WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Nikola Disopra Iskra života Kako je došlo do povlačenja, kako se našao na vrhu brda, sam u kućici - toga se u prvi tren ne sjeti. Koliko je spavao, ni to ne zna. Zahvati ga jeza. Raskolači velike modre oči. Zagleda se kroz vrata u pust, beskrajan prostor; zatim svrne pogledom u mračan kutak prazne planinske staje. Studeno je. Protrno. Sve to potraja, što bi dlanom o dlan. Potmulo zatezanje, koje su izazivali bolovi u listu lijeve noge, vrati mu uspomene na jutrošnje događaje. Izgleda mu da je to bilo davno. Da nije bolova i da se tišinom ne prolama daleki fijuk topovskih granata, pa onda prasak i tutnjava, koja traje nešto duže, kao da se sa štropotom odranja planinski greben, povjerovao bi, da se jutros uputio na izlet i da se, sustao od puta i uljuljan u san svježim gorskim zrakom, zavukao u topli kutak i zadrijemao. Jutros je odred od stotinjak boraca pod komandom Ivana Bilca vodio puna tri sata krvavu borbu. Padali su ljudi košeni rafalima mitraljeza i zasipani vatrom bacača. Pamti, kao da mu sad netko u uho došaptava, posljednju komandantovu zapovijed: "Štedi municiju! Gađaj u sigurno!" Ranjenik opipa oko sebe. Puška je uz njega. Još su ostala četiri metka, peti je u cijevi. Svega ih je ispalio petnaest. Sjetio se, da je jednom oborio Nijemca s naočalima, kad je izvirio iza stabla i upravo naciljao u njega. S prisebnošću iskusna i hladna ratnika prislonio je prst na oroz i otkačio... Bitka je trajala sat, dva, tri. Koliko se još nakon toga vodila, ne može dozvati u sjećanje. Jednom, dok je na lijevom krilu bjesnio okršaj prsi o prsi, njega je, kad je htio preskočiti iz jarka u jarak, zakačio metak. Kriknuo je. I ni zuba nije obijelio. Otvorivši oči još jednom, prije nego je utonuo u san, ugledao je nad sobom Marino lice. - Što ti je, Petre? - upitala ga je. Nije odgovorio. - Boli li? Posljednje što je čuo, bilo je: - Proći će, sve će proći... Došlo je zatim do nagloga povlačenja. Neprijatelj je bio nepopustljiv. Bilo je mrtvih i ranjenih. Mrtve je trebalo ili pokopati ili odvući sa sobom, ranjene liječiti... Pa dobro, zašto i njega nisu odvukli? Ne optužuje ih. Možda nitko od njih nije živ; možda je on najjeftinije prošao!... A Mara, a komandant Ivan Bilac, a vodnik Jakov, a njegov najdraži drug Zoran, toliki drugi, gdje su? Kraj ne poznaje. Prvi put je ovdje. Prvi put promatra te planine, šume, pustoš. Tko zna kakvi su ljudi ti gorštaci, što žive daleko od grada i civilizacije? Naređenje je glasilo: "Što je moguće više zaobilaziti sela!" Ipak to nešto znači. Svejedno ga nije mnogo zabrinjavalo. Valja utvrditi, kakve su njegove fizičke snage. Da li će istrajati do prvoga sela? O tome nije više mislio. S naporom se pridigne s ležaja. Opre se rukom. Ne obazre se na laku bol u nozi. Sjede. Učini mu se, da se kućerak vrti polako početnom brzinom, zatim sve brže. Sve potone u mrak, gust, gušći. Ublijedio je. Čelo mu se orosi znojem. Muka ga neka ukliještila u želucu. Još mu je mračno pred očima, još igraju hiljade, stotine hiljada sitnih vatrenih iskrica. Trebalo bi da ponovo legne. Da se prepusti? Od čekanja nema koristi. Život ga je naučio, da treba sam sebi pomagati. Petar se, kao da nije ranjen, hitro odbi od zemlje i stane na noge, zatetura. Noga mu je utrnula, kao da nije njegova. Opipa je rukom. Hladna je. Pokuša je sagibati. Ne može. Stopalo se odrvenjelo. I kad čitavim tijelom pokuša stati na nj, izgleda mu da će se prepoloviti. Namršti čelo i stisne oči, pa tresne glavom dvaput-triput, kao da tjera sve te sumnje, koje su se namah sručile na nj kao slap hladne vode. Držeći se zida kao dijete, koje je prohodalo, dovuče se do vrata. Nebo je mutno. Naslagali se crnosivi oblaci i nepomično stoje. Zimno je. Ne duše vjetar. Studen zrak štipa za obraze. Miriše na snijeg. Svuda uokolo tišina, mrtva. Na stablu, kojemu su se grane spustile do razdruzganoga krova kućerka, zatreperi listić i otrgnut leluja u zraku, nošen strujom, pa se spusti na zemlju i klonulo legne. U daljini se usukale planine, jedna za drugom, jedna veća od druge. Neke se, one udaljenije, posule snježnom bjelinom. Petar popostane na vratima. Prođe čitavih desetak minuta, dok izbi na suprotnu stranu kućerka. Zagleda se širom, rastvorivši svijetle plave oči. Gleda u daljinu, kojoj, čini mu se, nema kraja. Trese se kao riba na ostima. Da li je to zbog neizvjesnosti, samoće, bolova, puta koji je pred njim, ili bilo čega drugog - ne zna. Zubi mu brboću, da se sam čudi, kako tako glasno i zvonko udaraju. Blijedo i upalo lice još većma se produljilo, podočnjaci, ionako modri, sasvim pomodreli, zacrnjeli se. Put ga vodi prema jugu. Tamo su oni krenuli. Iako nigdje u blizini nema nikakvih tragova, tim su pravcem zacijelo udarili. Kamo? Pred njim, niže, prostro se rijedak šumarak. U njemu je šumilo kao daleka izvorska voda. Zatim se prorjeđivao. U planinskom sutonu, koji se hvatao zemlje, odjednom su kao aveti stala stršiti usamljena stabla. Petru se učini, da se približavaju jedan drugome, da se stapaju u crnu, sve crnju masu, koja se, tjerana nekom jačom silom, poče, grozničavo prijeteći, talasati, kao da se valovlje uspjenilo, stalo nadimati i golemi talasi propinjati. Protare oči... Planina se blago, sve blaže spuštala u malu uvalu između dvije gore, pa se opet sve okomitije i strmije uspinjala prema vrhu obraslom rijetkim grmljem, koje je potpuno iščezlo, kad se uspravno prema nebu izdigla gola i od vjetra i kiša posivjela hrid. Dalje nije vidio. Što je iza toga planinskog vrha? Dočaravao je sebi blago spuštanje ljute goleti u svjež, pitom šumarak, pa dolinu, bogatu i plodnu, kroz koju se probija bijela cesta, što vodi u neki dalek kraj, gdje stanovnici ne znaju za rat. Smjestili su ga u bolnicu, u topao i čist krevet, nahranili su ga, izliječili, i on je opet zdrav, on je opet pravi Petar, koji se, pun zahvalnosti prema svojim dobročiniteljima, prihvativši pušku, vraća drugovima... Noć će se za koji čas spustiti. Ne može nikamo. Nije, izgleda mu, sposoban za tako dalek i neizvjestan put. Umoran je, spava mu se, jedva se drži na nogama. Sutra će krenuti. Kamo sreće, da je to odmah, čim se probudio, učinio! Hramljući, dovuče se do ležaja. Sjednuvši opipa ranu. Zavijena u prljave prnje, sad još i krvave. Pomodrela je. Ništa, to je, zaključi, od hladnoće. On je uvijen u kratak kaput talijanskog kroja. Potraži torbu. U njoj je bio komadić kruha, posljednja zaliha. Pojede ga i, spustivši se na ležaj od suha lišća, koji mu je zacijelo Mare postavila, lako, kao da pustih dana nije spavao, usne. Noć je pala. Ni dobro se nije umračilo, a snijeg je počeo promicati. Osniježio je stabla i grmlje. Nahodio je i oslavio je sve do zore, zatim je, kao da ga je netko rukom zaustavio, prestao. Petar se probudio. Duga zimska noć, tvrd san i svjež planinski zrak dobro su mu prijali; čitavu noć se nije budio. Začudio se, kad je ugledao snijeg. Protare oči. Da, snijeg je, razveseli se čudno, mek, suh, snijeg, koji je brda osniježio i stabla popao. Za tili čas mu pobudi već davno uspavana sjećanja. U tom primorskom i lučkom gradu, gdje je rođen i gdje je odrastao, snijeg je prava rijetkost. Kad napadne i za centimetar visok, nastane ludost od veselja. Svi mu se, bez razlike dobi, raduju. Oni - mladost - izjure na ulicu i udaraju prolaznike, osobito djevojke, do mile volje... Već je bilo svijetlo, oblaci su, bijeli kao veliko neprozirno platno, koje se natkrilo nad zemljom, stajali nepokretno. Sunca niotkuda. Skrilo se duboko iza oblaka, kao da se zauvijek izgubilo. Petar je stajao na vratima, trljao ruke i pljucketao u njih. Dohvatio je grudu snijega i njome protrljao lice. Krv mu šikne u obraze, uši mu se zažare; rumenilo je ubrzo ustupilo mjesto blijedoći. Imao je muke dok je učinio nekoliko prvih koraka, poštapajući se kratkom talijanskom puškom. Ohrabri se. Nekako će se dočepati cilja. Osjećao je i manje bolove u nozi. A što bi učinio da je izgubio obje noge, ili ruku i noge?... Prebacujući preko ramena torbu, u kojoj bijaše par prljavih vunenih čarapa i košulja sva u dronjcima, koju je čuvao iz tko zna kakvih razloga, osjeti glad. Zaviri u torbicu, skupi mrvice, među kojima je bilo i duhanskih, halapljivo ih prožvaće. U ustima mu gorko. Dohvati grudu snijega i lizne jezikom. Osvježi ga, zatim ispljune. Ponovi to još nekoliko puta. Baci brz pogled oko sebe. Kućerak je ostao pust, ležaj prazan. S nekom neodređenom tugom - da li zbog toga, što napušta tu usamljenu, uz srce priraslu kućicu, ili zbog nečega drugog - stade se spuštati lakom strminom prema šumarku. U početku je išao brzo, ne ćuteći ni umora ni gladi ni rijetkih bolova. Tišina i pustoš ga je okruživala, a nije se osjećao ni usamljenim ni nemoćnim. Odmicao je gotovo bez misli. Suhi snijeg je škripao pod nogama. Uživao je u tome; zabavljao se tom jednoličnom škripom, naslađivao se, što po bjelini prvi gaca. Često se osvrtao i gledao svoje stope. Nisu bile, začudi se, dvije obične ljudske stope, već tri znaka: jedan počavlani potplat, pa sami prsti (jer na cijelo stopalo nije mogao stati) i najzad kundak puške, malen, uzak otisak. Stope, stope, stope... Petar se zaustavi. Zamisli se. U toj tišini i pustinji, među planinama, on sam i njegove stope! Strese se, da li od straha, što je sam, ili od nekoga neodređenog ponosa - ne zna. Šumarak bijaše rijedak; vidjelo se s jednoga na drugi kraj. S visokih stabala otkidalo se granje i snijeg je padao s tihim štropotom. Petar bi se svaki čas zaustavljao. Jednom mu gruda snijega okrznula rame. Jako se preplašio, a zatim je namjerno išao uz stabla želeći da mu opet netko, makar i gruda snijega, napola smrznuta, dodirne rame. Tomu se radovao, jer je on ipak u toj pustoši živ ljudski stvor. Neka, neka ga nešto dotakne. Možda je to nijema radost prirode, što u ovo doba, kad je sve živo napušta, vidi jednoga od svojih. Možda, možda je to njen posljednji pozdrav njemu, Petru... Usne, blijede i suhe, zaokruži zagrižljiv, pakostan smiješak. Izašavši iz šumarka, zastane. Nigdje nikoga, niotkud glasa. Kroz razdrtu vojničku bluzu, pretijesnu i malenu, strugao je leden uzduh. I hlače su mu bile poderane; na nogama je imao dobre opanke, no jedan je strpao u torbicu, jer mu ranjena noga nije podnosila nikakva tereta. Do ušiju mu je propala kapa s izblijedjelom petokrakom. Od hoda se zagrijao; zaustavivši se, nije osjećao hladnoću. Ohladivši se, poče drhtati. Prisloni se uz stablo. Ono ga pridrži. Otpljune i zakašlje, da je sve jeknulo od njegova promukla glasa. Zagleda se u vrh planine. Bio je daleko; gora se strmo uzverala. Činilo mu se, da se taj vrh, što duže promatra, sve većma udaljuje, da se i sam propinje i uzdiže. Još samo malo, pa će se spojiti s olovnosivim nebom. Petru kao da odjednom netko rukom odstrani sve te mračne, zbrčkane misli. Snaga i volja su mu potrebne; on će izdržati, tijelo će se pokoriti. I kad korakne čitav metar naprijed, pušku držeći u ruci kao štap, zabode svoje zdrave šiljate zube u pomodrelu usnu. To je bila jedina reakcija na strašnu bol od rane u nozi. Ništa. To je neznatno. S iskustvom starog ratnika izabirao je kraći put. Svejedno je išlo sporo. Što se više udaljivao od stabla, pod kojim je maloprije otpočinuo, činilo mu se, da se planina odmiče, i da u toj ludoj, razuzdanoj trci ostaje sam, prepušten sebi, onemoćao. Kao da se zapodjelo neko nevidljivo natjecanje između stabla i planine. Vrijeme se nije mijenjalo. Petar je vjerovao, da će se nebo raspuknuti, da će se ukazati beskrajna čista modrina i sunce, iako zimsko i slabo, obasjati zemlju, povratiti joj mladost i snagu. Kako samo jedna sunčeva zraka čini ljudski život vedrijim, misli smjelijima, kako sve u čovjeku živi nekim posebnim životom, kako ga sve veseli, kako ga sve razvedrava, kako i one najcrnije slutnje grije nekom toplinom! Sunce se nije pomolilo. Što se planina stala okomitije propinjati kao nezauzdan konj, Petar se sve većma vucinjao. Postepeno je gubio snagu. Disao je plitko, na mahove mu je ponestalo zraka, da je morao stati, svom težinom se prisloniti na pušku, rukom pritisnuti grudni koš i čekati da predahne. Lice mu je naizmjenično blijedilo i crvenjelo. Onda je disao brzo, često, kao bolesnik. To ga je još više umaralo. Znoj mu je oblio lice i čelo; u čitavom tijelu osjećao je klonulost i slaboću. Snaga ga je napuštala; nije imao volje da krene naprijed. Prsti na rukama su mu otekli; nije ih mogao stisnuti u pest. Najzad bi se mrak spustio na oči. Planina bi se vrtoglavo okretala oko njega. Ruke je, bacivši pušku, širio, tapkao je neodređeno u zraku, tražio bilo kakav oslonac. Nije ga nalazio. Polako se spuštao na zemlju i ruku zario u snijeg. Ostajao bi tako nekoliko minuta, ne znajući, što dalje da čini. Stalno gonjen sumnjom, da li je od stabla do mjesta, na kome se sad nalazi, dobatao na pola puta do vrha planine, čas je sebe sokolio, da je prebrodio mnogo više od toga, čas opet, da se nije makao s mjesta. Postavljajući sebi pitanje i pronalazeći munjevite odgovore, proći će mu čitav dan. Vrijeme ne čeka. Moglo je biti podne, možda manje. Zimski su dani kratki. On se uputi. Snijeg se mjestimično smrznuo, bio je klizak i odmicao je pod nogama. Posrtao je. Osjećao je i veće bolove. Rana ga je stezala. Noga mu se ukočila, pa ju je vukao za sobom, kao da nije dio njegova tijela. To mu je usporavalo penjanje. S kojim bi bolom i razočaranjem pogledao oko sebe, kad bi vidio, da je ugazio na smrznuti snijeg i vratio se natrag! Činilo mu se, da se vratio za čitavih deset metara. Bio je ljut na sebe, bjesnio je. Ali je sebe uvjeravao, da mu to ništa ne pomaže; hladnokrvnost, ustrajnost, strpljivost. "Pa ipak", zaključi, "daleko sam odmakao". Upre pogled prema vrhu planine. "Blizu sam", ohrabri se. "Samo naprijed!" Samo tih nekoliko prvih desetaka koraka bijahu doista čvršći, sigurniji koraci. I Petru se činilo da je više prevalio sad nego otkako se uputio. Ustrajati, samo ustrajati, poticao je sebe. - Ne mogu, ne mogu više - kriknuo je u prazno, slomljeno, gnjevno spustivši se na kamen pokriven snijegom. Tko zna, koliko je već sjedio? Bio je bez misli, bez odluke, bez volje, kao da mu je sve iščupano. Nemir ga je čitava zaokupio. Pogledao je na vrh planine. S malo volje, pomisli, mogao bi tamo stići. Okrenuo se: stablo se gubilo u daljini, bivalo sve manje. Rezultat ga je zadovoljio. Da se uvjeri, još jednom baci pogled gore na vrh planine. Još samo stotinjak, nešto više koraka, i on je spašen. Sve više je posrtao, padao, ležao dugo na snijegu, pa opet ustajao. - Ne mogu, ne mogu više - ponavljao je u sebi neprestano, i ponovo se dizao često popostajući. Brojio je: jedan, dva, tri, četiri, pet... - veseleći se kao sretan otac čiji je dvogodišnji sin naučio brojiti do pet. Petar je prebrojavao svoje vlastite korake od mjesta, gdje je pao i odakle se odmakao, dok ponovo nije posrnuo i stropoštao se. Upirao je izbezumljene poglede u vrh planine, koji mu se činio nedostižan. Kod ponovnog brojenja rezultat je bio slabiji. Samo je tri koraka napredovao, svega tri. Odlučio je da baci torbicu i pušku. Bit će mu lakše. No brzo je odustao. To je njegova vojnička sprema. Tko zna, koliko je njegovih drugova zaglavilo za tu pušku. Stegne je čvrsto, kao da se boji, da mu je netko ne otme. I posljednji put se podigne. Korakne sasvim nesigurno, zatetura, uzdrži se, zašepelji još jednom, kao da ga je netko žestoko odgurnuo od sebe, zagnjuri u snijeg. Opruži se, koliko je dug i širok. Iz blijedoga upaloga lica iscijeđena je i posljednja kap krvi, iz ruku sva snaga. Malaksalost ga je svladala čitava. Nema više u njemu ni zrnca volje. I njega će, kao i to grmlje oko njega, popasti kitina... Kako je lijepo živjeti! Misao zaroni duboko u Petra, razli se kao vrela tekućina, koja ispunjava sve pore, čitavim njegovim tijelom, i stane ga grijati. Kako je lijepo živjeti! Stade mu u srcu, u mozgu, u svijesti sve snažnije, sve prodornije odzvanjati ta krepka misao, vraćati mu snagu, koja ga je napuštala. Petar se uspravi. Zagleda se u vrh planine, dugo, razborito nešto omišljajući. Uistinu su male i neznatne njegove snage, da bi se uspeo do vrha, ali mora. Ima u njemu još nešto, nešto što ga neće napustiti, snaga čežnje, uvijek žive, neuništive ljudske čežnje za životom. Već nakon prva tri koraka posrne i padne. Dobro, pao je. Ništa za to. On će puzati! Puzat će i dokopat će se do vrha. Dokopati se - to je njegova čvrsta riječ. Poče puzati. Pušku je i torbu prebacio preko leđa. Ranjenu nogu vukao je za sobom, kao da nije njegova, rukama i zdravom nogom se odupirao. Zaista mu je lakše. Odmiče polako, sigurno. Ojunačen tim malim napretkom, požuri se. Od vremena do vremena bi se zaustavio, dunuo u zamrzle ruke, zatim nastavljao. Uvijek je sebi postavljao neki cilj. Dok izbroji pet, stići će do onoga grma. Namjerno je sporije brojio. Do grma je stigao izbrojivši samo četiri. Uhvatio se u laži, jer je otezao brojenje. Drugi put je stigao tačno. U redu, treći put je nešto zakasnio. Ništa, to mu se moralo dogoditi, jer je precijenio svoje snage. Petar očeliči volju, napne sve svoje snage, počne puzati brže. Nije popuštao. Puzao je potrbuške. Laktovi su mu utrnuli, poderao je bluzu, i košulju, i džemper, pa mu je golo meso dodirivalo smrznuti snijeg. Osjećao je, kako ga studen nagriza, ali je još imao toliko volje i toliko upornosti, da svlada i ta iskušenja. Klonulo je svaki čas spuštao glavu, naslanjao je na snijeg, da se ohladi, pa stenjući puzao naprijed. Svaki centimetar puta izazvao mu je radost. Čelo mu se ovlažilo hladnim znojem, iz očiju je izbijao neki vatren žar, vruća, strasna želja, da pobijedi. Ipak bi od vremena do vremena slabim glasom napuštena i ostavljena čovjeka prošaputao. - Ne... ne... ne mogu, ne mogu više... - i taj njegov vapaj odjekivao je u praznini oko njega očajno i bolno. Tada bi on s trunkom volje i sa snagom, koja se još duboko skrivala negdje u njemu, zamahnuo jače, odupro se rukom i nogom i bacio naprijed za čitavu dužinu tijela. Koliko je tih trunaka volje skriveno, koliko ih ima još uspavanih u čovjeku! Petar je, kad god se činilo da je sasvim savladan, da mu smrt može biti spasenje, uvijek iznova nalazio trunak volje. U čovjeku, u prostorima njemu neznanim klokoće izvor, iz koga neprestano izvire neuništiva ljudska moć, neiscrpiva čovječja energija. On će je crpsti. Dok ona traje, on će živjeti, borit će se. Daleke planine skrivale su se u tamnosivu sumaglicu, suton se njihao i spuštao na zemlju, kada se Petar uzverao na vrh planine. Čitavih deset minuta nije ništa mislio; gledao je u daljinu, gledao dugo, radosno, neka mu se oči nasite. Pod planinom se steralo malo polje sa stogovima sijena, koje je snijeg odjenuo u bijelo platno. Zatim se opet pomolio blagi vrh humka obrastao rijetkim ogoljelim stabaljem a prijeko se planina naglo rušila prema dolini, kroz koju se zmijoliko probijala cesta. Urijetko bijahu razbacane male seoske kuće, u kojima su se palila prva svjetla. Iza njih, daleko, usukale se planine, jedna veća od druge, jedna strmija od druge, vrh do vrha, klanac do klanca. Petra to ne zabrine. Njemu je do ovih kućica, u kojima škilji svjetlo, kojega toplinu osjeća i na ovoj udaljenosti i koje ga neodoljivo vuče, daje mu snagu, tjera ga naprijed. Mrknula je noć. Ispred i iza njega sve je utonulo u debeo zimski mrak. S planine se digao hladan gorski vjetrić. U Petru još nije sazrela odluka. Stajao je sam na vrhu puste planine i očekivao... Pušku je i torbicu prebacio preko ramena, ruke ugurao u džepove, da mu se zgriju. Stane se spuštati. Odlučio je: sići će u tu malu planinsku dolinu, uvući će se u stog sijena i dočekati sutrašnji dan. Sporo je silazio spotičući se i urličući od bolova u nozi. - Čitava bi se planina ispunila njegovim jaukom. Zastao bi čas i slušao svoj daleki glas, koji je, kako se udaljivao, dobivao nekoliko tonova više, kao da se odnekud, iz daljine, prosipa čitava kiša zvukova... Ponekad se, ne mogavši se suzdržati, kotrljao, prevrtao se kao balvan, koji su ljudi namjerno spustili nizbrdo, da se previše ne umaraju. Nemoćno je pružao ruku, da se bilo čega čvrsta i sigurna dohvati. Nije mogao. Sve mu je izmicalo iz ruku, ali ga je grmlje, za koje se hvatao, bolo, ili se otkidalo ne mogavši zadržati težinu njegova tijela. I kad se nekoliko puta uzastopce prevrnuo, bespomoćno je gledao oko sebe ne znajući, da li će se igdje zaustaviti, da li srlja u bezdanu provaliju, koja znači kraj svim njegovim patnjama... On hoće živjeti! Sav se izubijao. Ne boli ga samo u ranjenoj nozi. Sad ga boli svagdje u leđima, na ramenima, u kukovima, glavi, rukama. Iz ogrebotina po licu i po rukama izbija krv, slaba, mlaka krv. Petar je obliže, protrlja ogrebotine snijegom, pa opet nastavi mučni put, odlučan da se više neće valjati kao klada. Ne može. Nema snage. Prepušta se. I opet se kotrlja, kotrlja. Boli ga. Jauče. Noć je pala. Nigdje nikakva svjetla. Nebo nepomično. Olovnosiva masa oblaka miruje. Ni zvijezda. Ni mjeseca. Nikakva glasa. Nikakva krika. Ni daleke potmule tutnjave topova. Petar napinje vid. Tare oči. Ne vidi dobro. Duboko diše. Umorio se. Sasvim je klonuo. Pa prevalio je dobar komad puta, ranjen, gladan, sam, kao da je to jednostavno! Više se ne kotrlja. Puzi, opet puzi, četvoronoške. Ranjenu nogu vuče za sobom. Sasvim je omlohavila. Zastane i zabrine se. Mora, mora da je već stigao u dolinu. Nešto gorostasno mu se ispriječilo na putu: stog sijena. Petar se baci na posao, razgrne snijeg. Sijeno zamiriše. Opojan miris razdraži mu nosnice. Bežaj je udoban. Zavuče se u nj. Toplo je, kao uz ognjište. Popostavši u toj toplini nekoliko minuta, zagrijavši se i protegnuvši se, osjeti glad. U torbici nema ni mrvica. U ustima mu je gorko. U crijevima klokoće kao u loncu. Oči mu se od umora sklope. Zaspi. Razdanilo se, kad se izvukao iz mekoga ležaja. Nije se naspavao. Često se preko noći budio od bolova, koji su mu svrdlali u nozi. Tek što bi se smjestio i, ne ćuteći bol, sklopio oči, budio bi se s težinom u glavi, u udovima, u čitavu tijelu, i stao se prevrtati, dok opet ne bi, skrhan umorom i glađu, utonuo u neko snatrenje, koje mu je kidalo živce, ispunjavalo ga nemirom, zbog toga se trzao... Bilo mu je hladno, pa je navlačio na se još i više sijena i sav se prekrio. Pokrov oblaka jutros se na više mjesta raspukao, oblaci se razdvojili i gdjegdje se ukazalo plavetnilo. Sunce se, prikriveno paučinastom navlakom, sporo pomicalo, bacajući na zemlju mutnu žutu svjetlost. Planinski vjetrić je golicao lice. Otrese sijeno sa sebe, potraži pušku i torbicu, pa prebacivši ih preko ramena, zastane. Jedva se držao; ranjena noga mu je utrnula. Jučer ujutro, kad je ustao, učinio je prvih nekoliko koraka i s pomoću nje. Danas se na nju ne može nasloniti, ni stopalom dodirnuti tlo. Skine pušku i poštapajući se, stane hodati. Jučer je krenuo na put s više volje, zanosa, snage. Jutros kao da je zanos otupio, volja splasnula, snaga iščezla. Da li je to samo trenutak klonulosti, iznemoglosti, onaj trenutak tako čest u životu, kad se čovjeku čini, da su svi napori jalovi? Da li je to samo kratko neraspoloženje, koje treba svladati? Mlako zimsko sunce za tili čas uperi snop svjetla na zemlju. Sve zaigra u hiljadu boja. Šumarak, kojemu je on morao prići, rasprostre gustu crnu sjenu. S vrha planine bljesne zasljepljujuće svjetlo. Kroz plavičastu maglu, koja se lijeno vukla planinom i rasukala kao čađav tvornički dim, sunčeve zrake počnu se sve oštrije, upornije probijati. Oblaci su se razmaknuli živahnije. Modra pukotina se širila. S grane se otkinu prve smrznute grude snijega, sa stabala prokapa, kao da kiša rominja. Negdje šušne zaostao list, negdje grančica pucne, odnekud se javi nečiji glas. Obazre se. Nigdje nikoga. Još se jednom okrene iza sebe, pa kad ni tad nikoga ne otkrije, pomisli, da je to njegova luda tlapnja. Ne, mora da se nepoznata šumska životinja, probuđena iza sna pod snijegom oglasila. Zašto je zastao, koga očekuje? Krene. Koraci su mu življi, brži. Polako je odmicao kroz šumarak, koji se uspinjao i bivao rjeđi. Petar je opet popostajao. Ni sunce mu nije pomoglo; ništa ne pomaže ranjenu, gladnu, iznemoglu partizanu. Opirao se o pušku, rukom se pridržavao stabala, grizao je usne od bolova. Svaki čas bi zastao, snažno dunuo, besciljno i tupo tumarao očima oko sebe i nastavljao put do drugoga stabla. Vrijeme je odmicalo. Sunce se opet skrilo iza oblaka. Mrak se spustio u šumu. Sjene su postale tamnije, uvlačile su se u se i bježale, a sunce je ponovo isplovilo. I sve tako, svakih nekoliko minuta. Igra ga je počela zabavljati. Unosila je promjene u njegove misli. Kao ono jučer, on je opet računao: dok se sunce pojavi, bit ću do onoga stabla tamo, i upirao prstom. Prevario se. Sunce se prije pomolilo, i on nije prevalio ni pola puta. U takvoj utakmici sa samim sobom noga mu propadne u jamu, svine je, udari se i povrijedi ranjeno mjesto; jaukne da se i sam pobojao svoga krika. Stropošta se na zemlju i osta zatvorenih očiju, muklo stenjući, neprestano zapomažući: - Ne mogu... ne mogu više! Boljelo ga je jako, lice je grčio, usne neprekidno grizao. Šake je stezao u nemoćnu grču, pušku odbacio od sebe i ležao ne otvarajući oči. Hroptao je, a ne disao. Toliko bijaše iznemogao, tako umoran. Na njegovom pravilnom ljepuškastom licu, obraslu mekom crnom dlakom, ne bijaše ni kapi krvi. Podočnjaci, veliki i crni, još su većma potamnjeli. Kapa je skrivala čelo, niz koje je visio čuperak smeđe kose. Bežao je kao mrtav. Samo mu se prsni koš naglo, jako neujednačeno nadimao. Rastvori oči i zagleda se u nebo. Gonili su se golemi mrki oblaci, potiskivali jedan drugoga, tjerali se, i sva se ta teška masa upinjala, da se što prije izgubi prema sjeveru, kao da hita na dalek put. Glad, neulaživa glad, počela ga je sve više moriti. Još jednom premetne torbu. Ništa ne nađe. Šakom dohvati snijeg i proguta ga odjednom. Od leda mu protrne nepce i zubi zacvokoću. Zatim pohlepno, kao da će mu je netko oteti, zgrabi drugu, treću, redom nekoliko njih. Strese se, zadršće. Ustane. Prevalivši komadićak puta, zastane na čistini, koja se prostirala iza šumarka. Pogled mu prijeđe preko šumarka. Od čuda raskolači oči. Koliko je prevalio! Veselje potraje kratko. Još je daleko do cilja. Poboja se, da ga i treća noć ne prihvati u planini. Vukao se kao prebito pseto. Udarci su srca učestali; hvatala ga vrtoglavica. Smračilo bi mu se, ništa začas ne bi vidio, a onda je gledao kao kroz neki maleni veo. Trljao je oči. Srce je bez prestanka, žurno udaralo. On bi ga pridržavao rukama, i ono bi se prividno umirilo. Ili se njemu to tako činilo! Opet pauza. U početku je osjećao olakšanje, no ruke su naskoro trnule i otkazivale poslušnost. Kao ratnik na fronti gmizao je po zemlji odskočivši čitavim tijelom kao riba na suhu, pa kad ni to, ponovivši nekoliko puta, nije mogao više, ležao je ne znajući, što mu još ostaje. Noktima je grebao zemlju, nogom se opirao o snijeg i osvajao centimetar po centimetar. Okretao se, da vidi, koliko je metara prevalio od onoga mjesta, odakle je puzao. Stotinjak! Uspjeh. Bio je veseo, iako je znao, da je to neznatno, kaplja u moru. Ovako zaključi: puzat će, koliko može, sam će se sa sobom rvati, pa će se odmoriti. Već nakon prvih nekoliko koraka, zadesi ga nemila zgoda. Puška mu se, koju je prebacio preko leđa, odmakne i udari ga po zatiljku. Sve se oko njega poče brzo, nevjerojatno brzo vrtjeti. Rukom instinktivno pridrža bolno mjesto, no zaljulja se, zanjiše i glavu zagnjuri u snijeg. U padu rasiječe obraz i ogrebe čelo. Krv uprlja snježnu bjelinu. Osta neko vrijeme bez svijesti, a onda se, kao da mu se ništa nije dogodilo, digne, pa šemacajući pođe nekoliko metara naprijed. Tek tada osjeti bol na licu. Pipne rukom i ugleda na prstima krv. Ne prestraši ga. Dohvati šaku snijega i istrlja lice. Posrne. Mora se spustiti i puzati. Puzao je sporo, teturao je, ruka mu se, kao slomljena u laktu, prelamala. - Moram... Moram... Moram... - isprekidano je ponavljao. Dočepa se vrha. Sunce je još jednom isplivalo iza oblaka i jedrilo čistinom, sjajnom i bistrom kao vedro i nasmijano dječje oko. Ni trenutak se ne zaustavivši, Petar se počne spuštati. Kao da mu je netko poklonio novu snagu, krene brže no ikad na tom mučeničkom putu. To ga ohrabri. Ali ne potraje dugo. Sjede na kamen. Pred njim se pružila dolina, dolina, za kojom je tako čeznuo, dolina koja znači život. Malene kamene kućice, tek rijetke pokrivene crijepom, polja i oranice bez snijega, ogoljela stabla, cesta - to je život. To ga podsjeti na dane, kada je s Marjana gledao svoj rodni grad s tornjevima, s kojih su vječno istu melodiju brujala teška zvona, s malim potleušicama, kakve su ovdje, i s velikim četverokatnicama i peterokatnicama, modernim, s terasama mjesto krovova, s balkonima, s obalom, lukom, šumom jarbola, jedrenjaka i prekooceanskih teretnjaka, sa željeznicom, koja se neprekidno nalazila u pokretu, s bezbroj ulica i uličica, koje su ispresijecale rodni mu grad. Tamo, s onu drugu stranu luke, kraj zavjetne gospine crkve, tamo je njegova rodna kuća... Petra bolno ujede oko srca. Učini mu se, da će mu negdje duboko u nutrini nešto prepući, da će se nešto odlijepiti. Rukama podnimi glavu. "Bolje, bolje je - savjetova sebi - ne misliti na takve stvari, bolje!" Ponovo je puzao, jer se više nije mogao držati na nogama. Uzalud sva nastojanja. Ljudska moć ima granice. Često se zaustavljao, da bi nadoknadio prevaljenim putem izgubljenu snagu. Ni to mu nije koristilo. Bilještilo mu se. Trljao je oči. Bespomoćno, ni sam ne znajući kako sebi da pomogne, prevalio se na zemlju i jaukao od bolova u nozi, koji ne bijahu stalni, ali jaki. Neizdržljivo. Čupao je kose, grebao lice noktima, grizao usne. Izgledalo mu je, da će svisnuti od ujeda, što ih osjeća po cijelom tijelu. Oblio ga znoj, čelo mu se orosilo, klonulost potpuno ovladala organizmom. Ugodno se osjećao, kad bi bol začas uminula, što leži tu, na snijegu u planini. San bi mu se navlačio na oči, i želio je da spava, da spava beskrajno dugo, i da ga nitko ne smeta. Protrnuvši od bojazni, da bi se san mogao pretvoriti u vječnost, ustane i krene. On hoće živjeti! Snijega više nije bilo. Nizala su se polja, rijetki vinogradi, stabla ogoljela i siva. Uzak kozji put, što se probijao među ogradama, na više mjesta srušenim, vodio ga je u dolinu. Ništa ga - ni to, da je najteži dio puta prevalio, da ga sad čeka posljednji, lakši - nije veselilo. Njegove oči, plave i svijetle, gledale su tupo, ukočeno, mrtvo i hladno preda se. Stajao je dugo naslonjen na međi. Misli, kratke, nejasne i rastrgane, strelovito su mu sijevale glavom ne ostavljajući snažniji utisak. Ovladala je njime potpuna malodušnost. Da moralizira o životu i smrti, nije mu polazilo za rukom. Sunce se više nije pojavilo. Dan je odmicao. Na nebu su se opet naslagali gusti oblaci, i bijeli, i mrki, i smeđi, oni tamo prema zapadu, kroz koje je probijala sunčeva svjetlost, rumenkasti. Gipkiji su, pokretljiviji. Gone se. S planine blago struji vjetrić, nešto ugodniji, topliji. Okrenut će jugo, spustit će se kiša, možda još večeras, noćas. S onim djelićem čežnje i volje, koji je još neugušen tinjao, Petar krene puteljkom, pridržavajući se rukom međe, nogu vukući za sobom, pušku i torbu prebacivši preko ramena. Rana ga je u nozi ljuto pekla, zavijao je, ponekad čak i kad ga je malo boljelo. Navikao je da kriči. Bio je to poziv u pomoć. Vjerovao je, da će naići neki čobanin ili seljak. No nigdje nikoga. Puteljak, tijesno utaban između polja, s okukama i zavijucima, spuštao se u dolinu. Da je to bilo prije, još jučer, ili čak i jutros, on bi se rado zabavljao brojeći okuke. Minula ga je želja za takvim užitkom. Plazio je jezik i drhtao, soptao kao pseto premoreno trkom. Prije se rukom pridržavao zida i nekako odmicao. I to je sad golem napor. Kotrlja se stružući čitavim tijelom zid i osjećajući bolove od udaraca i ogrebotina po leđima, ramenima, rukama, glavi. Kapa mu je spala, preko zida u vinograd. Nije ju htio ostaviti. Na njoj je zvijezda. Za nju se bori. Stajalo ga je dosta muke i naprezanja, dok ju je dohvatio. Na posljednjoj okuci, odakle je put vodio raskvašenim i blatnim poljem, zaustavi se. Još nije u dolini, još se mora spuštati. Nagib je postao blaži. Gornja usna, i bez njegove volje, pokušala se dignuti na osmijeh. Ali, umjesto toga, na blijedom licu punu brazgotina ostao je samo tužan grč kojega se jedva oslobodio. Do noći je još sat, sat i po. Do prvih kuća nije daleko, dva kilometra puta. Mladu i zdravu partizanu petnaest minuta hoda. Petar se zabrinu. Da li ima toliko snage, da stigne do noći u prvu kuću? Da li da prespava negdje u polju i da sutra prebrodi ostatak puta? Ne, za sutra ne može ostaviti, nipošto. I kad pokuša da učini nekoliko prvih koraka, pade i glavom zagnjuri u žitko, gnjecavo blato. Ne uznemiri se. Zabrine ga nešto drugo. U srce mu se utisne duboka, teška rana. To je bila misao, da taj posljednji napor nije samo za to, da umre pod krovom. Zašto on ne bi mogao prenoćiti negdje u polju i sutra nastaviti put? Misao se rasprši. Nije ni pomislio da ostane. Puzao je. Da ga to zemlja ne vuče k sebi? Očajnički je nastojao da ustane, da ide kao čovjek s jednom nogom, kome puška služi mjesto druge. Opirao se rukama o zemlju, ali nije mogao ustati, kao da ga je netko uz zemlju prikovao. U očajničkom rvanju sa samim sobom prešao je stotinjak metara sav se ublativši, do kože se smokrivši. Nikakav uspjeh nije polučio. Odluči se odmoriti. Legne na suh komadićak puta uz oranicu. Da, odmora mu treba, onda će skoknuti, kao da mu ništa nije, pokazat će on sebi, kako u njemu još ima snage, kako mora stići do kuće... Onda će opet lijepog sunčanog proljetnog dana, kad se čitava dolina odjene zelenilom i ispuni mirisom probuđene prirode, zametnuvši pušku preko ramena, krenuti u novu ofenzivu... Još ga onaj trenutak, onaj djelić zrnca života nije napustio. Ne, njime će on pobijediti. Njime! Ustane. Ostane časkom tako, da se divi svojoj snazi, no ipak uvjeren, da je neznatna, ništavna, korakne onom zdravom nogom čvrsto i odvažno, odupre se o pušku, ali već kod prvoga koraka posrne, kod drugoga zatetura, pođe tako još nekoliko koračaja, pa se, zaculjavši se, strovali. Ne jaukne. Zgrize samo usnu, jako, oštro, usjekavši zube u meko meso, da prokrvari, kao protuudarac bolu, koji je nagrizao ranjenu nogu. Opet ustane. Podigne se dopola. Zaglavinja i padne. Ipak je za čitavu dužinu tijela odmakao od maloprijašnjega mjesta. Ne da se, ne da se tako lako. Ponovo se podigne u istu visinu kao maloprije. Opet posrne. Padne. S jednakom voljom se i po treći-četvrti put podigne. I opet se strmoglavi. Svoje očajničke pokušaje ponovi nekoliko puta. I kad odluči i posljednji put, iscrpen, iznemogao, potpuno slomljen svali se mrtvo, čitavim tijelom, u blato i tako osta. Noć se spuštala. U kući je svjetlomrcalo škrto žuto svjetlo i u dvorištu pravilo četverouglastu mrlju. Petar je od nje bio udaljen svega stotinjak metara. Sva nastojanja, da se dovuče do kućice, ostala su uzaludna. Svjetlo, ono žuto svjetlo, iz koga je izbijala toplina kućnoga ognjišta, mamilo ga je i vuklo. Svaki njegov novi napor završi naglim padom u blato. Na mahove diše kratko i tiho. Srce ne lupa onako razuzdano kao prije. I ono se smirilo. Petar zavlači ruke u prsi i ne čuje ga. Tek se ponekad javi slabim trzajem, kao da se prenulo iza sna. Klonulo vise ruke, ranjena noga kao da se već davno umrtvila. Ne ćuti ni bola. Nema razloga da jauče. Dok ga je boljelo, znao je bar da je njegova, da je živ. I oči su mu se počele češće sklapati. Kapci kao da su se slijepili. Nemoćno i bezrazložno pružao je ruke naprijed, prsti su se lako grčili, kao da bi htjeli nešto uhvatiti, nešto čvrsto stegnuti. Rastvarao je usta, da udahne zraka, da mu se čitava pluća njime ispune, ali je zraka ušlo samo malo, tako malo, da je usta ponovo otvorio. Kapa mu se spustila na čelo. Pokušao je da je namjesti, no ruka se ukočila, utvrdila, kao da je ugipsana. Ni na kraj pameti mu nije bila misao, da se pokuša još jednom uspraviti. I kad mu se učini, da odnekud dopire nečiji glas, Petar sklopi oči i osta nijem... Veliko seosko pseto lijeno se dovuče na dvorišna vrata i poče lajati, zatim zavijati dižući glavu put neba. Zaleti se prema kućnim vratima, širom ih rastvori i zalaja obrativši se ukućanima i protrčavši kroz dvorište, uputi se k ranjeniku, onjuši ga i opet stane zavijati glasno i uporno. - Bako, nu šta ovaj naš Vuko vako laje, a? - Bi' će gladan ka' i mi. - A oćeš li mu dat' malo pure kad svariš? - Što ćeš ti jest, ako njemu dam? Dvanaestogodišnja unuka zašuti. Staru to pasje lajanje nije uznemiravalo. A pseto se javljalo neumorno, nepopustljivo. Ulazilo je i izlazilo iz kuće. Kad je vidjelo, da nije nikakve koristi od lajanja, povuklo je djevojčicu za suknju. Ona ga je otjerala, zatim je, na ponovno njegovo navaljivanje, pohitala za njim u mrak i doletjela brzo, sva uplašena. - Bako... bako... prid kućom leži nekakav čovik. Dođi, brzo: - Kakav čovik? - Dođi, dođi, vidi'ćeš. Stara lijeno vukući noge pođe za unukom, pa kad ugleda čovjeka na zemlji, prekrsti se: - Jadna krštena dušo... jadna krštena dušo! Zapovjedi unuci: - Unesimo ga u kuću. Unesoše ranjenika i položiše na zemlju do ognjišta podastrijevši poda nj malo slame. - Partizan je... Je l', bako? - unuka će prva. - Bi' će, dite moje. Zanijemile su. Pseto je, ispruživši se do vrata, ležalo. Odmaralo se od pustoga lajanja i od vremena do vremena dizalo glavu, kao da i ono želi sudjelovati u razgovoru. - Kako je blatan - tiho će unuka. - Ko zna odakle je, krštena dušo? - Umrit će, je l', bako? - Bog jedini to zna, dite! - Kako diše, ka' da će sad izdanut'... - A... jadna i nesritna naša dico, nevoj'na! - i stara se stade opet krstiti i ponavljati: - Krštena dušo, dušo krštena! Nato će unuci: - Ajde, dite, zovni Jurkana. Unuka bez riječi otrči, pseto za njom. Stara se dala na posao. Lonac s purom skinula je s ognja. Na vatru je bacila cjepanicu, mokru i zelenu, od koje se kuća još većma zadimi. Smanji vatru u petrolejki. Dohvati čistu šarenu krpu, umoči je u vodu i počne pažljivo otirati ranjenikovo lice. Obriše mu čelo, brižno uklanjajući zemlju s ogrebotina, rukom prihvati glavu, zatim lice. Kad sve to dovrši, zagleda se. - Ka' kaplja, rano moja... Oči joj se zacakle. Skotrljaju se tvrde, škrte seljačke suze. Iz posude prolije vodu u dvorište, nalije iz vučije čistu, zažme krpu i opere mu ruke, lakte, prsi. Ranjenik je ležao ne otvarajući kapke. Izvršivši svoj dio posla, stara privuče tronožac i sjede do ognjišta nešto, slično molitvi, šapćući blijedim, ispijenim usnama. Uđe Jurkan, za njim unuka. Pseto im se provuče kroz noge i legne na staro mjesto. Jurkan, stasit, koštunjav sredovječan seljak, velikih brkova, nazvavši ženi dobarveče, baci letimičan pogled na ranjenika. - Partizan... - Kako vidiš! - Hm... - promrsi i pripali lulu, koja mu je dotad visila u ustima. Kad posiše dim, upita: - Doša sam, je l'? - Nije, Jurkane, pas nas zva, ne bilo ga... Laja je, da ga od jada nisi moga slušat'. Mi dvi izađosmo i eto... - Ranjen? - Ranjen, rano moja. - Umrit će! - Nije oči otvorija, otkako smo ga donile. Eto, samo tako glasno rče... Bog sam zna šta će bit'? - Lip je? - Lip je, i mlad. Nisi ga moga pripoznat', kad ga legosmo. Ja uzela vode i krpu, pa ga otrala. Nek' umre ka čovik. - Umrit će brzo - opet će Jurkan ne skidajući pogleda s ranjenikova lica. - A kako ne bi? Vidiš mu nogu, žalost je gledat'... Jurkan izvuče lulu iz usta, tresne ostatak pepela, pa pogladi brk. Djevojčica i pseto su stajali jedan do drugoga u kutu. Ranjenik se odjednom vrlo jako, čitavim tijelom, preostalom snagom trznuo, izdahnuo iz sebe posljednji zrak pa se smirio... - Nema ga više, rano moja - prva će baka. - Umra - potvrdi Jurkan klimanjem glave. Djevojčica se skrušeno prekrsti. Pseto podigne glavu i jezivo hladno zavije dva-tri puta. Baka se primače mrtvom partizanu i prekriži ga triput. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us