WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Miodrag Bulatović Insekti O da bi se dobro izmjerili jadi moji, i zajedno se nevolja moja metnula na mjerila./ Pretegla bi pijesak morski; za to mi i riječi nedostaje. / Jer su strijele svemogućega u meni, otrov njihov ispija mi duh, strahote boľije udaraju na me./ Knjiga o Jovu, gl. 6 IGRA SUDBlNE PUTEM Pre svega morali su se za trenutak zaustaviti kako bi propustili onu bakicu, onu Ljubicu. To shvati prvo Aćim, zatim Petar, pa tek tada Nikifor. Sima je tada bio negde nasred povorke. Milan, onaj bledoliki slikar s bradicom, ąto je nosio pod pazuhom blok sa slikama, nije morao da se sklanja, jer je iąao pored gomile: bio je malo udaljen, i to naročito kako bi pod okom imao sve, kao da je na nekoj visini. Aćim prvi stade. U tom momentu Ananije neąto smrsi Nikiforu i izgubi se. Milan malo podiľe glavu i strogo odmeri pometnju i stisku. Nikifor se ukipi tek kad Aćim pođe. Milan stade da ľmirka okom, da tako obuhvati skupinu. Ananije je gledao golubove koji su se nadletali ispod oblaka i trudio se da odmah sastavi pesmu o njima. Da se nisu zaustavili, naročito Aćim i Nikifor, pregazili bi Ljubicu. Ona je iąla. A bila je mala i seda, gotovo kao utvara. Aćimov potiljak nalazio se tik uz mrtvačeve tabane. Joą u stvari ne behu ljudski ni poąli, kadli se starica krenu i ąmugne ispod leąa. Jedino je od nje bila dronjavija neka sredovečna ľena koju niko, pa čak ni Ananije, nije poznavao. Nepoznata ľena bila je posle Sime najduľa, da su se ljudi čudili. Ljubica ispod leąa izađe veselija. Uzalud je za trenutak stajala pod sandukom: nije ga mogla dohvatiti, mada je pruľala ruke. Pod mrtvacem bila je čudno zgrčena i iskrivljena, tako da je sličila na insekta. Aćim je iskosa pogleda i nastavi hod. Golubovi su ih pratili ćutke. Aćima je boleo potiljak. Ljubica se sakri iza nečijih leđa, izgleda da su bila ľenska, jer su se ąirila od vrata prema petama. Ljudi su je gledali i čudili joj se. Začudi se čak i stari Raąa koji se nikad ničemu nije čudio. Stari Raąa se zgleda sa Simom. Stari Raąa reče: - Zavukao joj se neki đavo pod koľu. - Žali ga - reče Sima. - Da ga ľali, plakala bi - reče stari Raąa. Stari Raąa i Sima iąli su barabar. Sima je bio viąi od svih za glavu, pa čak i za dve. Njeno lice bilo je sitno, zbrčkano i izgrebeno. Stari Raąa je gledao iznad mrtvaca. Kroz ąeąirić probijali su joj se beli pramenovi. Sima se saginjao starom Raąi, ąapućući mu. Ona je nosila u rukama Fotijevu knjiľicu i sliku. Stari Raąa zapita Simu ąto se stalno krije i protrčava ispod leąa. Sima reče da je oľaloąćena. Stari Raąa na glas odgovori da je ąaąavija čak i od Ananija. Sima reče: - Bio bi to divan par. - Ne bi, dosadio bi joj pesmama. Povorka opet pođe. Kovčeg je bio obojen. Sunca nigde nije bilo, tako da se moglo pomisliti da nije ni postojalo. Kovčeg je bio kratak, kao da nije pravljen za mrtvaca, već za Aćima ili Ljubicu. Ona se obrete ispred Sime. Oblaci su bili gusti i puni i niąta ih, pa ni sam vetar, nije moglo krenuti. Njene oči bile su okrugle i male. Preko njih se prevlačila plavičasta skrama starosti. Ispred nje iąla su deca, dečak i tri devojčice, i nosili vence. Venci su bili zeleni, mada je joą vladala jesen. Videlo se da su daske od čamovine. Sa drveća je padalo liąće: list se prvo otkidao, zatim je leteo kosimice i porebarke kao hartija, i najzad se lagano spuątao na zemlju. Deca su bila mrąava i bleda. Kad su proąle nedelje sahranjivali starog generala u penziji, sveta je bilo viąe: lepo obučenih i uniformisanih ljudi, ľena i baba, staraca i dečaka. Jednom rečju: pola grada; povorka nije iąla brzo kao danas, no se zaustavljala na uglovima, na raskrsnicama pogotovu. Pop Cvetko je iąao ispred generalovog sanduka i pevao i mahao kandilom oko sebe kao da tera leptirove. Ljubica je iąla lagano i gledala u kovčeg. Gledali su je kako nosi Fotijevu knjiľicu i sliku. U očima joj je bleątalo neąto nalik na suze. Kovčeg generala Šijakovića bio je politiran i okićen svilom, resama i cvećem. Sanduk koji su nosili Aćim i Nikifor sa joą dvojicom bio je sklepan od starih dasaka: to se jasno videlo, jer čamovina nije svuda podjednako primila boju. - Mislią da bi joj dosadio pesmama? - Mislim. Več je dosadio celom svetu. - Da, da, čudan čovek taj naą nesrećni Ananije. - Kaľu kako svuda priča da je najveći srpski pesnik. - Da, da, vrlo je čudan, nesrećnik. Ljubica je bila bleda. Iąla je za Nikiforom i govorila mu kako je smrt straąna. Ananije joj se pridruľi. Ona pusti iz sebe neki čudan zvuk, sličan cviljenju, i ąmugnu ispod leąa. Milan to spazi i pogladi bradicu. Poľele da naslika staricu pod leąom. On joj reče da smrt nije straąna. Ljubica zadrhta. Ananije reče da se smrti ne treba bojati jer ona ne boli. Ljubica ga pogleda odozdo. Ananije reče značajno: - Ničega se ne boj. Samo se ti mene drľi. Stari Raąa vide kako Ljubica viri ispod Ananijevog skuta. - Kaľem ti, bio bi to divan par - reče Sima. - Bi, da nije čopav i ąaąav, nesrećnik. Povorka zaobiđe spomenik. Ljubica otrča s Ananijem na začelje i tamo izjavi da zna ko je krivac za Fotijevu smrt. Ona reče da je najviąe kriv Aćim, a zatim Nikifor i Sima. Ananije reče: - Da čuo sam da nisu hteli da mu daju penziju. Aćim ąapnu Nikiforu da se umorio. Nikifor pogleda Simu. Sima pogleda preda se. Ljubica izjavi da je Fotije bio najveći srpski pesnik. Ljubica i Sima okrenuąe se i videąe: ulicom je beľao Ananije; vukao je za sobom osuąenu nogu, pomaľući se ątakom. Osvrtao se često ne bi li video motre li na njega; pre no ąto zamače za ugao, pade. Ljubica ga zovnu. Ananije se dizao. Ljubica ga opet zovnu. Sima reče: - Pusti ga neka beľi. Doći će i na njega red. - Da ga nije ko uvredio? Oblak se dizao i spuątao iznad sanduka kao kiąobran. Do groblja su mogli i Albanskom, ali Aćim udari Grobljanskom ulicom. Ljudi su ih gledali. Neki su virili iz svojih radnjica, a neki su stajali na ulicama. Iza ugla povorku dočeka vetar i skide Aćimu ąeąir s lobanje. Ljubica je razgovarala sa Simom o Ananijevom bekstvu. Sima je tvrdio da je Ananije pobegao zato ąto ga je neko uvredio, a Ljubica da je zaboravio neąto da ukrade. Aćimovo lice se iskrivi. A bilo je okruglo i crveno. Ljubica zapita Simu da li se slaľe da je Fotije najveći srpski pesnik. Sima reče da je Ananije poznati kleptoman, ali da ne veruje da mu je baą danas na um palo baą to. Aćimov ąaąir jurio je ulicom. Za njime se dizala praąina s opalim liąćem. Šeąir se okretao kao kotur. Sima je gledao kako postaje manji. Oblak je nadolazio kao voda. Ačimova glava bila je gola. Ljubica reče Simi da danas nema viąe prijatelja kao nekad. Šeąir se primicao uglu. Ljudi su se iąčuđavali ąto za njim niko ne trči niti daje bilo kakav znak. Aćimova glava bila je dugoljasta i glatka kao ąkoljka. Vetar dokopa ąeąir i zavitla ga preko ograde u groblje. S jasenova je opadalo liąće. Ljubica ugleda humku iskopane zemlje i reče: - Nema smisla ąto ga sahranjujemo kao nehriąćanina. Povorka umile u groblje. Aćim i Nikifor naglo spustiąe teret na iskopanu zemlju, te se Fotije prevrnu u sanduku. DUBOKO SMO DIRNUTI Spustiąe sanduk. Milan se obrete nad rakom koja je zjapila u ljude. Iz iskopane zemlje virile su gotovo sagnjile cevanice, upravo razdreąeni čvorovi kostiju. Lobanja je bila krampom raspolućena pri kopanju ili vađenju, tako da je gledala samo jednom očnom dupljom. U vilicama nije imala ničeg sem zemlje, liąća i peska. Milan je drľao vrh bradice palcem i kaľiprstom. Kraj njegovih nogu crnelo se parče daske. Aćim okom potraľi ąeąir, zatim maramicom obrisa znoj sa čela. Aćim je gledao u zemlju a ąeąir je leľao zaglavljen između groba i ograde. Ljubica se pobode uz Aćima. Aćim nastavi: - Smrt je danas otela jednog od najvećih naąih boraca, stvaralaca i mislilaca. Od danas ćemo se sami boriti za velike ideale čovečanstva. Nebo se gibalo nad krovovima. I činilo se da će svakog časa pasti i sve saterati u raku. Neke ptice čučale su na ogradi i gledale gungulu. Mirovale su, kao da nemaju krila. Aćim je maramicom pipao čelo i sa strahom gledao u sanduk; očekivao je da se prevrne i da pukne bruka. Sima donese poklopac i stavi ga na sanduk. Grobovi su bili poređani kao leąevi. Stari Raąa gledao je iznad raka i video krstove. Bilo ih je toliko da ih nije mogao izbrojati. Svi su bili različiti, neki gvozdeni i crni, a neki od najobičnijeg drveta, neki mali i zarasli u travu, a neki sasvim izbočeni. Mrątila su se s njih imena, datumi i godine, rđa je najedala slova, mahovina je osvajala prekrątene palice. Ljuhica je ąaputala Nikiforu kako poklopac treba dići da bi mrtvaca svet mogao poslednji put videti. Nikifor se ľestio na njene reči, govoreći kako poklopac mora tako ostati, jer se već oseća vonj. Ona mu se sakri pod skut kaputa i reče da je Fotije bio veći pesnik od njega. Nikifor reče: - Istorija će dati svakome svoje. Sima dodade da se već zna ko je najveći, ali da tom razgovoru nije sad mesto. Ljubica pokaza Fotijevu knjiľicu i sliku. Sima zaigra prstima po prsluku. Pet ili ąest koraka ulevo od sanduka nicala je ograda s čipkama bodljikave ľice, u atvari najobičniji plot, samo malo ofarban. S one strane ograde počinjalo je neko drugo groblje: bilo je čudno: prostrano kao i ovo pravoslavno, srpsko, po rubovima zaraslo u travu i korov; iz samih glava nicali su stubovi od mermera. Milan je u rukama drľao blok sa crteľima. Negde su se videli venci a negde nije hilo ni mramora, nego najobičniji papirni venci ili oni od zadocnelog jesenjeg cveća i gorobilja. Cvetovi su visili, s krunama okrenutim nadole, latice su se s njih same otkidale i padale. Aćim je gledao ptice. Nisu se plaąile gomile ni ľagorenja, niti pak iznenadnih ľenskih jauka. Ptice su bile krupne, kafeno-smeđeg perja i trome. Čitavo jato okamenjeno na ogradi. Pomisli na Fotija, jer mu je Ljubica pod nos podnosila njegovu knjiľicu i sliku. I na slici je bio mali, uskih ramena i snuľden: činilo se da će iz njegovih očnih duplji, napunjenih plavim vidom i trepavicama, grunuti suze. Glava mu je bila spljoątenih slepoočica i duga, s jedva vidljivim izrezom usta i nozdrva. Na lobanji je nosio ąeąir ispod koga su ątrčali beli pramenovi. Aćimovom ąeąiru primicalo se dete. Aćim u sebi opsova Fotija i, pogledavąi Nikifora, presta da misli o grobu i sanduku. Zatim spazi Simu kako prilazi Milanu. Sima ga zapita: - Želią neąto da naslikaą? Mladić se uhvati za bradicu, priľmiri na oba oka i odgovori tiho: - Želim da naslikam smrt. - Onda moraą često biti na groblju. - Nema dana kad nisam ovde - reče Milan. - Pravilno, druľe, pravilno - reče Sima. Aćim ih izgubi iz vida. Ptice su gledale s ograde. Aćim pomisli na Fotija tek kad se veliki insekt, neki tvrdokrilac crveno-ljubičastog oklopa na leđima, zavuče pod sanduk. Aćim se prepade da se neąto ne dogodi, poľele da vidi svoj ąeąir i nastavi: - Nas umetnike ľivot ne ątedi, a i ljudi se ponaąaju prema nama tiranski, ne znajući da smo njihova esencija. A naą pokojnik nije mogao da se odupre ľivotu i podlegao mu je pre vremena. - Ni vi, njegovi drugovi, niste hteli da mu pomognete! - povika Ljubica. - Gledali ste kako gladuje i nije vas se niąta ticalo. Aćim produľi. - Nije dobio penziju zato ąto mu ti, Aćime, nisi hteo da potpiąeą ... Iznad sanduka drhtao je hladni Aćimov glas: - A za nas stvaraoce, umetnike i mislioce, ne bi trebalo da vaľe zakoni. Nama treba sve dozvoliti, jer mi, jer samo mi predstavljamo i drľavu i njenu kulturu i njen narod, i njenu diku i ponos, i ąto je joą najbitnije, mi predstavljamo prapočetak sveta i njegov zavrąetak. S nama je počela zemlja svoje obrtanje i s nama će ga zavrąiti. Ali tragika sveta je u tome ąto nas obični ljudi ne razumeju i progone. Sede u svojim gnjilim gnezdima, uljuljkuju se malograđanskim maątanjima, a mi, a mi mučenici i jadnici, mislimo o sudbini čovečanstva i najobičnijih trava, mislimo o ljubavi ptičjih jata i sudbinama ljubičica. I ąto je najčudnije, mislimo o sudbinama baą tih ljudi koji nas progone. Prvo Sima i Nikifor spaziąe Ananija. U tom trenutku su neąto govorili. Gestikulisali su rukama, dizali obrve, bečili se i mrątili. Ananije je iąao. Sa Siminog mrąavog lica nije silazio strah. Nikiforovi upali obrazi odavali su večitu potiątenost. Ljubica je iąla k njima. Male i okrugle usne bile su joj zavezane u grč. Pre no ąto stiľe do Sime i Nikifora, neko joj prepreči put i nje nestade. Stari Raąa joj priđe i kaza da se slaľe da je Fotije najveći srpski pesnik, iako nije čitao njegove neobjavljene rukopise. Ona mu reče neąto strogo. I Nikifor je izgubi iz vida. Oblaci su sličili na zguľvanu kučinu. Na Ananijevu ąaku pade kap kiąe. On je bio omalen, neąto veći od Aćima i ozbiljnog lica. Na sebi je imao pohaban mantil i ąeąir. Iąao je ni brzo ni sporo, već sakato. U očima je imao neąto crno i nepojmljivo, u pogledu nemir i uzrujanost. Bio je zbunjen i sed oko slepoočnica. Iz njegovih dľepova virile su neke hartije, već obrąćene i umaąćene. Nikifor je znao da su to poeme i drame u stihovima. Ljubica je razgovarala sa starim Raąom. On ju je tapąao po ramenu. Ljubica ga je gledala odozdo. On joj reče da će razmisliti. Ona izjavi da će se potruditi da pronađe najkrivljeg. Tada Ananije priđe Simi i Nikiforu. Bio je bleđi no obično. Gomila je sluąala Aćima. On je podizao ruku, katkad i obe, i pretio kaľiprstom. Mnoľinu ljudi i ľena, i to obično starijih, zabrinjavale su njegove reči. Tiho su ąaputali i uvređeno mahali glavom. Ananije je stajao kraj Nikifora. Stari Raąa sluąao je Aćima. - Zaąto si malopre beľao? - reče Ljubica. - Nisam beľao - odgovori Ananije. - Ja sam te videla - reče Ljubica. - Da te nije ko uvredio? - zapita Sima. - Ja ipak nisam beľao - reče Ananije. - Pa ąta si onda radio? - zapita Ljubica. - Nisam ... beľao ... - A zaąto si napustio povorku? - Bio sam zaboravio naočare i svesku s pesmama. Zemlja se osipala sa gomile i sipila u raku. Ananije je bio malo pognut i ozbiljan. Nikifor i Sima razgovarali su o vremenu. I drugi su stalno zagledali oblake nad Zemunom. Od Zemuna je uvek dolazila kiąa. Ljubica je bila ljuta i male oči nemoćno su joj sevale. Sima reče Nikiforu da će ih kiąa zateći na groblju ako ne poľure sa sahranom. Joą jedna kap pade na Ananijevu ąaku. Vrat mu je stezala kragna od kaučuka. Ljubica mu reče: - Sram te bilo! Večito si mu se izdavao za prijatelja i donosio pesme da ti ih popravlja, a danas pobeľe sa sahrane. - Nisam pobegao. Bio sam zaboravio svesku sa stihovima. - A zar danas moľeą o tome da mislią? - Hoću da opiąem onaj trenutak kad ga budemo spuątali u zemlju. Sve moje pesme su mračne. - I smrt svoga prijatelja za to koristią? - reče Ljubica. - Isto bi on to radio da sam ja umro - reče Ananije i mala sen stida osu se njegovim obrazima. Stari Raąa vide kako Ljubica obigra kovčeg. Aćim je govorio: - U naąim ranjenim srcima večito će svetleti njegov tragični lik ... Oko kovčega bilo je mnogo sveta, stotinak ľena i neąto viąe muąkaraca. Neki su bili u uniformama a neki u običnim odelima ili u crnini. Fotograf izbi iza ugla i obigra gomilu. Stari Raąa, Nikifor i Ananije zauzeąe pozu. Fotograf se uputi sanduku. Bio je to neki mladić s bereom na glavi. Kad upravi kameru prema raci, Aćim napravi na licu grč, namrąti se i odmače hartije s govorom. Niko ni reči ne progovori dok aparat ne ąkljocnu: lica su bila mirna i naročito nasmeąena za slikanje; svaki je ľeleo da ostane s izrazom koji je najviąe voleo pred svojim ogledalom. Sijaset ruku bilo je nadneto iznad rake koja se crnela kao sumrak. Ananije potrča prema fotografu. Aćim je čitao sa hartije: - Na zemlji će zavladati blagodet i sveopąta sreća tek kad pesnici i umetnici uopąte budu imali prava da čine ąta hoće. Jer mi gospodarimo svetom, iako nas progone sitne duąe, zakoni i drľave. I kada naąe pesme jednoga dana osvoje svet, nastaće sveopąta sreća, mir i bratstvo među ljudima svih rasa, krvi i boja. I sve će tada postati poezija. I budući naraątaji setiće se s tugom i bolom naąeg vremena, naąeg pokojnika, čija je sudbina uzidana u budući i velelepni hram umetnosti ... Neko iz gomile povika: - To vreme nikada neće doći. Slobodno se ne nadajte! - Hoće, doći će to vreme i to uskoro! - povika Sima. Jedan tromi tvrdokrilac zavuče se pod sanduk. lpak se neąto dogodi. Jedan tromi tvrdokrilac. Zatim dva. Dva troma tvrdokrilca. IGRA SANDUKA I TAME Fotije se opruľi u sanduku. Noge su ga bolele, te ih je morao lagano istezati. Činilo mu se da je pod zemljom. Aćim je govorio kako umetnici svih zemalja treba da se dignu na bunu i da se bore za svoja prava. Fotograf je zaobilazio Ananija, koji je stalno zauzimao pozu: pokuąavao je da se nasmeąi, ali se osmeh nije lako lepio na njogove tanke i duge usne; ľeleći da se nasmeje iskretao je glavu malo u stranu, tada mu je lice postajalo joą tuľnije i oglodanije. Nikifor je očekivao da se podigne poklopac sanduka. Unutra je bilo mračno tako da nije mogao videti svoje ruke koje je drľao ispred očiju. Ljubica je ąaputala Simi pretnju. Fotije je mirovao. Zemlja na kojoj je leľao sanduk bila je vlaľna i meka i mirisala je. Bol mu se skupljao u čaąicama kolena: tu je prskao, čvorovi kolena pucali su i bol se razlivao po udovima. lzgledalo mu je da se daske sanduka raspadaju od jačine njegovog bola i da se opet, kad udahne vazduh, sastavljaju. Učini mu se da zamirisa tamjan kao jutros u mrtvačnici. Preleľao je u njoj ceo dan, upravo otkad je Ljubica uąla pred sandukom kad su ga uneli, pa dok se vratio sa Nikiforom i Aćimom da ga iznesu. U njoj je bilo hladnije i memljivije no u sanduku. Golicao mu je nozdrve sladunjavi miris leąina. Zidovi su bili nagnuti, te mu se činilo da će se sručiti na njega. Video ih je kroz rupice na pokrovu. Upravo, video je samo dva duvara i ugao koji su pravili naslanjajući se jedan drugom na ramena. Vijorila se mreľica paučine, iako se nije osećao vetar. Aćim je čitao svoj govor iz početka. Fotograf je prolazio ćutke. Ananije je bio podboden uz sanduk. Fotograf se za to vreme svađao sa Simom i Nikiforom. On im reče da neće da ih slika. Sima se naljuti i reče mu da je najobićniji čovek i da s njim ne treba ni razgovarati. A dok su ga unosili u mrtvačnicu, spazio je neka lica. Bila su ukočena i modra. Jedno je bilo muąko a dva ľenska: devojčica s paučinastim nitima kose po čelu i starica upalih usta. Muąko lice ąto je leľalo do njega videlo se samo do nosa: nije se znalo ąta je na njemu crnje, očni kapci ili slepoočnice, zaąiljeni obrmi ili podočnjaci. To lice bilo je gordo. Dok je Aćim govorio, Fotije se bojao bola u kolenima: činilo mu se da će mu taj bol iz nogu pokuljati kroz utrobu i preprečiti se u duąniku. U mrtvačnici nije bilo dugo tiho. Doąla je neka starica i stala da nariče kraj Fotija. Ali čovekovo lice bilo je mirno i gordo. Nije mogao videti kako se zaklatila i pala. Polivali su je vodom. Drľali su testiju. Doąle su neke druge starice i odnele oboje: njega, sedog i gordog, i nju izgrebanu i poluľivu. Lice one starice u uglu zadugo je bilo samo. Najzad je odneąe neki ozbiljni ljudi bez reči. Uhvatili su je za noge i čuperke i bacili na nosila. Kad su je pronosili pored njega, zinula je. Onda je video kako se neki muąkarčić, viąe dečak no mladić, mota oko devojčice. Bio je dronjav i plakao je. Lice je imao blago a čelo visoko. Ona je gledala s oba oka. Doąla je neka ľena i staIa ga terati. Rekla mu je da će zvati miliciju ako ne ode. Nije posluąao, ostao je kod vrata. Plakao je. Kad mu je rekla da je on kriv za njenu smrt, pobegao je. Fotije se seti i Milivoja, kog su iznosili iz mrtvačnice baą u trenutku kad su njega spustili na crni glomazni sto. Milivoje je pisao pesme, nosio ih po redakcijama i pio. I kad nije bio pijan, govorio je da mu nema ravnog u sastavljanju stihova, ali da neće da mu ątampaju pesme zato ąto je najveći. U sanduku je postajalo sve hladnije i tesnije. Ubrzo su napunili mrtvačnicu. Toliko je bilo leąeva da su ih oni ozbiljni ljudi, ąto nisu govorili, morali ređati po podu kao ribe. Fotije oseti kako mu daska ľulji bedra i laktove. Ljubica je plakala. Čuo ju je samo kad bi se stiąalo ľagorenje. Fotije se s mukom prevrnu. Bilo mu je tesno. Ananije se prepirao s fotografom. Fotograf mu viknu na uvo da je hulja, misleći gluv je. Ananije zatrepta. Aćim je čitao govor. I Fotije se seti. Kad se mrtvačnica ispraznila, tako da su oni ozbiljni ljudi mogli njome koračati ne preskačući mrtve, priąao mu je Aćim. Mirisao je tamjan. Napolju je trubio automobil. Aćim je pogledao oko sebe i tiho ga zapitao da li je gladan. Odgovorio je da jeste, ali da mu glad nije niąta prema ľeđi. Ačim mu je ąapnuo neka izdrľi. Fotije je zapitao da li se čulo po narodu o njegovoj smrti. Aćim je odgovorio da jeste. Zapitao je rade li ąkole. Aćim je odgovorio da rade, ali da je omladina pogođena. Zainteresovao se ima li crnih zastava po gradu. Aćim je rekao da je sve ispalo bolje no ąto su se nadali. Aćima je zamenio Nikifor. Zvonio je tramvaj u blizini i glas mu je bio priguąen nad rakom. Automobil je trubio. Ljudi su govorili oko kovčega. Ubrzo je ostao sam i zapitao se: da li su po Beogradu istakli crne zastave. Zamislio se i sam sebi odgovorio: Crne zastave istaknute su samo na drľavnim ustanovama. U stvari, cela stvar počela je kad se rodio ili onog dana kada je doľiveo prvo poniľenje u dečjoj igri. Niti je mogao se brani, niti da ih moli da ga prestanu tući. A tu je bilo i slabijih i niľih od njega. Ni u dvadeset osmoj, kad je propevao i ponudio prve pesme, nije smeo da se naljuti. Dok je bio dete, govorili su mu da je glavonja, a kad je odrastao, da nije izrastao iz deteta. Proglasili su ga ľenom baą kad je gledao u opipljivi trag susetke. Tako je obrukan i prelomljen pre no ąto je saznao ąta je i gde je. Aćim je tvrdio da su mu gaće prazne i da bi trebalo da nosi suknju. Fotije ga je samo gledao. To je bilo proąle godine. U sanduku je bilo memljivo, činilo mu se da mu oči mreľi paučina. Neąto toplo i vlaľno, mnogo guąće od njegovog nareckanog daha, prosipalo mu se po licu i očima. Nisu ga primali na skupove umetnika. Sima je zapretio da će mu uąi iąčupati ako mu se ne bude sklanjao s puta. U sanduku je bilo toplo, tako da mu se čelo vlaľilo. I ruke su mu bile toliko znojave da su se mogle raspasti. Tog trenutka neki se insekti zavukoąe pod sanduk. Fotije zadrhta. Ko me je viąe zlostavljao, Aćim ili Nikifor, zapita se i sam sebi odgovori: Ne znam. Opet se zapita: Zaąto ih nisam poubijao sve i ja jedini ostao u literaturi. Ta ga misao sledi. Opet pomisli: ako ostanem ľiv, zapaliću ceo svet i ostati sam, i poteći će od mene novi ljudski rod i to rod dobrih i velikih. U stvari, najvaľnije se dogodilo one večeri u kafanici kod ľelezničke stanice, u onom podrumčiću gde je i usred dana bilo crno i memljivo. Sedeo je u uglu i pio i bojao se da progovori. Prvo su pili neki urednici dok nisu popadali oko stolova. Posle njih odneli su slikare, one bradate đavole ąto su večito krstarili po gradu i od kafane do kafane s naramcima svoih slika. Odneli su ih na ćebadima. Doleteo je odnekud i Milan i rekao im da su najobičniji pigmeji, beskičmenjaci i priviđenja, koje će jednog dana posuti gasom i zapaliti. Nikifor je grlio Aćima a s njime Ananija. Tada je Aćim rekao: Ti si, Fotije, najgori pisac na svetu, zar ti to nije jasno? Fotije je odgovorio: Jasno mi je, i počeo da drhti. Pa kako te nije stid da sedią s nama? zapitao je Aćim, namrątio se i viknuo: TI Sl NAJGORl. Fotije je poleteo k njemu, zgrabio mu ruku i stao je kvasiti suzama. Tada mu je Aćim opsovao duąu srpsku i srce pesničko. I Nikifor se digao sa stolice. U podrumu je bilo sparno i dim se preplitao sa glasovima, paučinom i pesmom. Fotije je grlio Aćimova kolena, ljubio ih i grcao: ZNAM DA SAM NAJGORI. Dugo je leľao na podu i gledao nečija lica nad sobom. Polivali su ga vodom, sećao se ulubljenog i crnog dna lavora. Kelner je imao belu bluzu s rukavima. Aćim je bio ljut i psovao mu je bolesnu i sluznu slovensku duąu. Zadugo posle toga u podrumu nije bilo nikoga sem Nikifora, Aćima i kelnera, koji je bio miran. U kovčegu se mrak zguąnjavao i utkivao mu se među trepavice. Sto je bio pretrpan čaąama i bocama. Sve je mirisalo na rakiju i vino. Činilo mu se da ja sanduk kraći od njega: palčevima nogu grebao je dasku koja se krunila. Tada je napolju pljuątala kiąa. Sećao se da je doąao kući pred zoru mokar i blatnjav, i da ga je komąinica videla kad je otključavao vrata svoje jazbine. Na obrazima je video ogrebotine i modrice. Dok je leľao na podu, pruľajući nekome ruke i zagrljaj, Aćim ga je udarao vojničkim cokulama. On tog jutra ne bi otiąao u svoj stan da mu nisu rekli. Kazali su mu da ide kući i napravi se da je mrtav. Dok ga je Aćim gurao od sebe pijano ponavljajući Tl SI NAJGORl, Nikifor je proąaputao: OGLASlĆEMO DA Sl UMRO, A KAD BUDEMO HTELI DA TE SPUSTlMO U GROB, Tl USTANI - TAKO ĆEŠ OSTATI SLAVAN. U sanduku je bilo sasvim tesno. Pristao je. Najeo se, legao i setio se da mu je kama mirovala u nedrima dok je grlio Aćimova kolena. Kama mu je i sad leľala pod koąuljom. On napreľe sluh i začu suludo zavijanje fabričkog tornja. Pomisli: Moľda oglaąavaju građanstvu moju smrt, i mače ruku s čela. Zavijanje je bilo tuľno i napuklo i mnogo tiąe od ostalih dana. Ananiju se činilo da je zloslutno i da nagoveątava neąto straąno, pogotovu ąto su se iznad krovova crnele vrane, i kruľile povrh sanduka i onih krupnih ptica ąto su gledale s ograde. Aćim nije čuo zavijanje tornja. On je mislio: ąta ću bez ąeąira? Žena mi neće verovati da ga je vetar odneo. Reći će da sam ga propio. U PITANJU JE ZVONO I NEMOĆ Stari Raąa i Sima uputiąe se Aćimu. Pramen oblaka odvajao se od neba i sam se uvrtao; on se najzad sasvim otkide i zaveza u crni čvor. Iąli su barabar s nekom namerom, tako da neveseli Ananije nije znao ko će zauzeti Aćimovo mesto. Ananije u prvi mah pomisli da će to biti stari Raąa, jer mu se na licu video veliki grč ľalosti. Crni čvor oblaka plovio je lagano. Odjednom obojica stadoąe. Ananije zamalo ne pođe da zameni Aćima, koji je zavrąavao govor, kadli odjednom Sima krenu. U rukama nije imao nikakvih hartija, te Ananije zaključi da govor zna napamet. Sima stade. Zatim skupi obrve i nakaąlja se. Stari Raąa osta na mestu ukopan, i u trenutku kad se Sima pope gore, zaboravi govor koji je hteo da odrľi. Ljubica je gurkala Ananija. On se vrpoljio i zbunjeno ąiątao kroz zube da je đavo u ľenskom obliku. Milan je bio prislonjen uz neki spomenik. Lice mu je bilo mlado, ali bledo i upalo. Gladio je bradicu i hteo jednim pogledom da obujmi gomilu. Sima se opet nakaąlja. Lice mu joą viąe poblede. Zvona su zvonila napuklo. Osećao se vetar. On je nosio zvuk za zvukom preko krovova. Zvono je bilo bolesno, to se videlo po zvuku koji je bio nagnjio, i tamno kao zemlja pokraj rake. Ananije je gledao put zvonika i video otvor u čijoj se svetlosti crnela maljica na vrhu konopca. Jedan mali oblak bio je okrugao kao maslačak; on je lebdeo odmah iznad crkve. Sima opet stade. On se upravo pobode uz sanduk. lza njegovih ramena videle su se glave koje su čekale. Nadnosile su se nastreąnice, siveli su se golubovi. Toliko je bio dugačak i suv da su ga gledali u ramena i isturena pleća na leđima. On poče ozbiljno: - Tuľni zbore ... danas se rastajemo sa naąim vrlim drugom i saradnikom. I samo mi znamo ąta gubimo danas, mi koji smo delili s njim poslednju mrvu krvlju zarađenog hleba, mi knjiľevnici i umetnici. Tog trenutka pored Sime obrete se Kokan sa slikarima. Kokan je među njima bio najsuvlji i najtuľniji. Ostali su bili umazani bojama i imali su bradice. Kokan zguľva lice nad svojim blokom i stade meriti Simine ruke. Ljubica im reče da je i ona akademski slikar. Kokan joj odgovori da su jedini slikari oni koji su napustili akademiju ili su isterani iz nje, poąto talentima nije mesto u klupama. - Njegovo delo predstavlja veliki doprinos naąoj knjiľevnosti. Ono predstavlja čak i datum i preokret. Zato ova smrt znači veliki gubitak za naąe narode, za naąu kulturu, a najviąe za nas stvaraoce, koji u njemu gubimo nezamenljivog druga. Fotograf kleče na zemlju i kresnu aparatom, uhvativąi samo sanduk i Ljubičin smeąak pod ąeąirićem. Sima se malo saľe i podiľe obrvu, ali fotograf s bereom već se trudio da pohvata likove slikara. Sima nastavi. Nije se znalo ąta je crnje: truli i ljuspasti krovovi, sagnjilo liąće između grobova ili nebo u čvorovima. - Potpuno se slaľem s miąljenjem druga Aćima da mi umetnici, mi večiti mučenici, treba da podignemo veliku bunu. Da izvojujemo sebi opstanak i carstvo poezije i hleba. To će doba doći, a kad, to zavisi o nama, o svima nama koji smo danas doąli da ispratimo naąega druga. Aćim pogleda oko sebe, pa kad spazi da ga niko ne gleda, odvoji se od gomile. Trava se ľutela između grobova, trske su se naginjale jedna drugoj vratovima. On zaobiđe Milana i Kokana koji su ąaputali. Zapitaąe ga kuda će. Odgovori im da hoće da obiđe Dobrovićev grob. Milan i Kokan rekoąe mu da bi hteli da naslikaju grob velikog slikara. Aćim je ąarao očima između grobova i mramora. Trava je bila ľuta. Oni pođoąe za njim. Aćim im reče da mu ne trebaju i naduri se. Milan mu preko nečijeg spomenika kaza da je najobičniji pigmej i insekt. Oni drugi slikari crtali su Ljubicu. Žmirkali su očima, ľmirkali, merili i izmicali se, bojeći papir. Ona je ispruľala tanki i nabrani vrat i okretala im profil. Sima je govorio o revoluciji umetnika. Aćim nastavi traganje za ąeąirom. Grobove je opasivala kupina. Bilo je tu običnih grobova, ali i onih od dve ili tri stope, onih dečjih bez krstova i bilo kakvih znakova sem trave, mramorja i korova. A video je i krstove, sasvim male, koliko da je krst a ne ąiljak. On je iąao i pazio da ga ko ne umotri. Glavu je uvlačio među ramena, usne je razvlačio u bol kao da je ľalostan. Ptice su ga gledale. Niti su se plaąile njegovog glasa, niti tramvajske zvonjave. Ptice su imale sasvim okrugle i mirne oči. Aćim podiľe ruku do lobanje. Ptice ne trepnuąe. On ču Simin glas, pomisli na Fotija i poblede. Milan i Kokan videąe kako se Aćim saľe. Aćim je drľao u rukama neku najobičniju kapu, neki kačketić. On po drugi put prođe pored ptica. Baci preko ograde kačket. Najzad spazi ąeąir. Leľao je zaglavljen između groba i ograde. To u atvari nije viąe bio ąeąir, već najobičnija krpa, pocepana i blatnjava. Crneo se u kupinovoj lozi kao mala pećina, kao gnezdo. Do raskrojenog oboda mirovala je buba, velika kao početno slovo imena koje je stajalo prilepljeno na kamen spomenika. Milan i Kokan dugo su posmatrali kako Aćim zuri u ąeąir. Aćim se opuątenih ruku uz telo uputi natrag gomili. Buba umile u ąeąir i leľe. Simino lice sve je viąe bledelo. Glas mu se često prekidao. Govorio je: - Joą pre tridesetak godina, kada se javio sa svojim mladićkim stihovima, otkrivajući bol i patnju svoje duąe, kritičari su zapazili njegovu izuzetnu darovitost. Otada on stoji u prvim radovima naąih naprednih stvaralaca. Stari Raąa pokuąavao je da se seti svog zaboravljenog govora, jer je hteo da se popne na zemlju. Fotograf je hvatao kamerom Ljubicu i slikare. Ona im reče da je svaka Fotijeva pesma njoj posvećena. Ja sam zaista genije, pomisli Fotije. Oduvek sam to bio, samo su me neprijatelji spoticali iz zavisti. Tačno je ąto Sima kaľe. Oduvek sam bio najčudniji, najzagonetniji i najdublji srpski pesnik. Njegoąevo delo je već zastarelo, Branko nema dubine, a DJura je bio poznat kao pijanica. Lud je ovaj Sima, proglaąuje me za velikog, a ne zna da ću za koji čas izaći odavde i u očima ljudi ostati veći no ąto je on. Ja sam zaista najveći, zaključi po stoti put i krv mu se u udovima uzmuti. Učini mu se da izrasta, da postaje ogroman zajedno sa sandukom i da će sve oko sebe pretvoriti u prah. Ali kad pomače laktove, koji su bili priljubljeni uz dasku, oseti nemoć. Glavu spusti na grudi, rukama stiąte slepoočnice u kojima se svrdlila nesvestica. Pomisli kroz bol: čim ustanem, sjatiće se oko mene izdavači i ponuditi mi da ątampam sve ąto sam napisao, postaću poznat u celom svetu. Aćima, Nikifora, i Simu zaklaću i baciti u bunar. Ananije je nesrećan otkad ga znam i posvetiću mu najduľu pesmu. Nahraniću ga i kupiti mu odelo. Poslaću ga u inostranstvo da izleči bolesnu nogu. Od Ljubice ću i dalje bjeľati i oľeniti se onom devojčicom, onom učenicom ... Oko Ljubice i slikara, koji su zavrąavali njen portret, okupi se gungula. Oblaci su se spuątali. Aćim u rukama nije imao niąta. Milan se smeąkao i prezrivo gledao Ljubicu i slikare. Kokan je bio zbunjen i drľao je glavu malo nagnutu u stranu. Ljubica pokaza Fotijevu knjiľicu i sliku. Brada joj je drhtala, u očima je imala neki čudan, magličast sjaj koji se nije mreąkao ni kad se smeąila. Toliko je bila mala - a stajala je - da je nisu gledali u oči, već u teme. Tada neko zapodenu razgovor. - A zna li se od čega je umro? - Kaľu da se poslednje vreme ľalio na srce. - lzgleda da je imao rak. - Nije imao rak - planu Ljubica. - Rakija je kriva. Rakija. Ljubica je gledala unezvereno. - Priča se da je imao nekakvu kvrľicu na kičmi. - Nije imao kvrľicu na kičmi - reče Ljubica. - I ta mu je kvrľica stalno rasla dok nije umro. Fotije se uznemiri. Zamirisa mu rakija: oseti ľelju utrobe i usana za njom. Niko na svetu nije mogao popiti viąe rakije od Sime. Sima je govorio. Ni kad je bio pijan, Ananije nije umeo da se razveseli. On je molio slikare da ga slikaju. U sanduku je bilo sve mračnije. Fotije pomisli kroz nesvesticu: Moľda imam kvrľicu na kičmi moľda imam rak - ja sam straąno bolestan, ja sam sav bolestan - srce mi je slabo srce mi je svrabavo - sav sam truo imaju pravo takav sam uvek hio i imali su pravo da me zlostavljaju - ja sam najobičnija pijanica - ja u stvari nisam ľiv mrtav sam mrtav sam - ovo ąto leľi u sanduku nisam ja već moj leą moji ostaci moje rite - a ja sam umro čim sam se juče zaključao i opruľio po poda - nisam bio ľiv ni kad je Aćim sa Nikiforom doneo sanduk i stavio me u njega i sakrio mi lice od sveta - da li sam ikad i postojao postojao je neki drugi čovek pa mi se činilo da sam to ja bio - kad sam ľiveo i ąta sam video - ako sam i ľiveo nekad već sam se pretvorio u najobičniju kvrľicu u bolest u ľivu smrt u paučinu - i ta kvrľica ąto leľi u sanduku slepa je oslepela je ogluvela je - ta kvrľica je pevala pesmice o vrapcima i golubovima i ljubavnim patnjama i cveću - ne ta kvrľica nije pisala pesme ona ih je krala prepisivala iz raznih novina i starih pesmarica pa ih prepravljala i preudeąavala ali nikad nije uspela da ih ątampa sem ąest - jesam li joą ľiv jesam li ľiv ąta je ovo i ko je ovo u sanduku ... - Joą je jedan umro od kvrľice, proąle nedelje. - Da, pojavile su se neke kvrľice. - A da nije imao kakvu zarazu? Ljubica ih je gledala. Zatim povika: - Nije imao nikakvu zarazu! On je samo mene voleo. Samo mene! - A ąto se nije venčao s tobom kad te je voleo? - Govorio je da nisam dostojna njegovog talenta. - A zaąto si izdrľavala celog veka tog lenjivca? - Živeo je i umro kao čestit. Ne klevetajte mi ga mrtvog! Neki čovek je značajno mahnuo kaľiprstom i ponavljao: - Zaraza je posredi, kaľem vam. Umetnici su obično puni zaraza. Fotije pomisli kroz mrak. Da li sam poąten da li sam ľiveo poąteno - sad sam mrtav, da li sam umro poąteno - ne, nasilno sam umro, poąteno, nepoąteno, poąteno - nisam bio poąten, jer sam celog veka potkradao sve i svaąta i tako ľiveo vek ove kvrľice u sanduku - krao sam rime od Aćima i Nikifora, od Sime i Ananija, od Branka i DJure, od mnogih drugih - jesam li umro od zaraze, jeste, umro sam od raznih zaraza, iąao sam kod Mariąke, one Mađarice, kod Milunke, a posle me je bolelo - nisam hteo da uzmem Ljubicu jer sam voleo Kleopatru, onu grčku, celog veka, o njoj sam sanjao i pisao joj pesme i ismevao je - a ti, mala, okamenjena od ljubavi i dobrote i ludila, ąto stojią kraj sanduka, beľi, beľi, beľi, jer si uboga, jer si krmeljava, jer si kvrľica kao i ja, ti mala i suluda utvaro. Svi obgomiliąe Ljubicu. Nikifor se ukipi uz Aćima. Aćim zakloni uvo ąakom ne bi li mu čuo ąapat. Oblak ąto je visio nad sandukom i gomilom bio je crn i mokar kao zvuk zvona. IGRA KRAJA I INSEKATA - Bojim se - ąapnu Nikifor. - A čega se bojią? - zapita Aćim. - Ovoga đavola u sanduku. Što već ne ustaje? - I ja se to isto pitam. Oni se razdvojiąe. Između njih prepreči se Ananije. Drľao je svesku i hteo da se nasmeąi. Čekao je. Aćim zabrinuto pogleda Nikifora. Između njih pojavi se Ljubica sa slikarima. Ovaj u sanduku najobičniji je lakrdijaą, pomisli Aćim. Slikari su nosili slike. Svi su bili bradati, samo nijedan nije imao lepąu bradicu od Milana, koji se mrątio na zvuk zvona. Ovaj u sanduku je najobičniji bogalj, koji će nas danas obrukati, pomisli Nikifor. Neki slikari au zavirivali Ljubici u lice pa onda gledali u slike. Drugi su iskosa gledali u Milana i Kokana. Neki nisu gledali nigde. Milanu priđe Branko i dade mu pismo. Branko je bio mali i upalih obraza. Treći put Ananijevu ąaku okvasi kap kiąe. On priđe Milanu i reče mu da mu se od svih slikara najviąe sviđa, jer je čudan i mračan. Milan mu ne odgovori. Ananije ga zapita da li bi hteo da ga slika. Milan mu odgovori da je najobičniji sakati insekt. Ananije snishodljivo izjavi da ga viąe ne priznaje za umetnika i da je najčudniji i najmračniji Kokan. Ni Kokan niąta ne reče. Kap kiąe okvasi sanduk. Na zemlji je stajao Sima i govorio: - Ja i on smo jedini koji sa svojom poezijom mogu van granica ove zemlje, jedini koji su veliki i neprolazni. Svi ostali nisu nam ni do kolena. Bili smo nerazdvojni drugovi, mada svet za njega nije znao koliko za mene. I čini mi se da je meni danas najteľe. Stari Raąa bio je ljut, to mu se videlo na licu: sve viąe se primicao zomlji i sanduku jer je hteo da smeni Simu. Ananije je iąao za njim. Ljubica je neąto uveravala Milana, koji joj se smeąio u bradicu. Opet se odvrze razgovor. - Da slučajno nije izvrąio samoubistvo? - A zaąto bi to učinio baą na vrhuncu slave? - Veliki pesnici obično tako zavrąavaju. Oblaci su se jatili i umirivali za kiąu, i neki ljudi, gledajući u njih, odoąe s groblja pre no ąto se stari Raąa pope na zemlju. Petar se pojavi sa ľitom na posluľavniku. Žito je bilo zaąećereno i Ananije se oblizivao. Petar je sličio na Simu, iako nije bio podnapit. On je iąao od grupe do grupe i nudio ľito. Sima je za to vreme gledao preda se i lagano se klatio nogama. Neki rekoąe da ima flaąu s rakijom. Pre no ąto proguta drugi zalogaj, Ananije stavi kaąiku u dľep i izgubi se. Petar pogleda oko sebe ne bi li spazio u nekoga kaąiku. Ananije je iąao fetografu. Petar glasno potraľi kaąiku. Čim ču da se pominje kaąika, Fotije zadrhta i ohladi se. - Gde je kaąika? - reče Petar. - Ne znam - odgovori Aćim. - Zar da na danaąnji dan raspravljamo o kaąici? - Kaąika je ukradena, molim lepo - reče Nikifor. - I to znači da se među nama nalazi neki lupeľ. Neki stari lupeľ, koji ľivi od krađa. - To mora biti neki stari lopov, zaista. Petar je iąao s posluľavnikom. Ljudi su gledali u ľito i Petrove ruke. - Ovamo tu panaiju. - Šta, zar da obesimo lopova? Zbog kaąike? Ananije dotrča Aćimu i reče mu da se osvrne. Aćim i Nikifor videąe nekoliko milicionera. Iąli su lagano, iza svog komandira. Nosili su venac na kome je pisalo: Narodnom knjiľevniku - Narodna milicija. Sima glasno saopąti da dolazi milicija. Fotija obli hladan znoj. Milicioneri su bili različitog uzrasta i izgleda. Samo je jedan od njih bio mali. Fotije ih se uvek bojao, pogotovu danas. Oni uđoąe u groblje i uputiąe se sanduku. Fotije ču kako neko reče da će se obračunati sa starim lopovom, i oseti strah. Nastavi misao: Doznaće da sam ja lopov i da sam je ja uzeo i izveąće me pred sud, i seti se. To je bilo pre desetak godina, upravo onda kad je o svom troąku izdao zbirčicu stihova. Iąao je ulicom, sećao se kroz bunilo. Nebo je bilo mutno tog popodneva. Udario je Nuąićevom ulicom i sreo Ananija. Ananije je imao na sebi pohaban crn mantil. Uąli su u radnju da kupe lampu i bravu. Baą u trenutku kad je Ananije vadio novac iz dľepova, trgovac se savio pod tezgu. Ananije je zgrabio kaąiku i stavio je u dľep. Kupio je bravu i rekao da je isuviąe skupa. Trgovac ga je gledao. Kad su izaąli na ulicu, Fotije ga je zapitao zaąto je ukrao kaąiku. Kaąika je bila niklovana. Ananije je odgovorio da ne zna zaąto ju je uzeo. Kaąika bi bila brzo zaboravljena da Ananije nije svuda proneo vest kako ju je Fotije ukrao. Fotije se isprva branio, zatim je priznao da je lopov. Ali glavno je počelo kad je Ananije raąirio glas da je Fotije najveći kleptoman u Beogradu i da je trgovac iz Nuąićeve ulice saznao ko je lopov. Fotije se bojao svake senke, čak i svog hoda. I preko dana zaključavao je vrata svoje jazbine. A kad je čuo da je trgovac potplatio naročite ljude koji će traľiti lopova, potkačio je vrata direkom, skinuo s njih ceduljicu s imenom i zanimanjem. Iskakao je kroz prozor, obično u sumrak, do pekare i krčme. Tako je njegov strah trajao godinama. Kad je iąao ulicama, činilo mu se da ga neko prati. Beľao je ponekad čak do periferije. Jutros u mrtvačnici učinilo mu se da ga je neki čovek s brčićima naročito zagledao. To je bilo pre no ąto je onaj dečak plačući pobegao od devojčice. Čovek je priąao na prstima i lagano podigao pokrov. Fotije je stisnuo vilice i zaľmurio. Čovek je spustio pokrov i udaljio se. Zatim je dugo zagledao ostala lica. Bio se reąio da beľi iz mrtvačnice, a zatim i iz Beograda. Milicioneri opkoliąe sanduk i spustiąe venac. Čuo im je korake. Osećao je kako se pod njihovim čizmama ugiba i kravi zemlja. Pomisli: To mene traľe. Poslao ih onaj trgovac. Podići će poklopac i videće da sam ľiv. Proveąće me kroz Beograd, preko Terazija, i osuditi na robiju. I tamo ću umreti kao pas. Udaviće me robijaąi. Svuda će se znati da sam lopov. - Lopova na veąala! - povika Sima. Petar je nosio ľito ispred sebe. Stari Raąa je govorio kako je za revoluciju joą rano, ali da ona mora doći. Aćim i Nikifor su se gledali. Ananije i Sima spremali su se da spuste sanduk u zemlju. Podizali su krajeve uľeta, pri čemu se poklopac sanduka, koji joą nije bio zakovan, pomerao. Žurili su, Ananije viąe. Stari Raąa zavrąavao je svoj mucavi govor kako su bili nerazdvojni prijatelji i da će biti prvi koji će priloľiti novac za spomenik. Ljubica je obletala oko milicionera koji su raspravljali o kaąici. Oči su joj se sijale: tek tada se videlo koliko su gnjile i uvele. Slikari su uveravali milicionere da lopova ne treba obesiti zbog obične kaąike. Komandir milicije reče da će na licu mesta obesiti lopova, makar to bio i poznat čovek. Fotije pomisli kroz strah: Ja sam lopov ja sam najveći lopov svih vremena - jesam li ľiveo poąteno jesam li nisam - ja sam lopov a Ananije je digao kaąiku ali se meni broji on je večito krao sitnice jer nije smeo niąta krupnije - on je krao ljudima iz dľepova tabakere ąibice maramice - jesam li ja kvrľica ili Fotije - ja sam najobičnija rana ja sam najobičniji crv - da li sam ikad postojao kao čovek kao ljudsko biće - glava mi tone u vodu i to pod njom nije jastuk no bara i bolest i krv - ko ovo ľivi sa mnom u sanduku ko je ovo u meni i pored mene i poda mnom - čije su to ruke u mojim čiji je to vid i mrak u mojim očima - ja sam ukrao kaąiku ja sam ukrao sve ąto su drugi ukrali - Ananije ne boj se milicije mene će obesiti neće tebe jer meni se piąu grehovi svih vas. Ananije je bio bled. Fotije ču komandira milicije koji naredi da se pretresu svi prisutni. Ananiju su drhtali prsti na konopcu; okretao se oko sebe: ograda je bila visoka i na njoj su čučale ptice kao čudni cvetovi; na kapiji stajala su dva milicionera. Fotije stade da se trese. Ananijevo lice se iskrivi, kao da hoću da se zaplače ili kine. Uhvatiće me, uhvatiće me, pomisli. Fotije napipa drąku noľa ispod koľuha. Ona je bila znojava i topla kao krv, kao kaąika. Stezao ju je čitav trenutak ne znajući ąta drľi, običnu kost ili noľ koji mu razdire utrobu, iz koje ąiklja krv i smrad. Oseti kako mu prsti zaigraąe na oątrici. To ga opomenu. Činilo mu se da ta oątrica raste a onda da urasta, njom proboden i krvav. Noľ mu je leľao u nedrima. Ananije jo gledao slikare koji su dizali ruke pred milicionerima. Nije smeo da ispusti konopac, jer je osećao da će izgubiti ravnoteľu i skljokati se preko sanduka u raku. Fotije shvati da i revolver ima u nedrima. Video je celu skupinu u ogromnoj ąupljini njegove cevi. Skupina se smanjivala, ljudske glave visele su po rubovima ąupljine, iz cevi je sukljala vatra, koja mu je palila utrobu. On steľe oątricu, s mukom se prevrnu na bok i, sa sumaglicom pred očima, pomokri se. Ananije cimnu konopac. Sanduk se malo pomeri. Fotije je mirno leľao. Venac pade na zemlju, poklopac se pomeri. Fotije se nije ničega plaąio. Ljubica poče da kriči i moli da ga vidi poslednji put. Fotija nije uznemirivao njen glas. Ona obigra gomilu i priđe sanduku. Stari Raąa nije silazio sa zemlje. Fotografi su čekali da uhvate Fotijev lik. Aćim i Nikifor stajali su kraj sanduka. Ananije nije gledao nikamo, čekao je. Liąće je lagano padalo s drveća: leprąalo je nad zvucima zvona i sletalo po grobovima. Milicioneri su pipali slikare, koji su odgovarali da nisu lopovi i propalice ako su umetnici. Pre no ąto se pljusak zasive povrh krstova, Ljubica kleknu na zemlju i podiľe poklopac. Sličila je na stonogu. Fotografi su čekali. Milicioner je iąao prema Ananiju, koji je u oblacima video ogromnu niklovanu kaąiku. Ptice su sve gledale. Tvrdokrilci su mileli preko zemlje. I kao da su se uplaąili od kiąe, zavlačili su se pod sanduk nemilice; Fotije nije hteo ni da mrdne nogom koju su mu grepkali. Aćim i Nikifor stajali su jedan prema drugom, oči u oči. Ljubica nije kričala. Niko nije govorio niti se kretao. Svi su gledali iznad Fotija. Fotije je bio mrtav. Leľao je malo iskrenut na bok. Glava mu je bila mala, gola i znojava. Bio je umokren. Milan se prezrivo smeąio i mislio da je potrebno videti hiljadu smrti da bi se naslikala jedna, sveopąta, najcrnja i jedina. Fotije je jednim okom nevino gledao u dasku. Onako zgrčen i mali, sa ąakama kojima nije mogao sakriti celo lice, sličio je na insekta. Kiąa je kvasila glasove i zemlju. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us