WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Veljko Barbieri Trojanski konj I Kada su se zatvorila vrata, Aron je pomislio da će napokon zasigurno uspjeti odvratiti misli od samoga sebe. I prve noći, pa i onih koje su je slijedile, on je osjećao da će ga ovo dugo izgnanstvo, u koje je dobrovoljno doąao, odvesti natrag u izvoriąni zakutak iz kojega je jednom njegova dječja maąta krenula niz dugi put ąto se prostirao pred njim. On je skovao plan u čiji ishod nije sumnjao; tako je, uostalom, bilo i u svakom prethodnonm trenutku očaja, kada je također kovao planove, uvjeren da će svako rjeąenje biti spasonosno. Vrata su se zatvorila, i on se nehotice sjeti trojanskog konja. Nakon deset poraznih godina Ahajci uđoąe u drveno truplo i izađoąe iz njegove utrobe kao pobjednici. Buljeći u tamu pred sobom, i on je doista vjerovao kako će eto mučeći se i očekujući, već prema tome ąto od toga dvoga bude potrebnije, jednom izaći iz svog dobrovoljnog izgnanstva, na svjetlo drugačije zore. U njoj će napokon zastati pred licem sunca i duboko, punim plućima udahnuti svjeľ jutarnji zrak koji će naići noąen laganim povjetarcem. Treće noći po dolasku zapisao je: "Tri noći pomnoľene sa tisuću puta samo neznatno uvećavaju očajanje, kojeg će posvema nestati kada se pogasi posljednja zraka trihiljaditog dana." Rečenica bijaąe nekako suhoparna, pogotovo njemu koji je navikao da svoje misli iskazuje i resi dugim nizovima riječi, koje su poput oteľalih latica riječnog lopoča skrivale smisao ąto se zrcalio na ravnoj povrąini vode. Stade pred tim gotovo zaprepaąten, ali istog časa čudesno ohrabren pomisli da je Velika izmjena već počela. Kada ga zatim Glas, iz pomrčine koja je zavladala poąto je ugasio dľepnu lampu, pozove da ustane i potrči u pravcu nevidljivog cilja, on smireno posluąa i osjeti se lakąim od galeba dok je već pomalo oznojen trčao kroz travu. Bat koraka odjekivaąe poput zvona kada je utrčao u dugi zamračeni hodnik, sve dok ih reski udar vrata ne prekinu, a posljednji korak, zaboravljen, ne dovrąi topotavi takt, pa sve zamre, kao da je netko sruąio crkveni toranj prije no ąto je do kraja oglasio svoju svakodnevnu mediteransku Ave Mariju. Jutra u samom početku bijahu uzbudljiva. Nenavikao na brzinu buđenja ľivota, koji bi za tih ljetnih zora iznenada buknuo poput krika pijetla ąto joą u mraku predosjeća izlazak sunčane kugle, Aron bi mamuran kao izudaran boksač, sjurio niz strmo stepeniąte. U gomili koja se gurala začas bi osjetio bujicu ľivota ąto ga je gonila da probudi u sebi strujanja usporenog krvotoka, koji bi naglo uzavreo nalik na brdsku rječicu ąto je iznenada jurnula, oslobodivąi proljetne vode ledenog stiska. Kada bi ulazio u stroj bio je ispočetka tih i postiđen, a zatim nakon nekoliko dana ponosan ąto ga je privukao do tada joą nedoľivljeni oblik jednostavnosti. Povjerovao je da je njegovo lukavstvo napokon posluľilo pravoj svrsi. Varka drevnog Odiseja tada mu se činila joą mnogoznačnijom i bliľom. Konj je stajao uspravan i nepokretan u ravnicama pred Trojom. Aron se pribliľavao drevnom pastuhu, polako uranjajući u mit o vlastitom biću. Pa ipak, to s punom sigurnoąću moľemo tvrditi, nakon dugog vremena on je prestao sanjati samoga sebe. Iznenada osjeti dodir ruke na ramenu. Ugleda prerano oblikovan lik dječaka na čijem su preplanulom licu tanke borice već ucrtale tokove kasnijih oranica. U plavim očima skrivao je seosko nebo, a zubi mu blistali slični plodnoj mjesečini. No glas mu bijaąe neprikladno sonoran i dubok. - Pogledaj... ptice. Aron isturi bradu. Tamo gore, u visokom plavetnilu, stotine crnih pernatih letača kretalo se u pravilnom nizu. Kako bi se koji izdvojio i u naglom padu pokuąao naći zadovoljątinu u trenutnoj i besvjesnoj ľelji za slobodom, lanac se prekidao da bi uskoro opet bio popunjen, kada je mali bjegunac, već zaplaąen samoćom, očajnički udarajući krilima zauzimao svoje ispraľnjeno mjesto. Ptica se tada oglaąavala krikom veselja. - Lete u pravcu mog sela, zablista mjesečina iz momkovih usta. Aron ne odgovori. - Luka, zovem se Luka, nastavi plavokosi i čas zatim izgubi se u gomili koja potisnu Arona u smjeru stazice, na koju izbiąe već postrojeni momci i opet počeąe da trče. Dok je osjećao kako mu se miąići koče, bivao je sve sigurniji da će uspjeti. Činilo mu se da je njegov duh, do prije kratkog vremena nalik na prosutu ľivu, konačno dobio oblik koji je toliko priľeljkivao. - Drvo je otesano, mislio je Aron, kostur golemog konja već se nazire; joą malo i on će se uzverati uz pruľeno uľe i nestati u pobjedonosnoj tami utrobe. Logorska ravnica odzvanjala je od bojnih poklika. Uliks stajaąe po strani uľivajući u bezumlju boja. Kada se vratiąe i polegoąe po oroąenoj travi, on se osjeti neobično usamljen. Po zatvaranju vrata jedino ąto je osjećao bijaąe golemo olakąanje ąto se uspio otarasiti samoga sebe. Kao da je zamutio blistavu povrąinu nad kojom se svakodnevno naginjao Narcis. Nije mogao razlučiti nestvarnost morske meduze od klobuka hobotnice u napadu. Sada, gledajući dječačka trupla oroąena znojem, on u nekom kanjonu podsvijesti nasluti sumnju u ishod čitave zamisli, koju je već i nazivao imenom trojanskog konja. Mrak pade nad mitskom ravnicom svijesti. Elektronski izobličen Glas pozivao ih je na ručak. Kolona je korak krenula u pravcu poziva. Aron je kročio na čelu. Bilo mu je dovoljno ąto je znao da ostali slijede njegov korak, usklađen s ritmom drugih kolona. Kada stade, sve utihnu. Lokomotiva je udarila u prepreku. Zatim, tiho, jedan za drugim uđoąe u negostoljubivu prostoriju. Blagovaonica, bijesna majka, dočeka ih izobiljem hrane koja provali iz vulkanskih kazana i prosu se po zdjelicama. Crnomanjasti momčić, opekavąi prste, ispusti zdjelicu i ona pade na tlo. Dječak zaplače. Aron podijeli ručak s crnokosim Vučićem. Štene navali na hranu, bez riječi. Sjajni bljesak ąto sinu negdje iz dubine tamnih zjenica, nalik na sjaj daleke munje u kojem se jednom skrivala tajna nastanka i porijekla, ispuni Arona zadovoljstvom ąto je shvatio pradavnu poruku. Ona ga vrati nekamo daleko unatrag, u samo praskozorje ľivota, kada je bio dovoljan tek pokret ili sjaj u potpunoj pomrčini, da iskra svijesti kresne u kremenu nepojmljivog. I on sam osjeti se dijelom toga ogromnog prostranstva, osutog usijanim točkicama, među kojima bijaąe nemoguće razlučiti munju od sjajne zvijezde ili pak pogled zvjerčice od gromovitog naboja zahvalnosti. Isprva Aron nikako nije mogao nazrijeti smisao obuke kojoj su se svakog dana podvrgavali. Ma koliko se trudio da iscrpljujućim naporima dade potpuno simbolična značenja, koja su se opet uklapala u sve ono ąto je podrazumijevao pod imenom mitskog konja, njegova svijest i znanje potpuno bi zatajivali pri svakom pokuąaju otkrivanja cilja naredbodavca iza megafona. Tek tu i tamo, ponajviąe ponesen oduąevljenjem, on bi uspijevao uključiti onaj dio svoje svijesti ąto je teľio nepotrebnim otkrićima. Tada bi u sustavu obučavanja i potčinjavanja komandama naslućivao daleki cilj kojem je trenutna spoznaja o besmislenosti svakodnevnih radnji bila potpuno podređena. Poslijepodnevni vjetar prekri nebo maslinastim oblacima. S istoka, tamo iza bregova gdje se jednom nalazio grad, navali kiąa te se uskoro sve izgubi u dugim vlasima prozirne kose. Aron pribije lice uz vlaľno staklo i nepomičan promatraąe ąirenje i pretapanje krugova koji su se stvarali pri svakom udaru brzih, ubojitih kapi u velikoj mlaki pred barakom. Uskoro doskakuće ľaba i poput dječarca sune u podmuklu mutnu vodu. - Zaąto so nas doveli ovamo? - upita netko iza njega. - Saznat ćemo kad za to dođe čas, smireno odvrati Aron dok su mu pred očima joą uvijek igrali biseri koje je za sobom ostavila čarobna ľabica skočivąi u mlaku. - Kad sam saznao za logor, pokuąao sam... Krv je potekla, prepao sam se... Nisam imao snage zarezati dublje... Ah, pokuąaj mi objasniti..., molio je krhki i ustraąeni Ivan koji uroni glavu u ruke. Aron ne odgovori. Tek tada opazi da kroz čudnovato njeľne ruke teku potočići suza i kapaju na drveni pod. Baą zato sjede na stolicu nasuprot Ivana koji molećivo podiľe glavu u strahu da ga ne ostavi sama. - Proći će sve to, Ivane. Treba ąto bolje izvrąavati naređenja i sve će biti u redu. - Nitko nam nije niąta rekao... Koliko će nas ovdje drľati? - Zar je to vaľno? Sav očajan, Ivan htjede joą neąto dodati, ali tada zagrmi Glas koji ih je pozivao na kiąu. Svi potrčaąe, gurajući Arona i Ivana. Dok se kolona popunjavala, Aron sa zadovoljstvom zaključi da je Ivan doąao k sebi. Kada već zamakoąe za veliku monolitnu zgradu bez prozora u kojoj bijaąe smjeątena Komanda i krenuąe zmijastim putićem među visokom travom iąaranom ljubičastim korovom, Aron osjeti mučninu iz unutraąnjosti utrobe. Muka ga nikako ne napuątaąe. Dok se trudio da odrľi ravnoteľu nije znao je li to bila tek trenutna slabost izazvana promjenonm vremena, poąto je sunce opet zasjalo kroz napukli oblak, ili je pak sve skupa bilo posljedica joą uvijek nesvjesne sumnje u priliku konja ąto je tako spasonosno bdjela nad njim. Za njega bijaąe vaľno samo ono ąto je moglo sagorjeti u vrelom kotlu zamisli u koju je polagao tolika nadanja. U tenedskom ąumarku krio se pobjedonosni ahajski pastuh. Kada za njima ostade nekoliko kilometara praąnjava putića, iz dľbuna na samom vrhu male bumke iznenadno - Stoj! ukopa ih u mjestu. Opaziąe elipsastu konturu megafona koji se lagano i beąumno dizao uvis, sve dok njegovo jajasto tijelo na tren ne zakrije sunce na zalasku. Komanda slična prijetećem ąumu vjetra u kroąnjama prikova ih za tlo. Kada polegoąe po vlaľnoj zemlji, sunčana kugla na jedvite jade uspije probiti oblačni zatvor i, kao da je oslobođena noćne more, hitro kliznu za obzor ąto je već podrhtavao poput membrane pod pritiskom potonule vatre. Potom im Glas naredi da ustanu. Ahil je bolno jurnuo u bitku. Patroklova sjena dozivaąe ga neprestance. Bijes se brzo stiąa. Vraćali su se ąutke, u potpunoj tiąini, koju niąta nije moglo naruąiti. Čak ni ravnomjeran takt koraka ąto se gubio pod skliskom povrąinom. Nadomak barake ubrzaąe kao da su nakon duga puta stigli kući. Kada napokon bi zapaljena vatra u peći postavljenoj u samom kutu velike prostorije, te val topline ispuni zaguąljivu unutraąnjost, omamljeni legoąe na počinak. Dok je Aron uranjao u snenu slikovnicu, njegova joą budna osjetila nanjuąiąe opojni miris ąto se počeo ąiriti iz peći, odmah poąto je zapaljena vatra. No saznanje ne uspije doprijeti do pune svijesti otrovana glodavca i on zaspi. Neąto kasnije noćno nebo propara sjajna munja i pljusak udari o metalni krov. Niąta ne bijaąe straąnije u toj noći od reskog bubnjanja vodene zavjese, zaboravljenih helenskih timpana koji su muklo odjekivali među usnulim stanovnicima logora. Drugog tjedna stiľe Aronu prvo pismo. Pisala je o ľivotu koji provedoąe zajedno, o ľelji da ga vidi, molila je i optuľivala, tako da je on i nakon trećeg uzastopnog čitanja nije mogao razumjeti. Ipak je negdje duboko u sebi osjećao zadovoljstvo ąto nije zaboravljen. Konačno on je i odabrao logor da bi iskupio samoga sebe. Najčudnije u svemu bijaąe ąto se ničega viąe nije sjećao. Ono ąto se zbivalo prije negoli se za njimn zatvoriąe vrata, sada je za Arona bio dalek, davno odsanjani san. Nije bio siguran da ga je ikada sanjao. Tek, riječi su stvarale obrise poznatih slika na kojima se ponekad pojavljivao, ali sjećanje koje bi sve potpunije objasnilo sasvim ga je napustilo. Osjećaj ugodne topline koji bi se javio svaki put pri čitanju pisma govorio je da svijet izvan logora moľda joą uvijek postoji. Tada je pokuąavao uklopiti djevojku u ahajsku varku. Spremajući pisnmo on vidje da je otvarano. Ipak to ga ostavi posve ravnoduąnim. Krene prema stroju koji se već popunjavao po naređenju ąto je tek zamrlo u membrani razglasa. Uveče opazi da je i ostalima stigla poąta. Nekoliko logoraąa koji ostadoąe bez pisama ugledavąi Arona nagrnuąe u njegovu pravcu. Ostali su se gurali oko zadubljenih u ispisane listove. Poredaąe se u obliku pravilnog polukruga. - Pročitaj nam ąto ti piąu, reče molećljivim glasom momak ąto istupi pred grupu. - Nećete niąta razumjeti! - Svejedno, čitaj nam. Maske su ąutljivo buljile u rastvorene listove, očekujući. Nije ni osjetio kada je počeo čitati, nije čuo vlastiti glas ąto je stalno, i sasvim nezavisno od Aronove volje, mijenjao boju već prema smislu rečenice. Maske se nisu pomicale. Ostadoąe tako ukopane, posred veličanstvenog kruga pozornice u Epidaurusu, u obliku mladog mjeseca, čak i onda kada je Aron već strpao pismo u dľep, i brzo se udaljio ispunjen nelagodom. Napokon na osami zaľeli da uniąti pismo. Činilo mu se da se već zaboravljeno osjećanje, toliko različito od svega u logoru, viąe nikako neće vratiti. Ali već prvi pogled na papir sasvim ga razuvjeri. Ona je bila uglavljena u njegovo biće, u svaku poricu zamisli. Aron načas zaboravi da se nalazi u logoru, okruľen ľicom i nevidljivim sustavom Glasa kojem je prepustio odlučivanje o vlastitoj sudbini. Iz barake pri dnu breľuljka, kao iz Odisejeve kraljevske ątale, istrča pastuh i obijesno jurnu u visoku travu. Za trenutak je osjetio njezine meke usne ąto su poput vrelih jastučića prianjale uz njegovo lice, pa potom njezin glas koji ga iz nekog svečanog i vrlo svetog zakutka neba, modrog, posutog mnogobrojnim zvijezdama, pozivaąe k sebi. Zagledan u sve jasnije konture zaljubljenih sazvijeľđa, prosjedi tako pod krijesovima sve do ponoći, ne mareći za kaznu. Iz omamljenosti ga prenu glas kao u mačke na umoru, bolno zavijanje koje je svaki čas bilo prekidano reskom naredbom: - Svi u Sektor X... Svi u Sektor X! Pa opet zajauče sirena. Već je trčao posrćući u mraku, naslućujući stazicu koja je u blagom padu silazila prema baraci. Zadihan, priključi se grupi na samim vratima, uskladivąi nepravilno kretanje s metronomskim trkom stroja ąto se kretao u ritmu teąkog nakovnja. Negdje iz gomile kresnu Lukino oko, fosforno sjajno, ali zvijezda odmah utonu u tijela, nalik na valove oceana. Za nekoliko trenutaka utrčaąe u smrekov ąumarak i izbiąe na proplanak okruľen visokim stablima: - SEKTOR X. Tada bljesnuąe reflektori, i oni se nađoąe u moru snaľna svjetla. Iz zastraąujuće tame iza rasvjetnih giganata umiljato prozbori Glas: - Od noćas ćete se svake noći okupljati na Sektoru X! Sirena će se tek povremeno oglaąavati, pa zbog toga morate paziti da nikada ne zakasnite. I to je bilo sve. Raziđoąe se u potpunoj tiąini koja je zavladala odmah po kratkom piątanju ąto je pratilo naredbu. Sumrak ih je ispraćao povijenim granama skrivajući ih pred nevidljivim očima, za koje je Aron bio siguran da ih odasvud promatraju. Načas se iznenadi ąto ga nitko nije ukorio dok se zadubljen u dragocjeno pismo prepustio noćnom maątanju. Ptice u kroąnjama zalamataju krilima. Krik nalik na fijuk vjetra pretvori se u sovino razbojničko hukanje. Drevni Odisejev ľdrijebac skrivao je sljepilo u praznim očnim dupljama, klizeći sasvim nasumce po uskoj stazici ąto se spuątala sve do neosvojivih bedema Troje. Ukoliko se ne bude pokoravao zakonima logora, od njegove zamisli neće ostati niąta. Uzviąena i gorda prilika konja, kojoj je tako smjerno teľio, ostat će samo prazno truplo koje će se potom, kao i sve u Aronovu ľivotu, u jednom bitrom, iznenadnom času nepovratno sruąiti. Tako je pokuąavao pobjeći od izdajničkog Feniksa ąto je, zasićen neprestanim obnavljanjem, odlučio prije vremena sve sravniti sa zemljom. Mitski letač gubio se u azurnim prostranstvima budućnosti, prije negoli se stiąala vatra uniątenja, nad sivilom proąlosti i krilima kratkotrajne zore sadaąnjosti. Ratnički pastuh prkosio je vremenu, golem, kopita zabodenih u ruąevine grada. Arona je upućivao na uzaludnost jučeraąnjeg ľivota, čiji tok sada bijaąe nepovratno presječen padom reąetkastih vrata, naglim poput giljotine. Obuzet tako jasnim primislima, on se probije na čelo i ubrza ritam koraka, izazvavąi gunđanje iscrpljenih logoraąa. Zlatogrivi ľdrijebac galopirao je naprijed, neumorno, kao da je i on sam sazdan od krutih zakona koji su vladali logorskim ľivotom. Tako se opet vratio Uliksovom lukavstvu. Nadomak zore legoąe na kratkotrajan počinak. Kako ni slijedećih dana nitko nije spominjao Aronov bijeg u samoću, on je sve čeąće odlazio na brdaące, na poviąeni dio radnog poligona ąto je na velikom tlocrtu logora postavljenom u srediąnjem krugu bio označen kao Sektor 6. Tamo je mogao jasno vidjeti da je logor mnogo prostraniji no ąto je zamiąljao, a mnogo je toga upućivalo da moľda u okolici postoje i druge radne grupe. Ali kako je napuątanje omeđenog područja koje im bijaąe dodijeljeno bilo najstroľe zabranjeno, to su o tom nepoznatom ľivotu mogli pretpostavljati jedino uspoređujući ga sa svojim. Sudeći prema rasporedu sektora, Aron je ipak smatrao da bi takve pretpostavke mogle biti pogreąne. Vjerovao je da je svaka grupa, ako ih je uopće bilo, bila određena za poseban i samo njoj prikladan zadatak. Na to ga je upućivao posve drugačiji sistem uzbunjivanja i sirena visokih tonova, pisku kojih su ponekad mogli čuti kako se prolama kroz tihu noć, nalik na dozivku brđana. Živjeli su u strogo omeđenom svijetu kojem je svaki pojedinačni oblik bio dalek kao strano i posve nerazumljivo biće. Aron se mnogo viąe čudio činjenici ąto je samo jedan od sektora, i to onaj na kojem su se odnedavno svake noći okupljali, bio označen slovom X, a ne brojem kao ostali. To ga samo utvrdi u uvjerenju da trojanski konj u svom punom značenju krije izuzetni smisao koji je nadvisivao sve ostale zadatke unutar ľičanih ograda, pa i izvan njih, poput Belerofontovog Pegaza ąto je jurio visinama kao Homerova munja. Pa ipak, svakodnevno hodočaąće na Sektor X u početku se činilo posve besmisleno. Iz duboke omamljenosti trzalo ih je jaukanje sirene, te bi se postrojavali pred barakom, a potom trčali u pravcu ąumarka. Tamo bi, na mračnom proplanku, očekivali da se upale reflektori, veliki, nalik na sunca, pa bi onako zaslijepljeni jedva čekali da nestane svjetla. I ono bi doista nakon nekog vremena iąčezlo kao voda u ąirokom lijevku, te bi se potom vraćali na počinak. Potpuna tiąina koja je uglavnom pratila ritual činila ga je joą besmislenijim. Megafoni ostadoąe nijemi na Aronovu upitnost. U logoru se osjećala tek prisutnost tajanstvenih očiju kojima niąta nije moglo pobjeći. U to se uvjeriąe već trećeg dana po prvoj uzbuni, kada odvedoąe Izaka. Niski mrąavi čovječuljak u općoj pometnji bijaąe zagubio čizme i tako zakasni u stroj koji krene bez njega. Kada stigoąe natrag, viąe ga ne zatekoąe u baraci. Nije se vratio ni sutradan, ni narednih dana. Kasnije, megafoni oglasiąe da je prebačen u grupu kojoj je dodijeljen neki lakąi zadatak. U logoru su postojali i mnogo razrađeniji oblici kontrole i kaľnjavanja. Logoraą je mogao biti upućen na prisilni rad, koji se obavljao bez oruđa, tako da su se često mogli vidjeti osuđenici kako izmahuju rukama oponaąajući udarce sjekirom ili čekićem. Ponekad bi na cijeli dan bili zatvarani u velike drvene bačve ąto su se kretale oko rotacionog postolja. Neke od bačava glasale su se pri svakom okretu ąkripanjem, tako da se za mirnih povečerja Aronu ponekad činilo, dok je odlazio na brdaące, da se nalazi u velikom dječjem vrtiću, prepunom zaljuljanih klackalica. Pa ipak Aron joą uvijek nije sumnjao u pravednost kazne. Oni koji su o tome odlučivali, skriveni iza membrane megafona, utjelovljeni u pojmu Glasa, nalazili su se u samom srediątu sustava njegove zamisli. Jer logori su godinama s razlogom postojali, premda se o njima u svijetu izvan ograda malo znalo. Bila je dovoljna svijest da postoje i ľivot se kretao naprijed zakriljen tom činjenicom. - Ponekad nije potrebno u potpunosti poznavati svrhu neke stvari, mislio je Aron, pa da prihvatimo njeno postojanje kao razumnu nuľnost. Sputan takvim razmiąljanjem, konjić se propinjao u uskom koralu. Tada se sjetio kako se prijavio. Poslije kratka i bezuspjeąna liječenja na psihijatrijskoj klinici, u koju je stigao traľeći spasa, sretne sasvim slučajno nekog čovjeka koji mu ispriča da se gradi novi radni logor; moderniji i opremljeniji od ostalih. U novi logor primat će i dobrovoljce ako odgovaraju namjeni zadatka. - Vidjet ćete, tamo čovjek napokon zaboravlja na sebe. Kad jednom izađete, ni sami ne sluteći ąto se to odigralo, već ćete biti drugi čovjek. - Ali ąto vi znate o meni i kako znate da me neąto muči? upita iznenađeni Aron, pomalo ljutito. - Ja vam samo pričam ono ąto sam čuo. - Govorili ste kao da sam se već prijavio. - Oglas će izaći za tri dana. Odlučite sami. - Opet počinjete... - Postupite po oglasu..., i debeljka nestade u guľvi. Nakon tri dana Aron se obreo u prijavnom centru. Vozilo ga je odvelo do logorskih vrata. U kotlovnici je vatra već ugodno praskala te pruľiąe ruke prema otvorenim vrataącima kako bi ih zagrijali. Vani je bilo hladno kao u kasnu jesen, pa Aron i Mihael nabacaąe joą nekoliko klada. Tada ih upozori oątra naredba koja se prolomi s vrha prostorije kao udar biča: - Počnite s ubacivanjem otpadaka! Otvoriąe velika vrata negdje u srediątu kotla, iz kojih je zjapila tama, pri dnu obrubljena plamičcima, nalik na ulaz u Had, pa dugačkim vilama stadoąe nabacivati raznobojne otpatke s velike hrpe pred cilindrom. Uto sunu gusti dim, ali ubrzo popusti pred ojačalim plamenom koji je gutao sve ąto su mu davali, poput vatrenog zmaja. Zatvoriąe vrataąca i zmaj grozno zareľa. Mihael se tada pope na vrh gomile i poče gurati otpatke prema Aronu. - Kad bi nam dali samo par dana odmora, reče i snaľnim zamahom gurnu hrpu pri vrhu koja u obliku lavine jurnu nadolje. Aron na tren ugleda snaľno olimpijsko boľanstvo koje je udaralo trozubom po krijesti uľarenog vala. Ali Posejdon se okliznu i bijesno opsova. - Odmarat ćemo se kada sve bude gotovo. - Ti joą uvijek vjerujeą da će se ovo jednom zavrąiti. - Tako je stajalo u ugovoru koji sam potpisao. Mihael ne odgovori već priđe kotlu i stade opet luđački izmahivati trozubom. Vatreno se more zadimi. - Što su rekli vama, mislim kad su vas odabrali? Mihael je i dalje ąutio. Snaľni zamasi ponovno mu dadoąe obličje konjskog boga. - Vjeruj mi, Mihaele, ja to najbolje znam; ja sam jedini potpisao. Mihael se okrenu sav obliven znojem. - Reci, jesi li ikada sreo nekoga tko se vratio iz logora? Aron je spustio vile na gomilu i sjeo na ciglu pred vrataącima. Nijemo je piljio u ples plamičaka i pokuąavao na sve načine napregnuti pamćenje. - Nemoj se truditi, reče Mihael i dalje ľestoko radeći. Aron mu se pridruľi kao da ľeli otjerati zlu slutnju. Sada je pucketanje vatre bilo praćeno klizanjem vila koje su se ravnomjerno zabadale u otpatke, a onda u hitrom luku ľrtvovale svoj plijen čuvaru podzemnog boľarstva. Od rada ih otrgne tek zapovijedno zvono ąto oglaąavaąe postrojavanje za ručak. Odloľiąe vile u kut i potrčaąe navlačeći koąulje. - Nemoj se truditi, ponovi Mihael. - Ne mogu se sjetiti. I već su trčali prema baraci dok su im krupne kapi iznenadnog pljuska hladile tijela ąto su se isparavala poput konjskih sapi. - Oprosti, reče opet Mihael Aronu u stroju, dok je odsutno premetao nogu preko noge, nadajući se da će se ipak prisjetiti. Kasnije, kada zasjedoąe uz prozor blagovaonice promatrajući kiąu ąto je pljuątala po sivilu kruga, Aron se konačno prestade pitati. Logor je ljubomorno čuvao svoje tajne. Do njih nije mogao nitko prodrijeti, čak ni sitna zraka radoznalog Aronovog duha uľivajući u oblicima drvenog konja. Odisej načas zaboravi pastuhovu namjenu. Trojančeva ljepota, uznosita i ponosita, bijaąe okruľena potpunom tiąinom. Sumnja je bila mnogo dublja no ąto je to Aron pretpostavljao. Kada bi je svjesno suprotstavio svojoj zamisli, ona bi se povlačila u gmazovu duplju, a on bi smiren nastavio s maątanjem. Ali zmija se pojavljivala kada je to Aronova svijest najmanje očekivala. Tada bi ga potresala neočekivana navala straha i neizvjesnosti u pogledu vlastite sudbine, te se posve povlačio u pisma ąto neredovno pristizahu. Po smislu njezinih riječi, shvaćao je da mu neka nisu uručena, ali olakąanje zbog spoznaje da nije zaboravljen, kada bi malo bolje promislio, potiskivalo je tu ipak opasnu činjenicu u drugi plan. Uspomena na djevojku čvrsto uzidana u tijelo konja, poput duąe bez koje on ne bi ni postojao, sada je Aronu bila jedino utočiąte pred podmuklim gmazom ąto ga je sve čeąće napadao. Sutradan Glas odredi Mihaelu tri dana bureta. Otiąao je bez pozdrava, namignuvąi Aronu koji ga je čekao pred barakom. Tako otpočeąe tri koąmarna dana. Aron je pokuąavao srediti svoje misli, ali one su se stalno vraćale Mihaelu koji bijaąe zatvoren u pokretnu tamnicu. Nekoliko je puta u toku prvog dana otiąao do kruga, gdje bijaąe postavljena burad izdignuta na osovine, nalik na gusarsku krčmu, i nemoćno promatrao rotore ąto su se okretali oko svoje osi, reľeći. Škripa je nadjačavala sve ostale zvukove, pa tako i stenjanje osuđenika zatvorenih u mračnu, sklisku unutraąnjost. U jednom času učinilo mu se da je čuo udaranje o drvene stijenke najbliľeg bureta te mu se sasvim primaknuo i glasno počeo zvati: - Mihaele, Mihaele... Ali drvena glava ne odgovori. I tako je Aron iąao od bureta do bureta, traľeći... Noć je stigla oblačna, noąena vjetrom. Po oskudnoj večeri dugo se borio protiv sna, ali ga slatkasti miris omami i on utonu u besvijest. Pa ipak, kada se probudio, bijaąe umorniji no kada je krenuo na počinak. Nelagoda i strah potresahu ga naizmjence. Čak se ni na brdaącu nije mogao toga otresti. Tamo na krugu okretala se bačva prevrćući već poluľivo Mibaelovo tijelo, dok je Aron, na već vedrom nebu, pratio sjajne putanje zvijezda, pokuąavajući u svečanom orkestru tiąine pronaći tračak smirenja. No nebo te noći ostade nijemo. - Mihael sigurno viąe ne osjeća niąta, pomisli i uhvati se za tu lomnu pretpostavku kao za uľe spasa. - Sada mu je lakąe, govorio je mračnoj dubini kozmičkog svoda i riječi krenuąe put tajanstvenih zvijezda. Od Ganimeda prema Kastoru i Poluksu sune olimpijski luk hitrog kometa, pa odmah potom nestane, ne odapevąi strijelu. Nije stigao niąta zaľeljeti. Krene natrag, zadovoljan ąto viąe ne čuje mrsku ąkripu. Luka i Aron stajali su u sjeni velikog kestena na rubu kruga i čekali na Mihaela. Jedna za drugima otvarala su se vrata na stijenkama sada mirne buradi iz koje bi potom ispadala opuątena trupla osuđenika. Tada ga ugledaąe. Prvo su se pojavile noge, klateći se poput mokrog rublja, a onda i ostali dio Mihaelove snaľne prilike koja kliznu k zemlji. Pokuąao se ispraviti, ali se odmah povije kao pogođeni jelen i padne. Aron potrča. Oslonivąi Mihaelovu glavu na koljena, on ga promatraąe netremice. - Netko me otkucao, reče tada poluľivi Mihael i opet se onesvijesti. Kad god je mogao, Aron je bdio kraj Mihaelove postelje. Za vrijenme noćnih pokreta u Sektor X, Luka bi mu pomagao pri prenoąenju teąkog osuđenikovog tijela. No Mihaelova je snaľna građa dosta brzo svladala slabost. - Što si mislio kad si rekao da su te otkucali, upita ga Aron nakon nekoliko dana, po povratku s trčanja. - Mnoge su stvari joą nepoznate. - Ali u kotlovnici smo bili samo nas dvojica. Mihael se opruľi poput ranjenog Ahila, pogled mu se izgubi u nebu. - Moľda postoje prisluąni uređaji? - Postoje, sasvim sigurno, ali nije stvar u tome. Kaľnjen sam zbog toga ąto me netko izdao. - Zbog čega, pobogu? - Tko bi to znao? - Mislim zbog čega si kaľnjen?! - Arone, ovdje se ne postavljaju pitanja, zapamti, nikada ne pitaj niąta, čak ni samoga sebe! I Aron ga opet nije mogao razumjeti. Onda tajanstveni Mihael ustade i hitnu kamen kojim se do maločas igrao. Noąen snaľnim izbačajem, konjić preleti preko ľice. Uskoro Aron bi odabran za predvodnika grupe. Preciznost kojom je izvrąavao svaki postavljeni zadatak, konačno je urodila plodom. Pa ipak, sumnja ga je joą uvijek progonila. Kao predvodniku, bilo mu je dozvoljeno da se kreće zabranjenim područjima, te je tako imao viąe vremena za sebe. Samoća je izazivala razmiąljanje. Kada bi se samo mogao prepustiti prilici konja, predano kao nekad. Ali pred očima mu stalno titraąe izmučeno Mihaelovo lice, razmiąljao je o sudbini malog Izaka. Uskoro, sve ąto se ticalo logora, predvodniku postade teret kojeg se nikako nije mogao otresti. Tek ponekad, kada bi stiglo pismo, Aron je uspijevao odvratiti svoje misli od sumnje. Ipak, moľda će ipak Odisejev pastuh imati dovoljno snage u svom ratničkom truplu? Nebo je u tim trenucima dovodilo pred Arona njen lik i on je spreman očekivao budućnost. Jedna od glavnih Aronovih obaveza bijaąe i određivanje duľnosti svakog pojedinog logoraąa. Raspored je trebalo voditi točno i nije se smjela potkrasti ni najmanja greąka. Predvodnik se mučio da svakome, uključujući i sebe, naizmjence raspodjeljuje poslove, tako da razdioba bude ąto pravednija. Pa ipak, tu i tamo su mu se potkradale sitne omaąke. Tada ga Glas prvi put pozove k sebi. Nalazio se u praznoj prostoriji, sličnoj velikoj kartonskoj kutiji. Pod bijaąe bijel, kao i zidovi, strop i vrata kroz koja ga uvedoąe. Zapovjeđeno mu je da stoji nepokretno i očekuje. Svjetlo koje se nalazilo iza njegovih leđa udaralo je u stijenku pred predvodnikom i odbijalo se u pravcu njegovih očiju. On ih pokuąa zatvoriti, ali u tome ne uspije. Bijaąe prisiljen gledati u vrelu bjelinu sve dok napokon oči ne izgubiąe moć promatranja, a tijelom zavlada neka neugodna ukočenost. I tada se oglasi Glas. Zvuk nalik predenju mačke dolazio je negdje iznad Aronove glave. - Predvodnik Aron, određen za rad u Centralnom sektoru X... Osjetio je kako su se pomakle njegove usne i izgovorile kratko: - Ja! - Mi moramo biti pravedni, Arone, jer je naąa zadaća uzviąena, opet se oglasi megafon. Glas je Arona sada podsjećao na prhut krila noćne leptirice. I opet začu sebe kako odgovara: - Znam. - Ti nisi bio pravedan. - Nisam, odvrati Aron, ne htijući. Glasa na neko vrijeme nestade. Ali upaliąe se joą jača svjetla, i Aronove se zjenice suziąe ąto su viąe mogle, ľeleći zatvoriti pristup bljesku. Munja ipak prodre kroz njih i on osjeti uľasnu bol koja nije jenjavala. Zatim sve prekrije tama. Prvo ąto je ugledao bio je skelet konja. Golem, izdizao se u ravnici po kojoj poput cvijeća bijaąe postavljeno na stotine elipsastih megafona. Kada priđe bliľe, opazi Mihaela, tijela probodena strijelama kao u Svetog Sebastijana. Odmah pored njega Luko, kojemu su se oči pretvorile u velike prozirne kristale. Tada začu neki poznat glas koji ga pozivaąe: - Arone, Arone, i opazi je uz podnoľje konja ąto se pretvarao u plamena pastuha. Pastuh je bijesno udarao kopitima, ali bi se odmah smirio poąto bi ga djevojka pogladila po vratu. Aron potrča. U taj se mah kristali sudariąe i opet bljesnu munja koja mu propara svijest. Sada je osjećao samo bol. - Budući da je priznao, predvodnik Aron oslobađa se kazne. - Gdje sam, zajauče i osjeti kako ga napuąta ukočenost. Tada vidje da se nalazi na breľuljku, pod crnim nebom prepunim zvijezda, dok mu je ugodan lahor hladio obraze. Iz trave, nekoliko metara od njega, pomoli se jajasta glava megafona klizeći u sjajnu ąipku. - Hajde sada na počinak, Arone, glasila je naredba. Tako je predvodnik Aron polako počeo gubiti iluzije o logoru svoga dobrovoljnog izgnanstva. U početku razočaranje bijaąe bolno, ponekad neizdrľivo, sve dok na koncu nije otkrio da se logor nimalo ne razlikuje od samog ľivota. Pa ipak, joą ga je uvijek zbunjivalo mnoątvo pitanja na koja nikako nije mogao odgovoriti. Krajnjem cilju logora on, naime, nije oduzimao smisao, utjelovljen u prilici njegove mitske prikaze, ali sada je sve sluľilo isključivo Aronovoj ličnoj svrsi. Ona je polako uspjela izbrisati iz vidokruga sve ostalo. Tamo gdje nekoć stajaąe golema Ahajska vojska, raskriljena pod zidinama Troje, sada ostade samo malena Odisejeva prilika, promatrajući vlastitu zamisao. Tako je i Aron, zatvoren u misli koje bijahu strane i Luki i Mihaelu, joą uvijek traľio spas u drvenom truplu konja koji se pojavljivao pred njegovim očima uprtim u nebo. Tamo na breľuljku sanjao je o spasu, dok ga je njezin glas, mijeąajući riječi i zvijezde, odvodio na ąiroku pučinu sve bliľe blagom ľalu rodne Itake. Jesen je naglo zavladala. Iznenadni pljuskovi prelili su se u dosaduu, neprekidnu kiąu, ąto je prodirala sve do kostiju. Oblaci nisu silazili s neba. Kao da je netko na velikom stovariątu nagomilao hrpe vune te je ostavio da tu istrune. Oblaci bijahu gotovo sasvim bijeli, pa onda sivi, sve dok nebom ne bi zagospodarile crne grabljivice, tako da je ponekad i u po dana trebalo paliti svjetlo. - Vrijeme nas ne ątedi, reče Mihael dok mu se s rubova mokre kabanice cijedila voda. - Danas treba prokopati odvodne kanale. - Krenimo onda odmah... - Ne! Naređeno je da radimo noću. Mihael htjede joą neąto izustiti, ali se u posljednji čas zadrľa. Tada divlje zaurla, okrećući se na petama. I već se grohotom smijao. Aron ga gledaąe odmahujući glavom. - Pomozi mi prenijeti alat, reče i hitro ustade sa stolice. Kiąa je zapljuskivala noąena vjetrom, a oni su promrzlim rukama izbacivali nauljene lopate iz skladiąta. - Ti se ne bojią, Mihaele, tiho zausti Aron dok su već nosili sanduk napunjen oruđem i hitali prema baraci ąto se nazirala u vodenom oblaku. - Bojim se, ali ponekad mi je svejedno. - Mene strah nikako ne napuąta. - Ah, proći će te, Arone, mislim osjećat ćeą ga samo povremeno. - Kad se pomirim sa sudbinom?! - Ne razmiąljaj o tome. Mi viąe nemamo sudbine. Presuđeno je kad smo uąli u logor. Aron zastade. Razdvojeni ąirokim sandukom, punim lopata okupanih kiąom, promatrahu se netremice. - Tebi se stvari čine gorima no ąto doista jesu. Spustiąe sanduk na zemlju i stadoąe pod strehu. Niz oluke je hitao vodopad pjeneći se pri zakrivljenom uąću. - Odgovori, Mihaele! Ali on je oprezno ąutio. Tada Aron opazi da Mihael pokazuje prstom prema odąkrinutom prozoru. Neka sjenka preleti iza stakla, a onda začuąe tresku vrata. - Vidią na ąto sam onomadne mislio, proąapta Mihael. Aron klimnu glavom. Kiąne kapi nepravilno su odzvanjale s krova. Glas viąe nije pozivao Arona, iako su mu se i dalje potkradale greąke. Ubrzo je shvatio da je kaľnjavanje svjetlom bilo opće upozorenje. Samo ponekad, dok bi zamiąljen ąetao stazicama određenim za predvodnike, iz zemlje bi izronila ąupljikava glava megafona: - Pazi, Arone, govorio je Glas, a on izbezumljen nije znao ąto da učini. Ili kad bi se naąao na breľuljku, kamo je sve rjeđe odlazio, zbog hladnoće i kiąe ąto je neumorno padala, Glas bi ga samo opomenuo da se mora vratiti na počinak. Jednom Luka bi kaľnjen zbog toga ąto mu je predvodnik odredio da isuąuje mlaku pred barakom dva dana uzastopce, ąto se po nepisanim pravilima logora smatralo lakąim poslom. - Ne brini, reče Luka i izmahne nevidljivim čekićem. - Ti nisi niąta zgrijeąio. Luka je udarao dalje poput Hefesta pred Ahilovim ątitom. - To nitko ne moľe kazati, čak ni ti. - Ja mogu, ja mogu... ja sam kriv. Meni se potkrala omaąka, uzbuđeno će Aron. - Smiri se. Moglo je ispasti joą gore. Pa opet udari. Onda Hefest zastade na devetom krugo, pred samim srediątem Hada. - Arone, pokuąaj shvatiti. Ti si izruzetak. Razumijeą li? Ponekad me čak i Glas podsjeća na tebe. Luka je zamahivao dalje pri čemu bi njegovo izduľeno dječačko tijelo dobivalo izgled zapete tetive. Kovao je nevidljivi ątit u podzemlju Zeusova doma, sanjajući nevjernu Afroditu. Šutnju je remetilo samo odzvanjanje boľanskog čekića po metalu predvodnikove zamisli. Nekoliko puta Aron se vraćao na poligon gdje su radili kaľnjenici, nalik na plesače ąto uvjeľbavaju novu točku. Ali kad god je ľelio krenuti dalje, Lukina ga je tajnovitost zadrľavala na mjestu. Tamo na krugu opijanjeni Hefest traľio je alatku. Uzdrman bijesom ąto mu je negdje sakriąe zlodusi, zamahivaąe jarosno dok mu se znoj cijedio s lica uokvirena kovrčama. U dubini kovačevih očiju tek bi tu i tamo zaiskrila sjajna zraka, i Aron je u trenutnom bljesku mogao pročitati sudbinu zatočenika logora. Zvijezda je drugovala s proročkim nebom. U najtajnovitijim klancima duąe osjećao je tajnu logorskih zakona. Ali sve bijaąe nerazumljivo, kao i prilika trojanskog konja ąto se krio u stihovima herojskog epa slijepog Helena. Poslije nekog vremena Aronu se učinilo da se pribliľio ľuđenom otkriću. Danima je izbjegavao razmiąljanje o onome ąto mu je rekao Luka, o vezi između predvodnikove prirode i Glasa. Ipak, osjećao je da bi trebao krenuti upravo tim putem, ukoliko ľeli neąto pobliľe otkriti. Izlagao se opasnosti i prekoračivao granice zabranjenih područja. Slobodno je lutao očekujući. Osim prostora s nekoliko stabala u srediątu logorskog kruga i smrekovog ąumarka na Sektoru X, unutar ľičanih ograda bijaąe prostrana livada koju su tu i tamo prelamali breľuljci i valovite humke. Sav teren bio je obrastao gustom i tamnozelenom travom, proąaranom mesnatim korovom, jer im je pogodovala klima s obiljem kiąe. Na sve strane, od srediąta gdje je bila smjeątena Komanda i barake, granalo se mnoątvo putova i stazica koji su zavrąavali tik pred ogradom ili se pak vraćali natrag, tako da je izbrazdani krajolik podsjećao Arona na zamrąeni sistem kanala za navodnjavanje ąto ga gradiąe stari Egipćani. Aron se sve čeąće i sve slobodnije skitao slijedeći putanje nerazumljivo povezanih staza, ne obazirući se na prijeteće zabrane postavljene na vidljivim mjestima. Pri tom mu se nikad nije javio Glas. Tek bi ponekad pred njim iskrsla glava megafona nataknuta na dugi vrat, ali bi samo nijemo promatrala dok se on ne bi izgubio iz vidokruga. Potom se zavlačila natrag u svoje skroviąte, poput usnule kobile. Aron je neometan nastavljao traganje. U spletu naizgled nasumce postavljenih stazica osjećao je neąto vrlo blisko, kao da se nalazi u gradu koji je nakon djetinjstva opet posjetio. Prepoznavao je neke zabačene dijelove logora kao da ih je sanjao, a onda se opet gubio u nepoznatom, prisjećanje ga izdavalo. Makoliko je svakog dana odlazio u istraľivačke pohode i često prolazio mjestima kojima je već jednom kročio, činilo mu se da poznate dijelove labirinta uvijek ponovo prepoznaje. Kada bi se naime vratio natrag, on se viąe nije sjećao mjesta koja je već jednom vidio. Tek osjećanje čudnovate zbliľenosti s ukrątenim stazicama govorilo je da su pojedini predjeli labirinta Aronu bliski poput davno napuątenog zavičaja. Nalazio se na samom pragu objaąnjenja zasad joą nepoznate zagonetke. Samo u jedno bijaąe siguran: - Iznad svoje fizičke namjene, putići su krili vrlo direktan simbolički značaj. Kada bi to samo mogao objasniti Luki i Mihaelu! Ali mora joą ąutjeti! Arona je zbunjivalo i to ąto su putići bili izgrađeni samo u području koje je pripadalo njihovoj grupi. U drugim sektorima nije im bilo ni traga. Kako se, barem za sada, nije usuđivao prelaziti preko ograda, to je oslonjen o stupiće, na kojima bijaąe razapeta ľica, budno motrio ąto se događa u zabranjenim područjima. Ali osim travnate pustinje ne opaľaąe niąta. Nepregledna ravnica. ispresijecana omrznutim bodljikavim ogradama, ąirila se na sve strane i nestajala za dalekim obroncima, gotovo na samom obzoru. Nijedan znak ľivota, svjetlo, pokret ili stazica nisu otkrivali da se tu neąto nalazi. Tek livade, nalik na pradavne paąnjake koji su milijunima godina očekivali da se na njima pojave prva krda papkara. Aron je paľljivo pretraľivao svaki djelić nepoznatog prostora u nadi da će moľda ući u trag zloslutnim megafonima. Ali ne opaľaąe niąta. Ogromni logor izgledao je sasvim napuąten. Razočaran, vraćao se natrag, zgranut ąto poznaje izlaz iz labirinta. Jednoga dana oko podne Glas odabere tri kaľnjenika. Aronu bi naređeno da ih odvede u labirint. - Pronaąli su novu igračku, ąapne mu Mihael dok su kretali. Aron ne odgovori. Bio je potpuno zaokupljen slutnjom da su u sve upleteni njegovi prsti. Ali vlastitu krivicu nije poznavao. Iza njega ostade samo namrgođeni Mihael, kada mala grupa u koloni po jedan krenu za predvodnikom. Napočetku asfaltnog puta ąto se račvao u veliku deltu, Glas ih zaustavi. - Što će biti s nama, Arone? upita mutnooki Jakov na čelu osuđenika. - Ne znam. I opet sve utihnu. Tada se upali crveno svjetlo na početku prvog odvojka, slično lampicama s aerodromskih pista. - Osuđenik Jakov trčećim korakom naprijed, prolomi se naredba. Jakov potrča i skrene u prvi odvojak. Preostala dvojica krenuąe na poziv koji je uslijedio odmah potom. Aron ostade sam. U sveopćem sivilu neba čuo je potmulu grmljavinu kao da se odronjava stijenje poslije eksplozije, a onda opet, treći put tog dana i tko zna koji put otkad ih dovedoąe u logor, poče kiąiti. Mogao je vidjeti ľmirkava crvena svjetla koja su se palila poąto bi im se pribliľila malena figura trkača. A ispred njega, sve tamo do delte, sjajio se asfalt okupan kiąom, nalik na metalnu rijeku. - Vrati se, predvodniče Arone, umiljato mu doąapou Glas. - Kada moraą po njih? upita Mihael koji ga je slijedio. - Joą ne znam. Naređeno mi je da oko ąest odem u kontrolu. - Što li rade? - Trče. - Odvratno. Aron sjede pored Mihaela. - Ja tu niąta nisam mogao učiniti. Aron za čas odluči da mu povjeri svoja nagađanja s obzirom na labirint, ali Mihael to ne dopusti. - Što mislią, imaju li joą snage? - Zaąto me pitaą? - Ti si u to ipak bolje upućen od mene. - Pusti me, Mihaele. - Ti si predvodnik, morao bi znati. Aron ustade i uđe u baraku. Na tren je mrzio Mihaela. Sumrak ga je dočekao na početku asfaltnog puta. Žmirkava svjetla povremeno su se palila, te je znao da joą trče. Čekao je. Megafon je izaąao iz leľiąta, ali je ąutio. Nije bilo naredbe. Aron je čekao i dalje. Tada ga pokrenu neki unutraąnji glas. Nije znao kako, ni zaąto. Hodao je u smjeru prvog odvojka kuda je utrčao Jakov. Zatim, zastajkujući tek po trenutak na mnogobrojnim raskrsnicama, krene slijedeći poznate stazice, siguran da je naiąao na pravi trag. Ulazio je sve dublje u labirint, obuzet čudnovatim mrtvilom svijesti. Već je zaąao u područje gdje su se palile ľmirkave lampice, putokazi osuđenicima, kada opazi prvu sjenku koja je teturala putićem. Načas ga neąto nagna da krene prečicom, ali svejedno nastavi putanjom stazice i tek nakon drugog raskrąća izbije pred iznemoglog Jakova. - Vode, zajeca jadnik, ali predvodnik osta nepokretan, nalik na kip. Druga su dvojica trčala uporedo. Kornjača je sustizala Ahila. Viąi Teo, pomagaąe niľem Filipu. Aron ih je nepomičan čekao. Tada Glas odnekud ąapnu: - Ne smiju se uzajamno pomagati! Odgurnu Tea koji pade pored klečećeg Filipa. - Trčite, naredi megafon. Filip polako krenu osvrćući se u pravcu nemoćnog Tea. On opet ustade, učini nekoliko nesigurnih koraka i pade. - Trči, govorio je Glas. Teo se osovi na noge, ali samo za trenutak. - Trči! Ali mrąavo Teovo tijelo ostade nepokretno pored svjetla koje je ľmirkajući obasjavalo njegovo lice uľasnim crvenilom. Glasonoąa pobjede nije pronaąao rodnu Atenu. Aron se već vraćao u logor. Na početku labirinta zastade. Asfaltna delta gubila se u mraku. Tada njegovim tijelom prođe blagi drhtaj nalik na udar struje. - Teo, Jakove, Filipe, dozivao je. Prohladna jesenja noć nije odgovarala na Aronove povike. Kaľnjenici se ne vratiąe ni sutradan. Očekivali su ih cijeli dan, ali kad pade noć, tri kreveta ostadoąe prazna. Mihael i Luka pokrąavali su neąto saznati od Arona, ali on niąta nije znao. Sve ąto je na neki način bilo povezano s labirintom postalo je tajna koju je valjalo svaki put iznova otkrivati. Kada bi se Aronu činilo da je doąao na sam prag istine, ona se povlačila natrag, kao tijelo ąkoljke, i trebalo je krenuti iz početka. Zato on odluči da poąto-poto ispita sudbinu trojice nestalih. Noć, teąka olovna noć vladala je nad labirintom. Dolje u pravcu velike građevine slične silosu joą uvijek je ľmirkalo crveno svjetlo, poput vatrene krijesnice. Ostali dio velike ravnice skrivala je tama. Aron krenu niz stazicu i, kao da su mu putići sami govorili kuda treba ići, on ubrzo izbije na ąirok drum ąto se zabadao u betonski gigant. Nakon trista metara skrene ulijevo i nađe se pred svjetiljkom. Opet poče pozivati. Ali odgovora nije bilo. Svjetlo je namigivalo i na trenutke opisivalo uzak crveni krug. Kada bi se ugasilo, noć se činila mračnijom nego prije. Aron je buljio u svjetlo netremice. Tek tu i tamo tiąinu je paralo njegovo preplaąeno dozivanje. I odjednom mu se učini da čuje kako netko moli vode. Glas odmah isčeznu, ali Aron istog časa ugleda obrise dvojice ljudi koji su teturali oslonjeni jedan o drugoga. Potom im pritrča neka sjena i obori viąega. Aron ustuknu i saplete se o nisku svjetiljku. Padao je lako poput perca pravo prema mrtvom Teovom licu okupanom jarkim crvenilom. Oči kaľnjenika sijahu plameno. I on se svega sjeti. Dok je padao, vidio je svoj nemilosrdni lik kako zlostavlja i odgurava iznemoglog Tea. Prestravljen, joą uvijek padaąe. Kad je bio blizu mrtvačevog lica, svjetlost se poče gasiti, da bi sasvim nestala u srediątu plamenih očiju. One kratko trepnuąe, i Aron udari o zemlju. Danima se nalazio na granici ludila. Često bi prelazio preko nevidljive ivice i zapadao u stanje besvjesnog očajanja, a kroz besane noći neprestano je buncao izgovarajući imena utvara ąto su ga progonile. Kad bi napokon izmučen zaspao, naglo se budio, imun na djelovanje omamljujućeg dima, i brzo dolazio k svijesti. Pokuąavao je na sve načine prodrijeti u sebe i otkriti u koji se to tajni dio njegove duąe zavukla pogubna nit ąto ga je na tako uľasan način vezala uz Glas i naređenja koja je izvrąavao nesvjestan vlastitog bića. Ali činilo mu se da stalno tapka na mjestu. Znao je, komande su ga zarobile i on nije bio sposoban da se suprotstavi. A dalje od toga, njegov razum nije mogao prodrijeti. Zapanjen otkrije kako je veliko nepoznato prostranstvo Odisejeve duąe zamotane u mrkli mrak, poput olujnog oceana u kojem je kao usamljena zvijezda stajala Itačka hrid; u svojim stjenovitim porama čuvala je sve znanje i svijest koje je Aron imao o samome sebi. U beskrajni ocean besvjesti uplovila je logorska flota. Odmah potom granate su rastrgale i ono malo čvrstog kopna, pretvarajući ga u nepovezani Egejski arhipelag, izgubljen u uzburkanom moru. Aron je divlje udarao rukama kao da se bori s nevidljivim utvarama. Tonuo je gubeći prisutnost duha, a onda bi u posljednji čas napipao spasonosnu granu ąto je zalutala na otvorenu pučinu noąena gigantskim valovima. Iz tame su sjajile izgubljene zjenice Odisejeva pastuha i Aron bi spaąen uzjahivao na deblo nade. U daljini, na samom vrhu opet iznikle Itake, uzdizala se golema silueta konja. Dok ga je sjena djevojke milovala, Aron je pronalazio izgubljeno povjerenje u spasonosni ishod svoje veličanstvene zamisli. Samo da se već jednom sruąe neprobojni zidovi Troje ... Polako je dolazio k sebi. Uz njegovo uzglavlje sjedio je Mihael i čvrsto ga stezao ąakama. Noć je bila tiha, kiąica je neumorno sipila. - Ustani, uskoro će noćno postrojavanje, reče mirno Mihael. Glas ga je mučio. Poput orla objeąena o Prometejevu jetru. Tome nije mogao umaći. Kad god bi se na tren smirio ili pak prepustio maątanju na svom breľuljku, kamo je opet počeo odlaziti, nemilosrdni klobuk megafona pojavljivao se pred njim. Poput Taltibija koji je jednom progonio Herakla Euristejevim hirovitim Prohtjevima, Glas mu nije dozvoljavao počinka. Moľda je to bila samo kazna njegovu samoljublju ąto je, uznosito veličajući svoju zamisao, poľeljelo da istovremeno bude i Heraklo i Prometej. Trag opasnosti uvijek ga je navodio na zamrąene staze labirinta. Proganjan primislima o uľasu svoje krivice, Aron se bojao za vlastiti razum, jer je već toliko puta posve posustao i prepustio vladanje hipnotičkom djelovanju Glasa. Uskoro je svaka naredba ąto mu je upućivana putem razglasa Aronu bila izvorom neizrecivog trpljenja. Ukoliko je ľelio sačuvati prisutnost duha, morao se nekome povjeriti. Poslije doručka slijedećeg jutra, tek ąto su komande utihnule u membranama, Aron pozove Luku u sobicu gdje je vrąio duľnost predvodnika. - Obećaj da ćeą ąutjeti, reče momku koji se osmjehivao ustima punim mjesečine. - Što je, Arone? - Obećaj! - Ali ąto je? O čemu se radi? - Obećaj? Iznenađeni Luka obeća. - Što si mislio govoreći o vezi između mene i Glasa? Momkovim plavim očima preleti crna ptica. - Ne znam. - Reci slobodno ąto si mislio. - Ne znam, bio sam zaokupljen kaznom. - Rekao si da sam izuzetak. Da to bolje vidią od ostalih. Luka viąe ne htjede govoriti. - Imao si pravo. - U vezi s čime? - Joą ne znam, ali, imao si pravo. Ja sam ubio... I tu ga glas izdade. Otvarao je usta kao da se bori za zrak, ali viąe nijedna riječ ne prijeđe preko njegovih usnica. Gledao je Luku posve izgubljena pogleda, kao da je iznenada primio vijest o neočekivanoj nesreći. - Arone, Arone, vikao je Luka drmusajući ga dok su se vrata punila radoznalim glavama logoraąa. Odnekud se progura i Mihael te pritrča k prijatelju. - Zbor, iznenada zagrmi Glas, ali se nitko ne pomače. Tada vidjeąe da predvodnik dolazi k sebi. - Brzo, postrojimo se, zaurla nesvjestan proteklog trenutka. Purpurni oblaci o zalasku sunca oglaąavali su povečerje poput vatrene oluje. Bolesno zelenilo logora prekri mnoątvo ljubičastih prikaza. Pred barakom, okupljeni u grupe, stajali su logoraąi. Osamljeni pojedinci buljili su u pakleno nebo. Nitko nije govorio. Sunce zađe za obzor, ali prije no ąto sasvim potonu izbaci u visinu jarko crveni prsten, kao pri rijetkoj pomrčini. Sjena tada nestade i sve poče gutati nezasitna hladna noć. Megafoni su ąutjeli. Do maločas islikano nebo mamilo je sjene daleke proąlosti. Kada sumrak utonu u noć, dočeka ih sadaąnjost. Valjalo je na počinak. Aron je sjedio posve sam. Čekao je da ostali nestanu u baraci pa da ukrade tuđem pogledu nekoliko dragocjenih trenutaka na breľuljku. Iznenada začuje neki ąum. Mali Ivan stajaąe do njega u iąčekivanju, kao da se straąio prekinuti Aronovo lutanje mislima. Aron ga pozove i udari dlanom o klupu pored sebe. Dječak se hitro primaknu. - Bolestan sam. Naređeno mi je da se javim u Komandu. Predvodnik ga je gledao uporno. - Neće me kazniti, je li? Kaľu da ću opsluľivati upravnu zgradu. - Znači nagradili su te, reče Aron pokuąavajući ga smiriti. - Ja bih radije ostao ovdje. Kratkotrajnu ąutnju prekinu Mihael koji upravo naiđe. - Ivana zovu u Komandu. - Znam, odgovori ljudeskara sjedajući. Ivan je pogledavao u pravcu prijatelja očekujući spasonosno objaąnjenje. Oči mu gorjele u vrućici. - Tamo će ti sigurno biti bolje nego ovdje. Nemaą se čega plaąiti. Dosad si bio jedan od najposluąnijih. - Kad bi bar netko mogao poći sa mnom... - Ne brini, ja ću te otpratiti. Ivan ga uhvati za ruku plačući. - Hvala ti, jecao je. - Hajde, hajde... sada na spavanje. Mihael obgrli momka. Ivan se potom odgega u pravcu barake. Predvodnik i Posejdon gledali su u tamu pred sobom. Crni veo pokrio je logor. Tamo negdje iza noći upravo je izlazilo sunce i budilo zaboravljeni ľivot. Čarobna sipa pustila je oblak mraka i oni ga nisu mogli vidjeti. Pa ipak, znali su da buja kao i prije, slobodan i vedar. Ali maątanje bijaąe pogubno. - Dečku spremaju neku svinjariju, prekide Mihael putovanje. - To joą uvijek ne znamo. Bolje ne govori niąta. - Ne mislią valjda da će mu biti bolje. - Moľda hoće. Izliječit će ga. - Budalo! I bijesni Posejdon ode. Ivan se tresao od bolesti i neizvjesnosti, noge su mu pri hodu klecale kao u pijanca. Bijaąe izgubljen. Dijete je čekalo sudbinu osjećajući pri tome bol, kao pri preranoj smrti roditelja. Lice mu bijaąe opuąteno, ne toliko ni opuąteno koliko ponizno i preplaąeno. Osjećao se kao mladunče neke zvijeri ąto nesvjesno stupa u smrt predosjećajući da ona ipak dolazi. Nadomak upravne zgrade koja se doimala poput bijelog izglačanog monolita, oglasi se naređenje, odjekujući: - Predvodniče Arone, stoj! Ivan nesigurno krenu dalje. Tada se u naizgled jednodijelnoj stijeni kockaste zgradurine otvori prolaz, nalik na ulaz u piramidu, i djeteta nestade. Vrata se potom zatvoriąe uz blagi pneumatski ąum. Aronu se činilo da se nikada nisu ni otvorila. Prvo ąto je lvan ugledao bijaąe dugi hodnik koji se protezao s kraja na kraj građevine. Zatim opazi mnoątvo pravilnih prolaza koji su vodili u prostorije postavljene bočno uz zidove. Sijalica se upali nad vratima desno od djeteta, kao da govori - Slijedi me, i on uđe u osvijetljenu sobetinu na srediątu koje je stajalo postolje u obliku zubarske stolice. - Sjedi, kratko naredi Glas. Malac posluąa. To je bilo zadnje ąto je učinio o svom kratkom ľivotu. Prodrma ga neąto nalik na udar struje i tijelo klonu na mekom prijestolju. Snaľno se svjetlo tada ugasi i sve utonu u potpuni mrak. Vojska noći, savrąeno postrojena stajala je na Sektoru X. Usta Glasa joą uvijek nisu bila puątena u pogon, reflektori i megafoni ąutjeli su. Čekanje bijaąe dugo i svečanije no ikada. Ni daąka povjetarca, ni oblačka na zvjezdanom nebu. Iza visokih smreka izlazio je pun mjesec i uskoro prosu po proplanku srebrne krljuąti. Velika sova teąko uzleti s neke grane u pomrčini. Tada začuąe sa svih strana vrlo dubok napjev vezan oko jednog tona. Teturao je poput ranjenika, a onda jednolično i odmjereno stupao, sličan viteąkom ľdrijepcu. Zvon odjekivaąe kao mrtvo more. Veliko zvono udaralo je sve sporije, a njima polako ovlada stanje nepoznate malaksalosti. Oči se digoąe u pravcu puste mjesečeve lopte i misli odlutaąe u beskrajno prostranstvo. Planu reflektor. Redovi su oblikovali kare, pravilne kocke postrojene grupe. Savrąenstvo poretka vidjelo se pod jakim svjetlom. Sa svih strana iz podzemlja su klizili megafoni. - Nitko se ne smije micati, odjeknu hladni Glas iz metalnog klobuka ukočene kobre. Naređenje je kruľilo među redovima logoraąa nalik vjetriću u ulicama pustog gradića. Oči bijahu uperene uvis kao u statua na Uskrąnjim otocima. Joą bijahu pri punoj svijesti, ali tijela su stajala ukočena kao da su izgubila vezu s vlastitim mozgom. Tada ih Glas poče poimence prozivati. Ukrućeni odgovarahu kratko. Pa opet sve utihnu i pogase se reflektori. Šiąmią se okvačio o stijenku mukle pećine. - Očekuje vas vrlo svečan čin. Uskoro ćete postati sastavni i neotuđivi dio organizma logora. Vaąe duąe i vaąa tijela probrani su među tisućama. Vi ste stvoreni za ono ąto vas očekuje. To dokazuje činjenica ąto ste ovdje prisutni. Pet ih je otpalo. Tri izgubljena u labirintu, jedan premjeąten u drugu grupu i jedan uklonjen jer je naknadno utvrđeno da je nepodoban za drugu fazu naąeg zadatka. Tako smo zajedno odlučili u cilju naąe uzviąene zadaće... Gladna sova nestade u duplji i opasno zahuče. - PRIPREMITE SE ZA ZAKLETVU, IZABRANICI! Grobna tiąina nalik na gustu maglu svali se na proplanak. Miąić se zguri pod zemljom. Aron je ľelio pogledom pronaći Mihaela, ali nije mogao pomaknuti glavu. - "Jedan uklonjen", zvonilo je u njegovoj duąi. Dijete bijaąe nepodobno za uzviąeni cilj. Prisjeti se kako je ulazilo u zgradu Komande. Načas ga je vidio kako poput ľrtvene ľivotinje nestaje u kockastom oltaru smrti. Oątrica bljesnu s mjesečeve polutke, zabode se u preplaąeno, izbezumljeno tijelo i Ifigenija pade na poąkropljeno tlo. Agamemnonov zaneseni pogled opazi priviđenje sruąene Troje. Sve ljudsko učini se načas Aronu dostojnim najdubljeg prezira. Iz boli ga trgoąe reflektori ąto opet planuąe. - Naą je cilj sveopći i zajednički. Sluľi svima i svakome posebice. Zbog toga sluąajte i paľljivo ponavljajte, oglasiąe megafoni. Svjetlo se uto pojača. Začu se ponovo napjev. Prodorni soprani parali su sluh, ali bol viąe nisu osjećali. Među gustim smrekovim granama gubilo se odjekivanje basova. Grabljivica je sklapala oči i zavaravala glad. - Za Ivana je bolje da ga viąe nema, prostruji Aronu kroz mozak kao povjetarac olakąanja. Čas potom prepusti se zanosnoj glazbi. Buljina bljesnu zlatnim očima. Prilazila je noąena jekom i polako okretala glavu, tako da joj sjajna crna kosa načas zakri lice. Tijelo djevojke bijaąe golo i kapljice kristalnog znoja presijavale se na glatkoj, crnoj puti. Zatim se izvije na krijesti ritmičkog vala i, pognuta vrata, izbaci ruke prema Aronu. Sova se pretvori u bijelog ľdrala. Ruke ga obujmiąe poput krila. Volio ju je toneći u meki zagrljaj. Njegovim miąićima i opuątenim duhom prođe slatki udar blaľenstva. Na tren otvori oči... Među drvećem ąto je gorjelo nalik na gigantske baklje stajaąe konj. Srce mu poče ludo udarati, grabljivica uzleti. Jurila je prema nemoćnom plijenu, a on spreman očekivaąe zadovoljątinu. Osjećao je da neąto govori, ali nije znao ąto. Riječi su se gubile u snaľnoj glazbi. Crne pognute prilike vukle su konja pravo po vatrenoj putanji njena pogleda, ąto je krio tisuće sunaca. Ali uspon bijaąe vrlo spor. Kandľa propara meko krzno. Žrtveni se miąić ukruti. - Ivan je morao umrijeti zbog njegovog zadovoljstva. Aronu se učini da je mitski pastuh zaklimao teąkom glavom u znak odobravanja. Napjev je grmio. Mačevi udariąe o ątitove. Odisej iskoči iz trupla u tamu slavljeničke Trojanske noći... Bio je na granici sreće. Glas ih zaklinjaąe kroz tijelo konja. Ratnički falus propara djevojačku utrobu dovodeći Aronovo zadovoljstvo pred prag vrhunca. No potom konj zastade i Aron osjeti kako sve bjeľi unatrag. Mahnito poľuri za skliskim bjeguncem. Ona poče dublje disati, a uzdasi odletjeąe poput čarobnih mjehurića. Plamene strijele oboriąe ih u uzlaznom letu, pa se zabodoąe u trup konja. Ali buljina je bila nezasitna. Gvozdeni kljun razbuca toplu iznutricu. Crijevce nestade u guąi. - Osim logora vi nemate viąe niąta. Prepustite se, ąaptao je megafon iz velike daljine. Kada bi joj samo mogao biti bliľi, ući u nju sve do mekog konca. Djevojka se spremala uzjahati pastuha. Aron je pritisnu i osjeti kako zadovoljstvo opet raste. Ždrijebac se prope. Vatrene se uzde zategoąe, drveni je konj klizio u visinu. - Ivana je trebalo ubiti, zaviče. Među njenim nogama eksplodira vulkan i lava sunu niz oble grudi. Na vrhu paklenog breľuljka stajala je gigantska prilika konja koji je rzao od zadovoljstva, a muzička rika ugasi poľar u smrekovom ąumarku. - ZAKLINJEM SE, zaurla Glas, a stotinu glasova odgovori u skladnom viąeglasju opuątanja, nalik grmljavini srednjovjekovnog korala u ąiljatom svodu gotske katedrale. Svega tada nestade, i oni se počeąe pomicati. Vidio je Luku kako je na tren posrnuo od umora, a onda se posluąno tijelo vrati u stroj. Zakletva je poloľena. Oni su sada konačno pripadali Glasu. Svrstani u pravilne kolone, poput termita, krenuąe u gusti ąumarak. Krug logora nalikovao je na napuąteni grad u koji je ulazila pobjednička vojska. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us