitac. Jedini se stari "Papagalo", videći da 3/4andar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pištoljem, usudio izaći na ulicu i intervenirati. 
- Ma ča si lud, čoviče bo3/4ji? Pusti je s mirom kad nikomu ništa ne čini. - - Ah, jest... da mi gosn' 3/4upnik napravi prijavu! 
No kao da je 3/4andaru najedanput sinulo: "A što, bogamu? (c)to mi se tu ovaj neki 3/4goljo dolazi da miješa u moju slu3/4bu?" pa zaboravivši potpuno na Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na poznati 3/4andarski način: 
- A čuješ ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a što mi se ti tu miješaš u moju slu3/4bu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? Ćeš mi ti da naređuješ što imam da radim, je li, bitango? (c)to se smiješ? Marš, da te više ne vidim! 
Smješka se "Papagalo" dok ga 3/4andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza 3/4andarovih leđa tiho na prstima odmiče, pa je očito da tim smiješkom nastoji još jače izazvati 3/4andara i privezati njegovu pa3/4nju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno već sa dvadesetak koračaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi. 
Komandir se jedan čas kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lični račun ili da propisno goni odbjeglu uhapšenicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenuše u potjeru za Toninkom. 
Mo3/4e se slobodno reći da je Toninku sam bog spasio. Osjetivši 3/4andara za petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natrči na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti prelomio da mu je na koji način pala u šake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoči po pravilima slu3/4be u stav "mirno" odsalutiravši počast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostrušenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa. 
Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajući poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratrić pokleknuo na oba koljena i sklopivši ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oči iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu. No na tom putu od konobe do neba naišao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio. 
U taj si čas upravo promatrao Li3/4njaka u kuhinji s većim interesom nego ne znam kakvu napetu kazališnu scenu. Tamo dolje u konobi svi kleče, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Li3/4njak otraga, svima iza leđa, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flašu. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujući im sadr3/4inu. Namjerio se tako na velike zalihe pečenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u d3/4epove. U prosjaka tih d3/4epova ima posvuda u njihovim prnjama i na najčudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa, a rupa ima na siromaštvu... no, što da se i priča. Tako se Li3/4njak snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se još mučio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj 3/4alosti ipak odreći. 
Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti! 
Taj kruh naš svagdašnji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u dan današnji ostaviti samo zato što mu kaput ima na leđima ogromnu rupu i ne mo3/4e da sakrije i kruh i vino. Ili - ili? 
Gledaš kako se Li3/4njak dramatski koleba između kruha i vina, između tijela i krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odlučio za krv, nisi se više mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh. 
Sve se pokajničke glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemičan izazov u ovom svečanom i svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega šesnaest u bijelo odjevenih djevojčica sipa cvijeće iz košarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodeći se za ručice, skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se čini da slušaš anđeoske soprane kako na nebu slave gospoda, a Li3/4njak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski njuška po loncima, krade meso i vino i samo što ne plače za hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav strašan nesklad, gospode, na ovoj kugli koju si, ka3/4u, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao? 
Na tvoj smijeh fratrić je uzbuđeno ustao kao da će on sad smjesta nešto poduzeti. A šta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim strašnim pogledom kao da te 3/4eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjećaš stroge fratrićeve oči na sebi, no ne osvrćeš se mnogo na njih, nego si se sav posvetio Li3/4njakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Li3/4njak da ga motriš i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja ka3/4iprst pred usta i daje ti znak da šutiš, a ti mu klimanjem odgovaraš da bude bez brige. 
To je fratrića najviše i razljutilo što ga toliko bagateliziraš te nećeš ni da ga pogledaš nego sve gledaš nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odlučno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za objašnjenje, kad ga visoka i daščata usidjelica povuče za rukav i nešto mu ispriča šapatom praveći rukom kretnje ispred čela, a tim se kretnjama obično pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratrić se, izgleda, zainteresirao 3/4ivo za "tvoj slučaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom. 
Taj fratrićev "obrat" u konobi otkine Li3/4njaka definitivno od onoga nesuđenog hljeba, ali on, majstor situacije - briše hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije. 
- Ma, recite mi po duši: vi ste sigurno lajko od kuventa? - počinje Li3/4njak obuhvaćati fratrića ovako izdaleka. 
- Lajko? - čudi se fratrić. - A što je to "lajko"? 
- A to će reć oni... oni ča zvoni, ča kuha, čisti i redi... Ćemo reć... lajko od konventa. 
- A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca. 
- A, to će bit od reda svetoga Franciska? Kako ča je padre Bone? A eto, jedan je od jednoga, drugi je od drugoga reda, mo3/4e se i pogrišiti, a govori se "čovik griši", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi nećete više jist? Ovo vam je već sve ostinulo... - i pru3/4io Li3/4njak prste u fratrićev tanjir. No okrenula se ona ista visoka i mršava djevica i udarila svom snagom Li3/4njaka po prstima velikom drvenom 3/4licom koja joj se našla u ruci. Kako je Li3/4njak naglo trgnuo ruku zarzavši od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je dr3/4ao kaput, isklizla mu flaša iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je u3/4asnuto kako suha crna zemlja po3/4udno loče dragu krv Isusovu. 
- Auh, kurbo prokleta! - zajauknuo Li3/4njak od desperacije. Bio je toliko očajan te nije ni opazio što je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjeći. 
Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom 3/4licom koja bi mu bila nos spljoštila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Li3/4njak snašao i potrčao prema vratima te ga je sljedeći udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leđima. 
- Nesritni lupe3/4u! Čekaj, čekaj, sad ću ja poslat po 3/4andara! Jeste ih vidili, koji su ovo lupe3/4i? Sve su ovo "tko će im dati mukta 3/4derat"! 
Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerična srd3/4ba i stala je mahnito lupati onom drvenom 3/4licom po prosjacima: 
- Marš! Marš vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupe3/4i! Linčine proklete! Svi ste jednaki, nesriće bo3/4je! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit će manje gada na svitu. Nikad vas ni vidila kuća bo3/4ja, nesritni neznabošci! Dojdite mi samo drugi put! - zaprijetila je još s vrata drvenom 3/4licom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali više za sebe: "Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"... 
Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez uzbuđenja i cinizma, štaviše, nekako samilosno: 
- Eto, ljudi moji, ča će reć 3/4enska gloava bez mu3/4a; najedoanput joj udre 3/4ešćina u gloavu... A mo3/4e bit da je i dobra 3/4enska... i sarčena za dat siromahu... 
Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozorčića pojavile dvije bijele voštane maske sa spuštenim vjeđama. Za njima se 3/4uri odozdo i treći bijeli prozorčić na koji gleda 3/4ivo nasmiješeno, rumeno lice mlade lijepe 3/4enice i začu se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasić: 
- Časna sestra Čelesta, jesu časne sestre gore? 
Dvije bijele ništice samo se nijemo pogledaše kao što se ribe pogledaju u vodi i pođoše dalje ignorirajući taj kliktavo vedri 3/4enski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga. 
Jadna mala opatica smjesta shvati zašto su se sestre oglušile na njezin glas; okrene se i sasvim 3/4alosno pođe niz ulicu. 
Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome ništa ne vidiš osim sebe... A i sebe tek naslućuješ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu... 
VI 
Pleteš sitno, pa3/4ljivo san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Redaš očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mre3/4u u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijeće hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti. 
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako, lijepo i namata beskonačnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete čudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom pređom sna. Prelijeću poslednji meteori, u očima rasprsnula se posljednja raketa, svečanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i 3/4uti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim. 
Slatko te opija dugo 3/4uđeni san... I gle: već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltičnim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca u krvi, počivaju umorno 3/4ivčane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava neće da usne! Glava tra3/4i još jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo... 
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trula i otprhnula. 
I opet si ostao budan. 
- Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao mišlju zaustaviti pticu? Ja ću je opet vratiti... 
I pokušavaš da vratiš zaspalu ptičicu na granu i da je prekriješ tamom. Puštaš da padne noć na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza3/4, zatim sve dublja, sve mračnija noć. 
No tama neće da priđe tvojoj glavi. U očima ti se ponovo pale 3/4uti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. Čitavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana, Izlazi mlada jahačica i juri arenom, stojeći uspravno na dva konja u galopu. Ali najmučnija je slika: akrobat visi o no3/4nim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grčevito zaklapaš oči i okrećeš glavu zidu da ga ne vidiš); trzaji čovjeka na trapezu, hvata dobačeno u3/4e i vuče gore sebi jahačicu koja dr3/4i kraj u3/4eta u zubima. No3/4ni palci na trapezu i zubi na kraju u3/4eta - dvije tačke tvoje stravične napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom času tvoja pa3/4nja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opru3/4ili tvoji palci. A dotle te đavo neprestano muči: "Gledaj kako joj dršće donja vilica, iznemogla je, vidiš li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jače stiskaš zube, jače savijaš prste na nogama, luđački ste3/4eš mišiće na cijelom tijelu i dr3/4iš akrobata na trapezu i njegovu partnericu, dr3/4iš i strepiš i ne dopuštaš im više nikakav pokret. 
Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visiš i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na nešto čvrsto, sigurno, da stanu na čvrsto tlo, da odahnu, da odahneš, da se okreneš na drugu stranu? Već ti je ruka utrnula i grč ti je stegnuo oba stopala, više ne mo3/4eš, ne mo3/4eš... "Dokle ću ja spasavati 3/4ivot ovim ljudima?"... 
Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spašen! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - ništa. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oči. 
To je sat odbio tri četvrti. Jedanaest i tri četvrti. Ona 3/4arulja na ulici, čije svjetlo pada u tvoju sobu, još gori. Svjetlo će se ugasiti tačno u pola noći i u sobu će ti se ušuljati noć. 
- Još, dakle, četvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati! 
Ne znaš ni sam zašto, ali panično se bojiš one tmine u sobi poslije gašenja 3/4arulje. I svake noći hvata te taj isti strah da nećeš usnuti prije ponoći. Mučiš se, prevrćeš, pokrivaš se plahtom preko glave i kupaš se u znoju od vrućine i od straha. Neprestano ti se čini da netko hoda po kući. Neki tihi, pritajeni koraci, šum teške svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigušeni koraci u papučama, onda zvecnu čaše u kuhinji, pomaknu se tanjiri i - bum! - nešto bubne o pod! 
- Ah, to se kokoške premještaju na motki dolje u konobi, to kokoši sanjaju -- misliš razumno, no svejedno prisluškuješ i čuješ kako ti srce panično bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tišini ulijeva ti još veću stravu. 
- Mjesec će noćas kasno izaći; još imam samo četvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti... 
Misleći tako, gledaš svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napušteni. Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je 3/4iv, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u d3/4epove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema... 
I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe. 
Kako je strašno biti sam sa sobom u ovim noćnim tišinama! 
U ovoj kući poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: još se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukućani razbje3/4ali u strahu, on je mirno sjeo na stubište i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo čudnih, prema pričanju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio 3/4eniti, umrla zaručnica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, šutio, samovao, ludovao, jadan, neutješan. Ali vrijeme je učinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se više nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka 3/4enska maska, tanka, vitka, lepršava i sva nekako prozračna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopće divljenje. Kad je došao na red takozvani "3/4enski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo više nisu napuštali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da će od toga "nešto biti", da je to njegova nova ljubav i da će to sretno svršiti. Neke gospođice ne zna se da li više od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naručaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaćena jedva dodirujući vršcima prstiju nalašteni parket pod nogama. Tada je njega počelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Tra3/4io je u sjećanju gdje je već jednom čuo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no čim bi se on jače zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjećanja iz glave izletjela. 
Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izašli. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na naše grobije gore na bre3/4uljku obraslo čempresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaručnički prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne mo3/4e pokazati lice. Obećala mu je zatim da će odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeća da se neče zaljubiti u drugu 3/4enu. Ona će uvijek biti tako mlada, vitka i lepršava, pa i onda kad on već bude star i nemoćan. Dolazit će sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on više nikada nije došao k sebi. Od te se noći njemu i pamet pomutila. Otada više nije progovorio nijedne riječi. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zaručnica i da mu se otkrila na groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. - A ti se smij koliko hoćeš - tako je završila svoju čudnu priču o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaješ ga samo po fotografijama. No one oči pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobičnom simpatijom, i sada neprekidno strepiš u ovom strašnom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim očima. 
Mo3/4da to on obilazi noću svoje tragove? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si večeras za večerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je među tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se ko3/4a je3/4ila i tvoj ironički smiješak bio je toliko izvještačen da je to i stara primijetila. 
Priče o smrti, o mrtvacima; mrtvi svećenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se duša muči u purgatoriju dolaze noću u crkvu da slu3/4e sami za sebe mise... "To je istina; pripovijedao je to sada već pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao". 
Sećaš se sada u krevetu tih priča i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumiješ: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija 3/4ivaca, mo3/4da i učinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si pročamio u ovom istom mraku koji se turistički zove "sunčana Dalmacija") i bojiš se, panično se bojiš tmine, a stara čvrsto vjeruje da noću hodaju mrtvaci - i usuđuje se usred noći, bez svijeće, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kiša! 
- To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi... 
Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvrđavi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom br3/4e i odlučnije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest. 
Ponoć. 
- Sad će se ugasiti - misliš na onu električnu svjetiljku na ulici i 3/4miriš. "Kad otvorim oči, bit će mrak" ... 
Brojiš satove grčenjem desnog stopala i uz put se sjećaš kako si motrio mršavog zgurenog čelistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misliš još o mnogim sporednim stvarima - od straha. Strah te je pa se prenavljaš pred samim sobom: ah, što? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hoću! A u stvari sav strepiš... i malo, samo malo razmičeš trepavice: "Još gori"... I opet 3/4miriš, "Još gori... još gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti goriš, on gori... Jedan, dva, tri, četiri, pet"... i tvrdoglavo odlučuješ da ne otvaraš oči dok ne nabrojiš pedeset, no nisi još nabrojao ni petnaest kad ti se učinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oči - gori! 
- Kako je tek bilo onom jadnom dječaku u grobu? 
To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred večer na groblju nakon što su zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i dječaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvački stan. No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo popeše iz grobnice. Ostao posljednji mali dječak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim našalili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili dječaka u grobnici. 
Kasno uveče prošetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i čuju ljubavnici stravičnu viku dječaka iz groba: "Ja sam mali Mohuna! (r)iv sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je bio neustrašiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noći i umro od straha. Već je bio sav pomodrio, nesretnik. 
- Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, među mrtvacima! - Nastavljaš svoju nemirnu, paničnu misao i uz put pro3/4ivljavaš sve strahote jedne takve noći u grobnici. 
Odbija četvrt. Svjetlo gori. 
Pa se upuštaš sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidiš kraja i dolazi ti da vikneš, da zoveš, da se prodereš u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!" 
- A što vidiš? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, ništa ne vidiš! Ni sebe ne vidiš! Ni svoju ruku ne vidiš pred očima! 
Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid le3/4i krevet? 
Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panično tra3/4iš neku osvijetljenu tačku u tmini, neki sigurni predmet da nasloniš svoj stravični pogled. Niču ti pred očima lica, mnoga lica: evo Toninke sa strašnim zubima-deračima, pantera spremna na skok. Don Toma se smiješi lukavo, cinično, i taj njegov smiješak polako se razvlači u grotesknu grimasu usta, u polo3/4eni broj osam, koji se preobra3/4ava u naočale, a malo ni3/4e crna tačka raste u brčić i oko brčića smiješak... tipični smiješak doktora Kaulia, općinskog liječnika-politikanta, u crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mršavi magister-apotekar s umjetnim 3/4utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mučiš se da mu to zubalo dr3/4iš u ustima, no čim magister zine (jer on ima nešto da ka3/4e), zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza. 
Zatvaraš oči pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi, inkvizitorski pogled maloga fratrića. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stojiš pred njim kao pred sucem koji te osuđuje na smrt: da budeš 3/4iv zakopan! 
Od straha nastojiš da sve izvrneš u šalu, pa gurkaš intimno fratrića u rame: "Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me uplašili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja što? - dijete, kratke hlačice, pobo3/4nost u srcu - njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je čitao evanđelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni 3/4upnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje su oni naši stari dobri svećenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?" Fratrić nijemo sklopi oči u znak potvrde. 
Dakle, osuđen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti šapću: "Ne bojte se. U grobu ste 3/4iv. Mi imamo veza..." No ne vjeruješ magisteru, njemu ispadaju zubi, čini ti se da la3/4e. 
Zatim igraš karata s liječnikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu: mirišu suhe smokve i katran. No, u stvari, i nemaš karata u rukama nego si raširio prste lijeve ruke pa bacaš prste umjesto karata i prepireš se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte!" No liječnik ne uva3/4ava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magister ka3/4iprst i glođu tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Li3/4njak i Toninka kolju kao pas i mačka: čuješ kako re3/4e jedno na drugo i kako im hrskaju kosti među zubima. 
Odjednom - pras! - nešto tresne po palubi a Li3/4njak muklo zalaje... 
Slika se raspršila. Kad si otvorio oči, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjesečinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje re3/4anje slušaš i dalje uz tihi šum vjetra, i čini ti se da ti čulo sluha i dalje sanja... 
- Ah - da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i pas je zalajao... Mjesec sja... 
I dugo još slušaš kako se na ulici psi kolju oko kostiju što su ostale nakon jučerašnje gozbe i kako zloslutno tule u noć i laju na mjesec. 
SUKNJA 
...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadić uspavanke koju je čula prošle godine prilikom posjeta gospođa od "Javne dobrotvornosti" dječjem zabavištu kod opatica (djeca su je u čast gospođa otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih riječi, pa ih sada ponavlja kuhajući ručak i zuzucka po kuhinji kao muha kad uđe u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna više iz njega izaći. 
Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, četiri pet rajčica, mrkvu, peršin, šaku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga kuša dugim, boja3/4ljivim jezikom. 
- Tako, - reče suznih očiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obriše prstima suze, a nos usekne u pregaču. 
Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi što je htjela. Mogla se baciti na kanape i čitati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, još zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i u3/4ivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaćice, grudnjaci, noćne košulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasništvo, već mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ru3/4ičastu, nje3/4nu, pjenastu svilu, činilo joj se da je neke pa3/4ljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu pro3/4me milina od same pomisli... 
S nasladom je osjećala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik - mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: četiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Raskoš mogučnosti. Mamci. 
Stajala je nasred kuhinje sa svojim omašnim bokovima, neodlučna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagri3/4ljiva samoća sa svojim opasnim dra3/4ima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojaviše se bijela, okrugla koljena. Još su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i nečitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kiša i vjetrova. Ona umoči palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz d3/4epa komadić olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom. 
Misli joj kao laki, hitri oblačići prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojčica nad šarenim bombonima; ne mo3/4e da se odluči kojeg bi najprije metnula u usta... 
- Ne - zašapće kao da je podlegla napasti. Ne, neću, neću! Nemoj, mišu, neću tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neću! Ti bi sve rekao mami... - doda s maznim spočitavanjem. 
I doista, neće miša, nego mjesto njega piše iznad koljena na bijeloj glatkoj ko3/4i Toni. 
-Toni! - usklikne uzbuđeno i nasmije se gotovo raskalašno, zavodnički. - Toni, ni-ni-ni, moj mali! - Pokuša ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju. 
- Onda... - zastane naglo, u3/4asnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreću. Lice joj prekrije mračan oblak tuge. 
- Ah, dušo moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patnički, bez glasa, puna nesreće, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi šutljivo, nijemo kao šećer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. Čak i obriše usta s rezignacijom. Pregorjela je. 
- (r)eni se, 3/4eni, ludi mali! Poslije ćeš se kajati... 
To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestašnoj, sretnoj neodlučnosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuđenja: dodirnuo ih je hladni grafitni šiljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljunić sreće. 
- Mali, mali, bimbilin - govori ona pišući, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali, mali bimbilin... 
Zaklopi oči od prevelikog sjaja. Sve bliješti u njoj od njegove blizine. 
- Vjeko... Vjeko... - dašće vjerno, bezumno. - To još nisam nikome... nikome... Ah... 
Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav. 
Da, ljubav. Čemu to ironizirati? Nije ona nipošto bila stara; svega pred par godina prevalila je četrdesetu sa suzama u očima, a još je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te ćemo, više iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova čast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ručak. 
Djece joj načelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, što je, uostalom, svejedno kad se ka3/4e da djece nisu imali. Stan su uzeli u općinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, općinska je zgrada imala sva četiri zida slobodna, što joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a načelnik je imao svoju vlastitu kuću u zabačenoj uličici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gušila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa četiri prozora pucao joj je pogled na sve četiri strane svijeta. Tako je bila okru3/4ena sa svih strana zanimljivostima 3/4ivota našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih dra3/4i. Ali ipak onaj što je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kućice, što su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmoćnim gospodstvom općine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu strašnu napast, koja ju je, doduše, napajala bla3/4enstvom, ali, naravno, i očajem. Tu u jednoj od onih kućica bila je odnedavno otvorena nova brijačnica vrlo privlačne unutrašnjosti, u kojoj su dva velika brijačka ogledala optimistički vedro gledala na mušterije i uslu3/4no im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladići, istiskivali prištiće, začešljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; čak bi se s odraslom va3/4ooošću dali sapunati i brijati onih dvadesetak 3/4ućkastih dlačica, što su im samosvjesno počele izbijati po licu. 
Gospoja Oliva je, dakako, dr3/4ala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Svi oni "njeni" mladići, i Toni i Vjeko i miš i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke, neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, čudnu 3/4ensku če3/4nju. 
Ljubav? A zašto ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjesečevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava površina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeđena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjesečeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bića, bilo je to nešto vrlo burno i zamršeno kao groznica. Upalilo ju je nešto jednog dana (a što i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kućne marljivosti i razbudilo u njoj neku čudnu radoznalost. Prozori su joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki štropot, pa čak i zvonka magareća potkovica na pločniku počela ju je neodoljivo privlačiti k tim otvorima u svijet. Činilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviđena zbivanja i da će se pred njom, čak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati nešto neobično i potresno, kao u kazalištu. 
Eto, mladići. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje sna3/4ne vratove, pleća, razgaljene ruke, noge; muškost igra u njima, mlada, škakljiva, stidljiva. Mamini sinovi! 
Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve pričesti, u dahu svibanjskog cvijeća, što miriše po crkvama u slavu bezgrešne i čiste djevice. Djevičanski miluje očima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu šarene i neobjašnjive duge njenih 3/4elja bez jasnih granica između pojedinih, posebnih če3/4nja. Naslućuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, strašno pla3/4enje i šuljanje čudnih osjećanja, nestalno, neodlučno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim određen, zamaman i strašan smisao, i već je osjećala gvalju 3/4arke če3/4nje u grlu i strah od slatkog, zagušljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastičnom šarenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i čistu bjelinu materinstva. 
Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Pratila je zadivljenim i bri3/4nim okom njihove budalaštine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilići kad naiđu na 3/4iva kukca, pa ga gledaju prestrašeno i pijuču za mamom da im objasni to čudo. 
Čudovišta u suknjama, što razbludno miču svojim oblinama pred očima mladića i šire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiću pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetlić, splete se i padne u mračno krilo mekane i ljigave 3/4ivotinje, što ga svega ispije svojim po3/4udnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile 3/4ene - monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave 3/4ivotinje i otrovno cvijeće. 
S u3/4ivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar di3/4e suknje 3/4enama, kako bezobzirno i obijesno, muški smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobo3/4njega stida, a one, kreposne zaprepaštene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lađe u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao nešto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A što je ispod? - 3/4alostan i smiješan gad i stid 3/4ensketine... Oh, bo3/4e pomozi! 
Gospoja je Oliva s pobo3/4nim strahom potajno prezirala to djelo Bo3/4je u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogućnost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, isključivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila nešto drugo. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ona se okru3/4ila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetište i polo3/4ila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali čisti odred od očiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina. 
Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestrašeno spusti haljinu, kao djevojčica od dvanaest godina zatečena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge. 
- Ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene! - vikao je glas na ulici. 
Gospoja Oliva potrči k prozoru da joj ne bi, zaboga, što izmaklo od najavljenog događaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti... 
- (c)to je, Lintro? (c)to se prodaje? - upita 3/4ivahnim glasom punačka mlada 3/4ena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskočili na sve četiri strane. Bila je u crnini. Udovica. 
Lintro, i ne pogledavši udovicu, omota brk oko ka3/4iprsta i stane smiješno iznenađen pa zakrekeće u stihu: 
Ne prodaje se 
nego daje! 
Daju l' 3/4ene - 
evo mene! 
i hop! - vještim zamahom štapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne u3/4asnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoči nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovičine noge. 
Gospoja Oliva osjeti 3/4marke sreće po bedrima od u3/4ivanja u sigurnosti. I nasmija se. 
Mande Prkelina - 
suknja do kolina, 
digni zeru više, 
da Lintro ne uzdiše. 
Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemoćna; štap je ispru3/4io preda se kao konjanik sablju kad ide na juriš. 
- Vra3/4ji Lintro! - smijala se udovica, osjećajući se počašćena. - Star si, a još si lud! 
- Ko je lud, pljuni mu na ćud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo po prozorima, namigujući brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivši se sama pred svim tim nasmijanim svijetom. 
Ja sam taki, 
a ti taka, 
svakog resi 
svoja dlaka.s 
Spusti štap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrđenom postupku za početak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teško, kao poluge lokomotive. 
- Kuda sti3/4em, suknje di3/4em... - vikne još na odlasku razmetljivo-bećarski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuvši štapom, svojim trijumfalnim i slavnim oru3/4jem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled. 
Krene. (c)ala se završila i on pokuša uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu što je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoću i upravo smiješno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propašću, smrću... Njegovo je vikanje kru3/4ilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedočenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijućeg, prodiralo je u svaku uličicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, šibalo lijenost i nehaj. 
Korača Lintro odva3/4no i viče za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno slu3/4e: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispru3/4io ruku na štapu kao da prite3/4e uzde i usporava nepotrebnu hitnju. 
- Ljudi, 3/4ene - zariče na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - čujte anđela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga bo3/4jeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude više, pritegni kaiše! Za u3/4inu slanu skušu, za večeru krst za dušu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne slušaj 3/4enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. (r)uri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar! 
- A ovo ti viče Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga što je prije vikao. 
Luta njegov glas krivim uličicama kao ukleti zov bijede i rastu3/4i gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom. 
Ona nije voljela starce. U njima je gledala nešto sebično i pro3/4drljivo, nešto 3/4ivotinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika. 
Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubo3/4nicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je još za 3/4ivota poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoći čekala samo duhovnu nagradu za prinesenu 3/4rtvu. Prava svetica. Druga, bivša prosjakinja, skupljala je krpice i šivala haljinice za kćerkicu, koju je očekivala da će joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plačući molila da joj pokloni napršnjak, jer kako će, jadna, šivati bez napršnjaka... (r)ivjela je tiho u svom kutu, šivala krpice pjevušeći svojoj budućoj kčerkici nina nani i smiješila se sretno. 
Ali onih pet-šest goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plašila. Neprestano su nešto tra3/4ili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih šljiva, zbog stolice! I to baš šljiva, za suhe smokve nije htio ni da čuje! Drugi je opet 3/4vakao zelene borove iglice (jer da to čisti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da 3/4ivi "prirodno" kao i 3/4ivotinje u štalama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na što je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarđale stvari (tko zna zašto mu to mo3/4e jednom slu3/4iti?), pa je kod sebe napravio skladište kojekakvog smeća. Prava pokora, bo3/4e oslobodi! Sama nije znala šta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim čudovištima? Konačno, i milosrđe ima svojih granica! 
Doista, starci su kao kazna bo3/4ja. Gdje god se nađu, smetaju. I odmah počnu razvijati svoju štetnu djelatnost, kao po nekoj du3/4nosti; oni neće da im se ka3/4e da su se ulijenili u starosti, hoće da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih više nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvađani s cijelim svijetom. 
Svaki put kad je posjećivala ubo3/4nicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bivše austrijske tvrđave "Gospina baterija", gdje su 3/4ivjeli starci. Tko zna što oni smišljaju u svojim opakim i sebičnim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih šljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice... 
Gospoja se Oliva zgrozi od gađenja... 
Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrđavi njena doma, mu3/4a, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvišena, čista... 
Glavno, ona ga se ne boji, kao što se boji onih staraca... Ima na njemu nešto čisto i svečano, nešto sveto. Doista, kojiput joj se učini drevnim svecem što ka3/4njava 3/4ensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vuče se 3/4ivahno po svijetu, prionivši smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i štapom šiba nemilosrdno 3/4ensku pokvarenost. Ne tuče, nego razotkriva, razgolićuje la3/4nu svetinju i pokazuje svijetu što je sram i stid. Kuda sti3/4e, suknje di3/4e! Kao vjetar, pravedan i čist! 
On je nosio u sebi nešto od njena prezira. Ona se već više puta pozabavila mišlju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako oštro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu 3/4elju da na njemu izvrši čin milosrđa: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnošću... 
I doista, počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budućnosti. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj 3/4ar dobročinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja di3/4u spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjećanju, što je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubo3/4nicu bez uobičajenih formalnosti. Tu je, dakako, naišla na otpor gospođa iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zavičajne općine, krsnoga lista, pa čak i samoga identiteta. 
On je bio došljak, vlaj, negdje tamo iz tu3/4ne sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjačeći, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujući svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih građaninu našega stoljeća, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesnički nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka ništa više o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da će mu to ime dostajati do smrti. 
Međutim, nije dostajalo... Gospođe su se 3/4estoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneći ogorčeno stavak društvenih pravila, u kome izričito stoji... 
No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosrđa. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne ka3/4iprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog će vas kazniti!" 
Učinilo se prestrašenim gospođama da se u tom času dogodilo nešto u sobi, da je nešto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst bo3/4ji maknuo iz svog veličanstvenog mira i spustio se među njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. (c)taviše, po3/4urile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju. 
Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubo3/4nicu. Ne ka3/4emo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i nešto nalik policijskoj mudrosti, što su gospođe, kako su bile domišljate, donekle i nanjušile. 
- Jeste li vidjele, moje gospođe, koja je to vještica? - govorile su gospođe poslije ove burne sjednice. - Govorite vi što hoćete, ali ona, bo3/4e mi prosti, ima nešto od vještice. Jeste li čule kako je nešto preletjelo preko sobe, kad je rekla da će nas bog kazniti? Umalo što se nije i svijeća ugasila... 
- Ma da je meni samo znati zašto se ona tako zauzima? ... 
- Gospođo moja, ja vam se čudim što pitate... Boji se da joj on ne digne suknju! 
- Pak što da joj digne? I ona je 3/4ena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake - doda gospođa, sebi za utjehu. 
- Jest, gospođo. Ali, ako je vještica? ... 
Naklapanja. Praznovjerne bablje priče. Ništa one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu. 
Sad je bila mirna. Lintro u ubo3/4nici, a djelo milosrđa pred licem bo3/4jim! Noge joj zadrhtaše od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubiše od osjećanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetiše golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustiše se u sasvim nesputane i čak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije riječi po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladića. Morala je 3/4estoko stiskati bedra, da bi obuzdala 3/4marke sreće što su joj u bijesnim valovima plavili tijelo. 
Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao mačkicu, šaputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, škaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina? 
Glasovi mladića vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajući, prosipaju se kao orasi. A posvuda tu3/4no vise suknje i šušte neutješno, udovički osamljene, nezanimljive. Zastave su spuštene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miču se šutke na krakovima, kao smiješni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva. 
Ne prolama se više po uglovima: "Ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene! Kuda sti3/4em, suknje di3/4em! "Vihor je prošao. Sad je mir. Sad mo3/4e i sama bez strepnje izaći na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio štap u ubo3/4nicu, zabio ga u zemlju i dr3/4i se njega kao nepomične, čvrste osovine oko koje se svijet okreće; učvrstio se u sigurnosti, do smrti. 
Lintro je zabio štap u zemlju, podupro njime bradu i sluša bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je što oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubo3/4nicu, no ipak, pošto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti. 
Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uveče, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zarađivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvrđen kao program svečanosti, sa svim tačkama, i sve se odvija redom, tačno i sigurno, a svaku tačku očekuje s interesom kao novost, čak i s radošću. A koji put ima i iznenađenja, kupusa i krumpira, leće s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna. 
Njegove noge sada miruju. Počivaju u hladovini, nemoćne, zaslu3/4ne, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo šumi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, što su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ušla pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjačkoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijaštva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene"... 
Ali što je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? (c)to joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u prašini pred njenim moćnim nogama, previjajući se od zahvalnosti? 
Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrđave na slabom zimskom suncu, ohlađenom od kiša i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tu3/4ne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izlo3/4eni tu u ubo3/4nici. 
- Da je meni samo sedam 'iljada, išao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naša! 
- Sedam 'iljada? Nemaš ni sedam šljiva za, recimo, ljudski poć od sebe... 
- Ma govorim, kad bi' imao... 
- Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ćere u Americi!... 
- A zašto ti ona ne pošalje štogod? Govoriš da je bogata... 
- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak šalje njima. 
- A tebi krst za dušu! - reče Lintro, gotovo podrugljivo. 
- Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za dušu su mi ukrali. 
- (c)alju i drugi Amerikanci za ovo naše ubo3/4ište, pak sve popapaju one šjore gospoje od Dobrotvornosti. 
- E, da. Jerbo smo mi prostaci. (c)to će nama dolari i fina roba i postole "ameriken šu" s potplatima od gume? 
- Neka mi dadu što je moje, pak ću ja znati što će mi! 
- Roge će ti dat! One s tim pokrivaju svoju šporkicu... 
- Pa kad im se one suknje u3/4e3/4u... 
- To zna Lintro, on im di3/4e suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?" 
Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su tačku svoje cinične, muške nadmoći, i u3/4ivali su u njoj. Tresli su se i kašljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao što vjetar kovitla mrtvo jesenje lišće i di3/4e ga visoko u zrak, u bezbri3/4nost i mladost, da zatreperi još jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za šalu. 
Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke svečane prijaznosti, kao da prilazi dječjoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su još kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tišina, kao da je učiteljica ušla u razred. 
To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se upušta u neku neizbje3/4ivu pustolovinu. Pratila ju je, doduše, upraviteljica ubo3/4nice, mršava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoći. Odlučila se napokon da dođe vidjeti mirnog, šutljivog, spašenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim očima to čudo svoga milosrđa i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo. 
To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izlo3/4i te3/4em ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, 3/4marci su je podilazili od nogu pa naviše, gdje su se slijevali u jednu strašnu matičnu struju što je rušila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao što neke ljude privlače mračne dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je pru3/4alo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato. 
Pribli3/4avala se Lintru kao što krotitelj prvi put prilazi ukroćenoj zvijeri. Smiješila mu se laskavim osmijehom, koji mu je još iz daljine pru3/4ala kao mito za očekivanu krotkost i poštovanje s njegove strane. Ona je 3/4eljela sporazum i mir gotovo (eto, čak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je pošteno ulo3/4ila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosrđa, ona se 3/4rtvovala, te je sada s pravom očekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "ka3/4njivom prostoru", na dohvatu njegova štapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih 3/4ena, uzvišena! 
Lintro je sve to shvatio kao dobro raspolo3/4enje zaštitnice, gospoje Olive; kao lijep dan i radost što još sunce grije, iako se godina primiče kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da poka3/4e gospoji Olivi svoje zadovoljstvo što je u ubo3/4nici, gdje je napokon našao sreću, da iska3/4e svoju radost što vidi nju, zaštitnicu, jednom riječi, htio je da se poka3/4e sa svim svojim nekadašnjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje, da ne bi gospoja mo3/4da pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednačio s ovim zagri3/4ljivim i svadljivim starcima. Zato đipne na noge pred gospojom Olivom, čak i preko svojih snaga, te se umalo nije i srušio zbog pretjerane 3/4ustrine. No svojim čarobnim štapom on začas pronađe onu sumnjivu tačku svoje labave ravnote3/4e, kojom ga je obdario 3/4ivot, i svlada je s lakoćom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdr3/4ale taj stari statički trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna čudesa, kao muha što hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu kao "najbistriji dječak" pred kraljicu-majku, da uzveliča njen milostivi posjet sirotišta, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smušeni program, ako se programom mo3/4e nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i duši (napregni uši), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago 3/4ivi, hvala bogu i gospoji Olivi... 
Starci su se smijali u šaku: očekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnošću slušala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjećala se počašćenom. Ona je, štaviše, trijumfirala u sebi gledajući ga kako se napre3/4e da je odlikuje i uzveliča, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva. 
To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti koješta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke čudne, izmišljene riječi bez ikakva smisla, jer sad je već htio i nasmijati gospoju Olivu; počelo ga je zabrinjavati njeno svečano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom završi svoj program nekom šaljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je ončas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa štapom doleti, pa hop! - po Mari i Jeli o3/4e3/4i, opleti... I kako se razmahao 3/4ivo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaški stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbri3/4nog uličnog 3/4ivota "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene, kuda sti3/4em suknje di3/4em!", i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i di3/4e je visoko, do grla! 
Gospoja je Oliva bila još toliko prisebna da je pala na ispru3/4ene ruke upraviteljičine, i zatim se onesvijestila. 
Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog časa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao čovjeka koji je pao s kruništa tvrđave i razmrskao se tu kod njihovih nogu... 
A on sam spustio polako štap na zemlju, kao neki bojovni mač kojim je upravo probio a3/4daju, pa se, kao slučajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesviještenu gospoju Olivu nikako ne shvaćajući strahotu svoga čina, Pak što? Kuda sti3/4em, suknje di3/4em... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaćao... 
Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. Bila je osramoćena, izjednačena, uništena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne... 
Ponovo je slušala Lintrov glas po ulicama "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprašta od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kru3/4i po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i tra3/4i pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konačno smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razočaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima. 
Nitko nije znao što je ona izgubila. Tajnu je sačuvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjećao nekadašnje sreće. A bilo je nešto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prošlosti i slatkih uspomena... 
No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se više nije javljao. Kad su zapuhale strašne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i 3/4eđi, našli su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvrđavnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukočena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro. 
Našli su ga starci iz ubo3/4nice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svečan, s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kr3/4ljavog zimskog cvijeća bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i 3/4ena za pokojnikovu veselost. I načelnik se htio za nešto odu3/4iti, pa je odredio, uz prigodnu šalu, da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice, koje bi sigurno i pokojnik 3/4elio da su ga mogli pitati. 
Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvačkog sanduka le3/4ao je stari Lintrov štap simbolično i tu3/4no, sam i napušten, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolično i tu3/4no osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva gušila u plaču. Za sandukom su išle suknje, kao udovice. To nepregledno mnoštvo ucviljenih nabora odmahivalo je tu3/4no posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"... 
Sve je bilo mrtvo. I pusto. (r)eljela je Lintrov štap, i dali su joj ga. Ona ga je pobo3/4no okitila vrpcama i cvijećem i čuvala ga kao moći svečeve u ormaru, među svojim svilenim rubljem. 
Noći su zimske beskrajne i mračne, u njima vjetrovi urliču i kiše pljušte, a sna nema dovoljno za cijelu dugu noć, pa se često činilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra čuje glas "ljudi, 3/4ene, čujte anđela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivačem... "čujte anđela, anđela, anđela"... Otvarao se ormar sa škripom, a iz njega izlazio Lintrov štap i hodao bučno po kući, kao da tra3/4i vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara... 
Gospoja je Oliva budila mu3/4a i silila ga da osluškuje; on je čuo samo vjetar i kišu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila. 
Dala je odslu3/4iti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobo3/4nost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom. 
Ali glas se jednako javljao: 
...Čujte anđela, anđela, anđela, anđela... i tako svu noć. 
"A mo3/4da je on doista sada anđeo?" - sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim. 
PRAH 
Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-(c)iu, (c)iu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, nešto rečeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene! 
Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po vašem n! A što sada hoćete od mene nespretnjaka, od mene čudaka, osobenjaka i sakupljača starih ključeva? S tim ste me riječima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjećate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plača i lupali ste no3/4icama po šljunku (onda je ovdje bilo čistog, bijelog šljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: što češ mi ti s tim starim ključevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, bo3/4e moj!) Stara Lucija vas je čula gore u kući i pitala me poslije: "(c)jor Tonko, a što je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala ključeve", promrmljala je Lucija, "zato pitam." 
Znala je stara Lucija što je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog ključeva. Znao sam i ja da nije zbog ključeva. Da sakupljam ključeve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaručili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske ključeve, pa i vi, i vi sami, gospođo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski ključ, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!) 
Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plač i lupanje no3/4icama po šljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući. Morali ste čekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa no3/4ica!), pa ste sjeli na klupu među oleandrima i šutjeli ste srdito, jednu riječ niste više htjeli progovoriti sa mnom. Osjećao sam se kriv; što sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vaše glave, ali vi niste osjećali toga mirisa. I zbog toga sam se osjećao kriv, što vi ne osjećate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdiše. I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oproštenje, odricao se ključeva, obećavao... i htio vam poljubiti no3/4icu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom no3/4icom grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbačen, da bih napravio mjesta geometru. 
Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u ko3/4natu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iščekivati ga, udešavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je završio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je došao rat, čak ste htjeli za njim i u šumu otiči! Obući hlače i biti partizanka! 
Kad je Lucija donijela cipelu, otišli ste, ostavili me bez jedne riječi, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svršio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili ušljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu uši i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu. 
A što sad, što sad hoćete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se mo3/4da rugati ne kanite... geometrijo? 
Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, čistim šljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i mirišu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjećanju. 
Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otišli i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da ću baciti sve ključeve, osim onoga što ste mi vi poklonili, ključ od raja... Lucija mi je kasnije pričala da sam spominjao ključ od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je duša već na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam tra3/4io ključ od raja, vaš ključ (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otključati i zaviriti u vašu okrutnu, vašu strašnu dušu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga ključem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o čavao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako ključ od vrata paklenskih izvan kuće, ne bi li po noći došao po njega onaj vrag što 3/4ivi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li još pod prozorom, i, eto, jedne noći vrag ga je odnio. 
Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj ključ, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao što radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj ključ, da ga je ona sama nosila na poštu, a ja se ne sjećam, ničega se ne sjećam, bio sam kao lud od 3/4alosti. 
Čekao sam vas, gospo, čekao, dvije godine samo vas čekao. Nabavio sam i ploču J'attendrai toujours... i svirao samu ploču dan i noć i plakao sam uz nju, čekajući vas. Niste došli. Jedanaest je godina prošlo i niste došli - i što sad 3/4elite s ovim pismom? 
Pismo je dr3/4ao u ruci, neraspečaćeno. Mali, bijeli, nje3/4ni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, nje3/4nu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smiješila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razočaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje ka3/4e pokajnički "oprosti". Ali još nije smogao pokreta da raspečati pismo, još su oleandri strašno mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A ključa nema rajskog da raspečati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Ključ je odnio đavo one noći ispod prozora... 
Sav je drhtao od uzbuđenja. A govorio je: "Komično! Ona mi piše! Komično! Ana mi piše! Smiješno!" Htio je zamisliti njezino razočaranje, neuspio brak, tugu, če3/4nju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek što bi se počeo gibati taj sretni hod mašte, taj 3/4ivi 3/4marak naknadne sreće, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenčana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne svečanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromašan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu što ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog 3/4ivota pod pokrivačem rezignacije, jedanaest godina debelim. 
Ču Lucijine papuče gore po hodniku i turi pismo pod košulju. Trgne se odlučno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak pošao. Pošao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvađeno iz ormara sjećanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izašlo na sunce, izrešetano rupicama, nagrizeno zaboravom, čudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na mučnoj stazi jedne prošlosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu. 
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od šećera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobo3/4ne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim očima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska. 
Mahao sam vam ručnikom s balkona, gospođo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraćali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazeći zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos. To je bio vaš oproštaj sa mnom. 
Onaj ručnik i dalekozor još su stajali na posebnoj polici, oblo3/4enoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, još uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaša stara, luda tetka Roza s onog istog vašeg prozora. 
On zatvori prozore, na koje je udarilo teško ljetno sunce, povuče perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom pločom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao čitati, zato pričeka da mu se oči priviknu. 
(c)to hoće? Ključ sam joj vratio, ja nemam ništa njenoga. Mo3/4da drug geometar nešto 3/4eli? Mo3/4da preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreću koju mi je oteo i sam je u3/4iva? 
Sretno ti, dru3/4e geometru, samo ti u3/4ivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, učinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti znaš što osjećam.) Učinio si mi, dru3/4e... 
"Dragi Toni, pisalo je u pismu, čudno mi je i samoj što ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nećeš..." 
Njegovo lice obli sjaj velikodušnosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...) 
"...Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!" 
Dvaput je pročitao rečenicu, a shvatio je tek treći put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio riječi u stvarnost. Pet godina čekanja! Lijepo! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete čekanjem? 
Bio je zloban ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i pođe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tu3/4na maska razočaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh što satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao 3/4ongler što nosi flašu na nosu. 
Čekanje, čekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"? 
"Ti znaš, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenčanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za - čekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo što radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidiš kakav smiješan nosić ima!... što ono jadno zna za našu politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... znaš (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom... Hoćeš li, Toni? (Hm...) Moj mu3/4 o tome ništa ne zna. Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, već sam sve uredila s dum Vinkom. A mu3/4u sam rekla da ćeš nam ti doći u posjete na dva-tri dana, da vidiš maloga, a on je rekao: ,Neka dođe.' Znaš, on tebe cijeni, ka3/4e, ,iako je jedan od onih, nije surađivao s okupatorom. To je karakter'! On, znaš, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inače dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, što ćeš (ja? ništa!), bio je četiri godine u šumi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez čega mi ne mo3/4emo. Molim te, Toni, da mi ne odbiješ ovu molbu! (Hm...) Ako pristaješ, samo mi brzojavi kada dolaziš. Srdačno te pozdravija - Ana. 
P. S. Sakupljaš li još ključeve? Imam za tebe jedno iznenađenje!" 
I ja za tebe! reče naglas, zgu3/4va i odbaci pismo. Ru3/4an mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestašni đavo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, škakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tu3/4ne nabore, te lijene, ovješene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je o3/4ivljavalo, budilo se iz tupe, dugogodišnje ukočenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve više, sve neobuzdanije; razbio je i porušio sve ustave i brane namještenih, grčevitih grimasa i razlio se nezadr3/4ivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi 3/4ivi smijeh, sa svom silom ubitačne pakosti, koja je rušila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potočići suzica. Smijao se psovački gromko i teško, primitivno, pro3/4drljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu nešto gadno, neljudsko, neko strašno, osvetničko u3/4ivanje. 
Ustane, digne zgu3/4vano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i pošalje je na poštu s brzojavom: "Dolazim sutra - Tonko." 
Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je pričala, pričala... Pričala je o sinu koji je bio u borbi, pak se o3/4enio i sada je u Splita "na polo3/4aju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi bo3/4e, nekršteno! Ah, moj šjor Tonko, strah me je da se, ne daj bo3/4e, djetetu što dogodi, pa kako će, nekršteno čeljade, bo3/4e mi prosti, kako će, recite, onekršteno ugledati lice bo3/4je? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, šjor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja ništa ne razumijem, bri3/4na, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oči, moj šjor Tonko... 
On je šutio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj va3/4nosti krštenja bacila ga je u razmišljanje i zabrinutost. Odluka mu se praćakala u mre3/4i vrlo zapletenih misli, koje je starica još više zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio miješati. 
Osjeti tremu i kajanje što se odazvao pozivu. No ipak, dijete će se krstiti, on neće dirati u krštenje. Čast krštenju i moje puno poštovanje! Čak, štaviše, obavit će ga za geometrovim leđima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radošću. A ono poslije... to više nema veze s krštenjem. 
Riješio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog će je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza leđa, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski će on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, u3/4ivajući. 
Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao saučesnika protiv mu3/4a, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Ka3/4e, koji put mi dodije. Političar! Zalepršala je u njemu Ana, bijela, nekadašnja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u šaputanju, u migovima i zajedničkoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa šapuće jedva čujno i zove ga u zagrljaj. Naje3/4i se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo. 
- Preskočila vas je smrt - reče starica. 
- Kako? Smrt? - upita strogo, zatečen u sanjarenju. 
- Da, ka3/4e se - reče starica izvinjavajući se - kad se netko strese, da ga je preskočila smrt. A tko zna je li to istina? 
- Smrt? Nije volio da mu se sada miješa ta riječ u ovo raspolo3/4enje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan 3/4ivot za svu silu u3/4itka što ga je čekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udru3/4eni zavjerom. 
- Pasti će vam dar, šjor Tonko, upozori ga starica, pru3/4ivši ruku da zadr3/4i paketić što mu je kliznuo s koljena. - (c)to vam je to, dar? 
- Da - reče srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu. 
- I ja nosim sinu ovo malo gro3/4đa - i poka3/4e pokraj sebe omašnu košaru. - A više će ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo trči uokolo. 
Da, dar, reče u sebi, a lice mu se ponovo počelo grčiti od unutrašnjih lomova, kao ono juče kad je donio strašnu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje ćemo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra! 
Nevelik paketić, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst širokom svilenom vrpcom crvene boje (boja će se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), le3/4ao je nedu3/4no između njegovih koljena, kao milo djetešce u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i čipaka, ukrašeno 3/4arkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za krštenje. I on stane ljuljuškati to svoje opasno čedo na koljenima i tepati mu u mislima: čekaj, čekaj, mali moj, najprije ćemo radost učiniti tati, krstit ćemo bracu. Onda ćeš ti leći u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami će biti drago da te opet vidi, a tata će skakati od veselja kad te upozna, i na koncu ćemo svi zaplesati i biti veseli, veseli... 
- A što lijepa nosite na dar, šjor Tonko? - Starica je bila radoznala. 
- Ah, sitnice, što se već stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zvečke, zvečkice... I zvončiće. 
- Zvončiće, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od šibica, pak bi 3/4igice prosuli... - glas joj presiječe oštar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku. 
Na obali se opa3/4ala vreva. Svaki dolazak parobroda značio je neku malu svečanost u našim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jačim gibanjem nakon četiri godine svakakvih stega i ograničenja pod okupacijom. Ljudi su dočekivali brodove s bezrazlo3/4nim nestrpljenjem i radoznalošću, čak i ove male vicinalne parobrodiće sa obli3/4njih otoka čekali su s uzbuđenjem, kao da im donose neki neočekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila. 
Bio je nemiran. U toj vrevi na obali među onim glavama što se nemirno vrpolje, ziblju, okreću, kao da se neki šašavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpošna i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zašto ga je pozvala (baš njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zašto ga je povukla u tu zajedničku tajnu i probudila u njemu osjećanje... osjećanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje će biti posve sami i... šaptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetničku, da će se pamtiti!) s tim paklenim strojem u nedu3/4no-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije krštenja... Bit će radoznala, gorjet će od nestrpljenja... Razmotat će paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva. 
Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo riječi, ne misli, misli su se skupile, zavlačile se jedna u drugu, krile se pred Anom. 
Ana stoji tamo na obali i čeka. Čeka njega, atentatora, podmuklog ubojicu raširenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjećanjem olakšanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! -no, ona to sada govori, ne piše...) i s kajanjem što vara mu3/4a miješa blagu simpatiju prema njemu, ubojici, mo3/4da čak i tihu, uplašenu ljubav, što se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvačkog sna. Jer zašto bi ga inače zvala, zašto? Mo3/4da je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj sreći! Koja nezahvalnost! I ludost! 
Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, što mu je sada odjednom tako teško legao na savjest: podlac i cinik, što grohoće iz paketa glupo i zločinački. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoće li potonuti? Polo3/4i dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam će pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio pa3/4nju od svoje tobo3/4nje rastresenosti, no ona je već govorila negdje iza njegovih leđa: 
- Ajme meni, šjor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva sam ga uhvatila. Ništa, ja ću vam ga nositi, jer vi biste ga još i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi učenjaci, sve zaboravljate! Ništa, ja ću vam ga... A vi meni, šjor Tonko, učinite ljubav, ovo malo gro3/4đa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam više sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakrilivši suknjom svoje gro3/4đe od nestrpljivih putnika, što su navalili na onu stranu kojom će se brod poljubiti s obalom. A paket s c