WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Rakova djeca
GLAVA PRVA 
Vijest je bila tako kratka i toliko beznačajna da ju je Ivo Remetin jedva opazio. A i kad ju je primijetio, nije znao je li mu to drago, ili bi više volio da mu je promakla. 
Zaustavio se na toj vijesti zato što ga je iskustvo naučilo da treba pročitati svako slovo prije nego što ga čovjek pusti u novine; pa, premda je u pridr3/4avanju toga principa bio prilično osamljen među svojim kolegama, on je sve čitao: nervozno, preko volje, ali je čitao. Osim toga, jedva da je toga dana i imao što drugo osim kratkih i beznačajnih vijesti: po onome pasjem vremenu malo je tko uopće mrdao iz kuće, malo se što događalo, i samo su gradski reporteri, balavci puni velikih ideja, bili vani. 
Bio je to jedan od onih dana kad je čovjeku dosta svega, pa premda ne zna što bi zapravo htio, zna toliko da bi htio nešto drugo, da ne bude to što jest i da ne radi to što radi. Zagreb je bio zatrpan snijegom, padalo je tri dana i tri noći, pa se prvo stvorila bljuzgavica i vodurina koju loša gradska kanalizacija nije mogla popiti, potom je steglo i zatrpalo i sve je krenulo naopako: vozila su se sporo kretala, ralice su bile spore i bilo ih je malo, a i kad bi radile, prebacile bi sav snijeg s kolnika ili na pločnik, ili na ionako malobrojna parkirališna mjesta. Bilo je problema s grijanjem, s plinom, sa strujom, ništa nije štimalo, i sve što je urednik crne kronike mogao, bilo je da objavljuje gnjevne komentara o tome kako ništa ne štima i kako je to 3/4alosno. A onda je tog jutra snijeg počeo opet padati, i iza redakcijskih prozora vidjela se neprozirna čipkasta zavjesa kao iz bo3/4ićnih bajki, a negdje iza te zavjese bio je zimski Zagreb, mjesto veoma nalik na čistilište koje ne donosi nikakvo iskupljenje. 
Kad dođu takvi dani, čovjek se počne pitati o smislu 3/4ivota. Remetin se, doista, pitao što da se misli o novinaru koji je zašao u četrdesete, uređuje crnu kroniku i zna da će je vjerojatno uređivati i dalje, prije svega zato što ne 3/4eli ništa drugo. A ne 3/4eli ništa drugo zato što je bolno svjestan da se ništa bolje i ne mo3/4e postići, da se nema što 3/4eljeti. Pitajući se o smislu 3/4ivota, osamljen za svojim stolom, Remetin je sam sebi bio pomalo smiješan, i pribojavao se da se i izvana nekako vidi što mu se vrzma po glavi; kolege što su besposličarili u jednom katu pijući kavu pogledavali su prema njemu slije3/4ući rameninma. Oni su dolazili u redakciju oko devet, premda nisu imali nikakva posla prije jedanaest, jer im je to davalo osjećaj va3/4nosti i mogućnost da kukaju. Mo3/4da je u tome bio smisao ovakvog 3/4ivota? 
Ili je taj smisao upravo u onakvoj vijesti kakvu je Remetin sad dr3/4ao u ruci, buljeći u onih nekoliko redaka i ne znajući što da misli i što da počne. Takve vijesti, koliko god bile iznenadne, uvijek poslije izgledaju kao nešto što se već dugo pripremalo i što se moralo dogoditi baš onako kako se dogodilo. Vijest je glasila: 
Zagreb, 6. veljača. Jučer u kasnim poslijepodnevnim satima stradao je pješak Radovan Sedlaček (44). Prelazeći cestu, završio je pod kotačima kombija, vlasništvo RO "Metalimpex", kojim je upravljao Milan Abramović (51). Pješak je zadobio te3/4e ozljede, te je prebačen u obli3/4nju Gradsku bolnicu. Istraga je u toku. 
Kad je podigao glavu s teksta, ugledao je svoga pomoćnika Luju Katića, zvanog Luka, kako se pribli3/4ava kroz golemu redakcijsku sobu zvi3/4dučući koračnicu i koračajući u njezinom taktu. Onda je domarširao do Remetinova stola i sjeo sučelice njemu. 
- Bogdaj, gazda - rekao je. 
- Otkud ti tako rano? - upita ga Remetin. 
- Poltronska duša. Htio bih se dodvoriti šefu - rekao je Luka, a onda dodao nešto ozbiljnije: 
- Nisam ni legao noćas. 
Doista, na sebi je imao jučerašnje odijelo. Ali, to je moglo značiti svašta: Luka je stalno nešto petljao s nekakvim 3/4enama, znao se i zapiti, ali isto tako i čitati cijelu noć. Ali, Remetin nije imao volje da se sad time bavi. Upitao ga je mrko: 
- Tko je M. D.? 
- M. D.? - zamislio se Luka, a onda se sjetio: - O, hvala na pitanju, to je jedna mala iz gradske, da je samo vidiš, plave okice, a noge do vrata... 
- Hajde, vidi je li tamo - zare3/4ao je Remetin. 
- A vi to bez pardona? - upitao je Luka, pa je otprašio prema sobi gdje je bila gradska rubrika. 
Ubrzo se vratio s djevojkom, kreveljeći se iza njezinih leđa. Bila je lijepa, i bila je toga svjesna. Nije koketirala, ali se osjećalo da misli kako ima veća prava nego ostali svijet. Bilo je jasno da neće dugo ostati u gradskoj: ili će se udati, ili će brzo napredovati, ili će postati nečija ljubavnica. 
- Je li ovo vaša vijest? - upitao je Remetin jedva digavši glavu. 
- Jest, zašto, nešto nije u redu? 
- U redu je - škiljio je Remetin od cigarete koju nije ni vadio iz usta. - Zanimaju me pojedinosti. 
- O ga3/4enju pješaka? - začudila se djevojka, a reka je naćulio uši. - Ali, nas su učili da takve vijesti moraju biti... 
- Kratkoća je u redu - prekinuo ju je Remetin. - Mislio sam da ste mo3/4da bili tamo i da znate više. 
- Ne - rekla je djevojka, i dalje začuđena i Remetinovim tonom i njegovim pitanjima. - To je stiglo telefonom. Ja sam bila de3/4urna. Znate kako to ide: mi nazovemo miliciju, a oni nama onda... 
Djevojka se raspričala kao turistički vodič, a Luka se cerekao. Onda je rekao: 
- Dušo draga, ti upravo sve to tumačiš izumitelju trika s tim telefonom. 
Doista, stvar je bila stara dvadesetak godina, mo3/4da čak i starija od djevojke M.D. Bilo joj je neugodno, pa je pocrvenjela. Zbog toga je Remetinu bilo neugodno, pa se navrat-nanos počeo zahvaljivati. Čak je ustao da pozdravi djevojku i na kraju dodao: 
- Hvala vam, ipak. 
Onda je sjeo i gnjevno pripalio novu cigaretu, osjećajući na sebi podsmješljiv Lukin pogled. Počeo je po d3/4epovima tra3/4iti olovku, da redigira taj tekst i da se nečim zabavi, premda još nije bio odlučio hoće li ga uvrstiti u list ili neće. Bio mu je suviše va3/4an. Budući da nije nalazio olovku, Luka mu je pru3/4io svoju, jer je u njega gornji d3/4ep na sakou uvijek bio pun olovaka. Onda je rekao: 
- Ga3/4enje, a? - A kad je Remetin samo kimnuo glavom, on je dodao: - Mogu li ja to malo vidjeti, ako vam se ne gadi? Remetin mu je preko stola dobacio tekst i samo promrsio: 
- A, gledaj. 
Još nije Luki rekao ništa, još ni sam nije znao što će i kako će. Mo3/4da je sve to odviše privatno da bi o tome govorio Luki, mo3/4da će mu biti još te3/4e ako bude morao objašnjavati sve okolnosti. Mo3/4e li Luka sve to razumjeti, s obzirom na generacijsku razliku? Onda je začuo Lukin glas: 
- O, pa to je to! 
- Kako to misliš? - pogledao ga je Remetin kroz dim. 
- Znam taj slučaj. I, moram priznati da sam impresioniran tvojim novinarskim nosom, ako se smijem tako izraziti. - Pri tome se čak i uhvatio za nos. - Iz vijesti se ništa ne vidi, a ti si odmah našnjofao da tu nečega ima. 
Tako je to išlo s Lukom. Nikada čovjek nije mogao znati odakle će on, i kad, izvući neki podatak. Ako se u onome što je upravo rekao odbaci glumatanje i kreveljenje, to je značilo da on ima Ivi Remetinu kazati nešto va3/4no. 
- Odakle ti znaš za taj slučaj? - upitao ga je urednik. 
- Iz birtije - reče Luka veselo. - Znaš moje polje rada. Sinoć sam sjedio s nekim dečkima iz policije, pa su mi to ispričali. Zanimljivo, zanimljivo, čast. 
Naravno, to je bio izvor. Nije u Zagrebu bilo policajca s kojima Luka nekada nije pio, ganjao 3/4enske ili bistrio politiku. Ali, Remetin je bio odviše zabrinut da bi sad o tome mislio. Zanimalo ga je što se to tako neobično dogodilo prilikom toga ga3/4enja koje je njega osobno toliko zabrinulo. 
- I što ka3/4u? - upitao je. - Ne muljaj, nego pričaj. (c)to u tome ima neobično? 
Luka je uzeo jednu od Remetinovih cigareta, pripalio je, pa je demonstrativno pljunuo mrvice od duhana, jer je cigareta bila bez filtera. Onda je rekao: 
- Neobično je to što su se svjedoci skoro potukli. - Svjedoci? Zašto? 
- Zbog iskaza. Iskazi su bili posve proturječni. Ima ravno četiri očevica, tri 3/4ene i jedan muškarac, i dvoje tvrde jedno, a dvoje drugo. I svi su sigurni u ono što govore, nitko neće da popusti ili odstupi. 
- Nikad još nisam čuo da se svjedoci svađaju oko iskaza - uzdahnu Remetin. - Pogotovo ne u Zagrebu. 
- Točno - kimnu Luka. - Obično su spremni potvrditi da je onako kako ka3/4e prvi milicajac koji naiđe. Ali, ovo je nešto drugo, tu je u pitanju pravda, ili nešto slično, jer to nije bilo obično ga3/4enje, shvaćaš. 
- Nego? 
- Nego neobično - naceri se Luka. - Dva svjedoka optu3/4uju vozača, a dva pješaka. Ali, nije to ono neobično, znaš, u smislu: mogao je zakočiti, nije mogao zakočiti, bio je na zebri, bio izvan zebre, i šta ti ja znam. Ovo je nešto specijalno. Ovako: dvoje svjedoka, 3/4ena i muškarac, tvrde da je vozač namjerno pregazio pješaka. 
- Kako to mogu znati? 
- Fino. Tvrde da je vozač, kad je došao blizu, naglo zaokrenuo volan, a onda je bubnuo u čovjeka koji je prelazio. Tvrde da su to jasno vidjeli. 
Luka je valjda osjećao da ga Remetin pa3/4ljivo sluša, pa je zato pričao sve bolje, i sve ozbiljnije. Njegovo vječno veselje bilo je zapravo obrana protiv tuge, ali ga je Remetin znao brzo uozbiljiti. 
- A drugo dvoje? - upita urednik. - Dvije 3/4ene? 
- Te dvije 3/4ene - kimnu Luka - tvrde da je pješak zapravo pao pod auto. 
Remetin je osjetio nekakvo peckanje u zatiljku. U isto vrijeme, val mučnine krenuo je iz utrobe prema glavi. Nije to bilo ni od kave ni od cigareta. Bilo je to od Lukine priče. 
- Kako pao? - upitao ga je. 
- To i jest ono - reče Luka. - Čudno pao. Nije bio pijan, kao ni vozač, uostalom, nije se okliznuo na poledici. Jednostavno je pao. Već je bio skoro prešao cestu, a onda, kad je kombi naišao, on je odjednom pao unatrag, tako da ga je bubnulo i odbacilo. Sreća njegova da su tamo one hrpe snijega inače, zbogom, diko! 
Remetin je sad već sasvim jasno vidio da se tu uopće više ne radi o pitanju pustiti ili ne pustiti vijest u novine. Bilo je to mnogo ozbiljnije i od njega se očekivalo više. 
- A kolnik? - upitao je još. 
- Čist - reče Luka. - Samo tamo još čiste. To ti se dogodilo tako reći pred samim bolničkim vratima. 
Ispadalo je da je pješak Radovan Sedlaček imao sreću što mu se to dogodilo baš pred bolnicom. Jer, da je stradao bilo gdje drugdje, uz toliki snijeg, mogao je i umrijeti dok ga nekamo ne prevezu. Val mučnine je prošao, ali u potiljku je i dalje peckalo. Remetin je pogledao prema prozoru, u mutnu zavjesu snijega iza prljavih stakala, u nastojanju da sam sebe uvjeri kako je sve to običan 3/4ivot, a običan se 3/4ivot sastoji od samih slučajnosti koje same po sebi nemaju nikakvog osobitog smisla, a pogotovo nemaju nikakvo simbolično značenje. 
- (c)to ka3/4u na policiji? - upita Luku. 
- Njima je to anegdota - sle3/4e Luka ramenima. - Svađa među očevicima, ku3/4iš, tako da ih je pajkan morao umirivati. A inače, ka3/4u da vozač kombija nije imao putnog naloga i da je otraga vozio nekakvu golemu količinu bakra, kojem nije znao objasniti porijeklu. 
- Bakra? - zinu Remetin. - Odakle bakra? 
- To se i oni pitaju - sle3/4e Luka ramenima. - Ukraden, nego šta. 
- Da - uzdahnu Remetin. - Nego šta. 
Zapali novu cigaretu i zagleda se u prozor. Redakcija je postajala sve bučnija i sve smrdljivija. Bio je to dan kad nitko ne 3/4eli biti ono što jest, pa je zato ono što jest još više nego inače. Urednik je na sebi osjećao upitni Lukin pogled. Napokon pomoćnik reče: 
- Onda? 
Remetin povuče još dva dima, pa onda rcče: 
- Radovan Sedlaček je moj prijatelj. Ne viđam ga dugo, doduše, to je komplicirano, ali on je moj prijatelj. Skupa smo odrasli. 
- I ti se osjećaš odgovornim za njega? - upita ga Luka iznenada, a to je zvučalo čudno iz njegovih bogohulnih usta. 
- Da - kaza Remetin. - Osjećam se odgovornim. Jako. 
GLAVA DRUGA
Bolnički hodnici zaudarali su po hrani: po kuhanom zelju, po ribi pr3/4enoj na starom i u3/4eglom ulju, po iznutricama. Bilo je kasno popodne i po hodnicima je bila polutmina, samo se daleko u dnu vidio prozor i iza njega snijeg. Sa stropa su visile pločice s natpisom MIR, kao firme nekakve tvornice koja se bavi proizvodnjom mira, a na vratima su se na crnim pločicama kočili 3/4uti natpisi - ČAJNA KUHINJA, MEDICINSKE SESTRE, WC. Na mjestu gdje se hodnik proširivao, pa je tu bio kao neki mali trg, bile su poslagane plastične stolice i dva stolića. Na stolicama su sjedile dvije 3/4ene u bolničkim ogrtačima. Jedna je bila mlada i uplakana i oko nje se uzmuvalo dvoje starijih ljudi, valjda roditelji. Druga 3/4ena bila je postarija, debela i vrlo blijeda; kraj nje je sjedio mlađi čovjek, mo3/4da sin, dr3/4eći u rukama mnogo malih papira koji su nalikovali na nalaze i povijesti bolesti, a stara 3/4ena mu je nešto objašnjavala upirući prstom u papire. Miris medikamenata miješao se s mirisom odvratne bolničke hrane. 
Remetin je hodao polako, dok su njegovi gumeni đonovi proizvodili neugodan šum po uglačanom podu. Koraci su odjekivali i tako potcrtavali turobnost toga mjesta. Namučio se dok se uspeo uzbrdo do bolnice svojim autom, namučio se dok je parkirao, namučio se dok je našao odjel. A sve to samo zato da bi vidio kako postoji i strašnije mjesto od njegove redakcije i kako postoje ljudi koji, pored svih drugih muka koje imaju i ostali, moraju podnositi još i bolest. Među tim ljudima bio je i njegov prijatelj Radovan Sedlaček, i Remetina je gnjavila spoznaja da je u bolnicu došao samo po du3/4nosti. Samo po du3/4nosti. 
Najprije je posjetio doktora. Doktor se zvao Senčar, bio je onizak i imao posve sijedu kosu, ali se naziralo da mu je kosa nekad bila plava. Nosio je četvrtaste naočale i šuškao kroz razmaknute prednje zube. 
- Jeste li vi novinar? - upitao je on Remetina čim su se upoznali. A kad je Remetin potvrdio, dodao je: - Čuo sam ja za vas. Znate Josipa Pavičića? Njega sam ja liječio. 
Remetin je znao Pavičića i tako je neko vrijeme tekao razgovor o Pavičiću. Potrajalo je to dok nisu napokon stigli i do Radovana Sedlačeka, dok se Remetin nije mogao raspitati o njemu. Doktor je o bolesnikovim ozljedama govorio kao o kvarovima na mehanizmu. 
- Nije strašno - rekao je. - Iz početka smo mislili da je gore, ali nije strašno. Slomljeno je šest rebara, nijedno nije otišlo u pluća. Krasno! Lom ruke na dva mjesta, ali je samo jedan prijelom vanjski. Dobro. Ozljede po glavi, ali nema potresa mozga ni unutrašnjeg krvarenja. Savršeno! - Odmah zatim je dodao: - A Mandića? Poznajete li Mandića? A Golu3/4u s televizije? 
Doktor je bio lud za poznatim ljudima i trebalo je opet malo časkati, što je Remetinu toga dana bilo osobito teško. Čekao je da prođe onoliko vremena koliko pristojnost nala3/4e, a onda je upitao: 
- Onda vi mislite da će on brzo...? 
- Pa sad, ovisi što vi podrazumijevate pod brzo, je li tako - kazao je doktor. - Koji mjesec će to potrajati. Ali, on je odličan pacijent. Odličan. Surađuje. 
- Surađuje? - uzvio je Remetin obrvama. 
- Pa da - reče doktor va3/4no. - Obično se ljudi, znate, s oproštenjem, useru. I onda to psihološko stanje, je li tako, usporava oporavak. A on, vidite, ne. Dobre je volje, uzima lijekove, šali se... Zgodan čovjek. Da nije i on novinar? 
Radovan Sedlaček se šali? To je Remetinu bilo posve novo i nevjerojatno. Da mu nije ipak stradala glava, pitao se dok je hodao niz dugi hodnik, jedva se oslobodivši pratnje napasnog doktora. Radovan Sedlaček se šali? Ta, zar nije njihovo prijateljstvo i prestalo zato što Radovan Sedlaček nije imao sposobnosti da se šali niti da išti vidi vedro, i zato što je svima uvijek kvario raspolo3/4enje? Remetin je bio začuđen i boja3/4ljivo je pokucao na vrata. 
U sobi su bila dva kreveta. U dnu, uz prozor, bio je neki čovjek priključen na nekakve aparate, premda je u prvi mah sve izgledalo kao da se tu smjestio varilac: boca s kisikom, ofarbana u plavo i pomalo zarđala, stajala je kraj kreveta. Cijevi su vodile u čovjekov nos i čulo se strašno šištanje. Imao je sklopljene oči. 
Odmah do vrata bio je krevet Radovana Sedlačeka. On je bio budan i smjesta je spazio Remetina. Nasmiješio mu se. Zbilja je izgledao vedar. 
- O, Ivo - rekao je. - Otkud ti? 
Pru3/4io je Remetinu lijevu, zdravu ruku, pa su se tako rukovali. Remetin je iznenada odlučio da pokuša razgovarati na stari način, veselo i zafrkantski. Mo3/4da to upali; mo3/4da se Radovanu nešto dogodilo, nešto dobro, usprkos svemu? 
- Stigla mi je vijest da si dobio po piksi - rekao je. - "Prega3/4en pješak, osobeni znaci: proćelav", i te stvari. 
Radovan Sedlaček bio je proćelav od svoje dvadeset i pete godine i mnoge su šale napravljene na račun toga. Ali, mnogi od onih koji su te šale pravili sad su već bili sasvim ćelavi, a Radovan Sedlaček je još uvijek bio proćelav. 
- Je li to izašlo? - upitao je bolesnik ozbiljno. Remetin je znao da od šale i prijateljskog tona neće biti ništa. Ipak, pokušao je još jednom. 
- Nisam uvrstio - rekao je. - Zašto da sramotim starog čovjeka? 
- To je dobro - rekao je Radovan Sedlaček, ali nije prihvatio šalu. 
Sjedajući na krevet, Remetin se upitao zašto je Radovanu toliko va3/4no što vijest nije izašla. Ta, on barem nema nikakvih neugodnih rođaka ili znanaca koji bi dojurili da ga posjete. Vani je bio snijeg, kroz prozor su se vidjele dvije jele pretrpane snijegom, kao na novogodišnjim čestitkama. Sa svom tom crnogoricom, sve je to pomalo nalikovalo na sanatorij, samo da nije bilo onih varilačkih boca s kisikom i jezivog krkljanja u kutu. 
- Kako se to dogodilo? - upitao je Remetin što je mogao nedu3/4nije, jer je odlučio da prijatelju ništa ne govori o proturječnim iskazima svjedoka. 
- Da ti pravo ka3/4em, ne znam - odgovorio je Radovan Sedlaček. - Prelazio sam ulicu, i odjednom kao da me nešto bacilo unatrag, kao da me nešto gurnulo, ili šta ja znam. Mo3/4da sam se i okliznuo... Tek, auto me odjednom bubnuo. Vozač nije kriv, to je sigurno. Čekam da netko dođe i da dam iskaz o tome. Neću da nedu3/4an čovjek strada. 
Nedu3/4an čovjek s punim kamionom ukradenog bakra! Osim toga, cijela Radovanova priča zvučala je nekako suviše glatko, suviše jasno i prozirno, a bila je utemeljena na "nečemu" što je "nekako" gurnulo Radovana pod auto. Ništa nije znao, samo to da vozač nije kriv. Osim toga, doista, bio je tako vedar, tako vedar... 
- (c)to si ti uopće tra3/4io u ovom kvartu? - upita ga Remetin iznebuha, gledajući mu u oči. 
Radovan Sedlaček gledao je Remetina donekle odsutno, vedro i nedu3/4no. Izgledao je kao zaljubljen mladić, miran i pun neke unutarnje vatre. 
- Da ti pravo ka3/4em - reče - ne znam. Mora biti da mi se ipak nekako nešto pomiješalo u glavi. Mo3/4e biti da sam šetao... 
- Po tom vremenu? 
- A zašto ne? - nasmlješi se Radovan Sedlaček. - Znaš ti mene. 
Da, Remetin ga je znao. Točnije, znao ga je prije ovog događaja. Sad mu se činilo da ga više ne zna. Ali, prije ga je znao, to da, i predobro. Skupa su odrasli, išli su u istu gimnaziju, dru3/4ili se za vrijeme studija, poslije skupa išli u ribičiju sa (c)oštarom, policajcem s Odjela za krvne delikte, s Gašparcem, advokatom, i s Bimbom, veterinarom, posjećivali se s obiteljima. Sve dotle dok se Radovan Sedlaček nije razveo od Nade, ili, točnije, još koju godinu prije toga. Radovan je tada postao čudan, šutljiv, izbjegavao je društvo, svima kvario raspolo3/4enje, bio zao i zajedljiv. Činilo se da se on i Nada izgrizaju, da jedno drugome govore najgore stvari kad su sami (tako je nešto Remetinu spomenula njegova vlastita 3/4ena), a na kraju su se i razveli i onda Radovan više nije bio ničiji prijatelj. 
Svi su mislili da će to proći za koji mjesec, za godinu-dvije. Čudna mi čuda, ljudi se razveli, u redu, ali 3/4ivot teče dalje, što se tu mo3/4e? No, za Radovana Sedlačeka 3/4ivot kao da nije tekao dalje, ili kao da je tek sad iznova počeo. S njim se više nije dalo razgovarati, izbjegavao je društvo, otaljavao svoj posao profesora francuskog i bio vidljivo nesretan. Svoju je nesreću nosio kao zastavu, kao odličje, kao neku vrstu plemstva: svi oni, obični, njegovi prijatelji, ni sretni ni nesretni, nisu više bili društvo za njega, jer on je imao svoju muku, imao je nešto više. Nije to bila ni poza ni slabost, nego opredjeljenje, i to je bilo ono najgore. 
Činilo se da ne mo3/4e biti gore nego što jest, ali je postalo još gore onda kad se Nada preudala za čovjeka petnaest godina starijega od sebe, i kad se počelo činiti da joj je dobro. Tada je Radovan Sedlaček postao još turobniji, juš nepristupačniji, još nesretniji. Nije pio, nije išao sa 3/4enama, nije radio ništa; činilo se kao da 3/4eli svaku sekundu svoje nesreće pro3/4ivjeti pri punoj svijesti. 
Prijatelji su neko vrijeme pokušavali da mu se pribli3/4e, da učine nešto za njega, ali to nije išlo. Na kraju više nisu imali ni vremena ni 3/4ivaca, i premda ih je bilo pomalo sram, digli su ruke od svega. Postao im je neugodan, stali su ga izbjegavati. I zato se Remetinu cijelog toga dana činilo da ima i neke njegove krivice u tome što je Radovan Sedlaček dospio pod kombi zbog svoje rastresenosti i nesreće. A našao ga je vedrog, mirnog, kao da je sad sve prošlo. 
- Jesi li ti ikada čuo za firmu "Metalimpex"? - upitao ga je Remetin. 
- Nisam, zašto? - uzvio je Radovan obrvama. 
- Njihov te auto pregazio - Remetin je promatrao reakcije na prijateljevu licu. 
Ali, to je lice pokazivalo puku nedu3/4nost i iskreno čuđenje. Ipak je ono što je Radovan Sedlaček potom rekao bilo donekle čudno. 
- Zašto? - rekao je. - Pa, mogao je biti bilo koji auto. 
Remetin je promatrao jele pred prozorom, po kojima je padao sumrak skupa sa snijegom, pa je izgledalo kao da ondje prše bijele pahulje snijega i crne pahulje tame. U zgradi s druge strane dvorišta, koja se nazirala iza jela, već su gorjela svjetla i vidjelo se kako bolesnici šeću po hodnicima i kako bolničarke u bijelom guraju kolica s večerom. 
- I, što ćeš sad? - upitao je Remetin. - Hoćeš li da ti donesem knjige, novine, šah, šta ja znam, nešto da se zabaviš? 
Radovan Sedlaček se nasmiješio. Bio je to onaj njegov smiješak čovjeka koji je nešto va3/4no shvatio, pa pomalo sa3/4alijeva priprosta pitanja svojih bli3/4njih. 
- Neka - rekao je. - Nije meni dosadno. Već odavno sam 3/4elio učiti španjolski, a priručnik sam baš slučajno imao u d3/4epu kaputa. Osim toga, gledam zgradu preko puta. Ljudi prolaze, miču se, nešto rade... Nije dosadno. 
- A što je to preko puta? - upita Remetin. 
- Ne znam, neki drugi odjel - reče Sedlaček. - A nije ni va3/4no. 
Netko je kucnuo na vrata i pojavila se medicinska sestra. Čudno je pogledala Remetina, pa se iskosila na njega: 
- A vi ste još tu? 
Stoga je krenuo. Pru3/4io je prijatelju ruku, ovaj je njemu dao ljevicu. Remetin je obećao da će opet doći, ali nije bio u to siguran. Bilo je nečega čudnoga u Radovanu Sedlačeku. Mo3/4da zato što je smisao 3/4ivota našao u nesreći? Ili zato što se ta ljubav za nesreću sad, izgleda, promijenila? Remetin je odškripao niz hodnik na svojim gumenim đonovima. Na onom proširenju, na plastičnoj stolici, još je sjedio samo onaj mladić koji je došao da posjeti majku. Nije činio ništa: dr3/4ao je ruke u krilu i buljio preda se u polutamu, kao da nešto čeka. 
Vani, na hladnom zraku koji je mirisao na snijeg, Remetin je duboko uzdahnuo. Njegov novinarski posao često se sastojao u tome da zaviruje u privatni 3/4ivot drugih ljudi, ali tek onda kad ta privatnost postane nešto javno, zato što su ti ljudi postali zločinci ili 3/4rtve. Mo3/4da mu je zato zavirivanje u tuđi privatni 3/4ivot bilo tako teško onda kad je taj 3/4ivot još doista bio privatan. Nije mogao da se ne pita što se dogodilo s Radovanom i zašto. Pokušaj samoubojstva? Je li dotle došlo? Bilo mu je dosta svega za taj dan. 
Prolazeći kroz bolničko dvorište, u prvi suton, podigao je pogled prema onoj zgradi u koju je njegov prijatelj Radovan Sedlaček gledao sa svoje bolničke postelje. Niz osvijetljenih prozora, dugi hodnik, siluete ljudi. 
S jednog prozora netko mu je mahao. 
Osvrnuo se oko sebe, ali nikoga drugog osim njega nije bilo u dvorištu. Bio je siguran da ne poznaje osobu koja mu maše. Mora da je seljanka, jer na glavi ima maramu vezanu ispod brade. Ipak, bilo je nečega poznatog u njezinim kretnjama, u načinu kako mu rukom pokazuje da uđe u zgradu, a ona da će sići u prizemlje. 
Na kraju, kad je vidjela da ne shvaća, načinila je prstima znak V, pa onda prste savila. On je shvatio. 
Bila je to Nada, bivša 3/4ena Radovana Sedlačeka. 
Na ulazu zgrade iz koje mu je mahala pisalo je na crnoj ploči 3/4utim slovima: ONKOLOGIJA. 
GLAVA TREĆA
- Jesi li ti znala za to? - upitao je Remetin svoju 3/4enu. 
- Nešto sam načula, ali to je bilo u početnoj fazi, nisam mogla vjerovati, mislila sam da je mo3/4da nešto bezazleno... 
- Nije - uzdahne Remetin. - Nije bezazleno. 
- Onda je to išlo strašno brzo? 
- Tri mjeseca - reče Remetin. 
Bili su u kuhinji i Remetin je pušio dok je njegova 3/4ena prala posuđe nakon večere. Bilo je tiho i mirno, ugodno, čak je i snijeg vani sad izgledao svečano i lijepo, a ne kao tegoba koja izaziva 3/4alost i gnjev. Velika kuhinja, ugodno topla, mo3/4da čak pomalo i gospodski: njihov je sin upravo izašao da prošeće psa, čudnoga kudravog mješanca dobrog srca i pametnog pogleda. Remetin se osjećao zaštićen od mnogo čega, samo ne od nesreće, jer upravo je nesreća bila ono o čemu je razgovarao sa svojom 3/4enom. Ona je nesreću uvijek osjećala kao nešto vrlo blisko i moguće, i zato je sad pomalo plakala i suze su joj kapale u sudoper dok joj je Remetin pričao o svom susretu s Nadom. 
Jer, kad je napokon shvatio da je to ona, odjednom je opet osjetio ono peckanje u potiljku i val mučnine iz 3/4eluca: nešto se strašno događalo, osjećao je to, ali nije znao ni što ni kako, a najmanje zašto. Nije pomogao ni Nadin smiješak kroz prozor, ni onaj znak prstima (to je njima, u društvu, prije mnogo godina, značilo vampir, sebe su zbog nečega zvali vampirima, a svijeni prsti bili su vampirski zubi), ništa nije pomagalo: događalo se nešto strašno. 
Kad je ušao u zgradu, zastao je u prizemlju, blizu vrata, čekajući da se Nada pojavi. Sve je bilo isto kao i u zgradi preko puta, samo malo više bolnički, s malo više zadaha nesreće. Jer, preko puta su bili plućni bolesnici (Radovana su smjestili onamo valjda zbog rebara), a ovdje su bili ljudi koji imaju rak. Zato se tu vonj hrane gotovo uopće nije osjećao, samo zadah lijekova i drugi mirisi koje nije bilo moguće razabrati, pa su zato izgledali kao objava nečega strašnog. Remetin je morao dugo čekati dok se Nada nije pojavila. Kad ju je ugledao, silazila je niza stube posve polagano, stepenicu po stepenicu, dr3/4eći se za ogradu i pomalo zastajkujući. Nije mogao vjerovati da je to doista ona. Bila je mršava, ispijena, bolnički ogrtač visio je na njoj kao na vješalici. Remetin je nije vidio mo3/4da dvije godine, i nije mogao vjerovati da promjena ide tako brzo. Prsni koš bio joj je uleknut kao u plućnog bolesnika, a kad mu je pru3/4ila ruku, ruka joj je bila tanka i bijela, prošarana plavim 3/4ilama i modricama, valjda od igala. 
- Ivo - rekla je. 
On ju je zagrlio i poljubio u oba obraza. Obrazi su joj bili hladni i vonjali su po lijekovima. Nosom je dotakao krajičak njezine marame. Kao da sluti što njega zbunjuje, Nada je polako, kao stidljiva osoba kad se svlači pred liječnikom, podigla ruke i smaknula maramu s glave. Kosa joj je bila duga mo3/4da pola centimetra. Izgledala je kao zbunjen dječak s malom, koštunjavom glavom. 
- Od čega ti je to? - upitao je Remetin, zbunjen, jer se iznenada sjetio 3/4ene koju je viđao dok je bio dijete, a koja je imala istu takvu kosu; ona je imala tifus. 
Nadine vla3/4ne, upale i još uvijek lijepe oči pratile su što se zbiva na njegovu licu. U tim očima kao da je bilo i nekoga sa3/4aljenja prema zdravome čovjeku koji sve to ne mo3/4e razumjeti. 
- Od citostatika - rekla je. - Imam rak. 
Kad čovjeku netko tako nešto ka3/4e, onda nu dođe da zaplače. Jer, da je Nada Remetinu tako nešto rekla na ulici, ili u nečijem stanu, ili bilo gdje drugdje, on bi je mogao tješiti, mogao bi reči da mo3/4da sve i nije tako strašno, da ima nade. Ali, nalazili su se u bolnici, tu je bila ta njezina kosa, i citostatici i sve ostalo. Remetin je osjetio vrhunac očaja za taj dan i samo je buljio u Nadine ispucane usne koje su to izustile. 
- Gdje? - upitao je. 
- Dojka, pa metastaza na maternici. - Kašljucnula je i nasmiješila se. - A izgleda da su i pluća dobila svoje. 
Osvrnula se i pogledala prema klupi kraj telefonskog aparata pod stubištem. Krenuli su onamo, Nada se pridr3/4avala za Remetinovu podlakticu. Kad su sjeli, odahnula je. Remetin je znao da je mora sve pitati i da ne smije pokazivati sa3/4aljenje niti gađenje prema bolesti. Upitao je: 
- Jesu li ti...? - pa je zašutio. 
- Jesu - rekla je. - Prvo lijevu, pa desnu. Sad više nemam ništa. - Nasmiješila se. - A nisu bile loše. Bar su mi dečki govorili... Ali, bilo je suviše kasno. Prekasno sam došla, znaš. 
Bila je to stara priča, tako obična, toliko puta čuvena, a ipak uvijek nova. Čovjek vjeruje u svoje zdravlje, vjeruje da će tegobe same proći ako se na njih ne obazire, a kad odluči da nešto poduzme, već je kasno. Remetin je znao barem dva takva slučaja u svojoj redakciji. Luka je mo3/4da znao i više. 
- Zračenje? - upitao je. 
- Ima i toga, svašta pokušavaju. Ali, ja mislim da sve to nema više nikaog smisla. 
Remetin je znao da bi trebalo da šuti, ali je konvencija zahtijevala da joj se suprotstavi, da joj ka3/4e kako uvijek ima izgleda. I konvencija je bila jača od srca. Rekao je: 
- Ne mo3/4eš znati. Tako reći svaki dan se pojavi neki novi lijek. Mo3/4da će koji biti dobar za tebe? 
Ali, ona se nije obazirala na to. Tu3/4no se smiješeći, gledala je preda se i govorila više sebi nego Remetinu: 
- Rekli su mi da sam došla šest mjeseci prekasno. (c)est mjeseci. I sve vrijeme što sam tu, pokušavam se sjetiti što sam radila u tih šest mjeseci, i nikako da se sjetim. Čini mi se da nisam radila ništa. Kao da nisam ni 3/4ivjela. 
Remetin se pitao kojih je to šest mjeseci. Za tih je šest mjeseci stalno bila udata za čovjeka petnaest godina starijeg od sebe, što znači sasvim blizu šezdesetoj. Mogao je zamisliti da se Nada ne sjeća ni tih šest mjeseci ni mnogih drugih stvari, bit će da je sve iščezlo pod operacijama i lijekovima. Upitao je oprezno, što je mogao opreznije: 
- Zar nije nezgodno što hodaš okolo? Mislim, mo3/4da bi morala biti u krevetu? 
Pitao se kako će se ona uspeti ona dva kata do sobe, i zar je on, Remetin, toliko va3/4an da silazi samo radi njega? Ili je to bilo zbog starih vremena? Jer, kašljucala je, bila je slaba, kapci su joj bili napol spušteni. Ali bila je nekako čudno mirna i vedra. Mo3/4da zbog lijekova? Ili mo3/4da ona zna nešto što zdravi ljudi ne mogu znati? Rekla je: 
- Meni više ništa ne brane. Ništa. Ni hranu, ni nespavanje, ni ništa. Po tome znam na čemu sam. Propisuju ponešto, prave se da im nešto smeta, ali ne suviše energično. Tako ti je tu sa mnom, Ivo. 
Odjednom je Remetinu palo na pamet da mu Nada mo3/4da 3/4eli nešto va3/4no reči. Jer, zar bi inače učinila tolik napor, zar bi se mučila bez ikakva razloga? Ili, mo3/4da nikome na svijetu, ni svome mu3/4u, ne mo3/4e govoriti ovako kako sad govori njemu? Mo3/4da i pred mu3/4em mora hiniti da vjeruje, da se nada? Rekao je: 
- Nikad ne znaš na čemu si. Nikad. Pogotovo u bolesti. Ima toliko slučajeva... 
Ona se nasmiješila i tiho rekla: 
- Ovo nije slučaj, Ivo. Ovo je moj 3/4ivot. 
Nije u tome bilo ni prijekora ni 3/4alosti, samo upozorenje, kao da se radi o posve načelnom razgovoru. Ona se nije bojala. Nije se bojala čak ni patnje, kao da na sve ima odgovor. Remetin se pitao kakav taj odgovor mo3/4e biti. Ipak je sišla, ipak je htjela razgovarati s njim. Iznenada i za samoga sebe, rekao je: 
- Znaš li da je i Radovan u ovoj bolnici? 
Okrenula je glavu prema njemu naglije nego što joj je snaga dopuštala. Od toga joj se valjda zavrtjelo u glavi, pa je načas sklopila oči. Onda ih je opet otvorila i tada je jasno vidio da su uznemirene. Briga za bivšeg mu3/4a? Neugodnost? Ili nešto treće? 
- Na kojem odjelu? - upitala ga je, kao da će joj naziv odjela odmah sve reći. 
- Tu, preko puta - rekao je Remetin. - Na Plućnom. 
- Ali, zašto? - upitala je kao da još uvijak ne vjeruje Remetinovim riječima. - Nisam znala da je bolestan. 
Otkud bi i znala? Zar je imala kakve vijesti o njemu? Zar se o njemu i dalje brinula? Ili polagala nekakvo pravo na njega? 
- Udario ga je auto - kazao je Remetin. - Tu, pred bolnicom. Ima slomljena rebra, pa su ga prebacili ovamo, na Plućni. Nije tako strašno - govorio je Remetin kao onaj ludi doktor, a onda je još i nabrojao Radovanove ozljede. 
Ona ga je slušala pa3/4ljivo i zamišljeno, a na njezinu blijedom i izmučenom licu nije se ništa razabiralo. Samo je sad disala na usta, a ne više na nos, kao da joj nedostaje zraka. U prostoriji je bila paklena vrućina, od centralnog grijanja, i Remetin se znojio u svom kaputu. 
Mo3/4da zato što je Nada šutjela, a tišina je bila teška i neugodna, i zato što je vjerovao da će joj to pomoći da ona njemu ka3/4e ono što ima, Remetin joj je polako opisao zagonetne okolnosti pod kojima je Radovan Sedlaček bio prega3/4en. Ispričao joj je ono o izjavama svjedoka, o dvije različite verzije u njihovim iskazima. Spomenuo je čak i ukradeni bakar u kombiju "Metalimpexa". Ona ga je slušala vrlo pa3/4ljivo, svejednako dišući na usta, sve bljeđa, od slabosti ili od onoga što je slušala. Nije ga prekidala. 
Kad je završio, nastala je tišina. Potrajalo je neko vrijeme, i Remetin je već pomislio da Nada i nema ništa reći, ili da jednostavno nema snage za dalji razgovor. Onda ga ona upita: 
- Kad se to dogodilo? 
Remetin se malo zbuni. Zašto bi to uopće bilo va3/4no? Ipak, pokuša se sjetiti. 
- (c)to je danas? Četvrtak? Čekaj, da vidimo. Prekjučer? Ne, u ponedjeljak. Da, u ponedjeljak po podne. 
Nada se zagleda preda se i zbog nečega odmahnu glavom. 
- U ponedjeljak - reče. - Ja sam došla u bolnicu u utorak. Prije sam bila kod kuće. Ovo će mi valjda biti posljednji pokušaj. 
Remetin ju je gledao. Ako je nešto i znala, nije se odlučivala da mu to ka3/4e. Mo3/4da je to bilo nešto toliko intimno da se i nije moglo reći. I 3/4eli li on doista da to čuje? 
- U ponedjeljak - ponovi on za Nadom. - Ni on sam ne zna... Razgovarao sam s njim maloprije. Ni sam ne zna kako se to dogodilo. 
Nada je odmahivala glavom. Onda ju je polako okrenula Remetinu i rekla čvrsto: 
- Ja mislim da znam kako se to dogodilo. 
Ona je znala. Zbog bolesti, zato što je dobro poznavala Radovana Sedlačeka, ili zbog nekoga trećeg razloga. Ona je znala, nije pretpostavljala niti nagađala, niti se ustezala. Govorila je što zna. Remetin ju je upitao: 
- Misliš da se htio ubiti? Zar je dotle došlo? 
Ona je polako, vrlo polako opet odmahnula glavom. Iz toga je pokreta izbijala 3/4ivotna te3/4ina više nego iz njezinih riječi. 
- Nije to tako jednostavno - rekla je. 
Zar je samoubojstvo jednostavno? Sad tek Remetin nije ništa shvaćao. A činilo mu se da Nada od njega očekuje da sve zna, da sve shvaća, gotovo bez riječi. 
- Nego? - upitao je. 
- Vidiš, on je... - zastala je, a onda je započela s druge strane: - U ponedjeljak, vidiš... - zašutjela je opet. 
- Da? - kazao je Remetin. 
Ali, Nada više nije rekla ništa. Prevrnula je očima i jednostavno klonula. Da je Remetin nije pridr3/4ao, bubnula bi na beton. Bila je u dubokoj nesvjestici. 
Remetin je svojoj 3/4eni pričao o strci koja je tada nastala, o gnjevnim pogledima medicinskih sestara koje su ga gledale kao zločinca što je sirotu bolesnicu dovukao čak u prizemlje (kad su je ondje ugledale, bile su iznenađene više nego da su u prizemlju bolnice ugledale tramvaj), o kisiku, cijevima, kolicima, o odbijanju mlade liječnice da razgovara o Nadinu stanju ("(c)to ste joj vi?" pitala ga je), o tome kako je zbunjen i smućen izašao iz zgrade i ondje se, pred samim vratima, okliznuo na poledici i tresnuo leđima o tlo, a da ništa nije ni znao ni osjetio, sve dok nije stigao do auta i malo se smirio. 
Njegova je 3/4ena sve to slušala i plakala u sudoper, okrenuta leđima njemu i kuhinji, i Remetin je znao da ona ne plače samo zbog Nade, nego i zbog Radovana Sedlačeka, i zbog sebe, i zbog svih njih, zbog siromaštva, snijega, beznađa i zbog brige o smislu 3/4ivota. On je pušio, ona je plakala, i tako je to trajalo. 
Onda se začuo šum na vratima i ona je brzo obrisala suze i zavukla se u smočnicu, pa tobo3/4e ondje nešto poslovala, kako sin ne bi vidio da je plakala. 
Ali, sin to ne bi vidio ni da je ostala u kuhinji, ni da joj je pogledao ravno u lice. On je imao druge brige. 
Na rukama je nosio svoga lijepog, pametnog mješanca koji je sad gledao tu3/4no i neutješno skvičao, kao malo štene. Jedna mu je noga bila sasvim mlohava i Remetinov sin ju je oprezno pridr3/4avao. 
- Stari - rekao je - pomozi. Treba nešto uraditi. Mo3/4da bi me mogao odvesti na veterinarski faks? 
- (c)ta je bilo? - upitala je majka iz špajze. 
- Pregazio ga je auto - rekao je momak. - Nije mogao zakočiti na poledici. 
GLAVA ČETVRTA
Kad je u prljavoj kancelariji zazvonio telefon, obojica su se trgli, jer je posvuda naokolo bila čudna tišina: baraka je bila podalje od ceste, vani je bio snijeg, nije bilo ptica, a oni su razgovarali tiho, pa je telefon zazvučao kao poziv u pomoć ili, još više, kao glas opomene iz vanjskoga svijeta. Svojom teškom rutavom rukom čovjek je podigao slušalicu. 
- Da? - graknuo je mnogo glasnije nego što se dotada govorilo. Na trenutak je šutio, a onda je rekao: - Momenat - pa se okrenuo Remetinu. - Jeste li vi rekli da se zovete Remetin? 
- Remetin, da - uzvio je novinar obrvama. - Tko je sad? 
- Za vas - reče čovjek, i sam prilično začuđen. 
- Remetin - rekao je urednik crne kronike u telefon. 
Bio je to Luka. 
- Ivo - rekao je, a oko njega se čula buka redakcije. - Upravo je zvao (c)oštar. 
(c)oštar je bio čovjek s Odjela za krvne delikte, Remetinov dugogodišnji prijatelj. Povremeno su surađivali, a (c)oštar je za Remetina bio i dragocjen izvor neslu3/4benih i poluslu3/4benih informacija. Rijetko se događalo da se sam javi u vezi s nekim slučajem. Čim je zvao u redakciju, a ne kući, to je značilo da je slu3/4beno. 
- (c)ta ka3/4e? - upita Remetin. 
- On je u bolnici, znaš - rekao je Luka nekako čudno oprezno i polagano, posve mimo svoga običaja. 
Remetin nije ni na trenutak pomislio da je sam (c)oštar bolestan, nego mu je odmah prostrujao kroz glavu cio niz pretpostavki u vezi s Radovanom Sedlačekom. Da se nije bacio kroz prozor? Ili pobjegao iz bolnice? Ili progutao kakve pilule? Nada je o njemu govorila s nekom čudnom mješavinom podsmijeha i sa3/4aljenja, i sve je to bilo sasvim neobično. Uostalom, zbog svega toga je i Remetin sad i bio u ovoj kancelariji u kojoj zaudara po gulašima i paprikašima, po prljavim čizmama i po ljudima koji spavaju obučeni. 
- (c)to tamo radi? - upitao je. 
- Ka3/4e da ćeš ti već znati - odgovori Luka.- Riječ je o nekoj Nadi. Vašoj zajedničkoj prijateljici, ili tako nešto. 
Nada, dakle. Nada. 
- Mrtva? 
- Da - jednostavno reče Luka s druge strane, pa pričeka na novo pitanje. 
Eto, mislio je Remetin dok mu se slušalica znojila u ruci, i to se dogodilo. Počeli smo umirati. Nikako nije mogao vjerovati da se to doista dogodilo, činilo mu se da to mora biti neka greška. Ta, bio je ponedjeljak, a on je još u prošli čctvrtak razgovarao s Nadom, ona je bila osoba kao i svaka druga, bila je teško bolesna, ali imala je sjećanje, probleme, 3/4elje, imala je tajne, i to je najva3/4nije. A sad više ništa nije va3/4no jer nje više nema. Ona je sad prešla u svijet neshvatljivoga. I odnijela tajne sa sobom. 
Zbog tajni je Remetin i bio došao u tu ruševnu baraku na kraju grada koju je jedva pronašao. Da nije bilo onoga razgovora s Nadom, on bi mo3/4da i na cijeli slučaj svoga prijatelja Radovana Sedlačeka na kraju slegao ramenima, kao što je slijegao i svih proteklih godina, kao što su slijegali i svi ostali prijatelji, jer tom čovjeku nije bilo pomoći. Otišao bi mo3/4da još koji put da ga posjeti, odnio bi mu naranče, knjigu, malo popričao, a čudno prijateljevo dr3/4anje jednostavno bi pripisao svojoj lošoj procjeni. Mislio bi da je njegovo dobro raspolo3/4enje samo posljedica šoka nakon nesreće, i da će se Radovan vratiti u svoje normalno, što znači nesretno, stanje čim se malo oporavi. 
A ovako, nakon što je uvidio da Nada našto zna i o Radovanu i o razlozima zbog kojih je stradao, sve se promijenilo. Počela su se rojiti pitanja. Ako se Radovan Sedlaček htio ubiti, kako je muguće da Nada to tako mirno prima? I zašto je on tako vedar? I kako je uopće Nada mogla znati što se s njim zbiva? Sve je to mučilo Remetina prethodnih dana dok je petljao oko svoga posla, dok je slušao Lukine doskočice, dok je kod kuće slušao razgovore o bolesnom psu i o tome ima li za njega ikakvih izgleda (pas je cvilio tu3/4no i neutješno kao da moli da mu se pomogne), i stalno je znao da nešto mora poduzeti. Sad više nije mogao ići k Radovanu u bolnicu, jer bilo je jasno da ovaj nešto krije, a Remetin nije imao načina da ga pita. Isto je tako bilo nemoguće da razgovara s Nadom, nakon one nesvjestice. Ostalo je, dakle, samo da razgovara s vozačem "Metalimpexova" kombija. 
Napokon je našao skladište, daleko na (r)itnjaku, nakon tko zna koliko kilometara loše ceste i nakon tko zna koliko raspitivanja. Baraka je bila uska i dugačka, imala je po jedna vrata na svakom kraju, a u sredini je bio hodnik niz koji su se redale kancelarije. Inače je tu morao vladati vječni polumrak, ali je sad, kad je vani bio snijeg, bilo dosta svjetla koje je otkrivalo prljavštinu, zapuštanost, išarane zidove i razbijene šaltere. Čulo se tipkanje strojeva i nekakav privatni razgovor koji se vodio na sav glas. 
Milan Abramović bio je visok i izrazito crnomanjast čovjek, s debelim brčinama, neobrijan i s podočnjacima, u teškom puloveru i ogrnut bundom. Kad se rukovao s Remetinom, ruka mu ja bila hrapava i tvrda, kao da u njoj češće dr3/4i lopatu nego volan. Malko se lecnuo kad je čuo da Remetin tra3/4i njega; očito, nije mu bilo do novih lica i nepoznatih ljudi. 
- (c)ta ste me trebali? - upitao ga je nabusito. 
- Remetin - predstavio se novinar i rekao ime svoga lista. 
Vozač se namrgodio, baš kao što se Remetin i nadao da će biti. Za naše ljude nema ništa gore od situacije zvane "doći u novine". Milan Abramović je rekao: 
- A to je u vezi onoga... - a onda je zastao, jer je u sobi bilo još nekoliko ljudi, mo3/4da također vozača, od kojih neki mo3/4da nisu ni znali ništa o nezgodi, ili su, mo3/4da, znali svašta o bakru. 
- Da - kazao je Remetin - ali ja vas trebam privatno. Sasvim privatno. Čovjek je moj prijatelj, znate. 
- A, tako - rekao je vozač i dobacio neodređen pogled kolegama. 
Oni su se nato pokupili iz sobe, osvrnuvši se na vratima. Vozač je pokazao Remetinu stolicu pokraj jedinog stola u sobi (stol je bio pretrpan masnim papirima, ko3/4icama od salame, ugriscima kruha i ljuskama od luka), a sam je sjeo na klupu uza zid. 
Dr3/4ao se vrlo oprezno. Jedna nevolja bila je skinuta s dnevnog reda time što Remetin nije došao slu3/4beno. Ali, činjenica da je prega3/4eni bio njegov prijatelj stvorila je novu nepriliku. Milan Abramović bio je očito iz onih krajeva gdje su ljudi kadri sve učiniti za prijatelja, i gdje je neka vrsta osvete mo3/4da i obavezna u ovakvim slučajevima. Zagledao se u Remetina očekujući ono što će doći, i dr3/4ao se čvrsto i mrgodno. 
- Ovako - počeo je Remetin oprezno. - Ja zapravo od vas trebam pomoć. - I opet je opazio olakšanje i oprez na vozačevu licu, i točno je znao zašto: olakšanje zato što je pomoć usluga, a oprez zato što se ne zna neće li Remetin od njega zatra3/4iti da izjavi negdje nešto na svoju štetu. - Ja sam bio u bolnici kod moga prijatelja i on mi ka3/4e da se uopće ne sjeća kako se sve to dogodilo. 
- E, da - reče vozač. - Oće to. Dešava se, dešava. - Napravio je mudro lice. 
- Ne znam je li vam poznato - nastavio je Remetin - da su izjave svjedoka sasvim proturječne. 
Vozač kao da je malo 3/4ivnuo. Oči su u njega bile toliko zelene da su pomalo prelazile u 3/4uto. Na prstu je nosio golem zlatan pečatnjak. Rekao je: 
- Poznato mi je. To su još na ulici rekli milicajcu. A poslije i istra3/4nom sucu. Jedni tvrde jedno, drugi drugo. 
- A što vi ka3/4ete? - iznebuha ga je zapitao Remetin. 
I odmah za3/4alio. Jer, što se drugo moglo očekivati od vozača nego da se usloni na svjedoke koji su svjedočili njemu u prilog? Ako već netko sa strane tvrdi da je sve bilo pješakova krivnja, onda će i vozač tvrditi to isto, nije valjda lud da ka3/4e štogod drugo? Na ovaj način, mislio je Remetin, nećemo do bakra nikako ni stići. Ali, ovoga puta se prevario. Vozač je odjednom postao vrlo zamišljen, gotovo tu3/4an, i jasno se osjećalo da mu je grlo stegnuto kad je progovorio: 
- Ja ne znam. - Ni vi? - ote se Remetinu. 
Vozač je zavrtio glavom. Vidjelo se da je iskren. Bio je to razgovor bez svjedoka, neslu3/4beni razgovor, privatan, Remetin nije još jasno ni kazao radi čega je došao, a Milan Abramović je izašao s ovakvom tvrdnjom. 
- Ni ja - slegao je ramenima. 
- Ni moj prijatelj ne zna - podsjeti ga Remetin. - Čega se uopće sjećate? 
Vozač podi3/4e pogled prema njemu, a u tom je pogledu bilo neke strašne tuge, kao da Milan Abramović 3/4eli reći da je već ionako dovoljno ka3/4njen i da nije pošteno ispitivati ga tek tako, za vlastitu zabavu. Onda je progovorio: 
- Sjećam se ja svega. A svejedno ne znam kako se dogodilo, eto. 
- Kako to? 
- Tako. Ja sam u tom času palio cigaretu, znate - pogledao je cigaretu u svojoj ruci, već ionako dopušenu, pa ju je bacio na pod i zgazio petom. - Ima u kombiju električni upaljač - rekao je - pa se lako pali i ne traje dugo. 
Grlo mu je, osjećalo se, bilo sve više stegnuto kako se bli3/4io dramatični trenutak u priči. 
- Razumijem - ohrabrio ga je Remetin. 
- Ali kad palite tim upaljačem - nastavio je Milan Abramović - ipak morate časkom pogledati u njega, da potrefite cigaretom u sredinu, je l' tako? 
- Imam i ja takav - kazao je Remetin. 
- Eto - uzdahnu vozač - baš u toj sekundi kad sam ja pogledao u upaljač, to se dogodilo. 
Sad je vozač već jedva govorio. Doduše, moglo je to biti i od 3/4aljenja zbog bakra, a ne od 3/4aljenja zbog čovjeka. Ali, to mo3/4da i nije bilo va3/4no: bilo mu je 3/4ao, i bilo mu je teško. I bio je iskren. Zato ga je Remetin upitao: 
- A prije toga, jeste li ga uopće primijetili kako prelazi cestu? 
- Ma, jesam - reče vozač 3/4ivo. - Kako da nisam. Ali, već je bio i prešo, i kad sam ja svrnuo oči s ceste, on je baš digo nogu da zakorači preko onog smeta. 
Remetin je tada upitao brzo, ne dajući Abramoviću vremena da razmišlja: 
- Onda se mogao i okliznuti, tako, s nogom u zraku? 
- Mogo je, kako da nije mogo - odgovorio je vozač turobno. 
- Ali je moguće i da ste vi vrdnuli volanom dok ste palili tu cigaretu? 
Vozač je odmahivao sagnutom glavom, ramena su mu se tresla i Remetin je na trenutak, u3/4asnut, pomislio da čovjek plače. Ali, bio je to samo kašalj, te3/4ak i putmuo. Pa i kašalj je nekako otkrivao tugu toga sumornog čovjeka. Mo3/4da je morao krasti bakar, tko zna kakva mu je plaća? Kroz kašalj je rekao: 
- Ne znam. 
- Jeste li rekli miliciji to s cigaretom? 
- A, reko sam im, šta sam mogo - kašalj je pomalo prolazio. - I svjedoci su vidjeli. Bolje mi je reć. 
Čovjek se malko smirio i Remetin je dobro znao da sad slijede protupitanja; Abramovića će sigurno zanimati zašto se on o svemu tome raspituje, što hoće i kakve su mu namjere. Zato je po3/4urio s još jednim pitanjem, dok se vozač ne osmjeli. 
- Mislite li - upitao ga je - da se on namjerno bacio pod vaš auto? 
Vozač je na trenutak 3/4ivnuo i pogledao Remetina zainteresirano, kao da u tome vidi neku šansu za sebe, a onda je samo odmahnuo rukom. 
- Namjerno? - upitao je. - Unatrag? Tko se još unatrag bacio pod auto? 
Doista, Sedlaček je pao unatrag i bilo je to neobično. Remetin je trenutak razmišljao o tome, zaboravljajući da mora biti na oprezu i da će sad uslijediti vozačeva pitanja, da se tu radi o razmjeni, a ne o davanju: i Abramovića će nešto zanimati jer o njemu se tu radi. Baš kad je vozač zaustio da nešto upita, zazvonio je telefon i tako je Luka još jedanput spasio svoga šefa. 
Ali, kakvom viješću! Nade više nije bilo. Trebat će nešto poduzeti, trebat će sućut, vijenac, osmrtnica, tko zna kako će Radovan to podnijeti, trebat će i na njega paziti... O svemu tome Remetin je razmišljao dr3/4eći slušalicu u ruci i gledajući prema Milanu Abramoviću koji je sad buljio kroz prozor. Luka je strpljivo disao na drugoj strani 3/4ice. Onda se Remetin opet javi: 
- Tko ka3/4eš da ti je to javio? 
- Vlado (c)oštar. 
Tek je sad Remetinu postalo jasno u kojoj mjeri ništa nije u redu. (c)oštar? Zašto (c)oštar? Upita: 
- A što on radi u bolnici? Kad je prije saznao? 
(c)oštar se i s Radovanom Sedlačekom i s Nadom dru3/4io još manje nego on sam, jer je imao manje vremena, a i manje razumijevanja za mr3/4nju, nesreću i u3/4ivljavanje u tuđe filmove. Iz slušalice dopre Lukin glas: 
- On je tamo slu3/4beno. 
Remetin opet osjeti peckanje u potiljku. Eto ga. Slu3/4beno. Čim je Vlado negdje slu3/4beno, to znači da se nešto gadno dogodilo i da je netko nastradao. A kad su u pitanju prijatelji, makar i bivši... 
- Kako slu3/4beno? Zbog Nade? 
- Da. 
- Pa ona je imala rak, ja sam s njom razgovarao prije nekoliko dana, i bila je već sasvim... 
- Ne, Ivo - reče Luka izdaleka, tu3/4no. - Nema tu nikakve sumnje. Nju je netko ubio. 
GLAVA PETA
Drhtavom rukom Remetin ja odgrnuo bijeli pokrovac kojim je tijelo bilo pokriveno. 
Ruka mu je drhtala od uzbuđenja, od straha, od nervoze, od duhana i kave. Cijelim putem od (r)itnjaka vozio je kao manijak, a od ulice do bolničkih zgrada je trčao, uspeo se stubištem tako brzo da mu je srce tuklo kao da će iskočiti. Nije imao kondicije i sad je, još uvijek sopćući, osjećao da bi se mogao srušiti. Znao je da 3/4urba ništa ne poma3/4e, da se više ništa ne mo3/4e popraviti, a ipak se 3/4urio. Nije 3/4elio da čuje ono što je morao čuti, nije 3/4elio da vidi ono što ja morao vidjeti, a ipak se 3/4urio. 
Prvo se ukazala kratka kosa i mala, koštunjava, dječačka glava. Onda je došlo čelo, pa izbuljene mrtvačke oči zagledane nekamo u strop, u predjele onoga što nitko ne razumijo. Potom su slijedile ispucane usne i onda, napokon, vrat. 
Vrat je bio tanak i 3/4ilav, ne deblji od muške ruke, s jasno vidljivim hrskavicama sa strane i s prstenovima grkljana. Oko tih prstenova, a i sa strane, vidjele su se modrice. Ko3/4a je bila toliko tanka, 3/4ile tako blizu da je podljev krvi bio vrlo jak. Točno su se mogli pobrojati prsti. 
Nada je bila udavljena. 
Nije moglo biti nikakve sumnje da ju je netko ubio. U onoj 3/4urbi i drhtavici, u panici, Remetin se samo pitao je li zadavljena dvjema rukama ili je mo3/4da za onako tanak vrat bila dovoljna i jedna. 
Spustio je krajičak plahte, a onda su tehničari nastavili raditi. Skinuli su tijelo s bolničkih kolica i ugurali ga u sivi, valjkasti kontejner u kakvom se prevoze leševi. Zatim su dvojica uhvatila po jedan sa svake strane i ponijeli sve to prema autu. Remetin je imao osjećaj da je nečemu kraj i da s tim ru3/4nim kontejnerom odlazi i dio njegova 3/4ivota. 
Sve se to zbivalo u prizemlju bolnice, točnije u razizemlju, kod stra3/4njeg ulaza, gdje je čekao sivo obojeni auto. (c)oštar je rukom dotakao Remetinovo rame i tako su krenuli prema stubištu, a auto se uputio prema zgradama Sudske medicine. Dok su se uspinjali, Remetin je upitao: 
- Kad se to dogodilo? 
- Ne znam točno - rekao je (c)oštar. - Prvo dođe autopsija, znaš i sam. Ali, moralo je biti negdje između ponoći i dva. Davali su joj injekciju svaka dva sata. U ponoć je još sve bilo u redu. U dva ju je sestra našla mrtvu. 
(c)oštar je govorio suhoparno i jednolično, tonom slu3/4benog izvještaja. Ali, Remetin je dobro znao da se iza njegova preplanulog lica (upravo se vratio sa skijanja, vidjelo se to po šarenom puloveru), iza pametnog čela i svijetloplavih očiju, krlju osjećaji o kojima (c)oštar nikad ne govori, ali koji i te kako utječu na njegovo ponašanje. Ne samo kao privatne osobe nego i kao policajca. Upravo zato što je bio kadar da ponešto osjeti, on je i bio dobar policajac, toliko je i Remetin znao. 
- (c)ta ti misliš? - upitao ga je Remetin, premda je znao da takvo pitanje ne treba (c)oštaru postavljati, pogotovo ne na početku istrage. 
- Ne znam - reče (c)oštar jednostavno. - Kakvog bi interesa netko mogao imati da zadavi samrtnicu? Zvuči sasvim perverzno. 
Gore je svima bilo neugodno. Po hodniku drugog kata, gdje je kroz prozore ulazio nestvaran spoj tmurnog dana i blistavog odsjaja snijega, hitale su sestre, liječnici, bolničarke. Ali, svatko je svakom zavirivao u lice, i po tome se vidjelo da su svi uzbuđeni i zbunjeni. Trebalo ih je i razumjeti, dogodilo se nešto strašno, jer bolesnik koji je njima bio povjeren na brigu ubijen je pod samim njihovim nosom, i netko je za to morao biti kriv, čak i u bolnici, gdje ljudi inače normalno umiru, čak i u društvu u kojem nitko nikada ni za što nije kriv. A što je još va3/4nije, trebalo je sve to nekako zatajiti od bolesnika, ne dopustiti da oni odviše znaju, ili, ako je neizbje3/4no da znaju, ne dopustiti da se vidi kako je medicinsko osoblje zabrinuto ili kako se osjeća krivo. 
Sve je to bilo teško izvesti, sa svim onim policajcima koji su se naokolo motali (svi su bili u civilu, a bilo ih je četvorica, uključujući i (c)oštara), policajcima se pridru3/4ilo dvoje mladih sta3/4ista koje su svi ignorirali, a pristizali su - kao slučajno - i znati3/4eljnici s drugih odjela, tek toliko da vide i da čuju. Dok su išli hodnikom, Remetinu se učini da je dolje, sasvim u dnu, na trenutak spazio sijedu glavu onoga istog luckastog doktora Senčara koji je patio za tim da poznaje sve poznate ljude. 
Remetin se pitao treba li da (c)oštaru ka3/4e da je Radovan Sedlaček u bolnici. Bilo je malo vjerojatno da to (c)oštar već zna, ali je bilo još manje vjerojatno da to neće ubrzo saznati. Kolebao se dok su koračali hodnikom, ali onda je u dnu hodnika ugledao Luku i tako je odlučio da zasad šuti. 
Luka je dr3/4ao ruke na leđima, stajao pred prozorom i buljio van dok su mu naočale bljeskale. Reklo bi se da nastoji hipnotizirati prirodne sile i učiniti da snijeg prestane padati. Ali, kad je osjetio da se oni pribli3/4avaju, trgnuo se i opet poprimio svoj uobičajeni, obješenjački izraz. 
- Otkud ti ovdje? - upita ga Remetin mrko. 
- Vlado mi dopustio - reče Luka. - A rubriku sam sklopio, nemaš brige. 
(c)oštar samo kimne u znak da je doista dopustio Luki da bude tu, a onda im dade znak da pođu s njim. Jedna su se vrata otvorila i kroz njih su izašla trojica ljudi u bijelim kutama koji su izgledali kao bolničko osoblje, samo što je jedan od njih imao fotografsku torbu, a ostala dvojica torbe s priborom za uzimanje otisaka i ostalim potrepštinama. Vrata koja su otvorili bila su iznutra obojana narančastim lakom, pa su se njihove kute sablasno odrazile na sjajnoj površini. Remetin pomisli kako se u tim istim vratima još do jučer odslikavala Nadina figura i njezino lice. 
(c)oštar je prupustio Remetina i Luku naprijed, kao domaćin; ušli su u sobu. U sobi su bila dva kreveta i sve je prilično nalikovalo na sobu u kojoj je le3/4ao Radovan Sedlaček. Razlika je bila samo u tome što se kroz prozor nisu vidjele jele nego obronak bre3/4uljka. Na toj strani nije bilo nikakvih zgrada. 
- Ovo je bio njezin krevet - pokaza (c)oštar na postelju do vrata, kraj koje su stajali nekakvi aparati, cijevi i 3/4ice. Postelja je bila u istom polo3/4aju kao i Radovanov krevet, ondje prijeko, u drugoj zgradi. Luka ode do prozora, otvori ga i pogleda van, lijevo, desno i dolje. Onda sle3/4e ramenima i zatvori prozor. (c)to li je to tra3/4io? Po3/4arne stepenice? 
Drugi krevet bio je, naravno, prazan. Na zidu je visila slika na kojoj se vidio dječak kako u ruci dr3/4i klip kukuruza. Na glavi je imao 3/4ut šešir. Bila je to reprodukcija slike Miroslava Kraljevića. Tu, pod tom slikom, dogodilo se prije samo dvanaestak sati nešto strašno. Tu je netko 3/4ivio i disao, mo3/4da se nečemu i nadao, a onda je netko došao izvana i uhvatio za onaj Nadin tanki, tu3/4ni, neutješni vrat... 
- Je li bila sama u sobi? - upita Remetina stegnuta grla. 
- Nije - odmahnu (c)oštar glavom. - Bila je s njom jedna stara 3/4ena. Sad su je preselili u susjednu sobu. Zove se Miroslava Premerl - doda kao da se preslišava. Remetin je znao da su svi dosadašnji podaci već slo3/4eni u njegovoj glavi. 
- Je li ona što čula? - upita Luka. 
- Ništa - odmahnu (c)oštar glavom. - S njom sam zasad razgovarao vrlo kratko, bila je suviše uzbuđena. Poslije moram i nju obići, rekli su da će joj dati nekakav sedativ. 
- Čudno - reče Luka. - Davljenje obično ne prolazi bez borbe i bez krkljanja. A to stvara buku. 
(c)oštar je odmahivao glavom, u znak da je sve to mnogo te3/4e i zamršenije nego što u prvi mah izgleda. Hodao je po sobi polaganim koracima i zavirivao ovamo i onamo, kao da se trudi da zapamti svaku sitnicu, kao da nema sve one fotografije, izvještaje. 
- Ja se tome ne čudim - reče. - Ovdje su svi bolesnici na injekcijama i na nekakvim pilulama. I najsretniji su kad mogu zaspati, ništa im nije va3/4nije od toga. Tko zna čime je ta 3/4ena bila nakljukana. 
Na trenutak su ušutjeli i svaki je gledao u svome smjeru, nastojeći da shvati, da se u3/4ivi, da pokuša zamisliti kako je sve to izgledalo. Tu bi cigareta dobro došla, ali je to, naravno, bilo nemoguće. Kao što je bilo nemoguće i zamisliti što se zbilo, kao što je bilo nemoguće zamisliti i samu mogućnost da se nešto takvo zbude. Remetin je prvi eksplodirao: 
- Dobro - huknuo je - ipak mora postojati nekakvo objašnjenje. Zašto bi netko... 
Ali, (c)oštar ga je prekinuo. Iako je bio trezven, nije imao ništa protiv emocija, pa čak ni protiv plača ili očaja. On je samo volio da onaj tko očajava zna i sve razloge svoga očaja. Zato je rekao: 
- Ne znam je li ti poznato, ali Nada je posljednjih dana bila vezana za krevet. 
- Za krevet? - zgranu se Remetin. - (c)to znači posljednjih dana, kad je... 
- Od prošlog petka - reče (c)oštar metodično. - Izgleda da je činila neke napore za koje nije bila sposobna. Sišla je u prizemlje da s nekim porazgovara, i tada je pala u nesvijest... 
- Taj netko sam bio ja - kaza Remetin mračno, a Luka bljesnu prema njemu svojim debelim naočalama. 
Ali (c)oštar je bio čudno miran. Remetin je očekivao makar prijekoran pogled, makar nekakav znak da je (c)oštar iznenađen, ali nije se pojavilo ništa od toga. Samo pitanje: 
- Prvi put ili drugi put? 
Remetin je buljio u njega. (c)to sad to znači? (c)to prvi put, što drugi put? Zar nije bilo dovoljno što se sve ove dane osjećao kao zločinac, zar treba ovo još i dalje komplicirati? Ali (c)oštar je gledao u njega oštro i ispitljivo, i trebalo je nešto odgovoriti. 
- Ne razumijem - kaza Remetin. - Ja samo znam da se ona onesvijestila na mojim rukama. To ja bilo u četvrtak, kasno po podne. 
(c)oštar malo razmisli, a onda reče: 
- Dvaput je silazila. 
- I oba puta se onesvijestila? 
- I oba puta se onesvijestila - kimnu (c)oštar. 
Remetin je buljio u njega. Presuda još nija bila izrečena. Mora je čuti. Morao je saznati je li on taj koji je Nadi zadao posljednji udarac! 
- Je li oba puta bio posjetilac? - upita. 
(c)oštar uzdahnu, a onda sle3/4e svojim širokim ramenima u debelom puloveru. Pogleda Remetina, pa Luku. 
- Nisu nikoga vidjeli. Samo tebe. Odmah sam znao po opisu. 
- Jesam li ja bio prvi ili drugi? - ne izdr3/4a Remetin. 
- Prvi - reče (c)oštar kratko. 
U njegovu glasu nije bilo ničega: ni prijekora ni utjehe. On je o čovjeku mogao znati mnogo, i uvijek je bio u stanju da odvagne: ako treba, da ka3/4e, ako treba, da prešuti. Zato se s njim nikad nije znalo. 
Na trenutak je nastala tišina. Luka je naškubio usne, kao da će zazvi3/4dati koračnicu, ali se onda predomislio. Samo je uzdahnuo i opet odšetao do prozora. Ondje se okrenuo leđima sobi i silueta mu se ocrtavala kao mračan obris na bijeloj pozadini snijega. 
- I otada je bila vezana za krevet? - upita Remetin. 
- Da - reče (c)oštar. - Pluća. Počeli su bolovi, teškoća a disanjem. Priključili su je na aparate. Više se nije mogla kretati. 
Rametin je sve to pa3/4ljivo slušao, ali što je više podataka imao, to je manje razumijevao. I to ga je ljutilo, kao da je nedu3/4an optu3/4en za zločin. 
- Dobro - reče - pa to onda znači... - Da - kimnu (c)oštar. - Odr3/4avali su je na 3/4ivotu samo s pomoću aparata. Raspitao sam se. Umrla bi za nekoliko sati da su je otkopčali sa svih ovih strojeva. 
Pri tome je pogledao aparate u kutu, a Luka je prišao i stavio ruku na jedan od njih. Ponašao se kao da su to bijesne zvijeri koje treba nekako pripitomiti. Još uvijek gledajući aparate i milujući ih rukom, reče preko ramena: 
- Dobro, pa što su je onda trebali daviti? Bilo bi dovoljno isključiti mašine, nitko ne bi ništa ni opazio. 
To je bilo točno i Remetinu se još jednom učini da je sve to kao nekakvo bunilo, kao one more, one tegobe i strahovi što ih čovjek ima u vrućici, kad do3/4ivljava najdublji očaj i najte3/4u tjeskobu zbog slika što ih proizvodi bolesno tijelo. Začuše kucanje na vratima. 
- Da - odazva se (c)oštar. 
Na pragu je stajao visok čovjek čvrstih crta lica, kukasta nosa, četvrtaste brade, s naočalama bez okvira. Oči su mu bile sive, a kosa sasvim sijeda i začešljana nadolje. Izgledao je pouzdano i sigurno. Remetin je odmah znao da je to primarijus, šef odjela, koga su u panici pozvali da rješava probleme i kontaktira s policijom. Nije moglo biti nikakve sumnje. 
- Dobar dan - reče čovjek dubokim i mekim glasom. - Ja sam Nadin mu3/4. 
GLAVA (c)ESTA
Dok su prolazili bolničkim hodnikom, Remetin je bacio pogled u jednu od soba. Kad čovjek ide hodnikom, i kad su neka vrata u tom hodniku otvorena, on jednostavno ne mo3/4e odoljeti a da ne zaviri. Zna da nije pristojno, zna da neće ugledati ništa osobito lijepo, a opet se ne mo3/4e suzdr3/4ati. Tako je Remetin (kao, uostalom, i Luka i (c)oštar) okrenuo glavu i pogledao. Bio je to sasvim kratak pogled, kao bljesak, ali dovoljan da Remetina zbuni. 
Unutra su se 3/4ena i muškarac u bijelom motali oko neke bolesnice na postelji. Muškarac je zacijelo bio liječnik, 3/4ena medicinska sestra, i bili su leđima okrenuti vratima. Petljali su nešto oko aparata kraj kreveta uz prozor, i pri tome su tiho govorili. Ali, nisu posve zaklonili bolesnicu: njezino je lice bilo okrenuto vratima, jasno se vidio velik podbradak, sive, malko uljaste oči i usta koja se miču, jer je i 3/4ena nešto govorila onima koji su joj pomagali. Između lijevog sestrina boka i desnog liječnikovog, Remetin je na trenutak ugledao bolesničino lice. 
Bila je to ona ista 3/4ena koju je prije nekoliko dana vidio na plućnom odjelu kako sjedi na plastičnoj stolici i nekom mladom čovjeku nešto tiho objašnjava upirući prstom u nekakve papire. Remetin se pitao otkud ona sad tu, kad je prije bila u drugoj zgradi. I kako to da opet baš na nju nailazi? 
Nije rekao ništa, jer su išli prema primarijusovoj kancelariji, šutke, ozbiljni, budući da je trebalo da obave razgovor s Nadinim mu3/4em. Ondje, u sobi, čovjek im je rekao da se zove Tugomir Barišić i da je došao na poziv policije. (c)oštar je rekao svoje ime, ali nije predstavljao Remetina i Luku, pustio je čovjeka neka misli da su i oni iz policije. Remetin nikad prije nije bio vidio Nadina mu3/4a, niti je znao kako on izgleda. Sjetio se samo da su iz početka, kad se Nada tek bila udala, padale obiteljske šale o tome kako je ostavila Radovana da bi se udala za Tugomira. 
Ispred primarijusove sobe stajao je, naslonjen na radijator, mlađi čovjek mišjeg lica i nablizu usađenih očiju. Bio je neobrijan i pomalo blijed, na sebi je imao dva pulovera i sako; jedan pulover bio je zelen i imao je izrez V, drugi je bio smeđ i imao je rol-kragnu, a sako je bio plav. Prije nego što će pokucati na vrata, (c)oštar ga je upitao: 
- A koga vi čekate? 
- Je - rekao je čovjek - ja vam to ne bi znal reč, gospon. Meni su rekli naj dojdem... 
- Vi ste...? 
- Krnic Stjepan. 
- Portir? 
- Je. 
- Pričekajte. 
Krnic je fatalistički kimnuo glavom, a oni su pokucali i ušli. Soba je bila velika i predstavljala je smiješnu kombinaciju između ureda i ambulante. (c)ef je, očito, bio silom prilika administrativac, ali se inače osjećao kao liječnik. Zato su u sobi bile bijele staklene vitrine s instrumentima, ali i pisaći stol pretrpan papirima, bijeli le3/4aj za preglede, ali i sivi ormar za fascikle i kartoteku. 
Sam primarijus bio je nešto treće: on je imao sijede engleske brkove po3/4utjele od duhana, na vješalici je visio lovački šešir s bradom divojarca kao ukrasom, a ispod doktorova ogrtača virile su pumperice, šarene dokoljenke i niske cipele s debelim đonom, za dugo hodanje i za snijeg. Glas mu je bio hrapav i pomalo sipljiv dok im je pru3/4ao ruku i nudio im da sjednu, ne slušajući njihova imena i ne brinući se tko je tko. (c)oštara je već znao i najviše se obraćao njemu. 
- Evo, drugovi - rekao je - ja vam stojim na raspolaganju, koliko mogu. Nemam baš mnogo vremena, ali shvaćam da je to situacija kad... 
- Zapravo - rekao je (c)oštar - mi i ne trebamo toliko vas koliko vašu sobu. Nije zgodno da razgovaramo u hodniku ili u bolesničkoj sobi. Drug je - pokazao je glavom na Tugomira Barišića - pokojničin mu3/4, pa moramo... 
- U tom slučaju - rekao je primarijus - ništa lakše. Evo, ja ću odmah, samo da... 
Ali, (c)oštar ga je prekinuo, a Remetin je znao da će tako biti. Nije bilo čovjeka na svijetu kojem (c)oštar ne bi mogao - i htio - postaviti kakvo pitanje i potom iz njegova odgovora - ili iz načina na koji ga daje - nešto zaključiti. Ni primarijus Vimpulšek nije u tome bio nikakav izuzetak. 
- Samo trenutak - rekao je (c)oštar. - Kad ste već tu... Recite mi, molim vas, kakvo je točno bilo bolesničino stanje? 
Liječnikove sitne oči na trenutak su skoknule do Tugomira Barišića, a onda je slegnuo ramenima u lovačkom sakou ispod bijelog ogrtača. Puhnuo je kroz brkove i rekao: 
- Beznadno. Doduše, kod karcinoma se nikad ne zna, vidite. Ima bolesnika za koje mislite da će egzitirati još iste noći, a oni po3/4ive još šest mjeseci, pa čak i godinu dana. Ali, to je rijetko. Vrlo, vrlo rijetko. 
- Dobro - reče (c)oštar. - Koliko vi mislite da je ovoj bolesnici još bilo ostalo 3/4ivota? 
Primarijus sle3/4e ramenima, pa opet puhnu kao mor3/4. Bila su to laička pitanja, na koja bi inače mo3/4da samo odmahnuo rukom, ali sad je ta pitanja postavljala policija. 
- Tja - rekao je. - Mo3/4da mjesec dana. Četrdeset dana, ne više. 
(c)oštar je pogledao Remetina, pa Luku, pa Tugomira Barišića. Bilo je očito da je svima u glavi isto pitanje: tko je taj tko nije mogao ni toliko čekati? 
- Hvala vam - reče (c)oštar. 
Primarijus kimnu glavom, pričeka novo pitanje, a onda sbvati kako se od njega očekuje da ode. Brzo ustade od stola, pokupi svoje cigarete, objesi oko vrata stetoskop i uputi se prema vratima. Na pragu se okrene: 
- Ako me još zatrebate, ja sam u intenzivnoj. 
Kad su se vrata otvorila, kroz njih se vidjelo kako u hodniku Stjepan Krnic i dalje stoji naslonjen na radijator i upravo se sprema da smjerno pozdravi primarijusa. 
(c)oštar se okrene Tugomiru Barišiću, pa ga pogleda pa3/4ljivo, kao da ga prvi put vidi. To uvijek pali: čovjek se osjeća kao da mu na nosu piše da nešto krije. Ali, Tugomir Barišić kao da nije imao što kriti: gledao je čvrsto iza svojih naočala bez okvira i čekao pitanje. Remetin se prisjeti da je on po zanimanju pravnik, i to uspješan. 
- Recite mi - započe (c)oštar - što vi mislite o svemu ovome? 
- Ne znam - reče čovjek zamišljeno. - (c)to se o tome uopće mo3/4e misliti? Vi ćete shvatiti da u ovoj situaciji ja baš i nisam osoba koja je u stanju da najtrezvenije prosuđuje. Meni je strašno, šta da vam drugo ka3/4em? Ja sam se, doduše, već i pomirio s tim da će Nada umrijeti, premda je bila toliko mlađa od mene, sve su dijagnoze tako govorile, ove posljednje naročito, ja sam i s primarijusom o tome razgovarao, prije... Ali da je netko mogao... Mislim, valjda je imala pravo da mirno umre, barem to. 
Bile su to teške riječi koje su dolazile od ozbiljnoga i čvrstog čovjeka, koji nešto zna o 3/4ivotu, pa su zato zvučale još te3/4e. Nakon tih riječi jasno se osjetilo kako je zrak u sobi postao gušći, kako je blizina ozbiljne i prave patnje sve ispunila elektricitetom. 
- Spominjete dijagnoze - reče (c)oštar. - Kad su one postavljene? 
- Prošlog tjedna - reče Barišić. - U srijedu. Čim je stigla, odmah su napravili sve pretrage. Primarijus je meni rekao otprilike isto što i vama maloprije, samo uvijenije, ne tako određeno. Tra3/4io je da djelujem na nju, jer je kod takve bolesti volja najva3/4nija, tako je rekao. 
- A je li ona imala volje? - To je pitao Remetin, nije mogao odoljeti da ne upita. 
Tugomir Barišić je pogledao Remetina kao da ga prvi put vidi, a onda je rekao, razmislivši: 
- Ne. Mislim da nije imala. 
Nastala je kratka tišina. Opet su riječi bile suviše teške. Ili, ako ne riječi, onda način na koji su bile izrečene, uvjerenje i gorčina iskustva koje je iza iskustva stajalo. Tako, dakle. Nada više nije imala volje. Remetin se pitao je li on sam to osjetio onoga dana kad je s njom razgovarao. Je li odatle, od nedostatka volje za 3/4ivot, dolazila i ona njezina čudna vedrina? (c)oštar iznenada promijeni temu, kao što mu je i inače bio običaj. Upita: 
- Kakva je bila vaša obiteljska situacija? 
Tugomir Barišić ga pogleda malko začuđeno. Zbog promjene teme ili zbog naravi pitanja? 
- Ne razumijem - reče. - Kako to mislite? 
- Pa, tako - reče (c)oštar, pomalo mrzovoljno. - Vi ste pravnik, mogli biste znati. Ina li u obitelji nekoga tko bi mogao 3/4eljeti njezinu smrt? Brzu smrt, mislim? Ili na poslu? Ima li nekoga kome bi odgovaralo da ona udmah umre, radi novca, nasljeđa ili slično? 
Tugomir Barišić je podigao ruku i ka3/4iprstom gurnuo naočale koje su mu bile spuznule niz nos. Onda je počeo govoriti polako, kao da pripovijeda priču, nastojeći, vjerojatno, dati što vjerniju sliku, kako bi policija mogla sama zaključiti kako stvari stoje. 
- Mi smo se kasno uzeli - rekao je svojim mekim baritonom. - Ja sam bio udovac, bez djece, Nada je bila razvedena, također bez djece. Njezini roditelji su umrli dok je još bila dijete, odrasla je kod neke tetke u Delnicama, poslije je i ta tetka umrla. Djece nismo imali. Ja sam pravnik, ona je radila u biblioteci. Sasvim obična situacija. Ne mogu zamisliti da bi netko... 
- (c)ira obitelj? - upita ga (c)oštar poslovno. 
- Gotovo da je nemamo, ni ona ni ja. Imala je samo neke prijatelje, o njima je ponekad govorila, još iz mladosti, ali njih nismo viđali. Ja imam brata u Americi i nikoga drugog. Ona je samo, koliko znam, imala nekog bratića koji... - zastao je. - Da? - potače ga (c)oštar. 
Tugomir Barišić je malko oklijevao, kao da mu nije drago što nekoga trećeg uvlači u sve to, i kao da mu je to palo na pamet toga istog časa. 
- Ma - rekao je - ja mislim da to nema veze, ali mogu vam reći... Bilo je nekih preblema s tim bratićem, to je čovjek otprilike Nadinih godina, četrdeset i nešto... On je sin druge Nadine tetke, koja je također umrla... Tetkina kuća u Delnicama pripala je nakon tetkine smrti Nadi, a on je onda pobijao oporuku, tra3/4io nu3/4ni dio i tako... Izgubio je na sudu, nešto je prijetio... 
- Gdje on 3/4ivi? - upita ga (c)oštar. 
- Ma, čujte, to vam je bezopasan čovjek, te3/4ak pijanac, uostalom, gdje bi on, to je fantastično... - Tugomiru Barišiću očito je bilo silno neugodno. - A 3/4ivi tu u Zagrebu, u Trnju ima kućicu. 
(c)oštar je nešto zapisivao u svoj notes dok je Tugomir Barišić čekao. Očito, njegov je mir bio narušen, više to nije bio čovjek koji hrabro podnosi svoju muku. Sad je to bio čovjek s gri3/4njom savjesti, jer je osjećao da se izbrbljao, uradio nešto što nije trebalo uraditi, pa je 3/4udio za novim pitanjem, kako bi to ispravio. Ali, kad je pitanje došlo, ono mu nije dalo priliku da išta popravi, jer je bilo kao udarac nogom u trbuh. I dalje pišući, ne di3/4ući glave, (c)oštar ja upitao: - A gdje ste vi bili noćas? 
Tugomir Barišić je otvorio usta, a onda ih opet zatvorio. Nije se nadao takvom pitanju, a ono je, ako ćemo pravo, bilo donekle i uvredljivo. Zar se takva pitanja postavljaju udovcu? Remetinu je bilo neugodno, a Luka je naškubio usne kao da će zazvi3/4dati. Tugomir Barišić reče: 
- Bio sam kod kuče. 
- Sami? 
- Sam. 
- Mo3/4e li netko to potvrditi? 
- Ne znam - reče Tugomir Barišić kao da mu je svejedno. - Ne vjerujem. Dugo sam bio budan, mo3/4da su me susjedi čuli kako se motam po stanu. Obično se sve čuje. 
(c)oštar je i dalje pisao. 
- Pričekajte vani - reče ne di3/4ući glavu. A onda, dok je Tugomir Barišić izlazio, prodere se kao u zubarskoj ordinaciji, ili u vojnoj jedinici: - Krnic! 
Remetin se pitao zašto je (c)oštar toliko osoran prema Tugomiru Barišiću. Mo3/4da je to način da od njega što više izvuče? Ili se (c)oštar na taj način brani od vlastitih osjećaja, od sućuti, od sentimentalnosti? To se nije moglo znati. Policajac je već ispitivao Krnica, kojem nije ni ponudio stolicu, pa je jadnik stajao pred njim kao vojnik na raportu. 
- Vi ste bili de3/4urni noćas? - upita ga (c)oštar. 
- Je - huknu Krnic. 
- Niste spavali? 
- Ne. Ja vam nigdar ne spim kad sam na du3/4nosti - reče Krnic šarajući svojim lisičjim očima naokolo. - Nigdar. 
- Nije se dogodilo ništa neobično? 
- Ne - reče Krnic. - Niš. Bila su dva hitna slučaja, v jedanajst i v tri i pet. Pak su prešli, ne. Niš drugo. 
- Sigurni ste? 
- Je. 
- Dobro. Razgovarat ćemo drugi put. 
- Razumem - reče Krnic, pa se okrenu na peti i odmaršira prema vratima. 
Kad su se vrata zatvorila, njih trojica se nasmijaše. Luka reče: 
- Zaboravio je: "dru3/4e stariji vodniče". 
(c)oštar je pokupio svoje papire i ustao. Pogledao je Remetina i Luku, ali nije rekao ništa. Nije to bila prilika da se stvari razglabaju. Izašli su. 
Tugomir Barišić je došetao prema njima niz hodnik. Ona vrata su i dalje bila otvorena i Remetin se pitao je li Barišić izdr3/4ao da onamo ne virne. Njegovo lice sad više nije bilo nimalo mirno, dapače, bio je blijed, nos mu se nekako jače povio nad usta, kao da je naglo ostario. Je li to uobičajen fenomen sporog shvaćanja nakon teška udarca? Ili se grize zbog onoga što je rekao o Nadinu bratiću? 
Ne, mora biti da je nešto drugo. Mora biti da se uzbudio donoseći još jednu va3/4nu odluku. Kad im je prišao, reče: 
- Znate li da je Nadin bivši mu3/4 u ovoj bolnici? Vidio sam ga kad sam dolazio. 
(c)oštar se okrenu i pogleda Remetina. Pogled nije izra3/4avao ništa, ali ga Remetin ipak nije izdr3/4ao. Osjećao se kriv. 
GLAVA SEDMA
Kad je ugledao tu 3/4enu, gospođu Miroslavu Premerl, Remetin je istoga časa zaboravio na gri3/4nju savjesti i osjetio peckanje u potiljku. Opet ga je obuzelo osjećanje kao da se nalazi u nekome čudnom filmu, u kojem je netko unaprijed sve isplanirao i u kojem se za svaku sitnicu pokazuje da nije slučajno tu, nego da će jednom poslije postati va3/4na. Pokušao se utješiti mišlju da je to valjda uvijek tako kad su posrijedi nesreća i smrt, ali to mu nije mnogo pomoglo. 
Kad je Tugomir Barišić, Nadin mu3/4, izgovorio onu svoju značajnu rečenicu, i kad se Remetin osjetio kao krivac, (c)oštar, naravno, nije rekao ništa. Nije rekao ništa ni onda kad su Tugomira Barišića poslali kući, kad mu je (c)oštar zakazao sastanak u svom uredu i kad se čovjek, onako visok, dostojanstven i sijed, otputio niz dugi hodnik, ne škripeći, za razliku od njih, nimalo svojim cipelama. Tada je Remetin pokušao djetinjast manevar ne bi li se opravdao: 
- Čuješ, Vlado - rekao je (c)oštaru - htio sam ti reći... 
Na trenutak ja zastao: što je zapravo htio reći? Namjerno ili nenamjerno, on je (c)oštaru stvari prikazivao tako kao da je u bolnicu prošloga četvrtka došao radi Nade, a sad je (c)oštar posve jasno shvatio da je dolazio radi Radovana Sedlačeka i da je Nadu sreo slučajno. (c)to se tu još moglo kazati? Ali (c)oštar ga je prekinuo, pomogavši mu da se ispetlja iz svoje zbunjenosti: 
- Poslije - rekao je. - Ja još moram vidjeti tu 3/4enu. A vi kako hoćete. Mo3/4ete sa mnom, ako vas zanima. 
Oni su se zgledali, a (c)oštar im je okrenuo leđa i otputio se niz hodnik. Iza njegovih leđa Luka je napravio grimasu kakvu djeca prave iza leđa strogoga profesora. Onda su pošli za njim. 
Kad je vidio prema kojim se vratima (c)oštar uputio, Remetin je osjetio da nešto nije u redu, osjetio je kako ga zahvaća val nevjerice i nelagode, kao u snu. Ali, još je bilo nade: u svakoj sobi obično le3/4e po dvoje ili više pacijenata. 
Pred vratima je (c)oštar zastao, jer mu je u susret dolazio primarijus Vimpulšek, u svojim pumphoznama, dokoljenkama, u planinarskim cipelama koje su nesnosno škripale. Gestama je upitao trebaju li što i kakva je situacija. 
- Recite mi - upita ga (c)oštar - kakvo je stanje gospođe Premerl? 
Stari liječnik se zamislio, a onda iskrivio lice kako bi mogao zubima dohvatiti brk i zagristi u njega. Kao da mu je bilo neugodno, kao da je on kriv za bolest svih tih ljudi i za činjenicu što je ta bolest neizlječiva. 
- Tja - rekao je. - Nije osobito. 
- Kao i Nadino? - upita ga (c)oštar namrgođeno. - Ili gore? Ili bolje? 
- Slično - reče primarijus. - Sasvim slično. 
- Vi takve slučajeve stavljate skupa? - upita ga (c)oštar okrutno. 
Primarijus je još 3/4ešće 3/4vakao brk. Onda rcče: 
- Mi imamo dosta takvih slučajeva, znate. Mi smo takav odjel. A imamo problema s prostorom... - Nemoćno je raširio ruke. 
(c)oštar je neko vrijeme kimao glavom, kao da sasvim razumije situaciju, ali nije rekao ništa u tom smislu. Samo je upitao, brzo i poslovno: 
- Mislite li da će biti u stanju da podnese kratak razgovor? 
- Ona je pod sedativima - reče primarijus. - Taj vrag se strašno brzo razvija. To boli. Ali, mislim da će moći. Mislim da hoće. Ako je budna. 
Bila je budna. Kad je (c)oštar otvorio ona ista vrata, Remetin je osjetio grčenje u 3/4elucu. (r)elio je biti negdje drugdje, a dobro je znao da mora biti baš tu gdje jest. (r)ena je bila sama u sobi, drugi krevet bio je prazan. Bila je to ona ista 3/4ena koju je Remetin u prošli četvrtak vidio kako razgovara s onim mladim čovjekom, i koju je prije pola sata opazio kroz otvorena vrata, iz hodnika. To je, dakle, gospođa Premerl. Na trenutak, Remetinu pade na pamet kako bi, da je to sve doista film, mogao taj film nekako odvrtjeti natrag, u četvrtak po podne, kako bi tada mogao prići toj 3/4eni, tamo, dok je sjedila na plastičnoj stolici sa svojim sinom, i zamoliti je da ne spava, da se potrudi, da pripazi na Nadu. Mo3/4da se tada sve ovo ne bi dogodilo. 
(r)ena je le3/4ala na leđima, njezin veliki trbuh i goleme grudi razlili su se svuda po krevetu, podbradak joj je uokvirivao lice koje je bilo puno sitnih bora. Nekada se govorilo da je svaka bora jedna briga; ako je to istina, onda je gospođa Premerl imala mnogo malih briga od kojih je ostarjela i koje su je mo3/4da i dovele na taj odjel. 
- Dobar dan, gospođo Premerl - rekao je (c)oštar tihim i opreznim glasom. - Ja sam (c)oštar iz milicije. Ovo su drugovi Remetin i Katić. Kako se osjećate? 
Ona ih je pogledala jednog po jednog, pogled joj je na trenutak zastao na Remetinu, ali je onda odlutao dalje. Kad je odgovorila, glas joj je bio malko hrapav i disala je teško. Kraj njezinog je kreveta, uostalom, stajala ista onakva plava boca za kisik prošarana mrljama rđe. 
- A kako mogu biti kad sam ovdje? - upitala je. - Jeste li ikad poznavali nekoga tko je imao rak? 
(c)oštar je, naravno, odmah jasno osjetio kamo bi ih takav razgovor mogao odvesti: u raspravu o smislu 3/4ivota. A to ne bi bilo dobro ni za njih ni za gospođu Premerl. Jer, o čemu je drugom ona i mogla misliti sve to vrijeme, sama u svome krevetu, sama u sobi s bocom kisika i svojim sedativima? (c)oštar je rekao: 
- Mo3/4ete li nam odgovoriti na nekoliko pitanja? Nećemo dugo. 
- Pitajte - rekla je 3/4ena. - Premda vam ja ništa ne znam. 
(c)oštar je izvadio notes, mo3/4da zato da bi doista zapisivao, a mo3/4da i zato da sve izgleda slu3/4benije. On je imao niz trikova i nikad se nije znalo što je trik, a što prirodno ponašanje. 
- Vi ste bili s pokojnicom u istoj sobi - rekao je. - Recite mi, jeste li opazili štogod neobično? Je li joj tko dolazio, je li primala poruke, je li ona kamo odlazila? 
(r)ena se zamislila, a onda su joj iznenada suze počele teći niz obraze, kao da je tko otvorio pipu. Bez ikakva prijelaza, bez promjene izraza na licu, samo odjednom suze. Čak joj se ni glas nije promijenio. Rekla je: 
- Bila je to fina 3/4ena. Čista, uredna. Znala je što je čeka. Znala je da će se mučiti. 
To je bilo kao uvod. (r)ena je zašutjela, a suze su joj i dalje tekle niz obraze. (c)mrcnula je, a sunce na zalasku odjednom se, na nekoliko trenutaka, probilo kroz debele snje3/4ne oblačine i nacrtalo na zidu sobe velik narančast kvadrat. Kao dijete koje sve to prvi put vidi, 3/4ena se zagledala u tu čaroliju. Ali, (c)oštar ju je podsjetio: 
- Posjeti, poruke? 
- Bio joj je samo mu3/4, jednom, koliko znam. Visok, sijed, pravi gospodin. Koliko ja znam, nije uopće izlazila. 
Njih trojica su se zgledali i (c)oštar im je dao znak očima da sve prepuste njemu. Njih dvojica su šutjeli. (c)oštar upita: 
- Jeste li zapazili štogod neobično u njezinu ponašanju? 
Gospođa Premerl je i dalje suzila, suze su tekle iz njezinih očiju kao što teče pijesak u pješčanom satu: tiho, odmjereno, jednolično, mjereći vrijeme i upozoravajući na prolaznost. 
- Nisam - reče ona. - A nisam imala ni kad. Mene su tek u ponedjeljak premjestili ovamo, znate. 
- Prije ste bili na plućnom? - ubaci Remetin. 
(r)ena ga pogleda začuđeno, ali samo reče: 
- Da. Dugo. Tek su onda ustanovili da mi je mjesto ovdje. 
Glas joj nije pucao, niti su suze potekle jače. U sobi je sad bilo tamnije, jer je narančasti sunčani kvadrat nestao jednako brzo kao što se i pojavio, i znalo se da će sad nastupiti rani zimski suton. Remetin se po3/4uri da objasni. 
- Ja sam tamo bio prošlog tjedna. Imam tamo prijatelja. - On brzo pogleda (c)oštara, pa nastavi: - Vidio sam vas tamo s nekim mlađim čovjekom... 
- Da - reče gospođa Premerl. - To je moj sin. 
(c)oštar je sve to pa3/4ljivo slušao, čak je nešto i zapisao, premda je Remetin bio siguran da se nema što ni pisati ni pamtiti. To što je on vidio gospođu Premerl onoga dana kad i Nadu, i što ju je zapazio, bila je, naravno, puka slučajnost, i tek je njegov uznemireni mozak od toga napravio dramu. Takve stvari se događaju, čudna mi čuda! Ali (c)oštar je pisao; nikad se nije znalo što njemu mo3/4e biti va3/4no. Digao je glavu s notesa i upitao: 
- Recite mi nešto o toj noći. 
- Pa, rekla sam vam već - uzdahne 3/4ena, nevoljko premjestivši pogled sa stropa na (c)oštara. - Nisam ništa ni čula ni vidjela. 
Ali, (c)oštaru to kao da nije mnogo značilo. Da se radilo o običnome svjedoku, on bi mo3/4da tra3/4io da taj svjedok ispriča sve izpočetka. Ali, ovo je bio osobit slučaj. Upita: 
- Tko je prije zaspao, ona ili vi? 
- Ja. Pilule, znate. Injekcije. Probudila sam se tek oko četiri, kad je sve već bilo gotovo i kad su nju već odnijeli. 
Remetin se pitao tko je uopće došao na ideju da prijavi umorstvo. To se zbilo usred noći, radilo se o samrtnici, kakva je uopće razlika? Mogli su mirno pustiti da sve prođe kao obična smrt, nitko, pa ni mu3/4, ne bi pravio pitanje. Mo3/4da se našao kakav ambiciozni liječnik na de3/4urstvu, pa se po3/4urio da pozove policiju? Ili su fleke na Nadinu vratu bile odviše očite, pa su se bojali da mu3/4 ipak ne digne galamu? (c)oštar upita gospođu Premerl: 
- U kojem polo3/4aju je le3/4ala? 
(r)ena uzdahne kao da joj je to pitanje osobito teško. Onda tiho reče: 
- Na leđima. Le3/4ala je mirno, bilo je upaljeno malo svjetlo pokraj kreveta. To je posljednje čega se sjećam. Tako sam je posljednji put vidjela. 
Gospođa Premerl govorila je sve te3/4e, kao da ju je razgovor zamorio. Luka je tuckao ka3/4iprstom po brojčaniku svoga sata. (c)oštaru to sigurno nije promaklo. Rekao je: 
- Samo još jedno pitanje. Je li vam što rekla prije spavanja? 
(r)ena opet okrenu pogled prema njima, u polutami, kao da se čudi tom pitanju. Kao da su pogodili neku njezinu misao. Onda reče tiho (kao što su i svi oni, kako je polutmina osvajala sobu, govorili sve tiše): 
- Da. Rekla mi je. Ja sam njoj kazala: "Laku noć". A ona meni: "Do viđenja, gospođo Premerl. Do viđenja" - ponovila je. 
Nastala je tišina u sobi, svatko je osluškivao svoje misli. Do viđenja. Remetina je steglo u grlu. Njemu Nada nije dospjela reći ni do viđenja, niti šta drugo. Tko zna je li štogod rekla mu3/4u, ili bilo kome drugom? Je li do viđenja značilo da se još nada? 
- Hvala vam - rekao je (c)oštar gospođi Premerl. Onda je pru3/4io ruku i potapšao staru 3/4enu po nadlanici. Ona je zaokru3/4ila pogledom po njima trojici, a onda rekla: 
- Do viđenja, djeco. 
Tada su tiho izašli iz sobe i našli se u hodniku. Ondje su već bila upaljena svjetla. (c)utke su se uputili prema izlazu. (c)utke su sišli niza stube i stigli u prizemlje. Samo je Luka tiho zvi3/4dukao. Remetin bi se kladio da on sad misli o svojoj majci. Kad su se našli vani, na snijegu, u prvom sutonu, isto kao i onoga četvrtka kad je Remetin prvi put onamo došao, (c)oštar je na zgradi preko puta ugledao natpis koji je upozoravao da se tu nalazi plućni odjel. Rekao je: 
- A Radovan je tu, preko puta, je li tako? 
- Jest - rekao je Remetin. - Rebra, noga, ruka, glava... 
- Da - rekao je (c)oštar kao da već sve zna. 
Mo3/4da je i znao? Jer, nije predlo3/4io da posjete prijatelja koji je i te kako imao veze s cijelim slučajem. Ili ga je on sam već i posjetio, pa ne govori ništa o tome, vraćajući tako Remetinu milo za drago? 
Prtinom, po onoj uskoj stazi, trčao je čovjek u bijelom ogrnut sportskim kaputom ispod kojeg se vidjela liječnička košulja kratkih rukava. Kosa mu je bila sijeda, naočale četvrtaste, a pogled iza njih znati3/4eljan. Doktor Senčar. 
- Dobar dan - javio se Remetinu veselo. - Kako ste danas? 
- Dobro - rekao je Remetin. - Hvala. 
- Drugovi su isto novinari? - bio je liječnik znati3/4eljan. 
- Ne - kaza Remetin. - Policija. 
- O - lecnu se doktor. - Oprostite, 3/4urim. 
Odjurio je dalje dok se Luka krivio od smijeha. Remetinov pomoćnik upita: 
- Taj liječi ljude? 
A vani, pred bolnicom, sreli su čovjeka koji ih nije ni pogledao. Brzao je, s plastičnom vrećicom u ruci, zamišljeno buljeći u bolnicu, u svoj cilj. Kosa mu je bila kudrava, na licu mu je bilo nešto dječje i nezrelo. 
Bio je to sin gospođe Premerl. 
GLAVA OSMA
Pasje oči bile su velike i tu3/4ne, a iz grla mu je dopirao tih i 3/4alostan cvile3/4. Jezik je bio posve suh i hrapav i visio je iz usta. Kad je Luka pru3/4io dlan i pogladio psa po glavi, a potom ga počeo češkati iza ušiju, pas je jedva podigao glavu i liznuo zahvalno čovjeku ruku, a onda je odmah prestao i malo jače zacvilio, kao da ga je suhi jezik od lizanja zabolio. 
- Ništa ne jede - rekao je dječak. - Samo pije. 
- Nešto kao ja, hm? - rekao je Luka. 
- Ti se zezaš, ali ovo je ozbiljno - kaza Remetinov sin. 
- Jaka je to zvijer, ne brini - Luka je i dalje češkao psa po glavi čučeći kraj njega, a pas je sklapao oči i u3/4ivao: bila je to utjeha. - (c)ta ka3/4e veterinar? 
- Nije mogao mnogo znati, prvi dan - reče dječak. - Osim toga, ovaj seronja se toliko uplaši, čim ugleda bijelu kutu, da se stane tresti kao lud. Rekli su mi neka stavljam obloge i dali su mu injekciju... I nogu su mu imobilizirali. Ka3/4u, organizam će to već sam... 
- Pa i hoće - rekao je Luka uvjereno. - Nema ti na svijetu tako vra3/4je stvari kao što je organizam. 
Remetin je stajao kraj vrata i čudio se kako Luka lako nalazi načina da svakog utješi: i dječaka, i psa, pa čak mo3/4da i njega samog. Njemu bi trebalo za to mnogo više vremena i više riječi. Je li Luka tu vještinu svladao tješeći sam sebe? 
Prešli su u dnevnu sobu i ostavili dječaka da se bavi psom. Remetin je nalio piće, pa su sjeli. Njegove 3/4ene nije bilo kod kuće, bila je na nekakvom sastanku, pa su tako njih dvojica sjedili kao za kavanskim stolom, ljuštili konjake, pušili i razgovarali. Nakon druge čašice Luka je upitao: 
- Dobro, majstore, šta se tu zapravo događa? Remetin je točno znao na što Luka misli, pa je zato trgao još jedan konjak i razvezao priču. Kako je to bilo s onom viješću, kako je išao k Radovanu Sedlačeku u bolnicu, i kako mu je ovaj bio čudan. Kako je poslije sreo Nadu, kako nije ništa rekao (c)oštaru, i sve ostalo. Luka je pa3/4ljivo slušao odbijajući dimove i povremeno pogledavajući prema satu što je kuckao na zidu, vidjelo se da mu je dobro u Remetinovu domu. Naočale su mu bljeskale. 
- Eto - rekao je Remetin na kraju. - Tako ti je to. 
Luka ga je pogledao začuđeno. Tek kad je vidio taj pogled, Remetin je shvatio da je sve to nepotpuno, da se mo3/4da ne mo3/4e sve shvatiti ako se ne znaju pojedinosti. Doista, Luka ga je upitao: 
- Samo toliko? Dobro, razumijem, rastali su se i otada je taj tvoj Radovan Sedlaček nesretan čovjek, u redu, gledali smo taj film, ponosi se time, okej, i to smo pušili, ali, šta još? Kako je on uopće dospio u takvu situaciju? I što je sve zbog te svoje nesreće u stanju da uradi? 
- Čekaj- kazao je Remetin i otvorio ladicu na komodi. 
Dok je vadio album, mislio je kako se i to jednoga dana moralo dogoditi. On i Luka bili su prijatelji. Luka mu je mnogo značio i on nije mogao zamisliti svoj posao bez Luke. Ali, nekako se među njima ustalio običaj da ne govore o svojim privatnim stvarima. Svaki je od njih znao kakva je obiteljska situacija onog drugog, Remetin je poznavao Lukinu majku a Luka njegovu 3/4enu i sina; ali, to je bilo uglavnom sve. O pojedinostima, o poteškoćama, a osobito o prošlosti, ni jedan od njih nije nikada pričao. Mo3/4da zato što su inače bili zasićeni tuđim privatnim stvarima, ili zbog stidljivosti, tek, o tome su šutjeli. 
A sad je, eto, došao trenutak da se i o tome progovori. Ako je htio da mu Luka pomogne - a to je svakako htio - Remetin mu je morao nešto više kazati o Radovanu i Nadi, a to je značilo i o sebi. Stavio je album na stol, a onda se premjestio i sjeo do Luke. Otvorio je album. Njegova je 3/4ena sve poslagala po kronološkom redu. Bila je to njihova zajednička povijest u fotografijama. Otvorio je negdje na početku. 
- Evo - rekao je pokazujući grupicu od šestoro mladih ljudi (tri dečka i tri cure) negdje u prirodi, vjerojatno na Sljemenu. - To je bila prva godina. Ili mo3/4da druga, ne sjećam se. Ovo ti je Nada, ovo je Radovan. Čini mi se da su tada upravo počeli hodati, ako ne baš na tom izletu. 
Na fotografiji su se mladi ljudi smijali, kreveljili i pravili jedni drugima rogove prstima iznad glave. Muškarci su bili smiješno visoko podšišani, cure su imale kosu natapiranu u obliku kacige. 
- Ne srami se, gazda - reče Luka. - Imam ja takvih slika ko salate. - U njegovu je glasu bilo neke tuge i ironije na svoj račun. 
- E, vidiš - kazao je Remetin - oni su se nekako zgodno našli. Zapravo smo ih mi drugi gurnuli jedno drugome u naručje, znaš već kako to ide. Nada je bila ljepotica, ali bez ikakve uobra3/4enosti. Odrasla je u malom gradu, gdje je njezina ljepota bila više na smetnju nego na korist. Bila je uvijek nekako sjetna i zamišljena, a dolazak u Zagreb shvatila je kao priliku da se spasi, jer 3/4ivjela je sa starom tetom, bez roditelja. Cure su govorile da je Nada ponekad bila vrlo nezgodna, pa čak i zla, ali nitko od nas nije htio u to vjerovati, odbijali smo to na 3/4ensku zavist, ili tako nešto. 
- I to mi zvuči poznato - uzdahnu Luka. - Tjeraj dalje. (c)to je s njim? 
Remetin je zastajao nad slikama koje već dugo nije gledao, i zamišljeno je upirao prstom u pojedine osobe. Neke nije vidio dvadesetak godina, neki su se odselili, neke nije ni 3/4elio vidjeti. A sa svih slika jasno je zračilo njihovo zajedničko uvjerenje da se nikad, nikad neće rastati i da će uvijek biti jedni drugima pri ruci kad zatreba. Jedva da je i čuo Lukino pitanje. 
- On - rekao je - on je bio zagrebački dečko, sa svim što uz to ide, znaš. 
- Znam - rekao je Luka. - Taj sam. 
- Kao da ja nisam - huknu Remetin. - Bio je uvijek vedar, studirao je zato što se nešto mora studirati, a jezici su mu išli pa je tako studirao jezike. Ali, zapravo su ga više zanimale druge stvari. On je bio od onih ljudi koji pravi smisao 3/4ivota, od samoga početka, vide u hobijima, u društvu i zabavi, a ne u poslu. Mi drugi imali smo ambicije. Radovan ih nije imao. On je volio društvo, ribičiju, hakl, utakmice, izlete na Sljeme i na Okić, takve stvari. Sve drugo bilo je onako usput. 
- Ku3/4im - rekao je Luka. - Prošli smo i kroz tu fazu, hvala na pitanju. I mogu shvatiti cijelu priču: ona ozbiljna i ambiciozna, on vedar i lakomislen, par ko bog! I što je bilo poslije? Ne, prije mi reci kako je on stajao s mačkama? 
Remetin je kimnuo glavom u znak da je to dobro pitanje. I sam je osjećao da je to va3/4na točka. 
- Odlično - rekao je. - Mogao ih je birati. Bio je duhovit, dobro odgojen, znao je pridr3/4ati kaput, plesati, vozio je čak i neki mali auto. Ono što je nama drugima bio cilj, on je imao od početka. 
- Onda je on s njom... Mislim, s Nadom, počeo hodati tek onako, usput, za zabavu? 
- Točno - kaza Remetin. - Kao usput. Čak se iz početka govorilo da uz nju ima i druge 3/4enske. 
Luka je počeo zamišljeno zvi3/4dukati jednu od svojih koračnica. Sve je unaprijed pogađao, samo se nije moglo znati je li mu zbog toga drago ili krivo, je li mu drago što je iskusan i poznaje 3/4ivot, ili bi volio da ga drugi ljudi, i 3/4ivot, ponekad iznenade. 
- Ali, onda... - otegao je. 
- Ali onda - nastavio je Remetin - stvari su se promijenile. On je ozbiljno zagrizao, a ona je oduvijek i bila ozbiljna. Ne bi nikad ni počinjala da nije ozbiljno mislila. 
Sat je kuckao na zidu, soba je bila puna dima, a iz drugoga dijela stana i dalje je dopiralo tiho pasje cviljenje i nerazumljivo mrmljanje Remetinova sina, koji je pokušavao utješiti jadnu 3/4ivotinju. Luka reče: 
- I moglo bi se reči: "Onda su se uzeli i 3/4ivjeli sretno do kraja 3/4ivota", da slučajno ne znamo nastavak. 
- Da - kimnu Remetin mračno. - Onda su se uzeli. Evo, tu su i slike s njihova vjenčanja. Ja sam bio kum. 
Na slikama su se vidjela neka od onih poznatih lica sa studentskih izleta, ali i neka nova, Nada i Radovan bili su vedri i sretni, premda je njezin pogled bio donekle zamišljen, čak i na toj svadbenoj fotografiji. 
- Kad su počele neprilike? - upita Luka tiho, a onda doda glasnije: - I u čemu su se sastojale? 
Remetin je zamišljeno gu3/4vao u ruci onaj papir kojim se u albumima za fotografije odvajaju stranice. (c)uškanje papira zvučalo je kao da negdje pucketa vatra u zimskoj noći koja se vidjela iza prozora. 
- Ne znam - rekao je. - Nemam pojma. Ni kada je počelo, ni zašto. 
Luka se nagnuo naprijed, pribli3/4ivši se sasvim Remetinu, kao da tim intimnim dodirom 3/4eli spriječiti da se sugovornik uvrijedi ili da ga krivo shvati. 
- U takvim slučajevima - rekao je - obično imaš ovaj scenarij. (r)ena je ozbiljna, ambiciozna, a mu3/4 jebivjetar. Onda ona njega počne uvjeravati kako on ništa ne vrijedi, kako su drugi mu3/4evi postigli ovo i ono, i šta ti ja znam. A ovaj je bio samo profesor francuskoga, je li tako? Onda on počne bje3/4ati od kuće, pecati ribu, piti, ili postane radio-amater. Onda se jedno drugome popnu na glavu. Počnu svađe. Mo3/4da i tučnjave. Pojavi se netko treći ili četvrti. Rastava. The end, my friend. 
Remetin je odmahivao glavom, a oči su mu se stalno otimale prema onim fotografijama. (r)elio je da ih na miru pogleda, da sam sebe upita što misli, što osjeća prema tim veselim licima. Mo3/4da je u tom osjećanju sve sadr3/4ano, objašnjenje Radovanova i Nadina slučaja, pa i odgovor na Lukino pitanje? 
- Nije to tako jednostavno - rekao je. - Ne vjerujem da je ona njega za išta optu3/4ivala. Prije bih rekao da je jednostavno bila nezadovoljna svojim 3/4ivotom. Nije to bio samo Radovan, mora da je ona i od same sebe nešto više očekivala, shvaćaš? Neki drugi 3/4ivot, drugačiji, ne bogatiji, ne veseliji, ali ispunjeniji nekakvim smislom, valjda. 
- Zvuči mi poznato - rekao je Luka tuckajući prstima po stolu u ritmu koračnice. - Premda je tako češće kod muškaraca. 
- To sam i ja pomislio - kaza Remetin lupnuvši dlanom po stolu. - Točno to. Odjednom im se učini kako je došao posljednji trenutak da od svoga 3/4ivota nešto naprave. I onda se obično rastave i ponovo o3/4ene. 
- A od 3/4ivota naprave drek, kao što je i prije bio - priklopi Luka. - A on? Kako je on na to gledao? 
- A on - uzdahnu Remetin - kao da nije mogao shvatiti što ona zapravo hoće. (r)ivjeli su kao i ostali ljudi, ni bolje ni gore, imali su svoje zabave, običaje, navike, šta ja znam, nisu se čak ni mnogo svađali, izgleda... 
- A onda su se rastali - doda Luka. Malo počeka, pa upita: - Je li ona odmah našla ovoga Tugomira? 
- Nije - odmahnu Remetin glavom. - On se pojavio tek nakon neke dvije godine, ili tako nekako. Dotle su 3/4ivjeli svako na svoju stranu, oboje sami. 
Nastala je tišina. Sad je trebalo zaći u najte3/4i dio priče, onaj koji je bilo najte3/4e objasniti i o kojem je bilo najte3/4e govoriti. Nije im se dalo da načinju. 
- A Radovan se tada promijenio - reče Luka jednostavno. 
- Da - kimnu Remetin. - Promijenio se. Kao da je odjednom odrastao, shvaćaš? Njemu je sve dotada bilo lako i jednostavno, nije bio problem ni sam sebi, a nisu mu problem bili ni drugi. Sad je odjednom osjetio potrebu da sazna što se dogodilo. 
- I počeo je optu3/4ivati sebe, smijem se kladiti. 
- Jest - kimnu Remetin. - Premda ga Nada nije optu3/4ivala, premda se valjda i nije rastala od njega zato što ga više ne bi mogla podnijeti. Nego zato što je osjećala da takav 3/4ivot nije rješenje. A on je optu3/4ivao sebe. I odlučio je da je čeka. Bio je uvjeren da će mu se ona vratiti. (r)elio joj je pokazati kako je on ipak najbolji čovjek za nju. 
Luka je sve br3/4e lupkao onaj svoj ritam prstima po stolu. Rekao je muklo, sasvim neobično za svoj neozbiljan način: 
- Nije li u tome bilo neke mr3/4nje, šta ti misliš? Neke osvete? Ako je pokazivao da je nesretan, onda je to bilo zato da ona vidi što je od njega uradila. 
- Točno - slo3/4i se Remetin. - Kao što je i u njezinom nezadovoljstvu vlastitim 3/4ivotom i u odluci da se razvede bilo neke mr3/4nje prema sebi. 
Bilo je to suviše teških riječi za jednu večer, suviše bavljenja ozbiljnim stvarima. Zato je Luka odgurnuo album od sebe i rekao pribranije: 
- Spremi to, gazda. Spremi i zaključaj. 
Dok je Remetin stavljao album u ladicu, Luka je sebi natočio još jedan konjak i brzo ga ispio, a onda natočio još jedan. Remetin se malko zadr3/4ao oko komode, jer mu je bilo neugodno da pogleda Luku u oči, nakon svega što je rečeno. Jer, nije to bila samo priča o njegovim prijateljima iz mladosti, bila je to i priča o njemu. 
U tom su se času otvorila vrata i Remetinov sin je došao iz svoje sobe. Stao je na pragu i obratio se više Luki nego ocu: 
- Ne znam što ću - rekao je. - Sad više i ne pije. 
GLAVA DEVETA
Radionica je bila sasvim u dnu dvorišta; do nje se dolazilo prtinom između visokih snje3/4nih nanosa. Staza nije bila očišćena nego uga3/4ena, pa je zato bila prilično uska, pa se njima dvojici svaki čas događalo da hlačama zagrebu po prljavom i stvrdnutom snijegu. Snijeg je bio prljav zato što je u njega netko bacio otpatke kao da baca u vodu: prazna boca, ko3/4ice od salame, mrlje nečega crnog, valjda motornog ulja, a na dva mjesta vidjeli su se i 3/4uti tragovi gdje je netko mokrio. Sve je bilo staro i nesigurno, nakrivljeno i zapušteno, čak i ispod onolikog snijega izbijale su odbačene automobilske gume i komadi 3/4eljeza. Na vratima je, na ploči svoj oljuštenoj od nevremena, bio natpis: RE(r)EK FRANJO UMJETNA BRAVARIJA. 
- Umjetna - reče (c)oštar dotičući ka3/4iprstom lokot na vratima. - A ne makar kakva. 
Od njegova dodira lokot se sam otvori. (c)oštar i Remetin se zagledaše. Onda policajac skide lokot s vrata i oni uđoše u radionicu. (c)oštar upali svjetlo, jer je radionica bila uska i mračna, svjetlost je dolazila samo kroz mali prozor s rešetkama, sasvim u dnu. 
U radionici je sve bilo kao i izvana: zapušteno, zarđalo, hladno i tu3/4no. (c)oštar rutinirano dotače rukom nekolicinu aparata koji su ondje stajali; svi su bili hladni. Tko zna radi li tu itko i gdje je taj Re3/4ek Franjo, kad ga nema u radionici, a njegova 3/4ena kod kuće ka3/4e da je otišao raditi, i pri tome još odmahuje rukom? Mo3/4da je otišao da kome namjesti bravu? Zastali su na sredini prostorije, strpali ruke u d3/4epove i zagledali se. Vrijedilo je malo pričekati. Tako su onda prirodno nastavili razgovor što su ga bili započeli jošu autu: o Nadi, o Radovanu, o svome vlastitom 3/4ivotu. (c)oštar se trudio da sve to uzme kao običan slučaj, kao nešto što se svaki dan događa i što se njega osobito ne tiče. Ali, čak ni njemu to nije polazilo za rukom. Nije ni on bio od kamena, bio je to i njegov 3/4ivot, kakav-takav. 
Bilo je jedno pitanje koje mu je Remetin svakako morao postaviti. Kad je zaustio, glas mu je bio čudno metalan u toj maloj prostoriji nabijenoj svakojakom zarđalom kramom. 
- Ti si sigurno to ispitao - rekao je - a ja ne znam što da mislim. Zašto su oni u bolnici uopće prijavili Nadino ubojstvo? 
Dodao je svoje pretpostavke o tome kako je to sigurno gnjava3/4a za bolnicu, kako su mogli i zataškati, i sve drugo. (c)oštar je kimnuo glavom, kao da je već mnogo prije očekivao takvo pitanje. 
- To sam ih i ja pitao prvog dana - rekao je. - Prvo primarijusa, a onda i druge. Vrlo jednostavno: nisu mogli ništa zataškati. 
Remetin ga je pogledao začuđeno: kako ne bi mogli? Dva sata u noći, gluho doba, gospođa Premerl nije ništa vidjela ni čula, a od osoblja samo de3/4urni liječnik i sestra... 
- Netko je nešto...? - upita. 
- Na tim odjelima - uzdahnu (c)oštar - uvijek ima netko tko ne mo3/4e spavati. Ili spavaju po danu, ili ih nešto boli, ili uzimaju lijekove... Onda takvi ljudi noću šeću po hodnicima, ili prave društvo de3/4urnim sestrama... Tako je bilo i ovdje. Ima na odjelu neki Budrović, mlađi čovjek. On je sjedio sa sestrom u njezinoj sobi i igrao "Čovječe, ne ljuti se", zamisli, malo prije nego što je ona otkrila da je Nada ubijena. 
- Shvaćam - kaza Remetin. - Svjedok. On je vidio uzbuđenje i gu3/4vu. 
- Ne samo uzbuđenje i gu3/4vu - reče (c)oštar. - Ne samo to. On je bio prijatelj sa svima na tom odjelu, znaš, i obilazio je ljude, tješio ih i šta ja znam... Premda primarijus ka3/4e da ni on ne stoji sjajno... Tako je prijateljevao i s Nadom. I kad je sestra krenula da joj da injekciju, Budrović je došao s njom u Nadinu sobu i sve je vidio: pokušaje sestrine da je probudi, fleke na vratu... 
- Sestra je siguruo odjurila po liječnika? 
- Naravno. Budrovića su u međuvremenu najurili u sobu, nije više smio ni nosa pomoliti, ali već je i do tada dovoljno vidio. Sestra je pred njim čak rekla nešto u smislu da su to fleke od davljenja... A on je tip od koga ne mo3/4eš tra3/4iti da šuti. I tako je krenulo. 
- Jesi li ti osobno razgovarao s njim? 
- Jesam - kimnu (c)oštar. - Zna ovo što sam ti rekao, teško da zna išta više. A što bi drugo i mogao znati? Čovječe, ne ljuti se! 
(c)oštar je odmahivao glavom. Dok je njegov glas još odjekivao u uskoj ali praznoj prostoriji, vani su se razlegli koraci po snijegu. Koraci su bili odsječni, tvrdi, vojnički, kao da netko pokušava stupati po onoj uskoj prtini. Remetin, koji je bio bli3/4e vratima, proturi glavu van i pogleda. Vani, kroz dugo dvorište, uza zid kuće u kojoj ni sprijeda nitko nije stanovao nego su valjda bila nekakva skladišta, hodao je povisok čovjek s kačketom na glavi. Na sebi je imao plavu radničku bluzu, a ispod nje su virili pulover, košulja i dlake na prsima. Njegov hod bio je korak iskusnog pijanca: tvrd, koncentriran, bez teturanja, ali zato sasvim neprirodan. 
Oči su mu bile staklaste, vla3/4ne i izbuljene, ali pa3/4ljive. Očito, bio je od onih pijanaca koji, i kad se napiju, niti pjevaju niti se valjaju po zemlji, nego nastoje da izgledaju trijezni. 
- O - rekao je kad ih je ugledao. - Moje poštivajne. Ja sam skoknul prek na gablec - a bilo je očito da se taj gablec sastojao isključivo od pelinkovaca. - A vi ste več sami otprli? Je, znate kak se veli: šušter ima najgorše cipeliše, a bravar najgorji lokot, je l' tak? 
Njih dvojica su šutjeli, (c)oštar očito namjerno i izazovno. Remetin ipak nije mogao izdr3/4ati, pa je rekao: 
- Dobar dan. 
- Prosim lepo, izvoliju - rekao je Franjo Re3/4ek. 
(c)oštar je čvrsto pogledao u obrtnika, a onda je rekao oštro i odsječno: 
- Milicija. 
Franjo Re3/4ek je zastao u pola pokreta, jer je, čim je ušao, počeo bio nešto sređivati po radionici, ne bi li gostima učinio udobnijom tu tu3/4nu prostoriju, a valjda i zato da se poka3/4e silno zaposlenim čovjekom čije su usluge skupe. 
- Kaj? - rekao je buljeći staklasto. 
- Milicija - ponovio je (c)oštar. 
Majstor se uspravio i zagledao se u njih i on je, kao toliki drugi, imao prirođen strah od policije i taj je strah djelovao i u pijanstvu. Jasno se moglo vidjeti kako bravar u glavi pretresa sve svoje grijehe, od rođenja pa do toga tmurnog jutra. Remetinu ga je na trenutak bilo 3/4ao, ali onda se sjetio da bi taj pijani bravar mogao lako biti Nadin ubojica. 
- Zakaj? - upitao je Re3/4ek i počeo se osvrtati oko sebe, kao da tra3/4i gdje mu je čaša, da se malko pribere. 
- Znate vi dobro zašto - rekao je (c)oštar. 
To je spadalo u prokušane metode, naravno: pustiti ispitanika da sam počne govoriti o svojim grijesima, da se osjeti kriv, da se počne opravdavati još prije nego što ga za išta optu3/4e. Bravar reče: 
- Ne. Ja sam ispravan građanin. 
O Nadinu ubojstvu nije bilo nikakve vijesti u novinama, ne samo zato što je uprava bolnice to zamolila novinare, nego i zato što je policija tako naredila, skrivajući se iza znamenite formulacije "u interesu istrage". Uostalom, od novinara su ondje bili samo Remetin i Luka. Ali, u tim se stvarima nikad ne zna: slučaj je bio tako neobičan, čak i spektakularan, da je to mnoge ljude moglo zanimati. Osim toga, u sve je bio upleten i rak, a ljude zanima sve što je u vezi s tom bolešću. Usmena predaja je radila, bolesnici na odjelu su znali, znali su mo3/4da i bolesnici na drugim odjelima, bolesnicima su u posjet dolazili rođaci i prijatelji, i svakako se i o tome razgovaralo u onim dugim bolničkim minutama kad se razmjenjuju prve informacije o toku bolesti i o prilikama kod kuće. Posjetioci su svakako pričali po gradu, pa je vijest mogla stići i do kojeg trnjanskog bircuza u kojem je majstor Franjo Re3/4ek provodio svoje radno vrijeme. 
- Zbog vaše rođakinje Nade - reče (c)oštar, još uvijek ništa ne otkrivajući. 
Majstor je iz d3/4epa iščeprkao cigarete u zgu3/4vanoj kutiji. Cigareta koju je izvadio bila je vijugava kao glista, ali još uvijek puna duhana. Nije imala filtera, i Remetin osjeti neku solidarnost s jadnim bravarom. Ali, majstor nije imao šibica. Čeprkao je po d3/4epovima i tra3/4io, ali nije nalazio. Brz kao kobra, (c)oštar bljesnu upaljačem ispred njegova nosa, od čega se bravar još više zbuni. Onda reče: 
- Nemam ja ništa s njom. 
(c)oštar mu nije dao da predahne. Gotovo da je vikao: 
- Kako nemate? Sudili ste se s njom! Na sudu ste joj i prijetili, nije li tako? 
- Je - reče bravar - kak se ne bi pretil kad je pravica na mojoj strani? Ja sem tra3/4il da me isplati, al onaj sudec je sigurno... 
Zastao je. Htio je valjda reći da je sudac potplaćen, ali se onda, i u pijanstvu, sjetio da govori pred predstavnicima vlasti. U radionici je bio propuh koji je lagano pomicao dlake na njegovim razdrljenim prsima. Remetinu su se noge mrznule, pa je toptao da ih ugrije. (c)oštar će brzo: 
- A poslije? 
- Kaj posle? Sud sem zgubil, ne, i nis se štel 3/4alit, jer sem videl kolko je sati... 
- Ne govorim o tome - presiječe ga (c)oštar i zagleda se u Franju Re3/4eka, pa mu priđe pola koraka bli3/4e. - Znate vi dobro o čemu ja govorim, mi imamo informacije da vi njoj i dalje prijetite. 
Majstor se sve više vrpoljio. Očito, ipak nešto krije. Remetin se pitao postupa li (c)oštar po intuiciji, ili ima i neke informacije o kojima njemu nije govorio. Doista, bravar reče: 
- Je, to... 
(c)oštar mu nije dao da predahne. 
- Kad ste je posljednji put vidjeli? 
Majstor je sad bio sasvim smeten. Alkohol mu je, čini se, br3/4e nego obično izvjetrio iz glave, pa je bio nekako bespomoćan i jadan. Sve ga je više hvatao strah, to se jasno vidjelo, premda još nitko nije spomenuo podatak da je Nada ubijena. Zbilja mu savjest nije bila čista. (c)to dalje, to je više pleo jezikom. 
- Je, kaj ja znam... Pred jedno dva tjedna, deset dan, tak nekak. 
(c)oštar brzo pogleda Remetina. Taj je pogled značio: "(c)to sam ti rekao?" A mo3/4da i: "Pitaj i ti nešto!" Ali, Remetin još nije pitao ništa. Nije se usuđivao, da nešto slučajno ne pokvari. 
- Gdje je to bilo? - upita (c)oštar. 
- Je, kaj pitate kad znate - brundao je obrtnik. - Sigurno vam je ona to povedala, kak i sve drugo. To je bilo tam gde ona stanuje, išel sam tam. 
Eto ga, ipak je nešto izlazilo na vidjelo. Remetin nije mogao a da se ne čudi (c)oštarovoj vještini i da ne osjeća tremu pred onim što će još čuti. (c)oštar upita: 
- Kako je to bilo? 
- Je, kak bi bilo - reče Franjo Re3/4ek tu3/4no. - Došel je sim neki dečec i molil je da bi ja došel pogledat neku bravu tam kod neke stare 3/4ene. Išla je na stubište zalijat cveće i propuh joj je zalupil vrata. I onda je došel taj dečec... 
- Prijeđite na stvar - reče (c)oštar. 
- Je, ja sem išel tam, i kad sam slo3/4il tu bravu - gunđao je bravar - onda je iz susednog stana ona zišla vun. Tak smo se sreli. 
- Jeste li bili sami na stubištu? 
- Je - kimnu majstor. - Tak i znam da vam je ona povedala. Navek je bila takva. Zmija. 
Bilo je u njegovu govoru nekog ogorčenja, uvrijeđenosti pravednika. To je bila kao neka njegova mala prednost. Ali (c)oštar mu nije dao da digne glavu. 
- Tko je počeo razgovor? 
Majstor odjednom 3/4ivnu. 
- Je, pa o tom vam i govorim, ne? Nis ja, neg ona. Ja sem štel sam tak prejti, napravil sam se da ju ne vidim, al me ona zaustavila i pozdravila me. 
- A vi? - ubaci sad Remetin. 
Majstor ga pogleda kao da ga je tek sad opazio i kao da se stoga još više uplašio. (c)oštara je nekako već znao, a Remetin mu je bio zagonetka. Mo3/4da se zato njega još više bojao. 
- Kaj sem mogel - reče. Rekel sam joj dobar dan. Al ona oko mene: te, Frajno, ovo, te, Frajno, ono, nema razloga da budemo neprijatelji... E, onda je meni prekipelo, znate. Ja sem njoj lepo rekel da ima razloga i da ja to ne bum samo tako pustil, i da naj me pusti na miru... 
- Ali, to nije bilo sve - ubaci Remetin. - Još ste joj nešto rekli. - On uhvati (c)oštarov pogled odobravanja. 
- Je, rekel sam - sad se već majstor posve izgubio, kao da biva sve pijaniji, a ne sve trezniji. - Rekel sam joj da nek me više ne pozdravla i nek me više ne pozna, i gotovo. 
- I još? - potače ga (c)oštar. - Tada ste joj prijetili. Da čujemo, što ste joj točno rekli? 
Majstor je oklijevao, bio je sad već sasvim bespomoćan. Remetin se pitao osjeća li on te3/4inu i značenje svojih riječi kad je izustio: 
- Rekel sam da bum je zagutil. 
GLAVA DESETA
U redakcijskoj buci, u lupi pisaćih strojeva i stalnoj svađi, kroz zvonjavu telefona i kroz riku urednika što se preko 3/4ice dogovaraju s dopisnicima iz svih mogućih vukojebina, Remetin je čuo samo glas sitna čovjeka rijetkih zuba kako mu mljackavo govori o onome što je vidio jedne noći kad nije mogao spavati. Slušao je taj glas cijeloga jutra, a sad ga je slušao u svojoj glavi, i ni redakcijski pandemonij nije bio u stanju da nadglasa smiješnoga čovječuljka u trenirci, što je govorio sa smiješkom i nekako odsutno, kao da priča bajke. 
- Onda, što ćemo s ovom klaonicom? - upitao je Luka di3/4ući jedan tekst sa Remetinova stola. - (c)lager, ili je previše morbidno za tvoj ukus. 
Tekst je govorio o nekom čovjeku u Bosanskoj Kostajnici kojem se draga udala za drugoga, pa je on ustrijelio i nju i njega, ali mu je to još bilo malo, te je ubio i nesuđenog tasta i punicu, a nastrijelio je nesuđenog šurjaka i njegovu 3/4enu. 
- Čekaj - kaza Remetin. - Nisam još odlučio. 
- Nećeš ovako nikad ni odlučiti - reče Luka. 
- Sjediš, pušiš i buljiš u prozor. Izgledaš kao kip Silvija Strahimira Kranjčevića dok smišlja svoje najtu3/4nije pjesme. 
- Ne seri, mali - rekao je Remetin. 
Ali, znao je da je Luka u pravu: umjesto da se koncentrira na posao, da zatvori rubriku, a onda ode kući ili bilo kamo i na miru razmisli, on je visio nad tekstovima, čitao ih a nije ih vidio, počinjao misliti o njima i odmah ih zaboravljao, uzimao da ih redigira i očito ih kvario. A sve zato što se nikako nije mogao otresti misli na razgovor tog jutra, misli na sitnoga čovjeka u trenirci i na njegovu priču. Nije toliko va3/4na bila priča, va3/4niji je bio čovjek i sve oko njega. 
Toga prijepodneva, nakon što su on i (c)oštar ostavili zabezeknutoga majstora Franju Re3/4eka njegovoj radionici ((c)oštar mu je na licu mjesta uručio poziv na saslušanje u zgradi policije), Remetin je nazvao bolnicu. Nije (c)oštaru ništa rekao o svojim namjerama nego je, stigavši u radakciju, jednostavno nazvao. Uspio je uloviti primarijusa, predstavio se i podsjetio ga da su se već poznali. Onda ga je upitao ne bi li bilo moguće da on skokne u bolnicu i porazgovara s pacijentom Budrovićem, ako je to po zakonu i ako pacijentovo trenutno stanje to dopušta. Ali, primarijus je odgovorio da to nije moguće jednostavno zato što pacijent više nije u bolnici. Remetin se trgao: nije valjda umro? 
- Otpušten? - upitao je ipak, znajući da ni to nije dobar znak kad je riječ o raku. 
- Ne sasvim - odgovorio je primarijus. - Samo na dan-dva. Vraća se u petak. 
Tako se ispostavilo da je Budrović otišao kući jer tamo ima posla. Njegova je 3/4ena radila u smjenama i netko je morao paziti na djecu, jer za jaslice nisu imali novaca, pogotovo otkad je mu3/4 bolestan. One tjedne kad je ona radila po podne, još se nekako i snalazila, ali kad bi radila ujutro, nije to bilo moguće izvesti. Ponedjeljkom je pomagala susjeda, ponekad i utorkom, ali srijedom i do kraja tjedna nije bilo druge nego da se mu3/4 vrati kući i da čuva djecu dok je 3/4ena na poslu. Srećom, u bolnici su to razumjeli i, također srećom, primarijus je imao pri ruci Budrovićevu adresu. 
- O, izvolite, izvolite - rekao je Budrović vedro kad je Remetin pozvonio na vrata. - Znam ja vas - rekao je. - Vidio sam vas u bolnici. 
Taj je sve vidio. Remetin se po3/4urio da mu objasni da on nije iz policije nego da je novinar, ali da ni to nije va3/4no nego da se on tom stvari bavi zato što je pokojnica bila prijateljica njegova, njegove 3/4ene, i uopće. Mali je čovjek sućutno kimao glavom, vidjelo se da mu je sve odmah jasno. Remetin se pitao što li je po zanimanju. 
Po stanu se to nije moglo vidjeti, vidjelo se samo siromaštvo i štednja na svakom koraku. Bila je to nekakva četverokatnica u Folnegovićevom naselju, blizu petlje, mala i neugledna, napol zatrpana snijegom. Stan je bio tijesan i izrazito niska stropa, kao da je pravljen po mjeri toga čovječuljka rijetke, naje3/4ene kose i rijetkih zuba, zbog kojih je šuškao dok je govorio. Mora da su mu i u obitelji svi bili mali: fotografija na kuhinjskom zidu prikazivala je njega i 3/4enu negdje vani, mo3/4da u Maksimiru, i ona je bila za pola glave ni3/4a od mu3/4a. Na zidovima su bile kričave zelene tapete, u kuhinji je stajala ru3/4na vitrina iz pedesetih godina, puna staklenih riba, zelenih pastirica i papiga od gipsa. Stol je bio pokriven vezenim stolnjakom, a kod prozora je u krleci bila vjeverica koja ih je začuđeno gledala svojim očicama, izbacivala iz kaveza ljuske suncokretovog sjemena i grebla pand3/4ama po 3/4icama svoga zatvora. 
- I tako - kazao je Remetin. - Mene to zanima više privatno, znate. Htio bih znati što se točno dogodilo. 
- Da - rekao je mališa. - Shvaćam. I ja sam imao prijatelja koji je stradao pa sam htio onda znati što je bilo. 
Razvezao je priču o tome kako mu je prijatelj došao kući malo pripit, i iste noći umro, kako se poslije pokazalo da je imao teške unutrašnje ozljede, valjda ga je netko tukao, pa su pokušali ustanoviti tko i kada, ali se nije moglo nikako saznati gdje je prijatelj bio i što je radio, premda se pretpostavljalo da je prenoćio u zatvoru i da su ga tamo mlatili. 
Remetin ga je slušao i, premda nije imao mnogo vremena, nije mu bilo ni dosadno ni krivo. Taj je čovjek imao dara za priču, vezao je odmjereno i lijepo dok su mu dječica tutnjala po sobi do kuhinje skačući s fotelje na fotelju, pa je on prekidao priču samo da bi ih na trenutak umirio. Nakon toga je on nastavljao s pričom, a oni s tutnjanjem. 
Kad se priča završila, Remetin ga je upitao: 
- A koliko ste dobro poznavali pokojnu Nadu? 
- Ne osobito - rekao je Budrović. - Bila je tamo vrlo kratko. Nije bila baš razgovorljiva. Bolje sam znao gospođu Premerl, iako je ona bila još kraće. Ona mi je pričala o sebi. Ona vam je jako nesretna, znate - doda mali čovo, kao da daje podatak o nečijoj godini rođenja ili nacionalnoj pripadnosti. - Jedino što ima, to joj je sin. 
- Njega sam viđao - kazao je Remetin. 
- Da, to joj je sin iz prvog braka - poučno je govorio Budrović. - Zato ima i drugačije prezime nego ona. On se zove Levak Zdravko. Ona je bila udovica, pa se onda preudala, nije imala ni penzije ni ničega od prvog mu3/4a, pa se morala preudati. A taj njezin drugi mu3/4 bio je invalid, znate, i ona se strašno s njim mučila, tri godine je on le3/4ao u krevetu i nju maltretirao, nije ni njemu bilo lako, ali ona se strašno napatila s njim, sve dok nije umro. A sin nije 3/4ivio s njima, čim je malo odrastao, otišao je od kuće, ali je jako vezan za majku, pa joj je često dolazio u posjete, dok joj je još taj mu3/4 bio 3/4iv, ali nikad nije ulazio u stan nego je s njom razgovarao vani, na dvorištu, a onda su skupa plakali, i morali su paziti da ih susjedi ne vide... 
Poslije te priče Budrović je zašutio, mo3/4da zato da, kao dobar pripovjedač, dade slušaocu priliku da rezumije i zapamti, a mo3/4da i zato što se odviše u3/4ivio pa mu je bilo teško. Tek, neko se vrijeme samo čulo kako vjeverica gricka suncokretove sjemenke i kako djeca deru nekakav papir u susjednoj sobi. 
- A Nada? - upitao ga je Remetin kad mu se učinilo da je prošlo dovoljno vremena. - Kako vam je ona izgledala? 
Budrović je malo razmislio. Njegova trenirka s natpisom KERAMIČAR ZAPRE(c)IĆ bila je na nekoliko mjesta flekava, a i malo zgu3/4vana. U njoj je valjda jeo, spavao i obavljao kućne poslove. Iza te trenirke bilo je srce koje je za svakoga imalo razumijevanja, pa i za Nadu. 
- Slabo sam je znao - rekao je Budrović. - Ona je bila školovana 3/4ena, nekoliko puta sam je vidio s knjigom. Ali, bili smo dobri. Bila je jako tu3/4na, znate. Jako tu3/4na. Ne kao ostali bolesnici nego drugačije. Nemojte se čuditi, ali ona je mene podsjećala na moju tetu u Oroslavlju. Tako je isto ona gledala i govorila otkad su joj sina zaklali u krčmi. 
Usporedba mo3/4da nije bila osobita, ali Remetin je točno znao što čovjek 3/4eli reći: da je Nada 3/4alila za nečim što je mo3/4da moglo biti i sasvim drugačije, i da se mo3/4da osjećala kriva što u nekom trenutku nije postupila drugačije. Baš kao što je, valjda, i ta teta u Oroslavlju razmišljala što bi bilo da sin toga dana nije otišao u krčmu. 
- Jeste li zapazili da joj je tko dolazio? - upitao je. 
- E - nasmiješio se Budrović - u tome i jest stvar, znam ja da ste vi zato i došli. 
- Kako to mislite? - Remetin je u tom času uzvio obrvama. 
- Pa, tako, nju je svakako zadavio netko tko je došao sa strane, a ne netko s odjela. A taj tko je došao izvana, morao je doći bar jedanput da ispita teren. 
To je bilo zdravo rasuđivanje. Ali Remetin je gotovo za3/4alio što je došao sam, što nije ništa rekao (c)oštaru, jer sad bi mu dobro došla (c)oštarova jasna, profesionalna, zbunjujuća pitanja koja postavlja svjedocima. Ipak, pokušao je nešto i sam. 
- Zašto mislite da je došao izvana? - upitao je. 
Čovjek se nedu3/4no nasmiješio, tako da se Remetin pitao kako takva vedra osoba, pomirena sa sobom i sa cijelim svijetom, mo3/4e dospjeti na bolnički odjel koji ima tako strašno ime: ONKOLOGIJA. Tada je Budrović rekao: 
- Nema tko iznutra. Nema tko. Svi su suviše slabi. I nitko nije poznavao gospođu otprije. 
Eto, sve je on znao. Od njega čovjek jednostavno nije mogao biti br3/4i. Remetin se pitao bi li to i (c)oštaru uspjelo. Onda je upitao: 
- Tko joj je dolazio? 
- Koliko ja znam, samo mu3/4 - rekao je Budrović uvjereno. - U vrijeme posjeta. Inače, preko dana, po hodnicima se motaju razni ljudi, znate, oni koje tek primaju na odjel, pa vanjski pacijenti koji samo dolaze na pregled, pa pacijenti s drugih odjela koji dolaze radi neke pretrage, ili slično... 
Da, to je bilo točno. Remetin se sjetio kako je to u bolnicama. Kad je vadio 3/4učne kamence, sve se vrijeme osjećao kao da le3/4i na ulici, tolik je promet neprestano bio oko njega. Ali, nije prije znao da je ista stvar i na tako ozbiljnim odjelima kao što je onkologija. 
- Onda - upitao je - nitko drugi nego mu3/4? 
- Ja nisam vidio nikoga drugog. Vidio ga nisam, to je točno. 
Mali je čovjek nešto signalizirao. On je vjerojatno znao da se nalazi na opasnome terenu, valjda je bio spreman i da se povjeri Remetinu, ali se nije gurao, čekao je pitanje. Remetinu se činilo da je uhvatio signal koji znači: nisam nikog vidio, ali znam da je netko bio tamo. 
- Ali ste nekog čuli? - upitao je novinar. 
- Da - rekao je čovjek. - A malo je falilo i da ga vidim. 
Remetin je buljio u njega. Je li taj pripovjedač bajki sklon da po koju i izmisli? To se nije moglo znati. Trebalo je ipak pokušati. 
- Kad je to bilo? - upitao je. 
- One noći - rekao je Budrović. - Dok sam tamo pravio društvo sestri Borki, učinilo mi se da čujem korake u hodniku. Samo jedan ili dva, i to nepravilno, neujednačeno, kao da netko posrće. Pogledao sam sestru, ali ona kao da nije čula ništa. Čak sam je i upitao je li nešto čula, ali ona je samo odmahnula rukom i rekla da ona ima uši kao zec. Onda sam ja otišao do vrata, pa sam ih otvorio i pogledao u hodnik. - Budrović je na tome mjestu zastao. 
- I? - nije Remetin mogao izdr3/4ati. 
- U hodniku nije bilo nikoga. Ali, vanjska vrata, prema stubištu, još su se micala, kao da ih je netko maloprije otvarao. 
- Jeste li to rekli sestri? 
- Nisam - odmahnuo je mali čovjek glavom. - Znao sam da će se ona vrata umiriti dok ona ustane od stola i stigne do hodnika. Osim toga, nisam je htio uvrijediti. 
Takav je bio taj Budrović, kao dijete. Pun poštovanja prema autoritetima, pa makar to bile i medicinske sestre. Remetin tada upita: 
- U koliko je sati to bilo? 
- Oko pola dna, mislim - rekao je Budrović. - Jedno pola sata prije nego što smo otišli u sobu i našli gospođu mrtvu. 
- I ni tada niste rekli sestri za vrata? 
- Nisam. Bili su već ionako dovoljno ljuti na mene, ona i doktor - nasmiješio se Budrović. 
To je Remetin mogao razumjeti. Tko zna kako je Budroviću bilo, i što su mu sve rekli. 
- A miliciji? - upitao je. 
- Ni njima - odmahnuo je Budrović glavom. - Nisam više bio siguran, znate. Mo3/4da mi se učinilo. A i zašto da pravim neugodnosti sebi i drugima? To ka3/4em samo vama, kao prijatelju. 
Doista, dok je sad sjedio u redakciji i buljio u prozor, Remetin je osjećao da je stekao novoga prijatelja a da se nimalo nije trudio oko toga. Budrović je sad bio njegov prijatelj i njegove su meke, šušketave riječi odzvanjale cijelo popodne u Remetinovoj glavi, a pred očima mu je bio Budrovićev tu3/4ni i smiješni stan. 
A on je trebao da uređuje rubriku, da se prisili da radi, da se odluči što će raditi sa člankom o pokolju odbijenog udvarača u Bosanskoj Kostajnici. Luka je već nestrpljivo čekao, a na kraju je izvadio dinar iz d3/4epa i bacio ga u zrak. 
- Glava - reče. - Ja mislim da je to za šlager. - Uzeo je tekst od Remetina i počeo ga opremati, a dok je po njemu šarao, rekao je: - Ubojstvo iz ljubavi, to ima samo u našoj miloj domovini. 










    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us